REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4532/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Pavičiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Pavičić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3-a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su-461/2021, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetničke vježbenice ŠM, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5102438989 od 30. svibnja 2005. sklopljenog između tužitelja KM i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., u dijelu koji glasi: "NAKNADA… Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita…".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 532,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 593,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬ ‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 2. srpnja 2025. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je 30. svibnja 2005., kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102438989 na temelju kojeg mu je tuženik odobrio stambeni kredit za kupnju nekretnine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.448,01 CHF. Nadalje je naveo da ga je odredbom čl. 10. st. 1. navedenog Ugovora o kreditu tuženik obvezao na plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 01,000% (jedan posto) na iznos kredita, prije korištenja kredita, navodeći da o predmetnoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale u smislu da je tuženik, prethodno ili naknadno, tužitelju jasno i nedvosmisleno razjasnio koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, tim više što je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika. Tužitelj je još naveo da je predmetna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu tužitelja i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu, a s obzirom na to da isti nije mogao utjecati na navedenu odredbu jer je ista ponuđena po principu "uzmi ili ostavi". Stoga tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i time ništava (ništetna). Tužitelj je dodao i da je tuženik odobreni iznos kredita tužitelju u stvarnosti umanjivao za proizvoljno utvrđene troškove obrade kredita zbog čega mu je u stvarnosti isplaćen drugi iznos kredita. Konačno, tužitelj smatra i da mu je tuženik dužan isplatiti iznos od 532,53 EUR kojim je tuženik primio s osnove ništave (ništetne) ugovorne odredbe.

1.1. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se utvrdi ništavom (ništetnom) odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5102438989 od 30. svibnja 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: "NAKNADA… Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita". Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelj od tuženika potražuje i isplatu iznosa od 532,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2005. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev, međutim naveo je da ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je, nadalje prigovorio vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj. Isto tako tuženik je naveo da se za status potrošača treba raditi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno je istaknuo da se status potrošača ne presumira te da je teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik je isto tako naveo da je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je u istoj nedvosmisleno naveden iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita, a što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Stoga tuženik smatra da je bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništavost navedene odredbe. Tuženik je, također, naveo da je o naplati naknade tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja istog na način da je službenik tuženika koji je ugovarao kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postojanje obveze tužitelja za plaćanjem takve naknade za obradu kredita. Pojasnio je da je u vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, korisniku kredita bio dostupan i prezentiran izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a koja se naplaćuje prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik je još osporio navode tužitelja da nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita jer su se istom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Dodao je da tuženiku u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi koje tuženik podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Tuženik još smatra da sve i da je dopušteno utvrđivati nepoštenost predmetne odredbe da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom. Istaknuo je i da iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlazi da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom, tužitelju poznatom, lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj ga se, također, upozorilo na obvezu plaćanje naknade. Stoga, tuženik smatra da, nakon što je tužitelj upoznat sa svim tim okolnostima, ako nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni Ugovor o kreditu. Tuženik je, nastavno, istaknuo i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 30. svibnja 2005., dok se na zahtjev tužitelja ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Konačno, tuženik je osporio i zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 2. lipnja 2005. jer tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavom (ništetnom) odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102438989, sklopljenog 30. svibnja 2005. između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: "NAKNADA… Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita…", te zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 532,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2005. do isplate. Tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 532,53 EUR.

4. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102438989 od 30. svibnja 2005. (str. 6-13 spisa), presliku dopisa tuženika od 5. lipnja 2025. (str. 14 spisa), presliku Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 43-47 spisa), presliku obračuna naknade za bankarske usluge od 30. svibnja 2005. (str. 57 spisa), presliku procesa obade kredita (str. 71-72 spisa), presliku izvoda iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. (str. 125 spisa), presliku letka Stambeni krediti (str. 134-135 spisa), saslušan je tužitelj (str.147 spisa) te je izvršen uvid i u ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

5. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

6. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102438989, sklopljenog 30. svibnja 2005. (str. 6-13 spisa); dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti sklopio s tuženikom, kao kreditorom, te da je istim tužitelju odobren stambeni kredit preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.448,01 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,99%, te je ugovoreno i da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika (čl. 8. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 240 mjeseci od puštanja kredita u tečaj (čl. 6. Ugovora o kreditu) te da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika (čl. 7. Ugovora o kreditu). Konačno, u odredbi čl. 10. st. 1. NAKNADA je između ostalog, ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je isti solemniziran u uredu javne bilježnice Vesne Pučar pod brojem OU-513/05-1 dana 31. svibnja 2005. U potvrdi je navedeno da su Ugovor o kreditu, između ostalih, podnijeli na potvrdu tužitelj i punomoćnik tuženika, te da je sudionicima isti Ugovor pročitan, da su upozoreni da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta i da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz istoga za njih proizlaze i da to odgovora njihovoj volji.

6.1. Među strankama nije sporno, a i proizlazi i iz preslike dopisa tuženika od 5. lipnja 2025. (str. 14 spisa), da je tužitelju naplaćena naknada za obradu predmetnog kredita (partija broj 5102438989) 1. lipnja 2005. u iznosu od 532,53 EUR (4.012,37 kn).

6.2. Iz preslike izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 20. travnja 2005. (str. 43-47 spisa) proizlazi da je u t. 2.1. istih navedeno da jednokratna naknada za stambene kredite iznosi 1%.

7. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je s tuženikom 2005. zaključio kao korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu, a kredit je podigao radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno sredstvima tog kredita je kupio stan u [adresa], a sada se zove Trg grada Vukovara te je nakon što je isplatio cijenu i uselio u taj stan. Negdje 2019. je taj stan prodao te je kupio veći stan u koji se preselio, a to je bilo nakon što je predmetni kredit već bio otplatio. U stanu koji je kupio sredstvima predmetnog kredita nikada nije obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost, niti je imao na toj adresi otvoren obrt ili firmu te taj stan nikada nije niti iznajmljivao i koristio ga je isključivo za stanovanje. Predmetni kredit podigao je uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, a za to se odlučio jer je to u tom trenutku bio najpovoljniji kredit te mu je i djelatnik tuženika sugerirao da podigne ovakav kredit. Kada je razgovarao s djelatnikom tuženika o podizanju predmetnog kredita on mu je vezano za naknadu za obradu kredita rekao samo da će naknada iznositi 1% od iznosa odobrenog kredita te da istu mora platiti, međutim, djelatnik tuženika mu nije rekao na što se naknada točno odnosi i zašto iznosi upravo toliko. Nadalje je naveo da je Ugovor o kreditu sastavila banka te on nije imao mogućnosti utjecati na pojedine odredbe ugovora te je samo mogao takav ugovor prihvatiti ili ne prihvatiti. Naknadu za obradu kredita platio je jer mu u protivnom kredit ne bi bio odobren. Ugovor o kreditu je ovjerio kod javnog bilježnika, a javni bilježnik mu je rekao da je naknada za obradu kredita 1%, ali mu o tome ništa drugo nije govorio. Osobno je platio naknadu za obradu kredita, ali nije siguran na koji način ju je platio, no misli da je taj iznos naplaćen iz iznosa odobrenog kredita. Pročitao je ugovor o kreditu prije potpisivanja, ali nije našao da bi u ugovoru bilo nešto sporno te je tada vjerovao tuženiku.

7.1. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

8. Ovdje valja reći da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovoru o kreditu utvrđeno predmetni kredit namijenjen kupnji stana, dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je on stan kupljenom sredstvima koristio isključivo za stanovanje do 2019. kada ga je prodao i kupio veći stan u koji se preselio, a što je bilo nakon što je predmetni kredit već bio otplatio, kao i da u stanu koji je kupio sredstvima predmetnog kredita nikada nije obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost, niti je imao na toj adresi otvoren obrt ili firmu te taj stan nikada nije ni iznajmljivao.

8.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999.; dalje: ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako je u odredbi čl. 13. ZOO-a propisana zabrana vršenja prava iz obveznog odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 15. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 103. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

8.2. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništava odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj, kao korisnik kredita, dužan prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, te ista predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Naime, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu je djelatnik tuženika samo rekao da će naknadu za obradu kredita iznositi 1% od iznosa odobrenog kredita te da istu mora platiti, međutim, djelatnik tuženika mu nije rekao na što se naknada točno odnosi i zašto iznosi upravo toliko. Isto tako iz iskaza tužitelja je utvrđeno je naveo da je Ugovor o kreditu sastavila banka te on nije imao mogućnosti utjecati na pojedine odredbe ugovora već da je samo mogao takav ugovor prihvatiti ili ne prihvatiti, te da je naknadu za obradu kredita platio je jer mu u protivnom kredit ne bi bio odobren. Kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi, tako je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu te da je ista odredba u u Ugovor o kreditu unesena prema odluci jednog ugovaratelja (tuženika), i to bez preciznog označavanja na što se ista naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda, tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi se o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne, u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bila informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu u spornom dijelu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (1,00% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Valja istaknuti i da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga, po ocjeni ovog suda proizlazi da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

8.3. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći i da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi, a kako je to navedeno, nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, tako po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko predmetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da mu bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

8.4. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ništava ugovorna odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,00 % na iznos kredita, pa je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

8.5. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništave odredbe Ugovora o kreditu ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (tzv. ulazne naknade), te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništave ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

8.6. Iz dopisa tuženika od 5. lipnja 2025. je utvrđeno da je tužitelj po predmetnom kreditu tuženiku platio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 1. lipnja 2005. u iznosu od 4.012,37 kn, što sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/2022. i 88/2022.) i fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 532,53 EUR te što i tuženik potvrđuje u navodima odgovora na tužbi ne sporeći visinu tužbenog zahtjeva. Stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana nakon dana plaćanja, odnosno od 2. lipnja 2005. do isplate i to na temelju odredbe čl. 214. ZOO-a, imajući pritom u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je isti tužitelju predložen s unaprijed pripremljenim sadržajem. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje ZOO/05). Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

8.7. Konačno, valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti (ništetnosti) ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost (ništetnost) ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

9. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 532,53 EUR utvrđenoj na ročištu održanom 11. ožujka 2026. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti dijela ugovorne odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, tako je mjerodavna vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (523,53 EUR), dok se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

9.1. Troškovi su, nadalje, odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP). Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 500,00 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 2. srpnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 25. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 8/3 Tarife), zastupanja na ročištima 11. ožujka 2026. i 12. lipnja 2026. u iznosu svako od po 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 100,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR i za presudu u iznosu od 60,00 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 593,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 29. lipnja 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

9.2. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Isto tako, tužitelju nije priznat trošak podnesaka od 13. studenog 2025. i 20. siječnja 2026. jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka te taj trošak nije priznat u skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 29. lipnja 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 60,00 EUR

2. Tuženiku po odvj.