REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U DUBROVNIKU

Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23

Posl. br. P-25/2026-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sucu tog suda Anki Muhoberac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja STEČAJNA MASA iza FURNIR d.d. u stečaju, Zagreb, Heinzelova 34, OIB: 31065544675, zastupan po punomoćniku Igoru Šeparoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Bomeštar i Šeparović u Zagrebu, protiv tuženika STEČAJNA MASA iza FURNIR DUBROVNIK d.o.o. u stečaju, Dubrovnik, Mokošica, Knežica-Podgaj 3, OIB:02586294947, zastupan po punomoćniku Dubravku Arapoviću, odvjetniku u Dubrovniku, radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 2.983.068,63 kn/395.921,25 Eur, na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 25. svibnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Toma Šoletića odvjetnika u Dubrovniku i punomoćnika tuženika, objavljenoj dana 29. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži utvrditi osnovanom tražbinu stečajnog vjerovnika drugog višeg isplatnog reda tužitelja STEČAJNA MASA iza FURNIR d.d. u stečaju, Zagreb, Heinzelova 34, OIB: 31065544675 u iznosu od 2.983.068,63 kn/395.921,25 eur u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom STEČAJNA MASA iza FURNIR DUBROVNIK d.o.o. u stečaju, Dubrovnik, Mokošica, Knežica- Podgaj 3, OIB:02586294947, u predmetu tada Trgovačkog suda u Splitu, Stalna Služba u Dubrovniku broj: St-255/13, te kojim se traži da tuženik tužitelju naknadi troškove ovoga parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 39.435,98 eur dok se isti odbija u iznosu od 1.019,02 eur.

2 .

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda 28. travnja 2014. godine upućenom preko pošte preporučenom pošiljkom 25. travnja 2014. godine tužitelj navodi da je Rješenjem trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku broj St-255/13 od 08. srpnja 2014.g. tužitelj upućen protiv tuženika pokrenuti parnicu radi utvrđenja osporene tražbine, budući je stečajni upravitelj na ispitnom ročištu osporio tražbinu tužitelja u iznosu od 2.983.068,63 kn, s obrazloženjem da je tužitelj 100% vlasnik tuženika, pa da se u tom slučaju radi o preuranjenoj tražbini, tj. tražbini nižeg isplatnog reda. Tužitelj ovakvu odluku stečajnog upravitelja drži u cijelosti pogrešnom. Tužitelj da je prijavio svoju tražbinu prijavom od 02. rujna 2013.g. u ukupnom iznosu od 2.983.068,63 kn što da se odnosi na glavnicu u iznosu od 2.122.134,40 kn i na kamate u iznosu od 860.934,23 kn obračunate na iznos glavnice od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom 23. svibnja 2013.g. Nadalje navodeći da se predmetna tražbina tužitelja odnosi na dug tuženika prema tužitelju na ime neplaćenih računa za isporučenu trgovačku robu koju da je tuženik primio. Nadalje navodeći da je ispravom od 18. veljače 2013.g. koju su zajedno potpisali zakonski zastupnici tužitelja i tuženika i ovjerili je svojim potpisima tuženik tužitelju potvrdio usklađenost otvorenih stavaka na dan 31. prosinca 2012.g. u iznosu od 2.225.217,04 kn što znači da je tuženik na taj način i priznao dug koji ima prema tužitelju. Tužitelj da ne može prihvatiti argumentaciju stečajnog upravitelja tuženika kojom osporava predmetnu tražbinu tužitelja pozivanjem na odredbu članka 72. st.1. toč.5. SZ-a i na odredbu članka 408. st.1. i 3. ZTD-a, jer tražbina tužitelja da nije tražbina koja se odnosi na povrat zajma kojim se nadomješta kapital člana društva pa da tužitelj u stečajnom postupku može ostvariti zahtjev za povrat zajma samo kao vjerovnik nižeg isplatnog reda.

2. U svom odgovoru na tužbu zaprimljenom u ovom sudu 25. svibnja 2015.g. (l.s. 29-30) tuženik navodi kako i dalje ostaje kod osporavanja tražbine tužitelja. Tužitelj da je 100% vlasnik tuženika. Tuženik se poziva na članak 72. SZ koji uređuje isplatne redove stečajnih vjerovnika i to nižih isplatnih redova, a u smislu kojega da se radi o tražbinama za povrat zajma, kojim se nadomješta kapital nekog člana društva ili odgovarajuće tražbine. Tuženik se nadalje poziva na članak 173. t. 7. SZ u smislu kojega da se tražbine vjerovnika nižih isplatnih redova prijavljuju samo ako stečajni sudac posebno pozove i te vjerovnike da prijave svoje tražbine, a u prijavi takvih tražbina da treba naznačiti da se radi o tražbini nižeg isplatnog reda, te označiti redno mjesto na koje vjerovnik ima pravo. Pozivajući se na komentar ZOO- a tuženik navodi da član društva u vrijeme kada je ono u krizi umjesto da mu pribavi vlastiti kapital, kada bi mu ga inače uredni gospodarstvenici trebali pribaviti, dade zajam, može u stečajnom postupku ostvarivati zahtjev za povrat zajma samo kao stečajni vjerovnik nižeg isplatnog reda. Pravne posljedice davanja zajma kojim se nadomješta kapital da treba promatrati u slučaju kad nad društvom nije otvoren stečaj i u slučaju kad je nad društvom otvoren stečaj. U smislu odredbe članka 408. ZTD-a za slučaj stečaja člana društva tražbina člana da se stavlja u niži isplatni red. Nadalje tuženik navodi da se odredbe o zajmu kojim se nadomješta kapital ne odnose samo na zajam nego i na druge pravne radnje koje u gospodarskom smislu odgovaraju davanju zajma pa da za primjenu toga članka neće biti nužna kvalifikacija

3 .

ugovora kao ugovora o zajmu nego da će se konkretni ugovor promatrati sa stajališta njegovog gospodarskog smisla, pa da će se pravila čl. 408 ZTD-a primijeniti i u slučaju kad predmet zajma nije novac, jer već i sama definicija ugovora o zajmu obuhvaća i druge zamjenjive stvari što bi u konkretnom slučaju tužitelja i tuženika bila trgovačka roba koja se prodajom zamjenjuje za novac.

3. Trgovački sud u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku je dana 31. kolovoza 2015. godine u ovoj pravnoj stvari donio presudu posl. br. P. 605/2014 kojom prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Na navedenu presudu tuženik je izjavio žalbu.

5. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-888/2016-2 od 11. ožujka 2026. godine ukinuta je presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku posl. br. P. 605/2014 od 31. kolovoza 2015. godine u ovoj pravnoj stvari i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Po mišljenju drugostupanjskog suda u odnosu na istaknute prigovore tuženika prvostupanjski sud je pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. i 221.a ZPP-a i pogrešno zaključio da je dužnost tuženika bila u ovoj parnici dokazati da se radi o zajmu društva koji nadomješta kapital, odnosno tražbini nižeg isplatnog reda. Imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja drugostupanjski sud je ukazao da je teret dokaza da društvo nije bilo u krizi u spornom razdoblju bio na tužitelju koji je tvrdio da društvo nije bilo u krizi kada mu je predana roba, već da se radilo o klasičnoj kupoprodaji. Dakle, teret dokaza je načelno na onome koji nešto tvrdi, a to je tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari, a ne na onome koji nešto osporava, kako je to ukazao drugostupanjski sud.

7. Raspravnim rješenjem ovoga suda posl.br. P-25/2026-43 od 25. svibnja 2026. godine raspravljanje je započelo iznova.

8. Predmetna tužba je podnesena pravodobno i to u roku osam dana od dana primitka rješenja o upućivanju u parnicu. Tužitelj je na parnicu upućen Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku posl.br. 7 St. 255/2013 od 04. srpnja 2014.g. (l.s. 4-5). Navedeno Rješenje doneseno je 08. srpnja 2014.g. kako to proizlazi iz istoga dok je tužba u predmetnoj pravnoj stvari otposlana ovome sudu predajom na poštu dana 16. srpnja 2014.g. kako to proizlazi iz prijamnog štambilja na istoj.

9. Predmet spora je utvrđenje osnovanom tražbine tužitelja prema tuženiku, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 2.983.068,63 kn / 395.921,25 Eur.

10. Među strankama je sporno radi li se o tražbini nižeg isplatnog reda (zajam društvu koji nadomješta kapital) ili o tražbini drugog višeg isplatnog reda osnovom kupoprodaje.

11. Tuženik u svome odgovoru na tužbu navodi da bi se radilo o davanju zajma kojim se nadomješta kapital i to davanjem u zajam tuženiku trgovačke robe koja se prodajom zamijenila za novac.

4 .

12. Pravno relevantna činjenica koju treba utvrditi u ovom postupku je da li je član društva tužitelja trgovačku robu dao tuženiku u krizi kada nije raspolagao sredstvima dostatnim za poslovanje kako bi mu se omogućio nastavak poslovanja (zajam društvu koji nadomješta kapital) ili se radilo o klasičnoj kupoprodaji.

13. Tužitelj je u predmetnoj tužbi kao dokaze za utvrđenje iznesenih činjenica da njegova tražbina predstavlja tražbinu drugog višeg isplatnog reda odnosno da je tražbina tužitelja dug tuženika prema tužitelju na ime neplaćenih računa za isporučenu trgovačku robu koju je tuženik primio predložio dokaze i to; izvršiti uvid u spis Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku broj: St-255/2013, uvid u rješenje Trgovačkog suda u Splitu Stalna služba u Dubrovniku broj: St-255/2013 od 8. srpnja 2014. godine, u prijavu tražbine tužitelja od 2. rujna 2013. godine s prilozima, u potvrdu usklađenosti otvorenih stavki od 18. veljače 2013. godine, saslušati svjedoka ŠG, radnicu u knjigovodstvu tužitelja koji svjedok da ima neposredna saznanja o činjenicama naznačenim u tužbi o postojanju i prirodi duga tuženika, te izvesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje radi utvrđenja iznosa tražbine tužitelja.

14. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 06. srpnja 2015.g. (l.s. 39) na okolnost da je tužitelj 100% - tni vlasnik tuženika predložio izvršiti uvid u registarski spis za tuženika.

15. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 20. srpnja 2015.g. (l.s. 41-42) sud je izveo dokaz uvidom u registarski spis ovoga suda za Furnir Dubrovnik d.o.o. (tuženika).

16. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz čitanjem i pregledanjem isprava priloženih spisu i to;

- Rješenje Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku posl.br. 7 St. 255/2013 od 04. srpnja 2014.g. (l.s. 4-5) iz kojeg proizlazi da je stečajni upravitelj osporio tužitelju tražbinu u iznosu od 2.983.068,63 kn iz razloga što je tužitelj 100% vlasnik stečajnog dužnika Furnir Dubrovnik d.o.o. "u stečaju" (tuženika) pa da se u odnosu na prijavljenu tražbinu radi o preuranjenoj tražbini tj. tražbini nižeg isplatnog reda sve sukladno čl 72. t. 5. SZ i čl. 408.t. 1 i 3 ZTD-a,

- Prijava tražbine tužitelja s poštanskom potvrdom o primitku pošiljke (l.s. 6-9) iz koje proizlazi da je tužitelj tuženiku prijavio svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 2.983.068,63 kn što da se odnosi na glavnicu u iznosu od 2.122.134,40 kn i na kamate u iznosu od 860.934,23 kn obračunate na iznos glavnice od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom 23. svibnja 2013.g. ,

- Izvod otvorenih stavaka (l.s. 10-14) iz kojeg proizlazi da je u poslovnim knjigama tužitelja ubilježena tražbina istoga spram tuženika u iznosu od 2.122,134,40 kuna,

- Kartica poslovnog partnera (l.s 15-19) iz kojeg proizlazi da je u poslovnim knjigama tužitelja ubilježena tražbina istoga spram tuženika u iznosu od 2.122,134,40 kuna,

- Predobračun kamata broj 2 (l.s. 20-22) iz kojeg proizlazi od strane tužitelja obračunata kamata na tražbinu tužitelja spram tuženika koja zakonska zatezna kamata iznosi 860.934,23 kuna,

5 .

- Ispis otvorenih stavaka na dan 31.12.2012.g. (l.s. 23) iz kojeg proizlazi da je pečatima i potpisima obje parnične stranke potvrđena usklađenost otvorenih stavaka da u poslovnim knjigama tužitelja na dan 31.12.2012.g. postoji potraživanje tužitelja spram tuženika u iznosu od 2.225.217,04 kn,

- Komentar članka 408 ZTD-a (l.s. 31-33),

- Izvadak iz sudskog registra za tuženika (l.s. 46-48) i Popis članova društva Furnir Dubrovnik d.o.o. (l.s. 49) iz kojih isprava proizlazi da je tužitelj 100% vlasnik tuženika.

-

17. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 25. svibnja 2026.g. (l.s. 118-120) sud je izveo dokaz uvidom u stečajni spis ovoga suda posl.br. St-255/2013, kopirao isprave iz istoga, te kopije sravnio s izvornikom iz kojih isprava proizlazi:

- da je 17. travnja 2013. podnesen prijedlog za otvaranjem stečajnog postupka nad pravnim prednikom tuženika (l.s.122-123),

- da je Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku posl.br. 7 St. 255/2013 od 23. svibnja 2013.g. otvoren stečajni postupak nad pravnim prednikom tuženika (l.s.124-125),

- da u tablici prijavljenih tražbina vjerovnika od 1. srpnja 2013. pravni prednik tužitelja nije naveden niti kao vjerovnik prvog višeg isplatnog reda, niti kao vjerovnik drugog višeg isplatnog reda (l.s.126-129),

- da je na dan 1. srpnja 2013. stečajni upravitelj pravnog prednika tuženika utvrdio da ukupna imovina toga društva iznosi 230.000,00 kn (l.s.130),

- da iz Izvještaja o gospodarskom položaju stečajnog dužnika proizlazi nesklad između stvarnog i knjigovodstvenog stanja imovine pravnog prednika tuženika (l.s.131-132),

- da pravni prednik tužitelja nije naveden niti kao vjerovnik prvog višeg isplatnog reda, niti kao vjerovnik drugog višeg isplatnog reda (l.s.126- 129).

18. Svi provedeni dokazi ocjenjeni su u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 80/22, 114/23, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), te je sud za dokazane činjenice uzeo i o njima odlučivao prema svojem uvjerenju, trudeći se savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

19. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

20. Iz isprava u spisu proizlazi da je stečajni upravitelj tuženika osporio u cijelosti tražbinu tužitelja kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda, a kao razlog osporavanja naveo je da se radi o tražbini nižeg isplatnog reda iz čl. 72. t. 5. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12; dalje: SZ).

21. Iako je stečajni upravitelj trebao obavijestiti stečajnog suca da se radi o tražbini nižeg isplatnog reda gdje bi stečajni sudac odlučio o njenom odbacivanju on to nije učinio nego ju je osporio. Međutim, to što je tražbina osporena, a ne odbačena nije razlog da se u ovom parničnom postupku radi utvrđenja osporene tražbine ispita radi li se ili ne o tražbini nižeg isplatnog reda.

6 .

22. Odredbom čl. 408. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj:

111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13) koji je u to vrijeme bio na snazi, propisano je da član koji društvu u vrijeme kad je ono u krizi umjesto da mu pribavi vlastiti kapital, kada bi mu ga inače uredni gospodarstvenici trebali pribaviti, dade zajam, može u stečajnom postupku ostvarivati zahtjev za povrat zajma samo kao stečajni vjerovnik nižeg isplatnog reda. Smisao ove odredbe koja se nije mijenjala je u tome da član društva koje daje zajam u trenutku kada društvo ne može na drugačiji način doći do sredstava ima položaj vjerovnika nižeg isplatnog reda. Odredba čl. 408. ZTD-a nalazi primjenu u slučajevima davanja zajma društvu koje je u takvoj krizi da ne raspolaže sredstvima dostatnim za poslovanje, a ne postoji druga mogućnost pribavljanja sredstava koja bi trebala poslužiti njegovoj sanaciji. To je zajam koji se daje društvu u krizi kako bi mu se omogućio nastavak poslovanja i on se smatra kapitalom uloženim u društvo, a ne zajmom kojeg bi društvo trebalo vratiti. Da bi se određeni zajam smatrao zajmom kojim se nadomješta kapital bitno je da je društvo u takvoj krizi da ne raspolaže sredstvima dostatnim za poslovanje i da ne postoji druga mogućnost pribavljanja sredstava koja bi trebala poslužiti njegovoj sanaciji.

23. Zajam kojim se nadomješta kapital predstavlja sredstva koja se stavljaju na raspolaganje društvu formalno putem zajma, može biti u novcu ili zamjenjivim stvarima (konkretno trgovačke robe), a može se raditi i o pretvaranju duga u zajam.

24. Pravno relevantnu činjenicu koju je trebalo utvrditi u ovom postupku i to da li je član društva tužitelja trgovačku robu dao tuženiku u krizi kada nije raspolagao sredstvima dostatnim za poslovanje kako bi mu se omogućio nastavak poslovanja (zajam društvu koji nadomješta kapital) bilo je potrebno dokazati jedino adekvatnim dokaznim sredstvom i to financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu revizije poslovanja tuženika jedino kojim dokaznim sredstvom bi se nedvojbeno mogla utvrditi činjenica da li je tuženik u trenutku kada je predmetnu trgovačku robu dobio od tužitelja bio u krizi odnosno da nije imao sredstva dostatna za poslovanje. Navedeni dokaz tužitelj, na kome je bio teret dokaza takve činjenice, isti nije predložio. Dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem koje je predložio tužitelj bio je dokaz kojeg je tužitelj predložio na okolnost utvrđivanja činjenice visine iznosa tražbine drugog višeg isplatnog reda osnovom među parničnim strankama ugovornog odnosa kupoprodaje, a kako proizlazi iz teksta tužbe tužitelja.

25. Slijedom navedenoga od strane tužitelja predloženim dokazom saslušati radnicu u knjigovodstvu tužitelja (ŠG) na okolnost prirode duga tuženika ne bi se došlo do odgovora na pravno relevantnu činjenicu o prirodi duga tuženika jer bi za takav zaključak (sve kada bi navedeni svjedok i iskazao da se radilo o ugovornom odnosu kupoprodaje) bilo potrebno revizijom poslovanja pravnog prednika tuženika (a koji dokaz tužitelj nije predložio) utvrditi da li je član društva (tužitelj) trgovačku robu dao tuženiku u krizi kada nije raspolagao sredstvima dostatnim za poslovanje kako bi mu se omogućio nastavak poslovanja (zajam društvu koji nadomješta kapital).

26. Stoga dokaz saslušanjem svjedoka ŠG na okolnost prirode duga tuženika sam za sebe nije adekvatan dokaz za utvrđenje navedene pravno relevantne činjenice iz kojeg razloga ovaj sud istoga nije niti izvodio.

7 .

27. U smislu čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

28. U smislu čl. 221 a. ZPP-a, sud ako na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

29. Dakle, dužnost tužitelja bila je da u ovoj parnici iznese činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve, te da predloži dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Na tužitelju je bilo da sud uvjeri u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost njegovog zahtjeva. Ukoliko sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, te formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na svoju savjest i slobodnu ocjenu dokaza, primijeniti će pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog zahtjeva. Ona obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu u svoju korist poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

30. Međutim iz predloženih dokaza kao i utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi nedvojbeno da tužiteljeva tražbina predstavlja tražbinu drugog višeg isplatnog reda odnosno da je tražbina tužitelja dug tuženika prema tužitelju na ime neplaćenih računa za isporučenu trgovačku robu koju je tuženik primio.

31. Tuženik je dokazao da je tužitelj 100%-tni vlasnik tuženika, a što proizlazi iz Izvatka iz sudskog registra za tuženika (l.s. 46-48) i Popisa članova društva Furnir Dubrovnik d.o.o. (l.s. 49) iz kojih isprava proizlazi da je tužitelj 100% vlasnik tuženika.

32. Slijedom navedenog sud je izveo zaključak o nepostojanju činjenice da tužiteljeva tražbina predstavlja tražbinu drugog višeg isplatnog reda odnosno da je tražbina tužitelja dug tuženika prema tužitelju na ime neplaćenih računa za isporučenu trgovačku robu koju je tuženik primio.

33. Da bi se određeni zajam odnosno određeno davanje smatralo zajmom kojim se nadomješta kapital bitno je da je društvo u takvoj krizi da ne raspolaže sredstvima dostatnim za poslovanje i da ne postoji druga mogućnost pribavljanja sredstava koja bi trebala poslužiti njegovoj sanaciji. Dakle na tužitelju je bio teret dokazati da pravni prednik tuženika u spornom razdoblju nije bio u krizi i da je raspolagao sredstvima dostatnim za poslovanjem i samo u tom slučaju tužitelj bi dokazao da je njegova predaja trgovačke robe pravnom predniku tuženika predstavljala klasičnu kupoprodaju.

34. Iz navedenog upravo proizlazi da bi se u odnosu na predmetnu tražbinu radilo o zajmu kojim se nadomješta kapital i to davanjem u zajam trgovačke robe koja se prodajom zamijenila za novac. Dakle, radi se o tražbini nižih isplatnih redova i to o tražbini za povrat zajma kojim se nadomješta kapital tužitelja kao člana društva (čl.

72.točka 5. Stečajnog zakona (N.n 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03,197/03, 187/04, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12, dalje u tekstu SZ.)

8 .

35. Bez značaja je za donošenje ove presude što iz Rješenja Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku posl.br. 7 St. 255/2013 od 04. srpnja 2014.g. (l.s. 4-5) proizlazi da je tužiteljeva tražbina prijavljena kao tražbina drugog višeg isplatnog reda budući se radi o jednostranoj ispravi tužitelja koja sama za sebe nema dokaznu snagu.

36. Niti iz spisa Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku broj: St- 255/2013 u koji je sud izvršio uvid, niti iz spisu od strane tužitelja priloženih isprava; rješenje Trgovačkog suda u Splitu Stalna služba u Dubrovniku broj: St-255/2013 od 8. srpnja 2014. godine, prijava tražbine tužitelja od 2. rujna 2013. godine s prilozima, niti iz potvrde usklađenosti otvorenih stavki od 18. veljače 2013. godine ne proizlazi dokazanom činjenica da tužiteljeva tražbina predstavlja tražbinu drugog višeg isplatnog reda odnosno da je tražbina tužitelja dug tuženika prema tužitelju na ime neplaćenih računa za isporučenu trgovačku robu koju je tuženik primio.

37. To što iz Ispisa otvorenih stavaka na dan 31.12.2012.g. (l.s. 23) proizlazi da je pečatima i potpisima obje parnične stranke potvrđena usklađenost otvorenih stavaka da u poslovnim knjigama tužitelja na dan 31.12.2012.g. postoji potraživanje tužitelja spram tuženika u iznosu od 2.225.217,04 kn ne znači utvrđenim da tužitelj prema tuženiku ima tražbinu drugog višeg isplatnog reda na ime neplaćenih računa za isporučenu trgovačku robu.

38. Sud nije izvodio dokaz financijskim vještačenjem poslovnih knjiga tužitelja na okolnost visine tražbine tužitelja za koju tražbinu je tužitelj naveo da se radi o tražbini drugog višeg isplatnog reda odnosno da je tražbina tužitelja dug tuženika prema tužitelju na ime neplaćenih računa za isporučenu trgovačku robu koju je tuženik primio.

39. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

40. Troškovi postupka temelje se na čl. 154. st. 1. ZPP-a po kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka, te na čl. 155. st.1. ZPP-a u smislu kojega će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Stoga je sud, a sukladno određeno postavljenom zahtjevu tuženika za naknadom troškova ovoga postupka, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09, dalje u tekstu: OT-a), te vrijednosti predmeta spora (395.921,25 eur /2.983.068,63 kuna) priznao osnovanim slijedeći trošak tuženika:

- za sastav odgovora na tužbu u visini od zatraženih 2894 bodova (Tbr. 7. Toč.1. OT-a) što iznosi 5.788,00 eur što uvećano za 25% PDV-a (1.447,00 eur) iznosi 7.235,00 eur,

- za zastupanje na ročištima od 6.7.2015., 23.7.2015. i 25.5.2026. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u visini od 2894 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT-a) što iznosi 5.788,00 eur, što uvećano za 25% PDV-a (1.447,00 eur) iznosi 7.235,00 eura po ročištu odnosno ukupno 21.705,00 eur,

-za zastupanje na ročištu od 31.8.2015. na kojem je objavljena prvostupanjska presuda (l.s.52) u visni od 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT-a) što iznosi 100,00 eura što uvećano za 25% PDV-a (25,00 eur) iznosi 125,00 eura,

9 .

- za sastav žalbe na prvostupanjsku presudu u visini od zatraženih 3.617,50 bodova (Tbr. 10. Toč.1. OT-a) što iznosi 7.235,00 eur što uvećano za 25% PDV-a (1.808,75 eur) iznosi 9.043,75 eur, što zajedno s pristojbom za žalbu u iznosu od 1.327,23 eura (Tar. br. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - NN br. 26/03) sveukupno iznosi 39.435,98 eura.

40.1. Za razliku do više zatraženih 40.455,00 eur (1.019,02 eur) tuženik se odbija u svom zahtjevu kao neosnovanom iz razloga što je potraživao pristojboju za odgovor na tužbu, a iz spisa ne proizlazi da je istu platio.

42. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke presude.

U Dubrovniku, dana 29. lipnja 2026.

S u d a c :

Anka Muhoberac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se izjavljuje Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda, u tri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a ukoliko nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude od dana dostave presude, pozivom na gornji poslovni broj spisa.

DN-a:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika.