Poslovni broj: Us I-820/2026-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva IVANČIĆ & ČULIĆ d.o.o., Split, Dražanac 3A, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, OIB: 95093210687, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20 , radi izdavanja rješenja o izvedenom stanju, nakon javne i usmene rasprave zaključene 18. lipnja 2026. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-361-05/24-26/278, Urbroj: 531-05-2-2-2-26-2 od 16. veljače 2026. i rješenja Grada Splita, Upravnog odjela za urbanizam, Odsjeka za izdavanje akata prostornog uređenja i gradnje, Klasa: UP/I-361-03/13-04/94, Urbroj: 2181-1-10-

3/25-24-5 od 3. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 10. travnja 2026. protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-361-05/24-26/278, Urbroj: 531-05-2-2-2-26-2 od 16. veljače 2026., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreke osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, nakon čega navodi kako ista nisu utemeljena na zakonu. Pobijana rješenja su, u bitnome, zasnovana na obrazloženju kako se predmetna nezakonito izgrađena zgrada, stambene namjene, nalazi unutar područja koje je Generalnim urbanističkim planom Splita koji važi na dan stupanja na snagu Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za donošenje rješenja o izvedenom stanju ili na dan donošenja rješenja o izvedenom stanju, određeno kao površina javne i društvene namjene za sadržaj športsko rekreacijskih namjena te zaštićene prirodne vrijednosti, pa iz tih razloga upravna tijela smatraju da se predmetna zgrada ne može ozakoniti. Prije svega, za istaknuti je da je tužitelj podnio zahtjev za legalizaciju dijela predmetne zgrade - terase, a ne cijele zgrade, kako to pogrešno konstatiraju prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo. Predmetna zgrada je sagrađena prije 15. veljače 1968., slijedom čega je ista legalna, sve temeljem prisilnih propisa, koji, za objekte sagrađene do 15. veljače 1968. nisu propisivali obvezu „legalizacije“ već su se isti, ex lege, smatrali legalnima. Pravni prednik tužitelja, kao i svi ostali izvorni stanari predmetnog područja, uselili su u stambene objekte sagrađene koncem 1950-ih godina, na mjestu streljačkog poligona Austrougarske vojske, čije vanjske konture su vidljive do današnjeg dana. Predmetne stambene objekte sagradila je, za potrebe svojih namještenika, tadašnja Poljoprivredna škola u Splitu, te su stanari useljeni u razdoblju do 1962. Dakle, pravni prednici tužitelja uselili su u stambeni objekt 1960. te su stekli stanarsko pravo, dok tužitelj, sa svojom obitelji, u tom objektu kontinuirano živi još od sredine 70-tih godina prošlog stoljeća. U međuvremenu, stan je otkupljen, te je stanarsko pravo, sukladno općim propisima građanskog prava, pretvoreno u pravo vlasništva, slijedom čega je tužitelj izvršio upis uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Dakle, prije svega, nesporno je da se radi o izvorno legalnom objektu. Nadalje, nesporno je da je predmetna nekretnina u kontinuitetu od 1960. do danas korištena od strane tužitelja i njegovih pravnih prednika u svrhu stanovanja, a koje namjene je i bila u trenutku kada je ista nekretnina i otkupljena od strane Poljoprivredne škole, čiji je osnivač, prema ondašnjim propisima bio upravo Grad Split (budući da Županija nije postojala, a školstvo je bilo u domeni tadašnjih jedinica lokalne samouprave, koje su bile osnivači školskih ustanova). Dakle, radi se o kontinuitetu namjene u prostorno planskom smislu te je tužitelj, na već izgrađenoj i ozakonjenoj zgradi, koja na istom mjestu postoji već više od 60 godina, ovim zahtjevom nastojao legalizirati natkrivenu i nenatkrivenu terasu, da bi bio odbijen sa zahtjevom od strane prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela jer da se predmet ozakonjenja nalazi u zoni športsko-rekreacijske namjene, a ne stambene. S druge strane, tužitelj je, odmah po provedenom očevidu, uklonio nedostatke koji su na istome utvrđeni, odnosno, prilagodio je prostorne gabarite građevine onima iz projektne dokumentacije te je o istome odmah obavijestio prvostupanjsko tijelo. Međutim, prvostupanjsko tijelo nije provelo novi očevid na licu mjesta, već je donijelo rješenje (kojega je tužitelj pobijao žalbom pred drugostupanjskim tijelom) temeljem prvotno provedenog očevida, iako ga je tužitelj obavijestio o prilagodbi gabarita građevine, a kako je predviđeno projektnom dokumentacijom. Na taj dio žalbenih navoda drugostupanjsko se tijelo uopće nije osvrnulo niti retkom pobijanog rješenja. Na taj način, tužitelj je stavljen u poziciju da se propusti državnih i javnih tijela ispravljaju na njegovu štetu, jer isti nije mogao na niti jedan način utjecati u kojoj zoni će u prostorno planskoj dokumentaciji biti predmetna zgrada (koja je na tom istom mjestu, kako smo istaknuli, već više od pola stoljeća i ista je pretežito stambene namjene). Istaknuti je kako tužitelj ne može snositi krivnju za greške državnih tijela koje oni počine u postupanju. Navedeni stav je jasno izražen u odluci Europskog suda za ljudska prava Gashi protiv Hrvatske, broj 32457/05 od 13. prosinca 2007. u kojoj jasno stoji: „rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina“. Nadalje se ističe i sljedeće: Odredbama GUP-a za konkretno područje propisano je: Na tim površinama mogu se uređivati plaže i oblikovati obalna linija, odnosno zadržavati obala u prirodnom stanju (na poluotoku Marjan i području Duilovo - Orišac - Stobreč). Površine se mogu uređivati za boravak na otvorenom uz obveznu sadnju visokog zelenila. Na uređenim plažama moguća je gradnja građevina što upotpunjuju i služe osnovnoj djelatnosti (garderobe, sanitarije, manji ugostiteljski sadržaji, spremišta rekvizita), ukupne BRP-e do maksimalno 200 m2 /ha cjelovite uređene površine kupališta. Istaknuti je najprije da je predmetna zgrada smještena iznad lučice Špinut i od uređenog je kupališta udaljena preko 300 metara, što je vidljivo pregledom GUP-a, dokumenta na kojeg se gotovo nepristojno pozivati u situaciji kada su njegove manjkavosti, kao i okvir za zlouporabu, dosegnule već epske razmjere, o kojima je višekratno obrazlagao i pročelnik prvostupanjskog upravnog tijela, kao i aktualna gradska vlast najavljujući donošenje novog GUP-a po „hitnom postupku“. Dakle, obiteljska kuća tužitelja ne samo da nema izravni kontakt s uređenim kupalištem, već nije ni njegov integralni dio, pa možemo samo nagađati zbog čega je ista, kao i 14 okolnih objekata koji čine jedinstveno malo naselje, prostorno planskom dokumentacijom definirano kao zona kupališta. Međutim, predmetna zona položena je unutar obuhvata Park šume Marjan za koju je odredbama GUP-a predviđena mogućnost obnove i rekonstrukcije postojećih objekata, što su nižestupanjska tijela propustila utvrditi i na to skrenuti pozornost. Naime, tužitelj zaista jest izvršio rekonstrukciju dotrajale obiteljske kuće, pri čemu smatra da sama urbanistička namjena ne može biti diskvalificirajuća okolnost za legalizaciju. Naime, propisi o legalizaciji podrazumijevaju načelo svrsishodnosti i komplementarnosti s postojećim urbanističkim okvirom, slijedom čega je obiteljska kuća tužitelja u cijelosti podobna za legalizaciju jer se: - kontinuirano koristi u svrhu stanovanja u periodu duljem od 60 godina, - nalazi izvan zaštitne ograđene zone Park šume Marjan u periodu duljem od 60 godina (ograda Park šume već desetljećima je položena točno iznad naselja u kojem se nalazi i objekt tužitelja), - efektivno ni funkcionalno ne nalazi u zoni uređenog kupališta, što se može utvrditi ne samo očevidom na licu mjesta već i pregledom grafičkog dijela GUP-a. Propisi o legalizaciji ne podrazumijevaju isključivo legalizaciju objekata sagrađenih u skladu s važećom prostorno planskom dokumentacijom, što ne samo nesporno zna i prvostupanjsko tijelo, samom činjenicom da vrši očevid na licu mjesta i potvrđuje tu tezu (tražena je legalizacija objekta koji se po GUP-u nalazi u zoni kupališta), već se predviđa legalizacija svih objekata koji ne bi bili protivni osnovnim odrednicama zaštite prirode i urbanističkog okvira. Predmetno naselje, u kojem sastavu je i kuća ovdje tužitelja, sastoji se od 14 objekata, od kojih se 13 u kontinuitetu, od konca 50-tih, početka 60-tih godina prošlog stoljeća koristi za stanovanje, dok je jedan nastao sredinom 90-tih godina, pretvaranjem zajedničke praonice u stambeni prostor za hrvatskog branitelja i njegovu obitelj, a kojemu je također Grad Split omogućio otkup istog prostora. Stanari tih objekata, koji nikakve intervencije u prostoru, osim eventualnih nadogradnji jedne etaže u okviru uređenja svog stambenog prostora, nisu vršili, te iste koriste na isti način kao i u trenutku kada su useljeni, ne mogu biti žrtve urbanističke politike proteklih desetljeća, štoviše, i nižestupanjska upravna tijela, a i građani bi trebali biti sretni što se ovaj prostor nije urbanistički uništio, kao mnogi drugi u Splitu, već je očuvan praktički u izvornom obliku, uz minimalne intervencije. Upravo takva, minimalna intervencija zatražena je u okviru legalizacije od strane tužitelja, te ista odbijena konstatacijom da ni legalni dio njegovog objekta ne bi smio biti na toj lokaciji. Apsurdnost takve teze potpuno je jasna kada se uzme u obzir ovlaštenje jedinica lokalne samouprave da određeni prostor izvlasti ukoliko za to postoji javni interes, u pravilu nakon definiranja urbanističke zone. Budući je zona kupališta zona javne namjene, nesporno je da je ovlaštenje Grada Splita za izvlaštenje postojalo trenutkom kada je 2006. predmetni prostor neopravdano uključen u zonu kupališta, međutim, sasvim je jasno da nije bilo stvarnog interesa Grada Splita da se predmetna zona pretvori u kupališnu zonu, što je, s obzirom na njenu lokaciju, kao i visinsku razliku od 15-ak m, i logično. U tom kontekstu, dakle, propusta jedinice lokalne samouprave da osigura kvalitetne uvjete za život, valja razmatrati i stečena prava tužitelja, kao i njegovih susjeda, da svoju nekretninu koriste u okviru njezine izvorne namjene. Konačno, nižestupanjska tijela nisu valjano obrazložila svoja rješenja kojim odbijaju zahtjev tužitelja jer nisu valjano primijenili propise, a niti su valjano obrazložili razloge zbog kojih se pojedine odredbe GUP-a primjenjuju ili ne primjenjuju, što je vidljivo samo iz činjenice da, usprkos utvrđenju da se radi o zoni kupališta predviđenoj GUP-om, nije valjano obrazloženo iz kojeg razloga nisu primijenjene odredbe tog članka o tome da je na uređenim plažama moguća gradnja građevina ukupne BRP-e do maksimalno 200 m2 /ha cjelovite uređene površine kupališta. Osim toga, a kako je već istaknuto, radi se o području zaštićene Park šume Marjan na koje se primjenjuje i odredba čl. 56. GUP-a koja, između ostalog, propisuje da se i postojeće stambene građevine (s građevnom dozvolom ili građene prije 1968.) unutar Park šume mogu održavati i rekonstruirati samo u postojećim tlocrtnim gabaritima do prenamjene ili uklanjanja, što ne obuhvaća pomoćne građevine, poljske kućice i gospodarske građevine. Nižestupanjska tijela nisu uopće uzela u obzir primjenu navedenog članka GUP-a, koji se također primjenjuje u konkretnom slučaju, nisu valjano obrazložili iz kojih razloga je valjalo primijeniti ili ne primijeniti navedene odredbe, nisu pribavili niti lokacijsku informaciju za predmetno područje kako bi bilo sigurno o kojem području je riječ u konkretnom slučaju i koje odredbe valja primijeniti, a što sve čini pobijana rješenja nezakonitima i neosnovanima u potpunosti. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, a pored toga tužitelj je predložio i da sud naloži tuženiku naknaditi mu trošak spora.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 18. lipnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupila opunomoćenica tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

8.Naime, prvostupanjskim rješenjem Grada Splita, Upravnog odjela za urbanizam, Odsjeka za izdavanje akata prostornog uređenja i gradnje, Klasa: UP/I- 361-03/13-04/94, Urbroj: 2181-1-10-3/25-24-5 od 3. svibnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje rješenja o izvedenom stanju nezakonito izgrađene stambene zgrade na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], to u bitnom iz razloga što je prvostupanjsko tijelo zaključilo kako u konkretnom slučaju za izdavanje traženog rješenja postoji zapreka kakvu u vidu ima odredba čl. 6. st. 1. podst. 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama ("Narodne novine", broj 86/12, 143/13, 65/17 i 14/19).

9.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-361-05/24-26/278, Urbroj: 531-05-2-2-2-26-2 od 16. veljače 2026. postupajući po žalbi tužitelja, njegova žalba je odbijena, te je time potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, koje je tuženik ocijenio pravilnim i zakonitim, također smatrajući da u konkretnom slučaju za izdavanje traženog rješenja postoji eliminacijski kriterij kakav u vidu ima odredba čl. 6. st. 1. podst. 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama.

10.Među strankama ovog spora prijepornim se ukazuje postoji li u konkretnom slučaju eliminacijski kriterij kakav u vidu ima odredba čl. 6. st. 1. podst. 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama koji bi priječio izdavanje traženog rješenja, kao i je li u tom pogledu činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i na isto potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, slijedom čega je prijeporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11.Odredbom čl. 6. st. 1. podst. 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama ("Narodne novine", broj 86/12, 143/13, 65/17 i 14/19) između ostalog, propisano je da se nezakonito izgrađena zgrada ne može ozakoniti ako se nalazi na području koje je prostornim planom uređenja općine, grada i velikog grada, Prostornim planom Grada Zagreba ili generalnim urbanističkim planom, koji važi na dan stupanja na snagu Zakona, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za donošenje rješenja o izvedenom stanju ili na dan donošenja rješenja o izvedenom stanju ako je to povoljnije za podnositelja zahtjeva, određeno kao površine javne i društvene namjene unutar građevinskih područja naselja za sadržaje upravnih, socijalnih, zdravstvenih, predškolskih, obrazovnih (osnovno, srednjoškolsko, visoko obrazovanje), komunalnih, sportskih, kulturnih i vjerskih funkcija, osim nezakonito izgrađene zgrade na tim površinama koje su u skladu s tom namjenom.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja istu odbio, te potvrdio prvostupanjsko rješenje, a ovo stoga što i ovaj sud nalazi da u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke za izdavanje rješenja o izvedenom stanju u odnosu na predmetnu zgradu s obzirom da i po mišljenju ovog suda u konkretnoj upravnoj stvari postoji eliminacijski kriterij kakav u vidu ima odredba 6. st. 1. podst. 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama koji priječi izdavanje rješenja o izvedenom stanju, slijedom čega je najprije pravilno postupilo prvostupanjsko tijelo kada je takav zahtjev odbilo, kao i što je tuženik pravilno postupio kada je svojim aktom odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja tijela prvog stupnja, pa ovaj sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i rješenje prvostupanjskog tijela u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13.Sud nalazi potrebnim prije svega navesti kako iz podataka spisa upravnog tijela dostavljenom od strane tuženika uz odgovor na tužbu proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem pozivom na odredbu članka 6. stavka 1. podstavka 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje rješenja o izvedenom stanju nezakonito izgrađene stambene zgrade na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok iz obrazloženja tog rješenja proizlazi u bitnom, da je uvidom u važeću prostorno plansku dokumentaciju utvrđeno da se predmetna zgrada stambene namjene nalazi u granicama obuhvata Generalnog urbanističkog plana Splita („Službeni glasnik Grada Splita", broj: 1/06, 15/07, 3/08, 3/12, 32/13, 52/13, 41/14 i 55/14-pročišćeni tekst) u zoni Športsko rekreacijske namjene "R3-kupalište", te unutar područja posebnih uvjeta korištenja, zaštićene prirodne vrijednosti „PŠ-Park šuma". Nadalje, da je riječ o zgradi stambene namjene, a da je člankom 14. važećeg Generalnog urbanističkog plana Grada Splita na površinama Sportsko rekreacijske namjene „R3-kupališta" moguća gradnja građevina što upotpunjuju i služe osnovnoj djelatnosti (garderobe, sanitarije, manji ugostiteljski sadržaji, spremišta rekvizita), a budući da zgrada nije u skladu s tom namjenom, to da se s obzirom na naprijed citiranu odredbu članka 6. stavak 1. podstavka 3. Zakona ne može ozakoniti. Također, iz upravnog spisa razvidno je i kako je od strane prvostupanjskog tijela proveden očevid na licu mjesta 19. prosinca 2023. kada je utvrđeno da je riječ o podnesenom zahtjevu za nezakonito izgrađenu zgradu, da je zgrada za koje je postavljen zahtjev stambene namjene, te da dijelovi zgrade veličinom ne odgovaraju projektnoj dokumentaciji, o čemu je sastavljen zapisnik, koji prileže upravnom spisu, a u odnosu na utvrđenja iz navedenog zapisnika tužitelj je izjavio da ne prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. Prvostupanjsko tijelo je smatrajući da u konkretnom slučaju postoji eliminacijski kriterij kakav u vidu ima odredba čl. 6. stavka 1. podstavka 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama svojim rješenjem od 3. svibnja 2024. odbilo zahtjev tužitelja za izdavanjem rješenja o izvedenom stanju, protiv kojeg rješenja je tužitelj podnio žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, u odnosu na koje je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

14.Glede temeljnih tužbenih prigovora tužitelja u kojima ističe kako je predmetna zgrada u pretežitom dijelu izgrađena do 15. veljače 1968., pa da je on podnio zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju samo za dio predmetne zgrade i to u odnosu na terasu, slijedom čega da ostaje sporna mogućnost ozakonjenja nadogradnje objekta s obzirom na odredbu članka 6. stavka 1. točke 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, koju odredbu tužitelj dovodi u vezu s odredbom članka 56. Generalnog urbanističkog plana koja između ostalog propisuje da se i postojeće stambene građevine (s građevnom dozvolom ili građene prije 1968.) unutar Park šume mogu održavati i rekonstruirati samo u postojećim tlocrtnim gabaritima do prenamjene ili uklanjanja, što ne obuhvaća pomoćne građevine, poljske kućice i gospodarske građevine, koja pak odredba nije uzeta u obzir od strane upravnih tijela, za istaknuti je kako ovaj sud predmetne navode tužitelja smatra u cijelosti neosnovanima.

15.Naime, s prethodnim u vezi najprije je za naglasiti kako među strankama ovog spora uopće nije prijeporno da se predmetna nezakonito izgrađena stambena zgrada nalazi u zoni Športsko rekreacijske namjene "R3-kupalište", te unutar područja posebnih uvjeta korištenja, zaštićene prirodne vrijednosti „PŠ-Park šuma", pa kod takvog nespornog stanja stvari i po shvaćanju ovog suda upravo navedena ključna okolnost predstavlja eliminacijski kriterij za izdavanje rješenja o izvedenom stanju kakav u vidu ima odredba čl. 6. st. 1. podst. 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, zbog čega je najprije zakonito postupilo prvostupanjsko tijelo kada je svojim rješenjem odbilo zahtjev tužitelja za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, a potom i tuženik kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, na koji način nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

16.Nadalje, za ukazati je tužitelju kako u nespornim okolnostima i to da se prema mjerodavnoj prostorno planskoj dokumentaciji predmetna zgrada stambene namjene nalazi u granicama obuhvata Generalnog urbanističkog plana Splita („Službeni glasnik Grada Splita", broj: 1/06, 15/07, 3/08, 3/12, 32/13, 52/13, 41/14 i 55/14-pročišćeni tekst), u zoni Športsko rekreacijske namjene "R3-kupalište", te unutar područja posebnih uvjeta korištenja, zaštićene prirodne vrijednosti „PŠ-Park šuma", to je pak nedvojbeno da za predmetnu zgradu vrijedi odredba članka 14. Generalnog urbanističkog plana Splita, dok uslijed prethodno obrazloženog nema mjesta primjeni odredbe članka 56. Generalnog urbanističkog plana, na koju se tužitelj pogrešno poziva, s obzirom da se ta odredba odnosi na mogućnost rekonstrukcije postojećih građevina, dakle na eventualnu mogućnost izdavanja građevinskih dozvola za rekonstrukciju postojećih građevina, no ova odredba nedvojbeno se ne odnosi na mogućnost ozakonjenja nezakonito izgrađenih zgrada koje se smatraju nezakonito izgrađenima u smislu odredbe čl. 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama.

17.S prethodnim u vezi, dodatno je za kazati kako okolnost radi li se o nezakonito izgrađenoj zgradi ili pak nezakonito rekonstruiranom dijelu postojeće zgrade nije od nikakvog značaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari, s čim u vezi je najprije za istaknuti kako se odredbe Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama u smislu odredbe članka 2. stavka 1. tog Zakona jednako primjenjuju kako na nezakonito izgrađenu zgradu, tako i na nezakonito rekonstruirani dio postojeće zgrade. Stoga, čak kada bi se u konkretnom slučaju i radilo o rekonstrukciji, u okolnostima kada je neprijeporno da je zgrada nakon 15. veljače 1968. dograđena, odnosno rekonstruirana i to bez akta za građenje, potpuno je jasno da se smatra nezakonito izgrađenom zgradom u smislu odredbe čl. 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama i zbog kojeg razloga je tužitelj i podnio zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, jer da je zgrada do 15. veljače 1968. bila izgrađena u onim gabaritima u kojima je izgrađena na dan podnošenja zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, tada tužitelj takav zahtjev ne bi ni podnosio. Pored toga, iz podataka dostavljenog upravnog spisa, konkretno iz projektne dokumentacije nedvojbeno proizlazi da se u ovoj upravnoj stvari uopće ne bi radilo o nezakonitoj rekonstrukciji postojeće zgrade, to pak stoga što je iz podataka spisa razvidno da je zgrada koja bi bila izgrađena do 15. veljače 1968. uklonjena, te kako to navodi i sam tužitelj da je 2002. godine izgrađena nova zgrada koja je u cijelosti predmet izdavanja rješenja o izvedenom stanju.

18.Kod izloženog stanja stvari, budući je ovdje riječ o nezakonito izgrađenoj zgradi u smislu odredbe čl. 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, to pak znači da je istu moguće ozakoniti isključivo ukoliko su ispunjene sve pretpostavke kakvu u vidu ima upravo navedeni zakon, no kako se ista prema mjerodavnom Generalnom urbanističkom planu Splita nalazi u zoni Športsko rekreacijske namjene "R3-kupalište", te unutar područja posebnih uvjeta korištenja, zaštićene prirodne vrijednosti „PŠ-Park šuma", na predmetnu zgradu primjenjuje se odredba članka 14. GUP-a Splita, pa kako navedena okolnost priječi ozakonjenje u smislu naprijed citirane odredbe čl. 6. st. 1. podst. 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, to je sasvim jasno da predmetnu zgradu nije moguće ozakoniti u smislu mjerodavnog zakonskog propisa, slijedom čega je pozivanje tužitelja na sve ostale okolnosti koje navodi u tužbi u cijelosti bespredmetno.

19.Konačno, za nadodati je kako kod nedvojbenog stanja stvari i to da se u predmetnoj upravnoj stvari radi o situaciji kakvu u vidu ima odredba čl. 6. st. 1. podst. 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, koja predstavlja eliminacijski kriterij za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, već kod takvog nespornog utvrđenja zahtjev tužitelja za izdavanje rješenja o izvedenom stanju trebalo je odbiti bez utvrđivanja bilo kakvih daljnjih pretpostavki za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, to pak stoga što već sama činjenica da se ovdje radi o zgradi za koju postoji eliminacijski kriterij koji priječi njezino ozakonjenje predstavlja dostatan razlog za odbijanje zahtjeva za izdavanja traženog rješenja, u kojem slučaju nije ni potrebno utvrđivanje bilo kakvih daljnjih pretpostavki za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, pa tako nije bilo potrebe niti ponoviti očevid na licu mjesta niti pribavljati lokacijsku informaciju, a kako to neutemeljeno tvrdi tužitelj u tužbi, s čim u vezi je za navesti i kako je pozivanje tužitelja na druge zgrade potpuno bespredmetno, to iz razloga što je predmet ovog spora isključivo nezakonito izgrađena stambena zgrada na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok predmet ovog spora nisu nikakve druge zgrade, pa tako niti one koje tužitelj spominje u tužbi.

20.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjima tuženika, kao ni rješenjem prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

21.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je zakonito kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

22.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

23.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 29. lipnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima iz Odvjetničkog društva IVANČIĆ & ČULIĆ d.o.o., Split, Dražanac 3A, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz zapisnik od 18. lipnja 2026., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.