Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-398/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Josipu Grubišiću, u predmetu tužiteljice ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić iz Splita, protiv tuženika Doma za starije i nemoćne osobe Split, Ulica Ivana Pl. Zajca 2, 21000 Split, OIB: 69403366669, zastupanog po punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ecija Kuljiš-Bajić & Meri Blaslov Pavasović, iz Splita Split, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-122/2023-15 od 25. travnja 2025., dana 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-122/2023-15 od 25. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je u toč. I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelj ici 953,01 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U toč. II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka od 1.296,70 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/09., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., 70/19, dalje: ZPP) uz prijedlog presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl.458. ZPP -a, u kojem se presuda prema čl. 467. st. 1. ZPP može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. U donošenju pobijane presude nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi članka 467. stavak 1. ZPP-a.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se sadržajem žalbe poziva tuženik, a ovo iz razloga jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži jasne i određene razloge utemeljene na rezultatima provedenog dokaznog postupka. Na žalbene navode da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP, treba reći da u smislu gore citirane odredbe čl. 467. st. 1. ZPP to nisu žalbeni razlozi zbog kojih se može pobijati presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednost

7. Predmet spora je zahtjev za naknadom neisplaćene plaće s osnova prekovremenog rada za razdoblje od rujna 2018. do siječnja 2020.

8. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku u bitnom utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica u predmetnom periodu bila zaposlenica tuženika,

- da su tužiteljici u utuženom razdoblju obračunata i plaćena uvećanja i dodaci koji ovise o uvjetima rada, te dobi dana i danu u tjednu na sve sate rada, dok joj nije obračunat dio sati u mjesecima kada je bio veći od mjesečnog fonda radnih sati, te nije iskazan dodatak za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno i to prema nalazu i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. Split u ukupnom iznosu od 953,01 EUR,

- da je kod tuženika u organizacijskom smislu bio nejednaki raspored radnog vremena uslijed kojeg se pojavljivao višak radnih sati što proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedokinja ĆJ i JJ koje su iskazale da su radnici, pa tako i tužiteljica radili u smjenama /jutarnjoj 6-14 sati, popodnevnoj od 14 do 22, te noćnoj od 22 do 6 sati ujutro/ i to prema rasporedu kojeg radi voditeljica zdravstvene službe ili šefovi odjela,

- da su radnici kod tuženika u utuženom razdoblju radili više nego što je redovan mjesečni fonda sati, a čime su ostvarili višak sati koji im se sukladno odredbi čl. 17. st. 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi („Narodne novine“ broj 32/17, dalje: KU/17), te čl. 19. st, 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi („Narodne novine“ broj 61/18 i 3/19, dalje: KU/18) treba platiti kao prekovremeni rad,

- da iz iskaza saslušanih svjedokinja ĆJ i JJ proizlazi kako radnicima, pa tako i tužiteljici kod tuženika nije iskazan dodatak za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno iako su radili prekovremeno (u skladu s čl. 17. st. 1. i 3. KU/17 te čl. 19. st. 1. i 3. KU/18)

- da iz iskaza svjedokinja ĆJ i JJ proizlazi da je bilo više odrađenih sati nego što je prikazano u platnim listama, pa da radnici za to i potražuju prekovremeni rad, kao i da je nekim radnicima po podnošenju tužbi za neplaćeni prekovremeni rad u 2023. od strane tuženika jednokratno plaćen iznos na ime prekovremenog rada, što dovodi do zaključka da je tuženik tim plaćanjem prekovremenog rada priznao postojanje prekovremenih radnih sati.

9. Odredbom čl. 17. st. 1. KU/17, a koji je u primjeni za utuženi period od 1. siječnja 2018. do 31. svibnja 2018., propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od onoga predviđenog redovnim rasporedom radnog vremena; st. 2. istog članka je propisano da se prekovremeni rad plaća na kraju svakog mjeseca; st. 3. istog članka propisano je da kada u slučaju nejednakog rasporeda radnog vremena na kraju razdoblja za koje je nejednaki raspored radnog vremena određen zaposlenik ima višak sati, višak sati se plaća kao prekovremeni rad; st. 4. istog članka propisano je da je poslodavac obvezan svakom zaposleniku platiti prekovremeni rad, te da ako zaposlenik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz st. 3. ovoga članka odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada.

10. Odredbom čl. 19. st. 1. KU/18, a koji je u primjeni za dio utuženog razdoblja od 1. lipnja 2018. do 31. prosinca 2019. je također propisano da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od onoga predviđenog redovnim rasporedom radnog vremena; st. 2. istog članka je propisano kada u slučaju nejednakog rasporeda radnog vremena na kraju razdoblja za koje je nejednaki raspored radnog vremena određen zaposlenik ima višak sati, višak sati se plaća kao prekovremeni rad; st. 3. istog članka propisano je da se uvećanje osnovne plaće za izvršeni prekovremeni rad plaća na kraju svakog mjeseca za mjesec za koji je ostvaren prekovremeni rad, te da je poslodavac obvezan svakom zaposleniku platiti prekovremeni rad, te iznimno, ako zaposlenik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, odobriti korištenje jednog ili više slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta redovnog sata rada), sukladno mogućnostima organizacije rada; stavkom 5. istog članka propisano je da se plaćeni prekovremeni rad i korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada međusobno isključuju.

11. Odredbom čl. 43. st. 1. KU/17 propisano je da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću; st. 2. istog članka osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža; st. 3. istog članka propisano je da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje jednom mjesečno, najkasnije do petnaestog dana u mjesecu, s time da razmak između dviju isplata ne smije biti dulji od 30 dana, a st. 5. istog članka da su dodaci na osnovnu plaću uvećanja plaća, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i stimulacija. Čl. 45. KU/17 određena su uvećanja pri čemu uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad iznosi 50%.

12. Odredbom čl. 51. st. 1. KU/18 propisano je da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću; st. 2. istog članka osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža; st. 3. istog članka plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje se jednom mjesečno, najkasnije do petnaestoga dana u mjesecu, s time da razmak između dviju isplata ne smije biti dulji od 30 dana, dok je st. 5. istog članka propisano da su dodaci na osnovnu plaću uvećanja plaća, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i stimulacija. Odredbom čl. 53. st. 1. KU/18 propisana su uvećanja pri čemu uvećanje osnovne plaće zaposlenika za prekovremeni rad iznose 50%.

13. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i zaključio da je osnovano potraživanje tužiteljice u odnosu na neobračunate sate koje je tužiteljica nesumnjivo odradila, te je na ime neobračunatog dodatka na prekovremene sate rada iznad 40 sati tjedno dosudio tužiteljici iznos od 953,07 eur.

14. Na žalbene navode da prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke nije naveo zašto nije prihvatio navode tuženika vezano za korištenje zamjensk ih dan tjednog odmora, valja odgovoriti da bez obzira na koji način poslodavac rasporedio tjedni odmor, ostaje činjenica da puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno i ukoliko je radnik u tjednu ostvario veći broj sati od navedenog to predstavlja prekovremeni rad .

15. Naime, čl. 61. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 63/23, dalje: ZR) određuje da je radno vrijeme 40 sati tjedno (kod punog radnog vremena). Dakle, svaki rad preko 40 sati tjedno je prekovremeni rad, osim u slučaju ako postoji preraspodjela radnog vremena ili nejednaki raspored radnog vremena.

15.1. Međutim, o nejednakom rasporedu se ne radi jer tužiteljica nije obavljala poslove na više različitih lokacija i u različitim programima, a što je uvjet za nejednaki raspored prema KU, konkretno čl. 15. st. 5. KU/17, odnosno čl. 17. st. 5. KU/18, te ne postoji odluka poslodavca odnosno tuženika o nejednakom rasporedu radnog vremena niti je takvu odluku tuženik predočio.

15.2. Tuženik navodi da je on obavještavao zaposlenike o rasporedu radnog vremena tjedan dana unaprijed, međutim, to je nije isto kao i donošenje formalne odluke o uvođenju nejednakog rasporeda radnog vremena i uvjetima obavljanja istoga, a koja odluka ima svoje pretpostavke, način donošenja i vrijeme trajanja sve u skladu s čl. 66. ZR.

16. Nadalje, tuženik ističe u žalbi da je isplatio sve odrađene sate navodeći da je tužiteljici isplaćivao plaću za ukupan broj sati iako je broj sati po evidencijama za neke mjesece bio niži. Međutim, to nema utjecaja na konkretni slučaj obzirom da to što je radnik neki mjesec radio manje sati, jer mu je poslodavac tako odredio raspored ne znači da nema pravo na punu ugovorenu plaću, obzirom radnik ne određuje raspored radnog vremena, nego upravo poslodavac, odnosno tuženik.

17. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke pobijane presude.

18. Nadalje, u odnosu na žalbu na odluku o troškovima postupka, valja reći sljedeće.

19. U ovom postupku tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu sukladno odredbama čl. 186. b. st. 2. i 3. ZPP, te je prema čl. 186. st. 5. ZPP -a naznačila vrijednost predmeta spora od 1.500,00 eur, dok je nakon sastavljanja izračuna postavila konačnu vrijednost predmeta spora od 953,01 eur.

19.1. Prvostupanjski sud je tužiteljici odmjerio trošak uzevši u obzir kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora konačno postavljeni tužbeni zahtjev te tužiteljičin uspjeh u sporu u odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev.

19.2. Kako se omjer uspjeha u parnici određuje s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev (čl. 154. st. 1. ZPP) koji je u cijelosti prihvaćen, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica uspjela u sporu sa 63%, te je valjalo odbiti žalbu tuženika i u odnosu na troškove postupka.

20. Stoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 29. lipnja 2026.

Sudac:

Josip Grubišić