REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U JASTREBARSKOM

Šetalište braće Kazić 6

Poslovni broj: P-805/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom, po sucu toga suda Silvani Godrijan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Masnec, odvjetnici u Jastrebarskom, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi utvrđenja ništetnosti, 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. 1. Utvrđuje da je ništetna odredba i dio Ugovora o namjenskom kreditu br. 2402006-1031262160 od dana 01.09.2004. godine, koji je sklopljen između tuženika Erste &Steiermärkischebank d.d., 51000 Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 i tužitelja VD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 10. kojom je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000%.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužitelju VD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 331,55 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2026. do isplate obračunato po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 05. rujna 2025. navodi da je 01.09.2004. godine, tužitelj VD, kao korisnik kredita, i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu koji je dana 08.09.2004.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Vesne Pučar, pod brojem OU-1079/2004, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 85.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Naprijed navedenim Ugovorom u čl. 10. ugovoreno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora, a koja odredba je ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Iz potvrde ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. od dana 30.04.2025.g. proizlazi kako je dana 09.09.2004.g. tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.093,46 kn što u protuvrijednosti iznosi 539,31 eura, stoga je jasno kako tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti naprijed citirane ugovorne odredbe. Nadalje, navodi da je Sud Europske unije u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu. Odlukom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, navedeno je: "Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima." Tužitelj ukazuje da prilikom ugovaranja navedene odredbe tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba (slično i Sud EU u predmetu C-618/10, Banco Espanol de Credito). Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju

„jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora (niti je to objasnio tužitelju) nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Zbog svega gore navedenog, nesporno je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužitelja kao i o zaštiti tih interesa. Tužitelj ističe da se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu on tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate (čl. 1021. OO/05), a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća. U konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, i to je ono (između ostalog) što istu čini nepoštenom pa tako i ništetnom. Predlaže donijeti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova.

2. Rješenjem ovog suda od 11. rujna 2025. primjerak tužbe s prilozima dostavljen je tuženiku s pozivom da u roku od 30 dana od dana primitka toga rješenja podnese sudu pisani odgovor na tužbu, uz upozorenje na posljedice iz čl. 331b ZPP - a.

3. To rješenje tuženik je uredno zaprimio 17. rujna 2025. i nije u ostavljenom roku podnio sudu pisani odgovor na tužbu.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160, i potvrdu tuženika od 30.04.2025.

5. Kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je temeljem odredbe čl. 331 b st. 1 ZPP -a valjalo donijeti presudu zbog ogluhe, kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (čl. 328 st. 5 i ZPP - a).zahtjev i odlučiti kao u izreci.

6. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te su tužitelju zastupanom po punomoćniku priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, uvećano za pdv 25% u iznosu od 50,00 eura, sudsku pristojba za tužbu u iznosu od 26,55 eura, te pristojba na presudu zbog ogluhe u iznosu od 55,00 eura, što sveukupno iznosi 331,55 eura.

7. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Jastrebarskom, 29. lipnja 2026.

Sudac:

Silvana Godrijan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u četiri primjerka, u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa ove presude. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Dostaviti:

punomoćniku tužitelja

tuženiku