REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-13250/2019-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Hudi Bitek, kojeg zastupa Patricia Đurić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski Trg 3a, Rijeka, kojeg zastupa Damir Metelko, odvjetnik iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103568434 od 24.05.2007. sklopljenog između tužitelja ŠĐ, [adresa], Hudi Bitek, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora.

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠĐ, [adresa], Hudi Bitek, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 35.058,61 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa po stopi propisanoj sukladno čl. 29. st. 2. ZOO za razdoblje do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku kako slijedi: na iznos od 13,78 EUR od 2.2.2008. do isplate,

na iznos od 29,12 EUR od 2.3.2008. do isplate,

na iznos od 40,01 EUR od 2.4.2008. do isplate,

na iznos od 14,45 EUR od 2.5.2008. do isplate,

na iznos od 7,35 EUR od 2.6.2008. do isplate,

na iznos od 15,11 EUR od 2.7.2008. do isplate,

na iznos od 3,13 EUR od 2.9.2008. do isplate,

na iznos od 18,39 EUR od 2.10.2008. do isplate,

na iznos od 90,67 EUR od 2.11.2008. do isplate,

na iznos od 35,69 EUR od 2.12.2008. do isplate,

na iznos od 100,79 EUR od 2.1.2009. do isplate,

na iznos od 104,91 EUR od 2.2.2009. do isplate,

na iznos od 109,08 EUR od 2.3.2009. do isplate,

na iznos od 96,66 EUR od 2.4.2009. do isplate,

na iznos od 100,62 EUR od 2.5.2009. do isplate,

na iznos od 86,36 EUR od 2.6.2009. do isplate,

na iznos od 69,64 EUR od 2.7.2009. do isplate,

na iznos od 73,50 EUR od 11.8.2009. do isplate,

na iznos od 88,63 EUR od 2.9.2009. do isplate,

na iznos od 76,84 EUR od 2.10.2009. do isplate,

na iznos od 75,69 EUR od 3.11.2009. do isplate,

na iznos od 86,76 EUR od 4.12.2009. do isplate,

na iznos od 100,95 EUR od 5.1.2010. do isplate,

na iznos od 115,48 EUR od 13.2.2010. do isplate,

na iznos od 111,60 EUR od 3.3.2010. do isplate,

na iznos od 146,38 EUR od 3.4.2010. do isplate,

na iznos od 131,91 EUR od 4.5.2010. do isplate,

na iznos od 156,00 EUR od 16.6.2010. do isplate,

na iznos od 179,90 EUR od 31.7.2010. do isplate,

na iznos od 216,81 EUR od 21.8.2010. do isplate,

na iznos od 243,25 EUR od 4.9.2010. do isplate,

na iznos od 207,42 EUR od 5.10.2010. do isplate,

na iznos od 182,76 EUR od 5.11.2010. do isplate,

na iznos od 242,46 EUR od 4.12.2010. do isplate,

na iznos od 290,05 EUR od 6.1.2011. do isplate,

na iznos od 261,93 EUR od 8.2.2011. do isplate,

na iznos od 273,97 EUR od 3.3.2011. do isplate,

na iznos od 254,04 EUR od 2.4.2011. do isplate,

na iznos od 98,55 EUR od 2.5.2009. do isplate,

na iznos od 336,29 EUR od 7.6.2011. do isplate,

na iznos od 317,42 EUR od 5.7.2011. do isplate,

na iznos od 408,12 EUR od 2.8.2011. do isplate,

na iznos od 416,14 EUR od 3.9.2011. do isplate,

na iznos od 336,29 EUR od 4.10.2011. do isplate,

na iznos od 324,59 EUR od 3.11.2011. do isplate,

na iznos od 311,80 EUR od 6.12.2011. do isplate,

na iznos od 334,69 EUR od 4.1.2012. do isplate,

na iznos od 352,79 EUR od 2.2.2012. do isplate,

na iznos od 350,05 EUR od 13.3.2012. do isplate,

na iznos od 341,43 EUR od 5.4.2012. do isplate,

na iznos od 344,47 EUR od 4.5.2012. do isplate,

na iznos od 355,28 EUR od 9.6.2012. do isplate,

na iznos od 343,48 EUR od 5.7.2012. do isplate,

na iznos od 346,82 EUR od 2.8.2012. do isplate,

na iznos od 319,76 EUR od 15.9.2012. do isplate,

na iznos od 334,26 EUR od 12.10.2012. do isplate,

na iznos od 342,62 EUR od 3.11.2012. do isplate,

na iznos od 339,41 EUR od 14.12.2012. do isplate,

na iznos od 312,35 EUR od 19.1.2013. do isplate,

na iznos od 327,39 EUR od 8.2.2013. do isplate,

na iznos od 339,47 EUR od 26.3.2013. do isplate,

na iznos od 343,21 EUR od 3.4.2013. do isplate,

na iznos od 315,65 EUR od 15.5.2013. do isplate,

na iznos od 316,08 EUR od 13.6.2013. do isplate,

na iznos od 312,70 EUR od 27.7.2013. do isplate,

na iznos od 315,86 EUR od 20.8.2013. do isplate,

na iznos od 322,69 EUR od 18.9.2013. do isplate,

na iznos od 339,54 EUR od 10.10.2013. do isplate,

na iznos od 331,83 EUR od 5.11.2013. do isplate,

na iznos od 339,16 EUR od 6.12.2013. do isplate,

na iznos od 340,15 EUR od 3.1.2014. do isplate,

na iznos od 307,66 EUR od 15.2.2014. do isplate,

na iznos od 310,43 EUR od 13.3.2014. do isplate,

na iznos od 300,05 EUR od 17.4.2014. do isplate,

na iznos od 300,77 EUR od 10.5.2014. do isplate,

na iznos od 299,34 EUR od 10.6.2014. do isplate,

na iznos od 304,20 EUR od 11.7.2014. do isplate,

na iznos od 309,19 EUR od 2.8.2014. do isplate,

na iznos od 317,65 EUR od 2.9.2014. do isplate,

na iznos od 317,65 EUR od 4.10.2014. do isplate,

na iznos od 323,69 EUR od 7.11.2014. do isplate,

na iznos od 325,80 EUR od 6.12.2014. do isplate,

na iznos od 324,83 EUR od 6.1.2015. do isplate,

na iznos od 328,22 EUR od 6.2.2015. do isplate,

na iznos od 328,22 EUR od 2.3.2015. do isplate,

na iznos od 328,22 EUR od 2.4.2015. do isplate,

na iznos od 328,22 EUR od 2.5.2015. do isplate,

na iznos od 328,22 EUR od 2.6.2015. do isplate,

na iznos od 328,22 EUR od 2.7.2015. do isplate,

na iznos od 328,22 EUR od 2.8.2015.do isplate,

na iznos od 328,22 EUR od 2.9.2015. do isplate,

na iznos od 13.329,16 EUR od 1.10.2015. do isplate,

sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠĐ, [adresa], Hudi Bitek, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka 5.100,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana 29. lipnja 2026. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO – koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se alternativni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103568434 od 24.05.2007. sklopljenog između tužitelja ŠĐ, [adresa], Hudi Bitek, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora.

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠĐ, [adresa], Hudi Bitek, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule isplati iznos od 7.631,54 EUR sa zateznim kamatama koje teku sukladno čl. 29. st. 2. ZOO od 15.9.2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠĐ, [adresa], Hudi Bitek, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO - koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103568434 od 24.05.2007.

2. Navedenim Ugovorom tužitelju je odobren iznos kredita od 279.311,35 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke, ovdje tuženika, na dan puštanja kredita u tečaj, uz primjenu promjenjive kamatne stope koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,20% godišnje.

3. Stranke su sklopile Aneks br. 1 Ugovora o kreditu broj 5103568434 od 03.02.2016. (u daljnjem tekstu: Aneks KONV) kojim je provedena konverzija kredita iz valute CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 - u daljnjem tekstu: ZID ZPK 15).

4. Kredit je prijevremeno otplaćen (refinanciran).

5. Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6. U ovoj parnici tužitelj deklaratornim zahtijevom predlaže sudu utvrditi da su ništetni dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli sadržani u čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu.

7. Zbog teškog položaja potrošača u CHF kreditima zbog istovremenog rasta valute CHF te promjenjive kamatne stope intervenirao je zakonodavac fiksiranjem kamatne stope u stambenim kreditima na 3,23% od siječnja 2014. godine te fiksiranjem tečaja na 1 CHF = 6,39 HRK da bi u konačnici bio donesen i ZID ZPK 15 temeljem kojeg su banke bile obvezne izvršiti konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR na način da potrošača u CHF kreditu stave u položaj potrošača s valutnom klauzulom ugovorenom u EUR. Banke su mogle birati hoće li sklopiti novi ugovor ili aneks već postojećem ugovoru.

8. Tuženik se odlučio za potonju opciju te s tužiteljem kao potrošačem dana 03.02.2016. sklopio Aneks KONV, a u čl. 5.2. predmetnog Aneksa utvrđena je nedospjela glavnica u EUR u visini od 148.919,92 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

9. Navedenim Aneksom KONV određena je i kamata pro futuro na način da je ista promjenjiva a sastojala se od fiksnog dijela stope od 5,112 p.b. te varijabilnog dijela šestomjesečni EURIBOR, o kojoj kamati se nije moglo pregovarati i na koju kamatnu stopu je tužitelj morao pristati.

10. Navedena kamatna stopa iz Aneksa KONV ugovorena je samo za period od sklapanja Aneksa do isplate kredita dok se retroaktivno u konverziji obračunavala kamatna stopa prema jednostranoj odluci tuženika kao banke u simuliranoj konverziji.

11. Tužitelj tvrdi da je kroz intervencije zakonodavca te sklapanjem Aneks KONV samo djelomično obeštećen za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora 0 kreditu koje su za posljedicu imale smanjenje njegove imovine u razdoblju od sklapanja Ugovora 0 kreditu do sklapanja Ankesa KONV uz istodobno povećanje imovine na strani tuženika bez valjane pravne osnove, a što detaljno izlaže u nastavku.

12. Valutna klauzula ugovorena je dijelom odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu.

13. Tužitelj osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima.

14. Tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji nije mu je dano obrazloženje, kako njemu tako i brojnim drugim dužnicima koji su uzeli kredit u valuti CHF što već predstavlja općepoznatu činjenicu. U konačnici reagirao je i zakonodavac fiksiranjem tečaja, smanjenjem kamatnih stopa na 3,23 % za stambene kredite (tzv. Milanovićev zakon 2014) i omogućavanjem konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015).

15. Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu.

16. Prilikom zaključenja ugovora tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je uvećana u pojedinim razdobljima otplate za cca 35%.

17. Tuženik kao banka je za razliku od tužitelja kao specijalizirana novčarska ustanova čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda to znala ili mogla znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupala u dobroj vjeri. Bila je dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno.

18. Smisao i svrha „valutne klauzule" jest taj da se onaj tko daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći npr. uslijed inflacije, porasta cijena roba i usluga itd., tako da prilikom povrata novčanih jedinica vjerovnik dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Tužitelj tvrdi da se ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane štite i to vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije.

19. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. na stranici 5. navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:

- općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,

20. činjenici da. je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na, održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta, u odnosu na, kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.),

21. 0 tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope."

22. Tijekom sklapanja ugovora 0 kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao „sigurna valuta" te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača tj. nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi daje sigurnost upravo tuženiku kao banci. Plasiranje kredita u CHF valuti bilo je sigurno ulaganje samo za banke, a ne i za potrošače. S obzirom da tužitelj nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten kako o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope tako i za valutni rizik isti nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se 0 njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično ništetne.

23. Bitni elementi ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik preuzima potrošač, a da to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu toga nije svjestan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja što i potvrđuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na str. 62 u presudi posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10.

24. Navedeni stav podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rješenju posl.br. Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. g. 25. Tužitelj tvrdi da je u praksi prilikom otplate svakomjesečnih iznosa kredita (anuiteta) pogrešno i protivno ZOO (NN br 35/05 - dalje u tekstu: ZOO) odredba o valutnoj klauzuli primijenjena na način da se pogoduje banci kreditora, a na njegovu štetu kao korisnika kredita, budući je predmetna klauzula izvor nepravične zarade (ekstra profita banke, na drugoj strani je za tužitelja došlo do enormnog povećanja rate otplate kredita iskazane u kunama), a ne klauzula kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute - HRK.

26. Isto tako ugovaranje valutne klauzule bilo je protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom da se 0 navedenim odredbama nije pregovaralo te iste nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču slijedom čega je nastala znatna neravnoteža između ugovornih strana ovdje tužitelja i tuženika, a prilikom sklapanja ugovora 0 kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

27. Tužitelj ističe da prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZPP.

28. Tužitelj je odlučio sklopiti Ugovor o kreditu s tuženikom uz primjenu valutne klauzule u CHF iz razloga što mu je tijekom ugovaranja tuženik savjetovao i prezentirao da je takav ugovor najpovoljniji za njega te da je isti najpovoljniji bankarski proizvod u odnosu na druge modalitete u ponudi tuženika podrazumijevajući i prihvaćajući valutnu klauzulu kao zaštitnu klauzulu.

29. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže da sud ukoliko smatra da je potrebno provoditi dokazni postupak u odnosu na utvrđenja o kojima je odlučeno u kolektivnom sporu, osobito uzevši u obzir da provede dokaz saslušanjem tužitelja kao korisnika kredita na okolnost jesu li mu odredbe Ugovora o kreditu čiji je potpisnik u odnosu na valutu CHF i posljedice njegovog ugovaranja bile razumljive kao potrošaču, je li bio upozoren na rizike koje nosi ugovaranje u stranoj valuti osobito CHF.

30. Ugovorna kamatna stopa

31. Nakon sklapanja Ugovora 0 kreditu tuženik je ugovorenu kamatnu stopu od 4,20% godišnje jednostrano mijenjao i to na 6.650% godišnje pa potom čak i na 6.718% godišnje, dakle za više od 50%.

32. Sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu glasi:„...kamatna stopa je promjenjiva^...

33. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora 0 kreditu mogu vršiti promjene

34. ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna, i i naplate u skladu s važećim odlukama Banke..."

35. Tužitelj nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope te nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se 0 njima nije pojedinačno pregovaralo iste su bile nepoštene. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope na taj način nedvojbeno je nastala značajna neravnoteža među pravima i obvezama tužitelja i tuženika. Kamatna stopa mijenjala se temeljem jednostrane odluke kreditora, a stoje nezakonito ugovorno u dijelu odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu 0 kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelju bila nejasna i nerazumljiva. Tuženik je prilikom sastavljanja ugovora koristio odredbu kojom je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što je po ocjeni Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja.

36. Slijedom navedenog tužitelj smatra da su ništetne i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi no obzirom na sadašnji stav VSRH glede prekida zastare u odnosu na preplaćene kamate tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev u tom smislu no smatra da sud treba prilikom analiziranja provedbe konverzije i njenih učinaka na prava potrošača uzeti u obzir i činjenicu da je ugovor sadržavao i ništetne odredbe 0 jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

37. Aneks KONV Ugovoru o kreditu

38. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona 0 potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30.9.2015.godine banci je naloženo da s potrošačima koji su sklopili ugovor 0 kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF sklopi ugovor ili dodatak uz osnovni ugovor 0 kreditu kojim će izvršiti konverziju valute u EUR. Tuženik se odlučio konverziju valuta izvršiti na način da sklopi s tužiteljem dodatak osnovnom ugovoru (Aneks KONV).

39. Na taj način provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita, ovdje tužitelja, to je značilo da se od zaključenja Aneksa KONV otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR te da mu se na ime rekalkulacije konverzije u EUR kredit za ranije razdoblje otplate (od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Aneks KONV od 03.02.2016.) izvrši umanjenje nedospjele glavnice na dan 30.9.2015. te mu se eventualno prizna preplata u konverziji.

40. Provedbom konverzije tužitelju na dan 30.9.2015. kao i na dan sklapanja Aneksa br.l nije isplaćen nikakav iznos na ime povrata preplaćenih iznosa ti. ukupne razlike koja je nastala zbog povećanja anuiteta u kunama, a koja je nastala kao posljedica ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

41. Ukupna razlika u anuitetima koja je nastala kao posljedica ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli od sklapanja Ugovora o kreditu do 30.9.2015. prema neformalnom izračunu tužitelja iznosi 133.108,62 kn, a na koji iznos teku i zakonske zatezne kamate i to od svake pojedine mjesečne preplate do isplate.

- Izračunom konverzije na dan 30.9.2015. utvrđena je nedospjela glavnica iz Ugovora 0 kreditu u CHF valuti u iznosu od 234.643,76 CHF što je pomnoženo s tečajem na dan izrade Izračuna konverzije (1 CHF = 6,98 HRK) iznosilo 1.637.994,59 HRK, a što je u naravi primjena nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli.

- Nedospjela glavnica po prvom otplatnom planu na dan 30.09.2015. pomnožena s tečajem na dan isplate kredita 24.5.2007. trebala je iznositi 1.042.503,29 HRK.

42. Prilikom izrade Izračuna konverzije glavnica je na dan 30.9.2015. utvrđena u visini od 1.637.994,59 HRK te rekalkulacijom (konverzijom) kredita u EUR smanjena na 1.136.568,45 HRK.

43. Razvidno je da je došlo do djelomičnog obeštećenja tužitelja koje se očituje kroz umanjenje glavnice kredita, ali ne u potpunosti.

44. Ostaje još razlika na štetu tužitelja prilikom utvrđenja glavnice u visini od 94.065,16 HRK koji je isti nastavio neosnovano isplaćivati kroz daljnju otplatu EUR glavnice, u konverziji mu nije priznata ni tzv. preplata u konverziji već joj je čak utvrđen manjak koji je potom pridodan glavnici.

45. Slijedom navedenoga razvidno je da tužitelj nije obeštećen za iznos preplaćenih anuiteta do sklapanja Aneks KONV temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, a koje bi svakako bio ovlašten potraživati i da nije bilo konverzije, već je još i nakon sklapanja

Ugovora o kreditu

46. Predlaže se sudu provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u kojem će sudski vještak utvrditi:

A.

iznos nedospjele glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti nakon provedene konverzije na dan 30.09.2015.

B.

iznos nedospjele glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09.2015. da je ista utvrđena prema početnom otplatnom planu i uz primjenu početnog tečaja (srednji tečaj tuženika na dan isplate kredita)

C.

razliku između iznosa glavnica (A - B)

47. Obavijest i izračunu efekata konverzije

- Prvi otplatni plan

- financijsko - knjigovodstveno vještačenje razlike glavnice 48. Kroz provedbu konverzije tužitelj je djelomično obeštećen za ništetne ugovorne odredbe slijedom čega u ovom postupku zahtijeva razliku do punog obeštećenja a na što ima pravo temeljem zakona a i odluke Suda EU broj C- 118/17 u kojoj se izričito navodi da zakonodavna intervencija kod CHF kredita u ugovorima o kreditu koji sklapaju potrošači s bankama ne smije ići nauštrb potpunog obeštećenja potrošača za umanjenje njegove imovine / štetu koja je nastala zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Položaj dužnika koji su svoje CHF kredite ranije otplatili ili nisu sklopili konverziju jer su im u njoj postavljeni lošiji uvjeti / ili im nije dozvoljena zbog prekoračenja roka / ili su bolje platežne mogućnosti pa su uopće mogli riskirati čekanje pravomoćnosti odluke 0 valutnoj klauzuli u kolektivnom sporu koja je postala pravomoćna tek 2018., nikako ne smije biti povoljniji od položaja potrošača koji su svoje kredite konvertirali odnosno na koje se odnose posljedice zakonodavne intervencije sukladno ZID ZPK 15. Nelogično je da bi potrošač koji se koristio svojim pravom utemeljenima na potonjem Zakonu naknadno bio u lošijoj poziciji od onog koji se istim pravom nije mogao ili nije želio koristiti.

49. Preventivno, radi mogućeg prigovora tuženika i u slučaju dvojbe oko postojanja pravnog interesa za podizanje ove tužbe opreza radi tužitelj ukazuje na rješenje VSRH od 12.2.2019. pod posl. br. Rev 2868/2018-2 kojim je jasno i nedvojbeno utvrđeno kako sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu potrošač nije izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi istog ugovora te posljedično zahtijevati isplatu. Na str. 4. rješenja navodi se:

50. „Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači daje korisnica kredita izgubila pravni interes za. utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

51. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja- kondemnatorni zahtjev za isplatom....

52. Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

53. Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova, da tužiteljica, nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora."

54. Tužitelj pored navedenog ističe da provedenom konverzijom ništetnost spornih odredbi nije mogla biti otklonjena jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Navedeno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u prethodno navednoj odluci.

55. Zahtjev za povrat stečenog / naknadu štete u slučaju utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu

56. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 2. i 7. (valutna klauzula) Ugovora o kreditu, a prema zakonitom dijelu potonjih odredaba tužitelj bi bio obvezan za cijelo vrijeme otplate kredita do sklapanja Aneksa KONV na plaćanje po srednjem tečaju tuženika za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Zahtjev za povrat stečenog

57. Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba sukladno čl. 323. st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove čl. 1111. — 1117. ZOO te posljedično tomu isplati tužitelju sve iznose preplaćene tečajne razlike u okviru preplaćenih anuiteta nastalih zbog nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF uvećano za zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini preplaćeni iznos teku od uplate svakog pojedinog anuiteta do isplate po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007., po stopi sukladno čl. 29. st.2. ZOO počev od 01.01.2008. do 01.08.2015. po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

58. b) zahtjev za naknadu štete

59. Tužitelj tvrdi da je postoji i krivnja tuženika u smislu članka 104. ZOO-a, a time i odgovornosti za štetu koju je tužitelj pretrpio.

60. Za tužitelja je šteta, u smislu članka 155. ZOO-a, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je preplatio tuženiku na temelju ništetnih odredbi, pa temeljem članka 185. ZOO-a tužitelj potražuje štetu (naknadu štete) u novčanom iznosu i to u opsegu određenom člankom 189. i 190. ZOO-a.

61. Slijedom toga tužitelj potražuje s oba pravna osnova i to prvenstveno s osnova stjecanja bez osnove a tek podredno s osnove naknade štete, preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate do isplate.

62. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe te postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, i to s više osnova, a koje će u nastavku iznijeti.

63. Prigovor zastare

64. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu broj 5103568434 od dana 24. svibnja 2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu)u zastari.

65. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

66. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

67. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

68. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11. prosinca2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio,pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

O konverziji kredita sukladno odredbama zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015

69. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 03. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu:ZIDZPK/15).

70. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

71. O oglednom postupku pred Vrhovnim sudom RH, posl.br. Gos 1/2019

72. Dana 04. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje:Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?”

73. odgovorio:“Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

74. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.

75. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji,dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom daje sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.

76. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15kao posebnog zakona ne- sistemskog karaktera.

77. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita(prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke).

78. U tom dijelu VSRH navodi:„Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva(o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK(npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.

79. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“

80. Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

81. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

82. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - Š)gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.

83. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi.

84. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: i.

Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni  posaokoji  je  sklopljen  na  temelju  posebnog  zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka,proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

ii.

Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena jenova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača ituženika kao trgovca;

iii.

Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

85. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

86. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

87. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje je li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i je li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR).

88. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom.

89. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (a što se osporava u cijelosti), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.

90. U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi:„Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna.

91. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“

92. Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž- 1938/2019 od dana19. svibnja 2020. (str. 6).

93. Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž-706/2019 od 29. travnja2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje je bilo predmetom tužbenog zahtjeva).

94. ➢ O odluci Suda EU u predmetu C-81/19 od 09. srpnja 2020. g. 95. Dana 09. srpnja 2020. godine Sud EU objavio je svoju odluku u predmetu C- 81/19 (NG OH c/aSC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.

96. U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate.

97. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

98. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.

99. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:

Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja?

100. Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1.Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

101. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

102. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava,bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. 103. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuriset de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

104. Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019.

105. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. 106. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi. O nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule Izražene u CHF 107. O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU

108. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3.rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

109. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite,a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka22. Zakona o obveznim odnosima.

110. Naime, u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate.

111. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

112. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.

113. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:

Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja?

114. Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1.Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim govorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

115. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

116. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava,bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. 117. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22.Zakon o obveznim odnosima.

118. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. 119. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22.ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

120. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik

121. se očituje kako slijedi.

122. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora 123. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

124. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

125. ➢ u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

126. ➢ ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

127. ➢ težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

128. ➢ isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

129. ➢ na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; 130. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHFili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

131. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to naviše različitih načina:

i.

Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu

odredbu

132. VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

133. ii. Iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr.EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR100. - . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.

134. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na Internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. 135. iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjimakoja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta.

136. iv. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g.godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro.

137. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

138. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

139. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, gospodina RĐ.

140. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. JĐ(voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.

141. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informirano riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. JĐ svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

142. O nepostojanju «ekstra profita» Banke

143. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilokakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi,otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika.

144. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8.propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora.

145. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:

•

promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a) •

banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a)

•

tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije

146. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita.

147. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

148. Zaključno

149. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

150. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SCBanca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

151. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

152. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik,osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

153. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

154. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu nabilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja.

155. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita.

156. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

157. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

158. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

159. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103568434 od 24.5.2007., Aneks ugovora broj 5103568434, saslušan je tužitelj i provedeno je financijsko vještačenje po DARFIN d.o.o.

160. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

161. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe nakon provedene konverzije.

162. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je saslušavao tužitelja. 163. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je ugovor o kreditu sklopio isključivo radi stanovanja. Stan je iznajmljivan iza 2012. godine. Ugovor u CHF sklopio je iz razloga što je investitor isključivo inzistirao na Erste&Steiermärkische Bank d.d., morao je prebaciti i svoja primanja u Erste&Steiermärkische Bank d.d. jer mu je banka predložila ugovor u CHF. Nije bilo posebnog pregovaranja sa bankom oko uvjeta ugovora, a niti ugovornih odredbi, radilo se o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi". Nije upozoren na nikakve rizike CHF, upravo suprotno rečeno mu je da je Švicarska stabilna država i valuta u CHF da je stabilna. Ugovor je konvertiran, niti u trenutku potpisivanja aneksa ugovora nije se posebno pregovaralo oko uvjeta sklapanja aneksa, obzirom je rata u CHF rasla tijekom otplate kredita, nije bilo drugog izbora već konvertirati ugovor. Danas se ne sjeća da bi mu bili objašnjeni bilo kakvi rizici konverzije, niti je on stručnjak u financijskom poslovanju, tako da se danas ne sjeća detalja niti da li je bilo ikakvih pojašnjavanja. Stan su bili prisiljeni supruga i on iznajmiti iza 2012.g., obzirom mu je supruga ostala trudna, rate koje su morali otplaćivati nisu više mogli otplaćivati svojim plaćama, morali su preseliti k roditeljima i bili su prisiljeni iznajmiti stan kako bi mogli otplatiti ugovor. Ta najamnina nije pokrivala cijelu ratu, već su morali i doplaćivati. Ugovori u drugim valutama nisu mu niti nuđeni, uvjet je bio sklapanje ugovora u CHF, i poduzeće u kojem je radio moralo mi je biti jamac obzirom su morali imati jamce. Prilikom potpisivanja aneksa ugovora nije upozoravan niti na koji način da bi mogao ostati bez preplaćenih iznosa za vrijeme otplate kredita u CHF, bio je primoran potpisati aneks ugovora jer su rate u CHF bile nemoguće za otplaćivati. Početna rata nakon konverzije bila je veća nego inicijalna rata prilikom sklapanja ugovora.

164. Nakon saslušanja tužitelja sud je utvrdio evidentnim da se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora o kreditu, pa tako ni o odredbi ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF. Kako tužitelj nema dovoljno financijskog znanja u odnosu na banku kao financijsku instituciju, takvim načinom sklapanja ugovora tužitelj je doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, čime je stvorena neravnoteža među strankama, a tužitelj nije dobio sve potrebne i relevantne podatke i činjenice temeljem kojih bi sklopio ugovor o kreditu, niti je upozoren na bilo kakve eventualne rizike koji su vezani uz CHF. Niti o aneksu ugovora nije se posebno pregovaralo, bio ga je prisiljen potpisati jer su rate ugovora u CHF konstantno rasle, tako da je stan morao iznajmiti kako bi ga mogao otplaćivati, a svejedno su bile više od najamnine. Time je banka postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a). Također je iz saslušanja razvidno da je ugovor o kreditu sklopljen isključivo radi kupnje nekretnine za stanovanje, činjenica što je tužitelj u jednom periodu morao iznajmljivati stan ne oduzima mu svojstvo potrošača, to je učinio pod pritiskom rasta anuiteta u CHF, radi čega je morao iznajmiti stan kako bi ga mogao otplaćivati i kroz to vrijeme bio je prisiljen živjeti kod roditelja. Stoga sud zaključuje da tužitelju pripada status potrošača u ovom postupku. 165. Predmet ovog spora je i zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

166. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g.u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti . 167. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a. 168. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. 169. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

170. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 171. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

172. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

173. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

174. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

175. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

176. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

177. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

178. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

179. Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

180. Istaknuti prigovor tuženika glede zastare neosnovan je iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

181. U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužitelj sklapanjem Dodataka ugovora o kreditu izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer su voljom ugovornih strana u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost Dodatka ugovoru o kreditu, valja navesti da tužitelj ima pravo tražiti povrat onog iznosa koje je neosnovano preplatio po ugovoru o kreditu od 30.3.2006. neovisno o izvršenoj konverziji.

182. U odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama ZIDZPK) sud smatra kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

183. Ovo stoga jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK-a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača, odnosno općih odredbi ZOO-a. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate (u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka (tj. kada je potrošač pristao na konverziju) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

184. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku (tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK-a propisano da: ''Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR''. Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena (čl. 19 c ZIDZPK-a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

185. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.), ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. gdje je navedeno da: ''…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…''.

186. Naime cilj ZID ZPK iz 2015. nije obeštetio tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti EUR. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.9.2015. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.9.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti EUR i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".

187. Konverzija kredita napravljena je prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.

188. Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.9.2015. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači da se radi o stabilnoj valuti koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na kredite u eurima.

189. Znači banka je smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.9.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.9.2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu.

190. Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je kredit otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.

191. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.

192. Dakle, cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.

193. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćena kamata, preplaćena valuta i zatezne kamate.

194. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po kamati i valuti, iako je kredit konvertiran.

195. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Dapače, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

196. Stoga je zaključno mišljenje suda da tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i preplate temeljem valutne klauzule i ima pravo na povrat preplaćenih iznosa, a zbog čega je osnov zahtjeva u cijelosti utvrđen. S druge strane tuženik tijekom postupka suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a niti nije dokazao.

197. Osim toga tužitelj ima pravo i na razliku između početne glavnice i konvertirane glavnice. Banka je po ZID ZPK/15 konvertirala onu zatečenu glavnicu koja je bila sa stanjem 30.9.2015.g. i to kod svakog dužnika bez obzira je li konverzije sklopljena tijekom 2015. ili 2016. Međutim, da je konvertirana početna glavnica kako je zapravo trebalo uvažavajući ništetnost valutne klauzule na dan konverzije, bila bi u prosjeku 40 % niža od one kako su je utvrđivale banke u konverziji, što svjedoči o tome da konverzijom nije uspostavljena ugovorna ravnoteža koja prije svega podrazumijeva povrat nepripadno stečene koristi koje su uzrokovale ništetne odredbe o valuti i kamati. Ništetnost tih odredba je retroaktivna, sa učinkom i uspostavom stanja kao da tih odredaba nije bilo.

198. Obzirom je među strankama bila sporna visina tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po DARFIN d.o.o.

199. Zaključak vještaka Darka Prpića, od 19. siječnja 2026. godine:

200. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 163.820,78 kn, odnosno eurske protuvrijednosti 21.742,78 EUR.

201. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -100,40 kn, odnosno eurske protuvrijednosti -13,33 EUR.

202. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 100.428,53 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 13.329,16 EUR.

203. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 148.919,92 EUR što u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije iznosi 1.136.568,45 HRK.

204. Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 234.643,76 CHF što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 1.036,139,92 HRK.

205. Razlika između iznosa 1.136.568,45 HRK i iznosa 1.036,139,92 HRK je 100.428,53 HRK.

206. Prema Aneksu uz Ugovor kredita (list spisa 24) utvrđen je više plaćeni iznos (preplata) tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, te iznosi 626,52 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 83,15 EUR.

207. Ukupne zatezne kamate obračunate na više plaćene iznose s osnove promjene tečaja do dana konverzije iznose 7.631,54 EUR.

208. Obračunate zatezne kamate s osnove promjene tečaja iznose 7.631,54 EUR više plaćene razlike u anuitetima s osnove tečaja iznose 21.742,78 EUR 209. preplata utvrđena konverzijom iznosi 83,15 EUR.

210. UKUPNO I predstavlja ukupni iznos više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 29.291,17 EUR razlika preostale glavnice po konverziji s osnove promjene tečaja iznosi 13.329,16 EUR

211. Sveukupno predstavlja iznos ukupno uvećan za razliku preostale glavnice s osnove promjene tečaja i iznosi 42.620,33 EUR

212. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita.

213. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR.

214. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

215. Prema Aneksu uz Ugovor kredita (list spisa 24) utvrđen je više plaćeni iznos (preplata) tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, te iznosi 626,52 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 83,15 EUR.

216. Navedeno je razvidno iz dokumentacije:

217. Izračun konverzije na dan 30.09.2015. (list spisa 109)

218. Popis uplata prema simuliranom otplatnom planu u EUR (list spisa 68) 219. Aneks uz ugovor o kreditu (list spisa 24)

220. Rekapitulacija potraživanja tužitelja

221. Rekapitulacija

222. Iznos (EUR)

223. Zatezne kamate s osnove promjene tečaja

224. 7.631,54

225. Više plaćene razlike s osnove promjene tečaja

226. 21.742,78

227. Preplata utvrđena konverzijom

228. -83,15

229. Ukupno I

230. 29.291,17

231. Razlika glavnice s osnove promjene tečaja

232. 13.329,16

233. Sveukupno

234. 42.620,33

235. -Obračunate zatezne kamate s osnove promjene tečaja iznose 7.631,54 EUR

236. -više plaćene razlike u anuitetima s osnove tečaja iznose 21.742,78 EUR

237. -preplata utvrđena konverzijom iznosi 83,15 EUR.

238. -UKUPNO I predstavlja ukupni iznos više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 29.291,17 EUR

239. -razlika preostale glavnice po konverziji s osnove promjene tečaja iznosi 13.329,16 EUR

240. -SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice s osnove promjene tečaja i iznosi 42.620,33 EUR

241. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita.

242. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR.

243. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

244. Prema Aneksu uz Ugovor kredita (list spisa 24) utvrđen je više plaćeni iznos (preplata) tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, te iznosi 626,52 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 83,15 EUR.

245. Navedeno je razvidno iz dokumentacije:

246. -Izračun konverzije na dan 30.09.2015. (list spisa 109)

247. -Popis uplata prema simuliranom otplatnom planu u EUR (list spisa 68) 248. -Aneks uz ugovor o kreditu (list spisa 24)

249. Na nalaz i mišljenje vještaka punomoćnik tužitelja nije imao primjedbi te je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 12.3.2026.

250. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, međutim u ovom postupku tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove potražuje samo drugi iznos novca i to iz razloga jer tužbeni zahtjev nije bio u mogućnosti specificirati prije provođenja vještačenja, a vještačenje je provedeno u ovom postupku. Stoga se takvoj preinaci tuženik ne može protiviti, pa tako propisuje i odredba čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

251. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 35.058,61 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 12.3.2026. g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

252. Deklaratorni tužbeni zahtjev sud je već ranije detaljno obrazložio u ovoj presudi te utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu odnosno valutne klauzule.

253. Sud je tužitelja odbio sa alternativnim tužbenim zahtjevom iz razloga što time tužitelj ne bi bio potpuno obeštećen za preplatu temeljem valutne klauzule te ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kako je sud utvrdio u izreci presude.

254. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

255. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 30.151,14 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 500,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 5.10.2022., 15.9.2025., 12.3.2026., 11.5.2026. i 29.6.2026. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 3.100,00 EUR, što sveukupno iznosi 3.600,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 900,00 EUR, sveukupno 4.500,00 EUR, predujam za vještačenje 600,00 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 5.100,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 29. lipnja 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

- punomoćnicima stranaka