Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  P-321/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja ĆH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 8. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnice tužitelja, GH, odvjetničke vježbenice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za javnu objavu 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 69600011430/2005 od 19. travnja 2005. godine solemniziran od javnog bilježnika Kate Marošević iz Županje, sklopljen između pravnog prednika Tuženika kao Kreditora, Slavonske banke d.d. Osijek, Tužitelja kao Korisnika kredita, te ŽH kao Sudužnika i Založnog dužnika i to u članku 6. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojim je navedeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1 (jedan) % jednokratno, unaprijed.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 215,73 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 28. travnja 2005. godine pa do isplate, pa do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.500,00 eura.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.136,55 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (29. lipnja 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 1.136,55 eura, a do zatraženih 1.414,05 eura) tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

III Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 21. veljače 2026., u bitnom, navodi da je 19. travnja 2005. sklopio s tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.) Ugovor o kreditu br. 69600011430/2005 s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke, da je visina odobrenog kredita iznosila 34.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg da mu je tuženik isplatio u visini od 162.540,61 kn (21.572,85 EUR), da je riječ je o potrošačkom kreditu – za kupnju nekretnine. Ističe da je tuženik u naprijed navedenom Ugovoru u članku 6. pod Naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1 (jedan) % jednokratno, unaprijed. Tvrdi da riječ o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost. Iznosi navode iz obrazloženja te presude citirajući ju parcijalno. Nadalje, u tužbi ističe da je ta ugovorena naknada, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Citira članak 81. ZZP. Smatra da članak 6. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj on nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kredita, da je evidentno kako mu je tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu, dakle da je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača, da navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja, da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu on nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja, da se radilo o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi, da je ta od redba netransparentna, da nije navedeno na što se odnosi takva naknada te da je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu njega kao potrošača, da činjenica što ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Također, da je ta naknada nepoštena i iz razloga što ju banka ne može naplaćivati radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Poziva se na presude Europskog suda C-224/19 i C-259/19, C84/19, C,222/19 i C252/19, C-620/17, C-26/13 citirajući ih u dijelovima. Nadalje, tvrdi da zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena, da je ulazna naknada ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da on nije upoznat s parametrima temeljem kojih će mu se takva naknada zaračunati niti se na njega smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata, da činjenica što je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da ga je pritom prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu, da je modus operandi kako je tuženik izračunao ulaznu naknadu da je od ukupnog iznosa kredita ko ji je isplaćen na dan 27. travnja 2005., dakle 162.540,61 kn (što je utvrđeno u Nalazu i mišljenju vještaka Tomislav Prpić u parnici koja se između istih stranaka pred istim sudom vodila pod posl.br. P-1753/2019, radi utvrđenja ništetnosti odredbi istog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te isplati po tim osnovama) obračunao postotak od 1,00 %, slijedom čega dolazimo do iznosa od 1.625,41 kuna, odnosno 215,73 EURA preračunavajući po fiksnom tečaju za valutu euro. Predlaže donošenje presude kao u točkama I i II izreke presude. Potražuje parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 8. travnja 2026. (str. 48 i dr. spisa) tuženik, u bitnom, osporava u cijelosti osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ne spori da je naknada za obradu kredita naplaćena 27. travnja 2005. u iznosu od 1.625,41 kn / 215,73 EUR. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare, da je tužitelju naplatio spornu naknadu 27. travnja 2005. dok je tužitelj tužbu podnio 21. veljače 2026., da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. ZOO-a. Smatra da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, da se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Tuženik osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao. Uz to, osporava navode tužitelja da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu ništetna jer da je suprotna načelu pravednosti i poštenja jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te da je nepoštena. Iznosi stav da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,00 % iznosa kredita nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,00 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03, da je jasno da on ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove, da su troškovi obrade kredita propisani u tarifnom stavku 6.1. Odluke o naknadama koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima, da navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna, da su tužitelj i on pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, da su tužitelju dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu da je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik da je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima, da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, da su ugovorne strane odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak da se osniva na troškovima koje je imao tuženik prilikom obrade kredita. Nadalje, tuženik ukazuje da odredbe članka 2. kasni jeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji da su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Potom da se troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Citira članak 173. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), efektivne kamatne stope na kredite i depozite (Narodne novine broj 74/03). Poziva se i na odredbu članka ZZP/03 - a kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, tuženik ističe da sukladno odredbi članka 84. ZPP/03 -a nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe jer je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik se poziva i citira odredbu članka 296. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima. Ukazuje da ima valjani pravi temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita, da je ispunio obvezu ispunio i donio Odluke o naknadama kako je naprijed opisano, te da je posljedično odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu s tužiteljem suglasno utvrdio uvjete kredita (iz članka 1022. stavak 2. ZOO), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa (iz članka 59. stavku 1. ZZP/03-a i članka 173. Zakona o bankama). Nastavno upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je taj Sud zauzeo stajalište da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Citira dijelove još tri presude Suda EU i četiri presude domaćih sudova. U konačnici, tuženik tvrdi da strukturu naknade nije dužan obrazložiti potrošaču. Nadalje, u odgovoru na tužbu objašnjava što ulazi, odnosno koje pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade pojedinog ugovora o kreditu, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Tuženik ističe da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje koji je otplaćen 2017., dobio na raspolaganje 34.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a naknada za obradu kredita da je naplaćena u iznosu od 215,73 EUR, pa je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) da je riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a. Osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata. Poziva se i citira pravno shvaćanje Građanski odjel Vrhovnog suda RH, broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. Predlaže da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja. Potražuje trošak parnice kao i zatezne kamate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 8. lipnja 2026. saslušan je tužitelj (str. 246 i 247 spisa).

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela članka 6. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obavljene usluge – tzv. «ulazna naknada» (deklaratorni dio), te zahtjev za povrat plaćenog iznosa po navedenoj osnovi (kondemnatorni dio).

6. Prije svega, već je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo da je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena 27. travnja 2005. naknada za obradu kredita u iznosu od 1.625,41 kn / 215,73 eura. Prema tome, navedene činjenice koje se odnosi na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva među strankama nisu sporne, pa stoga u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu (215,73 eura, što uz primjenu fiksnog tečaja konverzije odgovora svoti od 1.625,41 kuna), prvostupanjski sud nije provodio dokaze.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 69600011430/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (stranice od 9 do 19 spisa) utvrđeno je da su ga tužitelj i prednik tuženika (koju predništvo, odnosno univerzalnu sukcesiju tuženik nije osporavao) Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Županja, sklopili 19. travnja 2005., a istim da je tužitelju kao korisniku kredita (Članak 2.), kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.00,00 CHF i to za kupnju stana. Člankom 6. stavkom 1. Ugovora ugovoreno je da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1 (jedan) % jednokratno, unaprijed. Vezano uz naknadu troškova obrade kredita nesporno je da ju je tužitelj platio, kako je to već argumentirano u prethodnom odlomku ovog obrazloženja.

8. Tuženik je tužitelju osporio status potrošača. Međutim, iz sadržaja Ugovora slijedi kako se kredit odobrava za kupnju stana (Članak 2.). Primjenom pravila logičnog zaključivanja (primjenom jezične metode tumačenja sadržaja pravnog posla) proizlazi da je u citiranom dijelu definirana sama svrha Ugovora. Osim toga, u stranačkom iskazu tužitelj je jasno istaknuo (time potvrdio ono iz sadržaja Ugovora) da je predmetni ugovor zaključen radi kupnje stana u [adresa], kojeg je i kupio. Taj stan je koristio isključivo za stanovanje. Prema tome, tužitelj je kupio stan za svoje osobne potrebe, pa je on stoga potrošač i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/2003; dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 27. travnja 2005., dakle u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju stana. Nadalje, dokazivanje tereti tužitelja, ali ako tuženik pobija navode i dokaze tužitelja, a to je slučaj kada se tuženik brani isticanjem različitih tvrdnji, na njemu je, a ne na tužitelju, teret dokaza da su takve tvrdnje osnovane, ili da su njegovi prigovori pravno utemeljeni. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x-71/18 od 12. 3. 2019.). Ništa u tom smislu tuženik nije dokazao, stoga je ovaj njegov prigovor neosnovan.

9. Dalje, tužitelj je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe zašto je podignuo kredit (sklopila Ugovor), istaknuo da mu je predmetni ugovor u banci predan na potpis, i to gotov unaprijed sastavljen od strane predstavnika banke, da ništa oko sadržaja nisam pregovarao nije mu je bilo išta objašnjeno, pa tako niti pojašnjeno u odnosu na obvezu iz članka 6. Ugovora da mor platiti naknadu jednokratno unaprijed, niti da mu je razjašnjeno na što se ta naknada odnosi, od kojih elemenata i faktora se taj trošak sastoji, niti njegov nominalni iznos. U odnosu na potonje da banka odnosno djelatnik banke nije specificirao bilo kakvu brošuru odnosno dokument u kojem bi bilo razjašnjeno koliko točno iznosi taj 1% u nominalnom iznosu. U odnosu na sadržaj tužiteljeva iskaza nije bilo primjedbi.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unapri jed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 82. stavkom 1. alineja 10. ZPP-a određeno je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

11. Također, odredbama članka 85. i članka 86. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12. Člankom 87. st.1. i st.2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Iz spisa predmeta, odnosno rezultata dokaznog postupka, proizlazi da tužitelj s bankom (tuženikovim prednikom) nije pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane banke u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od banke pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, dok drugačije tuženik u postupku nije dokazao.

14. Temeljem analize dokazne građe, sud je utvrdio da je tužitelj izvršio predmetnu ugovoru odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, dakle istu je platio.

15. U odnosu na tuženikove navode da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nužno je ukazati da sama činjenica što je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

16. Već je u odgovoru na tužbu tuženik tvrdio kako su tužitelj i on pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje unaprijed, dakle prije isplate kredita platiti naknadu za obavljene usluge (prema tada važećoj Odluci banke u visini od 1,00% iznosa kredita), te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a to znači da je ova odredba nepoštena, te ništetna u smislu odredbi članaka 81., u vezi s člankom 82. stavkom 1. alineja 10. i 87. ZZP-a.

17. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Naime, tužitelju je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Međutim, tuženik (čiji je pravni prednik) nesporno sastavio predmetnu odredbu (Članak 6.), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

21. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije po jedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

22. Kanalizirajući navedeno u prethodnim točkama 20. i 21. obrazloženja u okvire ove parnice u kojoj tuženik nije dokazao koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tzv. «ulazne naknade» – troška bankarske usluge, te nije ni dokazao da je upravo to bilo tužitelju razjašnjeno prije zaključenja Ugovora, pa se zato radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati visina i koja je podložna jednokratnom određivanju od strane tuženika odlukom na koju on nije mogao utjecati.

23. Slijedom svega navedeno proizlazi zaključak da je predmetna odredba sadržana u članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna (što je utvrđeno točkom I dispozitiva presude), te je točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 215,73 eura sa zateznom kamatom koja teče od 28. travnja 2005. do isplate (članak 103. stavak 1. i članak 210. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - «Narodne novine» broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - nadalje u tekstu: ZOO).

24. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer je člankom 110. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti (ranija terminologija - ništavost) ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj:

Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. U odnosu na materijalno pravo članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. je sadržajem jednak kao članak 104. stavak 1. ZOO/91.

25. Odluka o pravu tužitelja na zateznu kamatu na iznos glavnice u skladu je s odredbom članka 214. ZOO-a, i to idući dan od dana stjecanja (28. travnja 2005.) jer je tuženik (kao univerzalni sukcesor) nepošteni stjecatelj novčanog iznosa primljenog temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

26. Pitanje dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Budući kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije u zastari, tužitelj je, protivno stavu tuženika, imao pravni interes utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe predmetnog Ugovora kako je to postavio u deklaratornom smislu, obzirom oba tužbena zahtjeva predstavljaju sadržajnu cjelinu.

28. Spram pojma ništetnosti, sud ukazuje da se na ništetnost, ništavost (ugovora ili pojedine odredbe) može pozivati svaka zainteresirana osoba bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (čl. 109. st.1. ZOO-a) i pravo na isticanje ništavosti se ne gasi (čl. 110. ZOO-a). U odnosu na tuženikovo plediranje da je konkretno, u slučaju i eventualne ništetnosti sporne odredbe, bila riječ o zabrani manjeg značaja, sud odgovara da ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a konkretno se radi o povredi odredaba ZZP-a, pa se kod takvog stanja stvari ne radi o uzroku ništetnosti koji bi se imao supsumirati pod ikakvu zabranu manjeg značenja u smislu odredbe članka 107. stavka 2. ZOO-a.

29. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima i u odredbi članka 277. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

30. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.500,00 eura ističući da je u tom smislu mjerodavna isključivo visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva (215,73 eura).

31. Predmet spora u svakoj parnici uvijek je zahtjev (jedan ili njih više). Ako ih je više, onda i pravno i logički svaki od postavljenih tužbenih zahtjeva ima određenu vrijednost bez obzira radi li se, osim kondemnatornog, i o deklaratornom i / ili konstitutivnom zahtjevu. Ovo osobito stoga što nijednom normom pozitivnog pravnog poretka Republike Hrvatske nije regulirano da postoje i takve vrste (tužbenih) zahtjeva koji postavljeni (samostalno ili vezano s drugim zahtjevima) kao predmet istog spora ne bi imali nikakvu vrijednost. U konkretnoj tužbi, vrstom pravne zaštite koja se traži, postavljena su dva različita tužbena zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 215,73 eura. Članak 40. stavak 2. ZPP- a određuje da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Prema članku 19. Zakona o sudskim pristojbama («Narodne novine» broj 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP) u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. U konkretnoj tužbi postavljen je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Dio članka 19. ZSP-a koji normira predmet spora kao utvrđivan je nepostojanja pravnog odnosa jest šira sintagma (viši rodni pojam) koji u sebi obuhvaća i uži sadržaj, odnosno supsumira i niži rodni pojam utvrđivanja ništenosti odredbe pravnog posla (ugovora) kojim je među pravnim subjektima nastao određeni pravni odnos. Naime, u oba slučaja (i utvrđivanje nepostojanja i utvrđivanje ništetnosti) radi se o deklaraciji odsutnosti (u cijelosti ili djelomično) pravnih učinaka određenog pravnog odnosa. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari primjenjuje se i članak 19. ZSP-a.

32. U okolnostima predmetne parnice upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio relevantan za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, obzirom je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost prethodno već nije utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Nadalje, vrijednost predmeta spora u izravnoj je korelaciji s priznavanjem troškova postupka, pa priznavanjem troškova postupka stranci koja je uspjela u parnici samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (uzimajući kao da je deklaratorni zahtjev bez ikakve vrijednosti u kontekstu v.p.s.-a) bilo bi povrijeđeno i pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda («Narodne novine – Međunarodni ugovori» broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99-ispr. 14/02 i 1/06). Dodatno, činjenica da odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu pretpostavlja prethodnu ocjenu osnovanosti deklaratornog zahtjeva ne znači da deklaratorni zahtjev gubi samostalni procesni identitet, te da bi njegova vrijednost u kontekstu i za potrebe određivanja vrijednosti predmeta spora bila jednaka nuli. Takav zaključak ne slijedi ni iz jedne odredbe ZPP -a budući taj propis polazi od toga da se vrijednost predmeta spora određuje prema pravnom i ekonomskom interesu koji se ostvaruje tužbenim zahtjevima, uključujući i nenovčane zahtjeve kod kojih se vrijednost nužno procjenjuje. Upravo kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pravni interes tužitelja nije imaginaran, već se očituje u potrebi da sud zasebno odluči o (ne)postojanju pravnog učinka ugovora, odnosno ugovorne odredbe (jedne ili njih više), čime se trajno uklanja pravna nesigurnost u konkretnom pravnom odnosu stranaka, dok se kondemnatornim zahtjevom ostvaruje zaštita u vidu dosude određene novčane tražbine. Osim toga, ne može se prihvatiti niti eventualna teza da deklaratorni zahtjev predstavlja tek pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva bez ikakvog samostalnog značenja. Naime, iako se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, između tih zahtjeva ne postoji potpuna podudarnost, niti takva međusobna povezanost da bi odluka o jednom nužno određivala i odluku o drugom. Naime, s općenitog gledišta moguće su pravne situacije u kojima sud prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, ali istovremeno odbija zahtjev za isplatu, primjerice zbog osnovanosti prigovora zastare. Iz toga jasno proizlazi da se radi o dva samostalna tužbena zahtjeva različitog predmeta odlučivanja i različitog pravnog učinka, pri čemu deklaratorni zahtjev i odluka o njemu proizvodi pravne posljedice, pa time i zaštitu u sferi pravne sigurnosti i utvrđenja pravnog odnosa, dok kondemnatorni zahtjev proizvodi pravne učinke u području obveznopravne činidbe. Slijedom navedenog, tužitelj je pravilno odredio vrijednost predmeta spora tako što je svakom zahtjevu pridružio njegovu procesnu i ekonomsku vrijednost, i to deklaratornom zahtjevu iznos od 1.284,63 eura, a kondemnatornom zahtjevu iznos od 215,73 eura, pa ukupna vrijednost predmeta spora iznosi 1.500,00 eura. Ovaj sud ne nalazi da je iznosom od 1.500,00 eura vrijednost predmeta spora naznačena očito suviše visoko, niti da je proizvoljna, budući odražava tužiteljev stvarni pravni interes u ovoj parnici, koji se ne iscrpljuje isključivo u novčanoj tražbini, nego i u utvrđenju ništetnosti sporne ugovorne odredbe kao samostalnog predmeta sudske zaštite. Stoga je odlučeno sadržajem točke I dispozitiva rješenja budući svota od 1.500,00 eura ne predstavlja iznos koji bi se u okolnostima ove parnice imao supsumirati pod normativnu sintagmu iz članka 40. stavka 3. ZPP-a o «očito suviše visoko» naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

33. Odluka o trošku (točka II izreke rješenja) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (1.500,00 eura), ostvareni potpuni uspjeh tužitelja te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćnicama odvjetnicama prema troškovniku od 8.6.2026. (str. 248 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 25.4.2026. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 11.5.2026. i 8.6.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno četiri (4) radnji po 200,00 eura, dakle 800,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46. Tarife), te po osnovi plaćene sudske pristojbe za tužbu - 26,55 eura i za presudu 110,00 eura (Tar.br.1. stavak 1. i Tar.br.2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 50/2026), dakle sveukupno 1.136,55 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije osnovan, pa tako niti u odnosu na sastav podneska od 23.2.2026. (zatraženo 50,00 eura s PDV-om) kojim tužitelj obavještava sud da je platio sudsku pristojbu za tužbu jer sastav tog troška nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155.st.1. ZPP-a).

34. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a.

35. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

36. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke III izreke rješenja.

U Rijeci 29. lipnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika - e.komunikacijom