Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-265/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 29. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sklopljenog 12. listopada 2007. između tužiteljice GF i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,80% (dvazarezosamdeset) jednokratno, unaprijed…..“
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, tužiteljici GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 366,30 eura s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 30. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, naknaditi tužiteljici GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 625,68 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 29. kolovoza 2025. podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi kako je 12. listopada 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 (dalje: Ugovor) na iznos od 22.600,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 7 godina, sa svrhom kupovine osobnog vozila, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Tuženik je u članku 6. predmetnog Ugovora ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 2,80% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosila mimo toga. Ističe da u nijednom dijelu predmetnog Ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja Ugovora. Navodi da je tuženik tako dana 30. listopada 2007. godine tužiteljici naplatio navedenu naknadu u visini od 630,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora koji je na taj dan iznosio 1 EUR=7,216 HRK, odnosno naplatio je 2.759,88 HRK, odnosno sada 366,30 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 HRK. Tužiteljica predlaže sudu da utvrdi ništetnost navedene odredbe u čl. 6. Ugovora o kreditu i naloži tuženiku vraćanje naplaćene naknade odnosno isplatu 366,30 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate, kao što je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude, te da tuženiku naloži plaćanje troškova parničnog postupka.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu isticao najprije kako prigovara vrijednosti predmeta spora, zatim, istaknuo je prigovor zastare, osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. U odnosu na prigovor zastare, naveo je da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 29. kolovoza 2020., odnosno pet godina prije podnošenja tužbe, nastupila zastara potraživanja. Nadalje, naveo je kako tužba uopće ne sadrži koje su to konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, te da ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega da se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Isto tako navodi kako je tužitelj prije sklapanja Ugovora obratio se tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog Ugovora uz pripadajuće uvjete, a tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Predmetni Ugovor je imao vrlo jasan i uočljiv tekst. Istaknuo je kako je predmetna odredba kojom se ugovara naknada za obavljanje bankarskih usluga jasna, lako uočljiva i razumljiva, a ista je i u skladu pozitivnih zakonskih odredbi kojima je bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita. Prigovorio je tome da bi tužiteljica imala status potrošača. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužiteljicu da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.
3. Tužiteljica je u podnesku od 8. listopada 2025., očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, navela kako tuženik neosnovano osporava naznačenoj vrijednosti predmeta spora jer nema smisla da se kao vrijednost predmeta spora uzima samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva, budući da je ovdje nužno izvesti dokaz saslušanjem tužiteljice radi dokazivanja deklaratornog tužbenog zahtjeva pa se stoga i takav tužbeni zahtjev mora novčano vrednovati. Isto tako navela je kako tuženik neosnovano ističe prigovor zastare, s obzirom da zastarni rok kod ovakvog zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U svezi sporne odredbe, tužiteljica navodi kako ista nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se troškovi obrade kredita odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obavljanje bankarskih usluga u nerazmjerno visokom iznosu od čak 2.759,88 HRK.
4. Sud je tijekom postupka, da bi utvrdio odlučne činjenice, pročitao predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 12. listopada 2007. (str. 5 do 13 spisa), otplatni plan od 30. listopada 2007. (str. 14 do 16 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.
5. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik podneskom od 11. lipnja 2026. godine izrijekom potvrdio kako visina i datum utužene naknade za obradu kredita nisu sporni, a isti je dokazni prijedlog i postavljen od strane tužiteljice samo ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva, te je tužiteljica od tog dokaznog prijedloga i odustala na glavnoj raspravi.
6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 i 146/25., dalje: ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu od 12. listopada 2007. godine, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 2,80% od iznosa kredita, te postoji li obveza tuženika na vraćanje iznosa od 366,30 eura naplaćenog po takvoj odredbi, na ime stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate.
8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sa prednicom tuženika sklopila 12. listopada 2007. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, na iznos od 22.600,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 7 godina, radi kupnje osobnog vozila, a koji kredit je u cijelosti otplaćen.
9. Među strankama je sporno je li u predmetni Ugovor inkorporirana odredba o tzv. ulaznoj naknadi, za obavljanje bankarskih usluga, nepoštena, a time i ništetna, te postoji li obveza tuženika na isplatu naplaćenog iznosa po takvoj odredbi, na ime stečenog bez osnove, zajedno s kamatama od dana naplate, je li nastupala zastara tražbine i da li je tužiteljica imala status potrošača u predmetnom ugovornom odnosu.
10. Iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 12. listopada 2007. (str. 5 do 13 spisa) proizlazi da ga je tužiteljica zaključivala kao korisnik kredita s bankom prednicom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, da je odredbom čl. 6. propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga (dalje: Odluka), koja trenutačno iznosi 2,80%, a dalje se u istom članku 6. navodi da se korisnik obvezuje snositi i sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe, kao i sve druge troškove vezane uz zaključenje predmetnog Ugovora i naplatu tražbina iz istog.
11. Iz otplatnog plana od 30. listopada 2007. (str. 14 do 16 spisa) proizlazi kako je predmetna naknada naplaćena 30. listopada 2007. u iznosu od 630,11 CHF pod stavkom druge uplate, a pod napomenom se navodi naknada.
12. Tužiteljica saslušana kao stranka je u svom iskazu navela kako je predmetni kredit dizala radi kupovine automobila, jer joj je isti trebao jer se zaposlila pa joj je koristio za odlazak na posao. Tvrdila je kako kredit nije koristila u poslovne svrhe, već u privatne svrhe. Prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora, djelatnik banke joj je ponudio predmetni kredit u CHF, objašnjavajući da se radi o najpovoljnijem kreditu za nju, te je ona tome povjerovala i pristala zaključiti Ugovor. Rečeno joj je da mora platiti i naknadu za obradu kredita te da se bez te naknade ugovor ne može zaključiti. Međutim, nije joj objašnjeno na što se naknada za obradu kredita odnosi, niti zna što je istom podmirila. Pored te naknade, plaćala je i druge troškove za obradu kredita, primjerice, ovjeru ugovora kod javnog bilježnika. Uz obrazac Ugovora, nije dobila nikakve druge obrasce ili materijale u kojima bi bilo objašnjeno što se to plaća naknadom za obradu kredita. Ni danas ne zna što se istom plaćalo. Djelatnik banke joj je rekao da se ugovor ne može zaključiti bez predmetne naknade, te ona nije mogla utjecati na visinu naknade jer je ona bila unaprijed određena od strane banke. Kredit je uredno otplatila i zatvorila tijekom 2014.
13. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, jer je tužiteljica uvjerljivo i sukladno priloženoj materijalnoj dokumentaciji iskazivala, a čijem iskazu se nije ni prigovaralo, niti se ičim doveo u pitanje ili osporio.
14. Iz navedenog, sud je utvrdio da su stranke sklopile namjenski Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila, da je tužiteljica isti sklapala kao korisnik kredita u svojstvu potrošača, jer je iznos kredita utrošen za kupnju osobnog automobila kojeg je koristila u privatne svrhe, da je Ugovor zaključen na obrascima koje je unaprijed sastavljala banka tuženika, da se radi o standardiziranom ugovoru sastavljenom unaprijed od strane banke kao trgovca, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, po principu "uzmi ili ostavi", da prilikom zaključenja istog nije bilo pregovaranja o utuženoj odredbi kao ni o njenoj visini budući da je ista bila unaprijed propisana od strane tuženika, a sa kojom tužiteljica nije bila upoznata u smislu što se njome podmiruje, jer joj je rečeno tek da se ta naknada mora platiti i da se Ugovor ne može zaključiti bez nje. Proizlazi dakle da nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj utužene odredabe Ugovora, te da tužiteljica nije valjano ni upoznata sa spornom odredbom o naknadi za obavljanje bankarskih usluga i njezinim značenjem, kao niti o prirodi takve naknade, odnosno što se to istom podmiruje.
15. Na pravni odnos stranaka u ovoj pravnoj stvari se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., dalje: ZOO) koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te Direktiva Vijeća
93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
16. Prema odredbi članka 96. stavkom 1. i 2. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, prema odredbi članka 102. stavka 1. i 2. istog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
17. Također, odredbom članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
18. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
19. Prema odredbi članku 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema članku 1115. kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
20. Prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju, navedena odredba čl. 6 Ugovora je nepoštena sukladno čl. 96. st. 1. ZZP-a. Naime, ista je određena u tipskom, tj. standardiziranom ugovoru sastavljanom od strane banke kao trgovca, na unaprijed formuliranim obrascima, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranom ugovornoj odredbi o kojoj potrošač, konkretno tužiteljica, nije imala mogućnosti pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Uostalom, to je potvrđeno iskazom tužiteljice, iz kojeg proizlazi da ista nije bila uopće upozorena niti upoznata s predmetnom odredbom, a niti je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora dobila ikakve popratne obrasce ili materijale radi razjašnjenja na što se odnosi ta naknada i u kojem je iznosu određena i zašto.
21. Dalje, činjenica jest da je ugovaranje jednokratne naknade za obavljanje bankarskih usluga bilo dopušteno, tj. nije bilo zakonom zabranjeno, no u konkretnom slučaju, riječ je o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Isto tako, navedena odredba predmetnog Ugovora je nejasna jer se ne zna točno na što se odnosi, a s obzirom na to da se navodi kako se određuje u visini od 2,80% od iznosa kredita, da je dakle u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita, a bez navedenih parametara zašto je to tako, proizlazi da je takova odredba, iako odrediva, nejasna i netransparentna. Za nadodati je to, da se u istom članku Ugovora (čl. 6. st. 2.) navodi i odredba po kojoj se trošak javnog bilježnika, kao i troškovi upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudski troškovi i pristojbe, kao i svi drugi troškovi vezani uz zaključenje predmetnog Ugovora i naplatu tražbine iz istog također svaljuju na korisnika kredita. Kako sve te troškove snosi korisnik kredita, to se postavlja pitanje što se to naknađivalo "s osnove obavljanja bankarskih usluga" po spornoj odredbi čl. 6. (čl. 6. st. 1.) Ugovora. Također, kako je utvrđeno da utužena odredba nije jasna odnosno lako razumljiva, to ista nije isključena po čl. 99. ZZP-a od ocjene nepoštenosti.
22. Tužiteljici nije bilo obrazloženo što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade. Shodno tome, nejasno je i nerazumljivo, na što se uopće odnosi odredba predmetnog Ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod poslovnim brojem Rev-673/2023. Tuženik nije spornu odredbu o naknadi za obavljanje bankarskih usluga opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao na što se ista konkretno odnosila. Sporna ugovorna odredba je nerazumljiva i iz razloga jer tužiteljici nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takove odredbe, iako je tuženik bio i morao biti svjestan tog rizika. U ovom je postupku, iskazom tužiteljice, utvrđeno da je pri sklapanju predmetnog Ugovora u potpunosti izostalo pregovaranje o ovoj odredbi, ista joj uopće nije ni tumačena i objašnjena, a što se protivi načelu savjesnosti i poštenja.
23. Stoga, proizlazi da je spornom odredbom predmetnog Ugovora prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega sve je ista nepoštena te posljedično tome ništetna, te se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik je sukladno članku 323. ZOO- a dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi odredbe koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade koja joj je neosnovano naplaćena, pri čemu je između stranaka nesporno da je predmetna naknada naplaćena 30. listopada 2007. upravo u utuženom iznosu.
24. Shodno prethodnom, i u skladu sa čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
25. Na dosuđeni iznos od 366,30 eura tužiteljici pripadaju i zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je ista nepoštena i time ništetna, a tuženik je nepošten od trenutka njena ugovaranja i naplate.
26. Tužbeni zahtjev je prihvaćen iz razloga jer je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 6. predmetnog Ugovora, a u odnosu na zahtjev za isplatu, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica u ovom postupku tražila da sud spornu odredbu Ugovora utvrdi ništetnom, u kojem slučaju, prema zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što bi u konkretnom slučaju bila pravomoćnost ove presude (u točki I. izreke).
27. Za nadodati je još da je sud rješenjem na pripremnom ročištu 21. svibnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 366,30 eura, sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a. Naime, ovaj sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženika da je tužiteljica suviše visoko odredila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.693,52 eura pa ga ovaj sud odredio u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 366,30 eura. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. izreke ove presude na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat naplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.
28. Odluka o trošku temelji se na odredbama članka 151. i članka 154. stavku 1. ZPP-a.
29. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) i priloženom troškovniku. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7.1.), sastav obrazloženog podnesaka od 8. listopada 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1.), zastupanja na ročištima od 21. svibnja 2026. i 23. lipnja 2026., svaki u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1.), zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.3.), što s pripadajućim PDV-om ukupno iznosi 562,50 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 eura, a ne u prekomjerno traženom iznosu od 60,00 eura. Slijedom navedenog, tužiteljici je pod točkom III izreke presude priznat trošak ukupno u iznosu od 625,68 eura, a na koji iznos su dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja ove presude, odnosno od 29. lipnja 2026., dok je u preostalom dijelu, za iznos od 30,00 eura, odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška kao neosnovan, pod točkom IV izreke presude.
30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Đakovu 29. lipnja 2026.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
