REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-554/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u parničnom postupku, u pravnoj stvari tužitelja ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Krešimiru Kmet, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Slavonskom Brodu, Matije Gupca 42a, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o., OIB: 55545787885, iz Zagreba, Vončinina 3, Zagreb, zastupana po punomoćniku po zaposlenju US, mag. iur., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave 20. svibnja 2026., zaključene istoga dana u nazočnosti punomoćnika tužitelja Krešimira Kmeta, odvjetnika u Slavonskom Brodu i punomoćnice tuženika SS, zaposlenice tuženika, nakon javne objave, 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

" I Utvrđuje se da je tužitelj ŠS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] stekao pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] ZGRADA S. [adresa] sa 1047 m2 što je tuženik HRVATSKE CESTE d.o.o., Vončinina 3, Zagreb dužan priznati i o tome izdati valjanu tabularnu izjavu za uknjižbu prava vlasništva, koju će u protivnom u roku 8 dana zamijeniti ova presuda.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju snosi troškove postupka koliko budu iznosili.“

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Hrvatske ceste d.o.o., OIB: 55545787885, iz Zagreba, Vončinina 3, Zagreb, za naknadom troškova sudske pristojbe na odgovor na tužbu.

i r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oslobođen plaćanja sudskih pristoji u ovom postupku.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja njegova prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] Zgrada [adresa] površine 1047 m2.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je on u posjedu predmetne nekretnine od 1981. godine kontinuirano. Nadalje, naveo je kako je u početku predmetnu nekretninu koristio od svog poslodavca, koji je vlasnik predmetne nekretnine. S tim u svezi naveo je kako tužitelj nikada nije primio niti jednu uplatnicu, a u navedenu nekretninu je morao ulagati sredstva kako bi nekretnina bila podobna za stanovanje. Tužitelj je naveo i kako mu je tuženik 2024. godine uputio predugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, a na što tužitelj nije pristao jer smatra da je sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Tužitelj je naveo da kako tužitelj nije formalni vlasnik u zemljišnim knjigama, a tuženik ima namjeru prodati navedenu nekretninu, stoga tužitelj smatra da postoji opasnost da bi tužitelj kao dugogodišnji posjednik mogao ostati na cesti i bez objekta za stanovanje. Tužitelj je naveo i kako on pokušavao od 2018. godine regulirati svoj status sa vlasnikom nekretnine te mu je upućeno nekoliko dopisa od strane tuženika. Tužitelj je naveo kako je dosjelost stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Tužitelj je naveo kako se radi o načinu stjecanja prava vlasništva na temelju zakona. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (čl.159. st. 1. ZV). Tužitelj je, stoga, podnio tužbu kojom je predložio donošenje presude kojom bi se utvrdilo da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini sukladno članku 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Pored navedenoga, tužitelj je predložio i određivanje zabilježbe spora u zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini. U tom smislu, tužitelj je naveo da je tuženik formalno u zemljišnim knjigama naveden kao samovlasnik predmetne nekretnine, te tužitelj smatra da bi tuženik istu mogao otuđiti ili opteretiti, te time tužitelju načiniti nenadoknadivu šteta, a radi sprječavanja takve štete i zemljišno knjižnih promjena, te osiguranja pravnog reda, predložio je odrediti zabilježbu spora.

2. Ovosudnim rješenjem poslovni broj: P-554/2024-2 od 28. studenog 2024. sud je odredio zabilježbu spora na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] [adresa] zgrada površine 1047 m2. Predmetno rješenje ispravljeno je rješenjem ovoga suda poslovni broj: P-554/2024-4 od 2. prosinca 2024. Zabilježba spora provedena je rješenjem Zemljišnoknjižnog odje la ovoga suda pod brojem: Z-15833/2024 od 3. prosinca 2024.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je oporavao navode tužbe, kao i osnovu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik je naveo kako na strani tužitelja ne postoji osnova za stjecanje prava vlasništva dosjelošću budući je tužitelj nepošteni (nesavjesni) posjednik i kao takav ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. S tim u svezi naveo je kako je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je obzirom na okolnosti imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s tim u svezi tuženik se pozvao na članak 18. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima „Narodne novine“ broj: 91/96 . Tuženik je, nadalje, naveo kako tužitelj posjeduje nekretninu priznajući vlast tuženika na navedenoj nekretnini i znajući da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati istu. Tuženik je naveo kako tužitelj zna da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu, da mu ne pripada pravo na posjed nekretnine i da nekretnina iako je posjeduje nije njegova svo vrijeme znajući da je - svo vrijeme njegova posjedovanja nekretnine tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine – nekretninu. Nadalje, naveo je i kako potonje navedeno i sam tužitelj navodi u tužbi, jer je, naime naveo da je predmetnu nekretninu koristio od svog poslodavca i pokušavao regulirati svoj status s vlasnikom nekretnine Tuženik je naveo i kako iz navoda samog posjednika proizlazi da je njegov posjed nesavjestan, stoga tuženik smatra da tužitelj nije pošten (savjestan) posjednik nekretnine i ne može istu steći dosjelošću. Tuženik se s tim u svezi pozvao i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: Rev 1009/1997 od 27.8.1997.godine, prema kojem: “znanje posjednika da se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu isključuje savjesnost posjednika u smislu stjecanja vlasništva dosjelošću.“

3.1. Nadalje, tuženik je naveo i kako opreza radi ističe da je vrijeme dosjelosti za nekretnine 20 godina, a za stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba kao i za stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe - dvostruko vrijeme od toga, dakle 40 godina. Također, tuženik je naveo kako prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj:53/91), a to je 08. listopada 1991. godine. (Vrhovni sud Republike Hrvatske, odluka broj: Rev3462/1993 od 03.5.1995. godine , -IO 1/96. sentenca 9). Slijedom navedenoga tuženik je predložio sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužitelja da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] k. č. br. [katastarska čestica] Zgrada S. [adresa] površine 1047 m2, koju je stekao temeljem dosjelošću, dugotrajnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme.

4.1. Među parničnim strankama nije sporno da je kao vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] k. č. br. [katastarska čestica] Zgrada [adresa] površine 1047 m2, uknjižen u 1/1 dijela tuženik, niti je sporno da je u posjedu predmetne nekretnine tužitelj.

4.2. Sporno je jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za stjecanje tužiteljeva prava vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem dosjelosti, odnosno sporno je ima li tužitelj zakonit i pošten posjed te je li posjedovao nekretninu kroz zakonom propisano vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću.

5. Radi potpunog i pravilnog razjašnjenja svih spornih pitanja i utvrđivanja činjenica o kojima ovisi odluka o glavnoj stvari ovaj sud proveo je dokazni postupak u kojemu je izvršen uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave i to: zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] od 26. studenog 2024. (stranica spisa 4), očitovanje tuženika od 20. svibnja 2019. (stranica spisa 5), predugovor o kupoprodaji (stranica spisa 6-7), rješenje Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove Brodsko-posavske županije od 15. studenog 2024. (stranica spisa 8-11), obavljen je očevid na licu mjesta 3. prosinca 2025. (stranica spisa 57-62), fotografije predmetne nekretnine (stranica spisa 73-75), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, te saslušanjem svjedoka ŽS, MS i FS (stranica spisa 65-72).

5.1. Druge dokaze sud nije provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

6. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je u isti upisana k. č. br. [katastarska čestica] Zgrada [adresa] površine 1047 m2 te da je ista uknjižena kao vlasništvo 1/1 dijela na ime Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina br. 3, bez upisanih tereta.

6.1. Navedeni zemljišnoknjižni izvadak sud je prihvatio u cijelosti i isti cijenio vjerodostojnim jer činjenica koje se njime dokazuju niti nije bile sporna među strankama u tijeku postupka. Pored toga zemljišnoknjižni izvadak, u smislu odredbe članka 230. ZPP je javna isprava stoga dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, a stranke isti nisu osporavali u smislu da su u istom činjenice neistinito utvrđene ili da je nepravilno sastavljen, stoga je sud u cijelosti zemljišnoknjižni izvadak prihvatio.

7. Uvidom u očitovanje tuženika od 20. svibnja 2019., KLASA: 960-03/18-01/36, URBROJ: 345-910-911-555/265/19-13, razvidno je kako se tuženik u predmetnom očitovanju pozvao i na ranije očitovanje od 17. svibnja 2018. te je naveo kako je parcela 4702/1 fizički podijeljena u dvije parcele, od kojih ista u prvom manjem dijelu parcele od ulice koja ima kućni broj 19, stanuje bračni par koji je korisnik socijalnih usluga i ima uredan ugovor o najmu zaključen s gradom [adresa], stanuju u drvenoj baraci koja je u zapuštenom i ruševnom stanju, a popravak iste nije moguć. Nadalje, u drugom većem dijelu predmetne parcele, u zidanom objektu, koji je uredan i nije opasan po život, ima poseban ulaz preko parcele, nosi kućni broj 21, stanuje bivši djelatnik Hrvatskih cesta, ŠS, koji od 1986. godine ne plaća nikakvu naknadu Hrvatskim cestama jer se one nisu ni vodile kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Nadalje, iz predmetnog očitovanja proizlazi da je tuženik u kontaktu s ŠS saznao da je isti više puta pokušavao riješiti svoj status otkupom predmetne nekretnine od Hrvatskih cesta jer u tom prostoru stanuje od 1981. godine. Iz predmetnog očitovanja proizlazi kako tuženik smatra da bi trebao pokrenuti postupak za uređenje vlasništva na predmetnoj parceli, i to da istu parcelira na dva dijela te da dio na kojem živi bivši djelatnik g. ŠS ponudi istome na otkup, a da drugi dio parcele na kojemu stanuje bračni par ponudi na otkup gradu [adresa].

8. Uvidom u predugovor o kupoprodaji razvidno je da se predmetni predugovor odnosi samo na dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i to na nekretninu koja nosi kućni broj 21 (inače se na nekretnini nalaze tri objekta), a za koji dio je ŠS postavio zamolbu za kupnju dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojem se nalazi objekt na kojem živi, te da je tuženik prihvatio njegovu zamolbu, pod uvjetom da je moguće predmetni stambeni objekt i garažu (i zemljište nužno za uporabu istih) izdvojiti u zasebnu cjelinu kao i pod uvjetom da Nadzorni odbor Hrvatskih cesta d.o.o. odobri prodaju. Istim predugovorom, ukoliko se ostvare navedeni uvjeti stranke se obvezuju sklopiti glavni ugovor o kupoprodaji. Razvidno je da predmetni predugovor nije potpisan od strane tužitelja.

8.1. Navedeni predugovor sud prihvaća i cijeni isti vjerodostojnim, jer činjenica da se radi o nekretnini na kojem je više objekata proizlazi i iz očitovanja tuženika od 20. svibnja 2019., KLASA: 960-03/18-01/36, URBROJ: 345-910-911-555/265/19-13, kojega je dostavio sam tužitelj, kao i iskaza samog tužitelja koji je iskazao da je zaprimio navedeni predugovor, i da bi inače i potpisao isti da je na njemu bila navedena neka realna cijena, a pri tome nije osporavao da na nekretnini postoje 3 objekta. Potonje navedenu činjenicu je i sam sud utvrdio neposrednim opažanjem prilikom obavljenog očevida.

9. Uvidom u rješenje Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove

Brodsko-posavske županije, KLASA: UP/I-701-01/24-02/212, URBROJ: 2178-02- 02/11-24-6 od 15. studenog 2024. razvidno je da je tužitelju kao podnositelju zahtjeva odobrena sekundarna pravna pomoć u postupku radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, u postupcima u svezi sa stvarnim pravima, osim zemljišnoknjižnih postupaka. Za navedeni postupak se odobrava sekundarna pravna pomoć u obliku zastupanja u sudskim postupcima u visini 100% iznosa troškova pravne pomoći koja za odobrenu pravnu pomoć iznosi 375,00 EUR bez PDV-a. Nadalje, razvidno je da je kao pružatelj pravne pomoći određen Krešimir Kmet, odvjetnik u [adresa] te da je odobrena i sekundarna pravna pomoć u obliku oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi u visini od 100% iznosa pristojbe i vrijedi od 1. listopada 2024.

9.1. Predmetno rješenje, budući da isto predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe članka 230. ZPP, sud je prihvatio i isti cijenio vjerodostojnim. S obzirom na sadržaj predmetnog rješenja, valja istaknuti kako je odredbom članka 172. ZPP propisano da pravo na oslobođenje od plaćanja troškova postupka i pravo na stručnu pomoć stranka ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom kojim se uređuje besplatna pravna pomoć. Dakle, uvjeti i postupak za ostvarivanje pravne pomoći, propisani su odredbama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći ("Narodne novine" br. 143/13., 98/19. dalje: ZBPP). Odredbe ZBPP-a propisuju da je oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi vrsta sekundarne pravne pomoći koja se pokreće podnošenjem zahtjeva nadležnom uredu državne uprave koji temeljem člankom 17. stavak 1. ZBBP-a o zahtjevu odlučuje rješenjem. Slijedom navedenoga, kako je nesporno da je rješenjem Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove

Brodsko-posavske županije, KLASA: UP/I-701-01/24-02/212, URBROJ: 2178-02- 02/11-24-6 od 15. studenog 2024. tužitelju odobrena sekundarna pravna pomoć te je utvrđeno da je isti u 100% iznosu oslobođen plaćanja sudske pristojbe, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja.

10. Obavljenim očevidom sud je neposrednim opažanjem na predmetnoj nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u [adresa] uočio dvorište u kojem se nalazi prizemna kuća koja se sastoji od spavaće sobe, dnevnog boravka, kuhinje i trpezarije te kupoane. Ispred kuće, s njezine vanjske strane, nalazi se nadstrešnica natkrivnena rigipsom, dok se s vanjske strane kuće, kao sastavni dio iste nalaze ostava i šupa, s vanjske strane nalaze se i bunar, garaža te drva za ogrijev. U dvorištu se pored potonje navedenog nalazi i više starijih stabala i ukrasno bilje. Predmetni dio nekretnine na kojemu je kuća je ciglenim zidom odvojena od dijela koji se nalazi uz cestu, a za koji dio je tužitelj naveo da ga koristi kao drugi ulaz i pristup nekretnini, a zapravo se radi o jednoj čestici, kako je to utvrdio vještak. Na tom dijelu čestice od ulice nalazi se drvena baraka, a za koju je tužitelj iskazao da njome upravlja grad [adresa] i da su ondje zbrinuti podstanari kao socijalno ugrožena skupina građana.

11. Svjedok ŽS iskazao je kako je on tužitelja upoznao negdje 1980. jer je tužitelj bio susjed njegova kuma ZS koji je stanovao u [adresa]. Nadalje, iskazao je da kada je upoznao ŠS, oni su se brzo sprijateljili i prijatelji su svih ovih godina, a ŠS sve te godine živi u [adresa], a za kućni broj nekretnine nije siguran, misli da je to broj 21. Iskazao je i kako je ŠS ulagao u predmetnu kuću i okućnicu, adaptirao ju je i u tome mu je pomogao i on, ali i drugi prijatelji. S tim u svezi iskazao je kako su ondje bile nekakve pomoćne zgrade koje su bile derutne pa su to srušili, zidali su, slagali crijep na krov i obavljali druge radove jer je nekretnina bila u lošem stanju, a ŠS ju je htio prilagoditi boljim uvjetima. Svjedok je iskazao kako je tužitelj radio sve što je bilo potrebno kako bi se ta kuća podigla na standard dostojan življenja je je ista bila jako loša. On je mijenjao podove i to su mu pomagali svjedok i njegov brat jer tamo je bio zemljani pod, a tužitelj je onda stavio glazure i na te glazure laminate. S tim u svezi iskazao je kako je tužitelj moralo uložiti puno novčanih sredstva da bi ta kuća uopće bila za stanovanje. Svjedok je iskazao i kako su jedno vrijeme ondje stanovali i drugi ljudi, misli da su to bili radnici PZC-a, koji su dobili stan na korištenje, pa su kasnije iselili. Svjedok je iskazao i kako je tužitelj posjed predmetne nekretnine dobio od PZC-a, čiji je bio djelatnik, i to na korištenje za život i rad. Nadalje, iskazao je kako je tužitelj bio dugogodišnji radnik PZC-a, gdje je radio 20-30 godina. Opisujući ulaz u predmetnu nekretninu svjedok je iskazao kako gledano s ulice postoj pješački ulaz i ulaz koji tužitelj koristi za pristup nekretnini vozilom, a misli da tužitelj koristi oba ulaza. Svjedok je iskazao kako je nekoga viđao u zidano-drvenom objektu, ali ne pozna te osobe niti ga je ikad zanimalo tko su one i je li ondje netko stanuje. Iskazao je i kako niti od tužitelja niti od koga drugoga nije nikada čuo da bi tužitelju netko osporavao posjed ili ga smetao u posjedu, niti je čuo da bi tužitelja netko upozoravao na nezakonit i nepošten posjed nekretnine. S tim u svezi iskazao je da je tužitelju tko smetao ili osporavao posjed, on bi to sigurno čuo jer se on i tužitelj redovito viđali i družili se, a smatra da bi mu on to sigurno kao prijatelju rekao. Svjedok je iskazao i kako se on nalazi na fotografijama (stranica spisa 73), on je osoba koja se nalazi na krovu kuće, dok na fotografiji na kojoj je bager prepoznaje tužitelja, ali nije siguran tko je druga osoba na toj fotografiji. U odnosu na adaptaciju kuće, svjedok je dodatno iskazao, kako je u dvorištu nekretnine bio bunar s kojeg se koristila voda, a s vremenom je taj bunar postao neuporabljiv pa je tužitelj morao provesti vodu, a također je proveo i električne instalacije. Nadalje, iskazao je kako kroz sve godine prijateljstva s tužiteljem, nije s njim razgovarao o detaljima glede rješavanja imovinsko-pravnih odnosa na predmetnoj nekretnini, te je on smatrao da su ti odnosi riješeni jer kako tužitelj tolike godine mogao živjeti u nekretnini koja nije njegovo vlasništvo.

12. Svjedok MS u svom je iskazu naveo kako je on tužitelja upoznao pred rat jer je svjedok poznavao tužiteljevu suprugu koja se bavila cvijećem pa je tako i odlazio k njima radi tog cvijeća, dolazio je u kuću koja se nalazi kod Marsonijinog stadiona, odnosno u [adresa]. Svjedok je iskazao kako tužitlej i on nikad nisu bili kućni prijatelji, ali se povremeno druže, vide se jedan puta u dva do tri mjeseca. Nadalje, svjedok je iskazao kako tužitelj u toj kući stanuje od 1982. li 1983. godine, a nije mu poznato kako je tužitelj stekao posjed predmetne nekretnine jer o tome s njim nije nikad razgovarao. Iskazao je kako je znao da tužitelj tamo stanuje još prije nego što su se upoznali, a s obzirom da je tužitelj održavao i uređivao kuću i okućnicu. Svjedok je iskazao i kako je tužitelj uložio novčana sredstva u adaptaciju te kuće, tamo se zidalo, krečilo, te je tužitelj kuću iznutra adaptirao. Nadalje, iskazao je kako on smatra da je tužitelj predmetnom kućom i okućnicom raspolagao pažnjom dobrog gospodarstvenika jer uvijek je sve bilo uredno i tužitelj je to održavao. Svjedok je iskazao kako s tužiteljem nikada nije razgovarao o tome tko je vlasnik predmetne nekretnine jer tužitelja za to nikad nije pitao jer ni pomislio nije da bi bilo upitno tužiteljevo vlasništvo s obzirom na način kako je živio, ulagao i brinuo o toj nekretnini. S tim u svezi iskazao je kako nikada nije čuo da bi tužitelju netko smetao ili osporavao posjed predmetne nekretnine, nije imao niti primisao da ta nekretnina ne bi bila tužiteljeva, nitko ga u tome nije smetao niti mu je to osporavao. Svjedok je iskazao i kako na predmetnu nekretninu postoje dva ulaza, jedan pješački i jedan kolni i ta oba ulaza je svjedok koristio kada je dolazio tužitelju, ovisno je li došao pješice ili vozilom.

13. Svjedok FS iskazao je kako je on negdašnji radni kolega tužitelja, oni su se zajedno zaposlili u PZC-u 1978. godine i tamo su radili do 1998. godine. Nadalje, iskazao je kako su pokojni direktori PZC-a gospodin Š i GS usmeno dogovarali s radnicima rješavanje stambenoga pitanja te su dodjeljivali istima stanove na korištenje, koliko se sjeća nisu sklapani pisani ugovori. Svjedok je iskazao kako su imenovani direktori tužitelju obećali dati stan, ali ga nisu imali, pa su mu dali na korištenje kuću koja je predmet ovoga postupka, a koja kuća je bila derutna. S tim u svezi iskazao je da su tu kuću dali njemu, on bi to sve srušio i tamo iznova gradio. Nadalje, iskazao je kako je tužitelj ranije stanovao u [adresa], te ga je svjedok selio u kuću u [adresa], negdje između 1979. do 1981. godine, ne sjeća se točne godine. Svjedok je iskazao i kako je poslodavac obećao tužitelju da će pravno rješiti pitanje vlasništva na predmetnoj nekretnini, a koliko zna to je ostalo samo obećanje koje nisu ispunili. Iskazao je i kako su u predmetnoj kući stanovali još neki ljudi, ali se ne sjeća jesu li oni ondje stanovali i prije nego li je tužitelj doselio ondje, ili su se ti ljudi naknadno doselili. Firma je tim ljudima dala stanove pa su oni otišli, dok tužitelj nikada nije dobio obećani stan. Svjedok je iskazao kako je sigurno da je tužitelju obećan stan, a kako firma to nije ispunila, obećali su tužitelju predmetnu kuću prenijeti u vlasništvo. Svjedok je iskazao kako je tužitelj morao ulagati u predmetnu kuću jer je bila derutna, morao je u kući kompletno provesti vodu, struju, iznutra je adaptirati, rađeni su podovi i zidovi, a sa vanjske strane kuće i fasada te je mijenjan i krov. Svjedok smatra da je tužitelj puno novaca uložio u predmetnu nekretninu. Svjedok je iskazao kako tužitelju nitko nikada nije smetao posjed predmetne nekretnine niti mu isti osporavao, te njegov posjed nitko nikada nije dovodio u pitanje. Također, svjedok je iskazao kako se s tužiteljem viđa i druži redovno, a na predmetnoj nekretnini posljednji put bio je prije godinu ili dvije. Svjedok je iskazao i kako na predmetnu nekretninu postoje dva ulaza, jedan je pješački, a drugi kolni te se koriste oba ulaza. S tim u svezi iskazao je i kako je on tužitelju znao dovoziti drva za ogrjev koja je ostavljao kod pješačkog ulaza od kuda je tužitelj ta drva uvozio na nekretninu. Svjedok je iskazao i kako su u vrijeme kada je tužitelju dobio predmetnu nekretninu na korištenje, u pravnoj službi PZC-a bili pravnici U i JS, a rješavanje stambenog zbrinjavanja bio je posao pravne službe, a oboje navedenih pravnika bilo je prisutno kada je direktor pričao i obećavao rješavanje stambenog pitanja i dodjelu stanova. Navedeno mu je poznato jer je bio osobno prisutan kada su tadašnji direktori rekli pravnoj službi da riješi imovinsko pravna pitanja glede stambenog zbrinjavanja radnika, i to je čuo ne jednom jer je direktor rekao sigurno pet puta. Svjedok je iskazao kako je on bio zaposlen u PZC-u na radnom mjestu vozača te je obilazio sve urede pa i direktorske kako bi preuzeo poštu koju je zatim vozio na otpremu tako da je čuo što se u tim uredima pričalo, a direktor je pravnoj službi u jednom uredu rekao da riješi stambeno zbrinjavanje radnika, ali se o tome pričalo i na sastancima na kojima je bio svjedok. Također, iskazao je kako on o tome nije razgovarao s nikim iz pravne službe, a dana obećanja su bila „priča za malu djecu“. Svjedoku nije poznato kako je PZC postao Hrvatske ceste. Svjedok je, nadalje, iskazao kako je iskren, nikada ništa nije slagao i jamči da je tužitelju obećano da će mu PZC dati vlasništvo predmetne kuće. Svjedok je iskazao kako mu tužitelj kroz sve godine druženja nikada nije rekao da imovinsko pravni status predmetne nekretnine nije riješen, mislio je da je to riješeno te ga je iznenadilo da sve te godine oni to nisu riješili.

13.1. Iskaz svjedoka VS, MS i FS sud je prihvatio i iste cijenio iskrenima, njihovi iskazi u bitnome su u suglasju te su u suglasju s iskazom tužitelja i materijalnim dokazima koji prileže spisu.

14. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja, tužitelj ŠS iskazao je kako se on 1978. godine zaposlio u PZC, na radnom mjestu - vozač. Iskazao je kako je on tada stanovao u mjestu Ratkovica kod Pleternice s majkom, ocem i dvoje djece, stanovali su u stanu i on je svakog dana putovao u [adresa] na posao, a što je oko 40 km u jednom smjeru. Iskazao je kako je zbog navedenoga on zatražio od PZC-a da mu dodijeli stan na korištenje te se ukazala prilika da mu kuću u [adresa] koja je bila u lošem stanju. S tim u svezi iskazao je kako je korištenje predmetne kuće trebalo biti privremeno dok se ne nađe neki bolji stan. Nadalje, iskazao je kako su mu tada u firmi rekli da će tu stanovati privremeno te da će se njegovo stambeno pitanje riješiti u dogledno vrijeme. Iskazao je kako je u to vrijeme firma godišnje imala dva do tri stana za dodjelu radnicima. Pravo na stan se ostvarivalo po bodovima i ispadalo je da je tužitelj uvijek ispod onoga kome se dodijeli posljednji stan za tu godinu. Tužitelj je iskazao da kada se on doselio 1981. godine u [adresa] pristupio je adaptaciji kuće koliko je mogao jer je ista bila derutna. Tada je na dvorištu bio dovod vode tzv. česma i vanjski wc. Iskazao je kako su tada njegova djeca bila vrlo mala u dobio od 2 i 6 godina i on je proveo vodu u kuću i napravio malo kupatilo. Nadalje, iskazao je kako se njegovo stambeno pitanje nije rješavalo, a on je sam svih ovih godina pomalo ulagao u tu kuću i okućnicu koliko je mogao jer njegova supruga nije bila zaposlena. Tužitelj je iskazao kako se on obraćao tadašnjem direktoru i stambenoj komisiji od 1982. pa nadalje radi rješavanje njegova stambenog pitanja i dodjele stana, ali to nikada nisu riješili. Iskazao je kako mu je poslodavac PZC usmeno dao suglasnost da koristi i stanuje u predmetnoj nekretnini, a kada je razvodio vodu i struju oni su za to uputili pisanu suglasnost HEP-u i vodovodu. Tužitelj je iskazao kako se radi rješavanja njegova stambena pitanja obraćao PZC-u i pisano i usmeno, a uvijek je netko na listi bio ispred njega tko je dobio stan pa se on na takve odluke žalio. Tužitelj je iskazao kako je 1988. godine iz PZC-a dio radnika prešao u Hrvatske ceste, dok je drugi dio radnika ostao u PZC-u. Kada su nastale Hrvatske ceste u pravoj službi kao pravnica radila je JS, dok je vd ravnatelja obnašao ĐS. U razgovoru s njima tužitelj je tražio rješenje njegova stambenoga pitanja, ali oni za to nisu imali niti sluha niti razumijevanja. Nadalje, iskazao je kako su 2000 godine u njegovu kuću došla dva djelatnika tuženika iz Zagreb, sa zamjenikom direktora PS, RS kako bi pregledali nekretninu i tada su bili u čudu i gospodinu RS rekli da to pravo vlasništva na nekretnini sa tužiteljem riješi. Tužitelj je iskazao kako je on tada očekivao da će se to stvarno riješiti. S tim u svezi iskazao je da su imenovani prilikom posjeta nekretnini u kojoj stanuje, sačinili zapisnik koji mu nikada nije uručen. Tužitelj je, nadalje, iskazao kako su godine prolazile, a on nikakav odgovor odnosno rješidbu tuženika nije dobio, stoga je tužitelj 2019. ili 2020. godine poslao dopis upravi tuženika i predložio da imovinsko pravne odnose riješe mirnim putem, ali na njegov dopis nitko nikada nije odgovorio. Tužitelj je iskazao i kako je prije dvije godine kod njega došao zaposlenik tuženika KS i u razgovoru mu rekao da bi tuženik predmetnu nekretninu prodao i upitao bi li ju tužitelj htio otkupiti, te mu je rekao da ako ju ne bio htio otkupiti da bi ona bila bi prodana trećim osobama, a iz čega je tužitelj imao dojam kao da je g. KS baš briga za tužitelja i njegovo stambeno zbrinjavanje. Tužitelj je iskazao i kako svi računi za režijske troškove za predmetnu nekretninu glase na njegovo ime i on iste podmiruje. Tužitelj je iskazao i kako mu 2000. odnosno 2019. i 2020. godine, pri posjeti djelatnika tuženika nitko nije rekao da napusti predmetnu nekretninu ili da ondje ne smije biti odnosno te da mu nitko nije smetao niti osporavao posjed. Nadalje, tužitelj je iskazao kako mu je tuženik uputio predugovor o kupoprodaji, ali isti nije potpisao jer nije smatrao da je taj dokument vjerodostojan budući da nije imao naznačeni niti cijenu pa se n ije usudio tako nešto potpisati. Tužitelj je naveo kako je on zna da je vlasnik predmetne nekretnine kada je ista tužitelju dodijeljena na korištenje bio PZC, a 1988. godine kada se PZC rasformirao i kada su nastale Hrvatske ceste tužitelj vjeruje da je tada došlo i do promjene vlasništva, pa su vlasnik postale Hrvatske ceste. Tužitelj je iskazao i kako je on 1991. godine išao kod direktora PS da se riješi vlasništvo na predmetnoj nekretnini i on je tada rekao a da ne zna ni na kome je ta nekretnina pa je tužitelj išao u gruntovnicu i pribavio izvadak, a prema istome je tuženik bio uknjižen kao vlasnik i tada je tužitelj imenovanom direktoru rekao da to sada treba rješavati. Tužitelj je iskazao i kako bi on predugovor o kupoprodaji nekretnine potpisao da je na istome bila navedena neka razumna cijena, on bi zatražio pomoć djece i prijatelja, te bi potpisao predugovor i isplatio tuženika.

14.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao iskren, osim u dijelu da mu nitko nikada nije smetao niti osporavao posjed jer je sam iskazao da su predstavnici tuženika dolazili kod njega na predmetnu nekretninu radi rješenja imovinsko -pravnih odnosa, kao i da su mu rekli da bi nekretninu mogao otkupiti.

15. Na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, na temelju odredbe članka 8. ZPP, ovaj sud utvrdio je da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

16. Odredbom članka 388. stavak 2. i 3 .Zakona o vlasništvu i drugim stvarima pravima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15 – u daljnjem tekstu ZVDSP) propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni ovim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom st. 2. ovog članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ovim Zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu 16.1. Nekretnine se mogu steći, a time i njihov zakonit posjed (čl. 18. st. 1. ZVDSP), na četiri načina: na temelju pravnog posla, odluke suda ili druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, što je danas propisano čl. 114. do 160. ZVDSP, a ranije bivšim zakonima i pravnim pravilima koji su regulirali područje stvarnog prava.

17. U više odluka viših sudova je utvrđeno, ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz čl. 29. ZOVO na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz čl. 388. st. 4. tad novog ZVDSP koji je propisao: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina. S tim u svezi valja istaknuti kako je Poduzeće za ceste (PZC) je tijekom pretvorbe i decentralizacije 1990 -ih podijeljeno na regionalna trgovačka društva i krovna državna poduzeća. Pravni sljednik nekadašnjeg jedinstvenog javnog poduzeća u vlasništvu Republike Hrvatske je tuženik, dakle: Hrvatske ceste d.o.o. U tijeku postupka navedena činjenica kao niti pasivna legitimacija niti nisu bile sporne. Nadalje, valja istaknuti kako je pravni prednik tuženika – PZC, bio u sastavu društvenog vlasništva.

18. Ranija odredba članka 388. stavak 4. ZVDSP ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (odredba je prestala važiti 14. prosinca 1999.), nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje reinterpretirano u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

19. Izloženo pravno shvaćanje Vrhovnog sud Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

19.1. Prema članku 159. stavak 4. ZVDSP samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave, jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge opće korisne svrhe steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. ovoga članka.

19.2. Prema stavku 2. članka 159. ZVDSP samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok prema stavku 3. samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina, a takav posjednik nekretnine protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

19.3. Odredbom članka 18. stavak 1. ZVDSP propisano je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed), sukladno stavku 3. istoga članka posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Nadalje, prema odredbi članka 18. stavak 5.posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno, dok je odredbama članka 72. ZOVO-a bilo propisano: (u stavku 1.) "posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja" i (u st. 2.) "posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova"

- a (u st. 3.) "savjesnost posjeda se pretpostavlja".

Tome su prethodila pravna pravila Općeg građanskog zakonika koji se na ovim prostorima primjenjuje od 1853. godine s time da se od 1946. godine primjenjivao na temelju Zakona o primjeni pravnih propisa donesenih za vrijeme neprijateljske okupacije i prije 6. travnja 1941. godine (Sl. l. FNRJ br. 89/46.), a od 1991. godine na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine" broj: 73/91).

20. Iz svih izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je tužitelj kao nekadašnji zaposlenik pravnog prednika tuženika, Poduzeća za ceste, dobio na korištenje predmetnu nekretninu, a kako je i sam tužitelj iskazao privremeno. Iz iskaza samog tužitelja proizlazi da se on više puta obraćao tuženiku radi uređenja imovinsko- pravnih odnosa na predmetnoj nekretnini, sam tužitelj je iskazao da je znao da je predmetna nekretnina ranije bila uknjižena na PZC, a kasnije nakon pretvorbe uknjižena je na tuženika, dakle, znao je da nije uknjižen kao vlasnik na predmetnoj nekretnini i da je njegovo pravo korištenja predmetne nekretnine privremeno (dok mu se ne osiguran stan, koji zapravo nikada nije osiguran i dodijeljen mu). Prema stajalištu ovoga suda tužitelj kao zaposlenik koji je dobio predmetnu nekretninu na korištenje od poslodavca (ranije PZC, sada Hrvatske ceste d.o.o.) ima status zakupnika ili korisnika, a ne samostalnog posjednika. Navedeno, zbog nedostatka ključne namjere stjecanja za sebe (tzv. animus rem sibi habendi). Naime, prema odredbi članka 10. stavak 1.ZVDSP tko svoju faktičnu vlast izvršava osobno ili posredovanjem pomoćnika u posjedovanju neposredni je posjednik. U stavku 2. propisano je da kada netko stvar posjeduje kao plodouživatelj, založni vjerovnik, zakupoprimac, najmoprimac, čuvar, posudovnik ili u kojem drugom sličnom odnosu u kojemu je prema drugome ovlašten ili obvezan kroz neko vrijeme posjedovati je, onda je posjednik te stvari i taj drugi (posredni posjednik). Stoji li posredni posjednik prema nekomu trećemu u takvu odnosu, i taj je posredni posjednik. Naime, iz navedenog proizlazi da je tužitelj temeljem ovlasti na korištenje predmetne nekretnine od strane poslodavca, pomoćni posjednik (tzv. detentor) te on Zaposlenik drži stvar (nekretninu) za drugoga (poslodavca) i time priznaje vlasništvo i višu pravnu vlast poslodavca. Detentor, odnosno zaposlenik uživa sudsku zaštitu od samovlasnog oduzimanja stvari. Nadalje, iz iskaza svjedoka FS, nekdašnjeg radnog kolege tužitelja, proizlazi da je tužitelj bio zaposlen kod prednika tuženika do 1998. godine, iako sam tužitelj na navedene okolnosti nije ponudio nikakve druge dokaze (rješenje o mirovinu, odluku o otkazu, nije dostavio niti ispravu temeljem koje bi bilo razvidno da je bio zaposlenik prednika tuženika, niti da je temeljem odluke ili pravnog posla stekao pravo korištenja predmetne nekretnine), cijeneći iskaz svjedoka FS iskrenim, uzimajući da nije bilo sporno da je tužitelju kao zaposleniku prednik tuženika, kao poslodavac dao na korištenje predmetnu nekretninu, ovaj sud je mišljenja kako iz pravne prirode takvog smještaja, pravo korištenja je prestalo s prestankom radnog odnosa. Nadalje, iz stanja spisa, i to tuženikova očitovanja, predugovora, svih izvedenih personalnih dokaza nesporno proizlazi da tužitelj koristi dio čestice, onaj gdje je kuća u kojoj stanuje, dok je u drugom dijelu drvena baraka koju koristi Grad Slavonski Brod. U tom smislu tužitelj nije dokazao koji dio nekretnine koristi niti je predlagao provođenje dokaza na tu okolnost, činjenica da je koristio dio predmetne nekretnine za prolaz predstavlja osnovu posjeda prava služnosti, a ne znači da je bio u posjedu cijele čestice. Naime, budući da se radi o pravu korištenja vezanom uz radni odnos, prestankom radnog odnosa prestaje i pravna osnova za korištenje nekretnine, te ju je zaposlenik dužan vratiti poslodavcu. Ovaj sud ne nalazi da bi tužitelj imao pošten i zakonit posjed, niti da bi taj posjed trajao zakonom određeno vrijeme, a osobito ne nalazi da bi tužitelj bio samostalni posjednik.

21. Odredbom članka 219. stavak 1. ZPP propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dakle, u konkretnoj pravnoj stvari teret dokaza da je vlasništvo predmetne nekretnine stečeno dosjelošću je na tužitelju. S tim u svezi, temeljem svih izvedenih dokaza sud je utvrdio kako tužitelj nije dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine temeljem dosjelosti, te je valjalo tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., 155. ZPP.

Tuženik je u cijelosti uspio u sporu stoga bi prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP tužitelj bio obvezan tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka. Iz priloženog troškovnika tuženika (zapisnik od 20. svibnja 2026.) razvidno je da tuženik potražuje trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu, prema odluci suda. Odredbom članka 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23. -ZSP) propisano je da obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. U trenutku donošenje predmetne presude i odluke o trošku ista nije pravomoćna i stoga obveza naknade troškova sudske pristojbe na odgovor na tužbu nije niti nastala. Nadalje, sukladno rješenju Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove Brodsko-posavske županije, KLASA: UP/I-701-01/24-02/212, URBROJ: 2178-02-02/11-24-6 od 15. studenog 2024. tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u konkretnom sporu u 100% iznosu, odredbom članka 13. stavak 1. ZSP propisano je da kada stranka oslobođena od plaćanja pristojbi uspije u postupku, pristojbe koje bi trebala platiti da nije bila oslobođena plaća stranka koja nije oslobođena od plaćanja pristojbi, i to u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku. U stavku 2. istoga članka propisano je da obveza plaćanja pristojbe iz stavka 1. ovog članka nastaje nakon pravomoćnog završetka postupka. S tim u svezi valja istaknuti kako je tuženik uspio u postupku, stoga bi eventualno po pravomoćnosti presude pristojbu na tužbu trebao platiti tužitelj, a kako je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, ta obveza ponovno tereti tuženika. S obzirom na to da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi 100%, a tuženik nije bio u obvezi platiti pristojbu na odgovor na tužbu, niti je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak koji nije nastao, stoga je sud navedeni zahtjev odbio kao neosnovan.

19. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci rješenja i presude

Slavonski Brod, 29. lipnja 2026.

Sutkinja

.

Anđela Bionda Martić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj ŠS, po punomoćniku Krešimiru Kmet, odvjetniku u Slavonskom Brodu

2. Tuženik Hrvatske ceste d.o.o. po punomoćnici po zaposlenju SS, mag.iur.