REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-1637/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, zastupanog po pun. Ivici Zaradiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 14. svibnja 2026. godine u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 29. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.10.2018.godine do 30.9.2024.godine u ukupnom iznosu od 2.165,02 EUR neto sa zakonskom zateznom kamatom do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koja na iznos od:

-65,63 EUR teče od 15. studenog 2018. godine do isplate,

-53,51 EUR teče od 15. prosinca 2018.godine do isplate,

-53,51 EUR teče od 15. siječnja 2019. godine do isplate,

-42,81 EUR teče od 15. veljače 2019. godine do isplate,

-35,68 EUR teče od 15. ožujka 2019. godine do isplate,

-53,51 EUR teče od 15. travnja 2019. godine do isplate,

-46,38 EUR teče od 15. svibnja 2019. godine do isplate,

-42,81 EUR teče od 15. lipnja 2019. godine do isplate,

-53,51 EUR teče od 15. srpnja 2019. godine do isplate,

-80,14 EUR teče od 15. kolovoza 2019. godine do isplate,

-42,57 EUR teče od 15. rujna 2019. godine do isplate,

-60,40 EUR teče od 15. listopada 2019. godine do isplate,

-71,27 EUR teče od 15. studenog 2019. godine do isplate,

-62,39 EUR teče od 15. prosinca 2019. godine do isplate,

-63,97 EUR teče od 15. siječnja 2020. godine do isplate,

-24,98 EUR teče od 15. veljače 2020. godine do isplate,

-49,95 EUR teče od 15. ožujka 2020. godine do isplate,

-62,39 EUR teče od 15. travnja 2020. godine do isplate,

-14,27 EUR teče od 15. svibnja 2020. godine do isplate,

-39,24 EUR teče od 15. lipnja 2020. godine do isplate,

-46,38 EUR teče od 15. srpnja 2020. godine do isplate,

-53,27 EUR teče od 15. kolovoza 2020. godine do isplate,

-80,14 EUR teče od 15. rujna 2020. godine do isplate,

-62,39 EUR teče od 15. listopada 2020. godine do isplate,

-56,84 EUR teče od 15. studenog 2020. godine do isplate,

-42,81 EUR teče od 15. prosinca 2020. godine do isplate,

-60,81 EUR teče od 15. siječnja 2021. godine do isplate,

-35,92 EUR teče od 15. veljače 2021. godine do isplate,

-35,68 EUR teče od 15. ožujka 2021. godine do isplate,

-62,39 EUR teče od 15. travnja 2021. godine do isplate,

-53,51 EUR teče od 15. svibnja 2021. godine do isplate,

-39,24 EUR teče od 15. lipnja 2021. godine do isplate,

-49,95 EUR teče od 15. srpnja 2021. godine do isplate,

-42,81 EUR teče od 15. kolovoza 2021. godine do isplate,

-39,24 EUR teče od 15. rujna 2021. godine do isplate,

-62,39 EUR teče od 15. listopada 2021. godine do isplate,

-42,81 EUR teče od 15. studenog 2021. godine do isplate,

-42,81 EUR teče od 15. prosinca 2021. godine do isplate,

-53,51 EUR teče od 15. siječnja 2022. godine do isplate,

-60,16 EUR teče od 15. veljače 2022. godine do isplate,

-49,95 EUR teče od 15. ožujka 2022. godine do isplate,

-62,39 EUR teče od 15. travnja 2022. godine do isplate,

-10,70 EUR teče od 15. svibnja 2022. godine do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.327,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se odbija zahtjev tužitelja da se dosuđeni parnični trošak isplati na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa].

Obrazloženje

1. Dana 31.listopada 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu zdravstveni djelatnik

– medicinska sestra na Klinici za neurologiju, te da ima prebivalište na adresi [adresa], koja je od mjesta rada Split, Spinčićeva 1, udaljena 39,20 km. Tužitelj da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru; tužitelj u tužbi citira odredbe TKU-a, koje reguliraju pravo na ovu naknadu. Navodi da obzirom na radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju ogranizirani međumjesni prijevoz ne omogućava tužitelju svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega da tužitelj ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Ovo posebice iz razloga što tužitelj kada radi noću, vikendom ili praznikom uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Radi navedenog, tužitelj da je prisiljen koristiti osobni automobil, te sukladno citiranim odredbama TKU-a, ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenom kilometru. Nadalje, sve i da tužitelj nema pravo na naknadu troškova po prijeđenom kilometru sukladno odredbama iz čl.66.st.13.TKU- a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) i čl.65.st.16.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) u krajnjem slučaju da ima pravo na isplatu tzv.kombiniranog prijevoza u visini mjesečne pokazne karte, te za dio udaljenosti od adrese prebivališta do stanice međumjesnog prijevoza u [adresa] po prijeđenom kilometru. Tužitelj napominje da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID -19, slijedom čega da tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru za navedeno razdoblje. Tuženik da je pogrešno umanjivao naknadu troškova prijevoza; pa to tužitelj u historijatu tužbe posebno i obrazlaže. Tužitelj podnosi stupnjevitu tužbu, predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku dostaviti dokumentaciju potrebnu za uređenje tužbenog zahtjeva odnosno provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a kojom tuženik kao poslodavac raspolaže.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je tužba nepodobna za raspravljanje jer nije razvidno što tužitelj potražuje.

3. Svojim podneskom, sukladno nalogu suda, tužitelj dopunjuje tužbu, postavlja određen zahtjev za isplatu razlike naknade troškova prijevoza u iznosu od 1.368,00 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama, za period od 1.listopada 2018.godine do 30.rujna 2024.godine, potražuje naknadu parničnog troška od tuženika. Tuženik se usprotivio i ovako postavljenom zahtjevu, u cijelosti.

4. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc TĆ, tužitelj navodi da nema primjedbi na to vještvo, te uređuje svoj tužbeni zahtjev na način da za isti period potražuje iznos od 2.165,02 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik ističe prigovor preinake tužbe za određeni vremenski period te prigovor zastare za isti. Ujedno ističe i da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem zahtjeva za određene iznose odnosno period.

5. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu, postavio manifestacijski zahtjev, zahtjev na isplatu nije bio određen, sud je naložio tužitelju dopuniti tužbu i odrediti tužbeni zahtjev, to je tužitelj napravio podneskom od 14.listopada 2024.godine. Nakon provedenog dokaza knjigovodstvenim vještačenjem, svojim podneskom od 29.kolovoza 2025.godine tužitelj uređuje svoj zahtjev, uređuje isti sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, potražuje ukupan iznos od 2.165,02 neto sa zakonskim zateznim kamatama, na ime razlike troška prijevoza za period od 1.listopada 2018.godine do 30.rujna 2024.godine. Sud drži da je tužitelj na ovo ovlašten i da se tuženik može smanjenju zahtjeva, djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem zahtjeva, protiviti, ali ne sa uspjehom. Sud odlučuje po konačno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja. Tuženik se u slučaju da je zahtjev smanjen nakon vještačenja, prema stavu ovog suda, tome ne može sa uspjehom protiviti. Naime, prema stavu ovog suda, smanjenje tužbenog zahtjeva inače zaista predstavlja djelomično povlačenje tužbe, tuženik se takvom smanjenju može protiviti, ali u ovim slučajevima, vezano za posebnu narav spora i sve okolnosti slučaja, ne sa uspjehom. Smanjenje zahtjeva koje uslijedi nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a prije izvođenja tog dokaza sud poziva tuženika da za potrebe vještačenja dostavi platne liste i evidencije radnog vremena, a tu cjelokupnu potrebnu dokumentaciju za vještačenje, tužitelj kao radnik logično nema. Dakle, prije tog naloga suda i dostave dokumentacije od strane tuženika, prije vještačenja, tužitelji kao radnici nemaju sve potrebne podatke za određivanje visine zahtjeva, a tuženik ima i treba imati, pa je svakako tužitelj kao radnik ovlašten smanjiti zahtjev nakon dostave dokumentacije i provedenog dokaza vještačenjem radi utvrđenja visine potraživanja, tome se tuženik ne može sa uspjehom protiviti. Svakako se u ovim slučajevima može analogno primijeniti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za ovlaštenje tužitelja povećati zahtjev nakon vještačenja (što je i ovdje slučaj) i da nije potreban pristanak tuženika za to (preinaka tužbe) te da prigovor zastare za taj dio (povećanog zahtjeva) nije osnovan jer se smatra da je čitav zahtjev, pa i povećani dio nakon vještačenja, podnesen već u tužbi. Dakle, ista je, prema stavu ovog suda, situacija i vezano za djelomično povlačenje tužbe smanjenjem zahtjeva nakon vještačenja kada se u biti utvrdi visina potraživanja, pa se tuženik ne može tome sa uspjehom protiviti i ne bi ni imao pravo na naknadu troškova radi djelomičnog povlačenja tužbe, a sud ne treba odbiti kao neosnovan onaj dio zahtjeva koji je smanjen niti o tome treba odlučiti, već treba odlučiti o konačno smanjenom odnosno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja (bio isti veći ili manji od prethodno postavljenog). Za ponoviti je da je tužitelj u ovom postupku ovlašten nakon provedenog dokaza vještačenjem, a za potrebe vještačenja naloženo je tuženiku dostaviti cjelokupnu potrebnu dokumentaciju kojom tuženik kao poslodavac raspolaže, povećati svoj tužbeni zahtjev ili smanjiti isti, tuženik se ne može tome sa uspjehom protiviti. Svakako, sud drži da je tužitelj bio ovlašten nakon vještačenja, svojim podneskom od 29.kolovoza 2025.godine urediti i postaviti tužbeni zahtjev kako je isti i postavljen i da se tome tuženik ne može sa uspjehom protiviti, pa je sud bio dužan odlučiti o takvom zahtjevu tužitelja.

6. Dakle, predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatu razlike putnog troška za razdoblje od 1.listopada 2018.goidne do 30.rujna 2024.godine u ukupnom iznosu od 2.165,02 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama.

7. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom podataka HAK-a; podataka o tarifnim zonama PROMET d.o.o. Split sa cjenikom karata odnosno usluga prijevoza tog društva; odluke tuženika od 12.travnja 2023.godine te odluke tuženika od 9.svibnja 2018.godine; preostale radnopravne dokumentacije za tužitelja; saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke te financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.ing.TĆ (Centar za vještačenja d.o.o. Split).

8. Stranke su popisale parnični trošak.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Tužiteljica, zaposlenica tuženika, medicinska sestra na Klinici za neurologiju, u svom iskazu navodi da je prije pokretanja ovog postupka opunomoćila odvjetnicu Martinu Radić Šunjić da je zastupa u ovom postupku i da podnese tužbu i isto tako da na svoj račun prima troškove postupka. Navodi da je cijelo utuženo razdoblje da je živjela na navedenoj adresi, radno vrijeme da joj je bilo organizirano u turnusima, dan – noć – dva slobodna dana. Međutim, tuženik da joj nije isplaćivao naknadu za troškove prijevoza kada bi koristila slobodne dane te u drugim situacijama kada ne bi dolazila na posao kao što je npr. korištenje godišnjeg odmora, a koji je koristila u dijelovima. Navodi da je od [adresa] udaljena oko 5 km, a poslodavac da joj isplaćuje naknadu za troškove prijevoza prema prijeđenim kilometrima samo za razdaljinu od [adresa] do adrese prebivališta. Za relaciju od [adresa] do Splita poslodavac da obračunava naknadu u visini prema cijeni putničke karte, a koja iznosi oko 7 ili 8 EUR-a u jednom smjeru. Napominje da na relaciji od [adresa] do Splita uglavnom prometuju Prometovi autobusi ali da se često zna dogoditi da se isti ne pojave pa da se ne može pouzdati u njih i u to da bi redovito stigla na svoje radno mjesto. Nadalje, navodi da radi praznikom, vikendom i noću, a tada da uopće ne postoji odgovarajuća linija autobusa kojom bi mogla redovito doći na posao. U razdoblju Covida da nije bio organiziran javni prijevoz.

11. Za navesti je da je iskaz tužiteljice logičan i uvjerljiv, sud ga prihvaća kod presuđenja, iskaz je u skladu sa svom osim izvedenim dokazima.

12. Tužitelj svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

13. Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Trenutno važeći je TKU/24 (NN 29/2024), koji u čl.75. propisuje da, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatiti će se: 1. za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, 2. za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristio, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

14. Tužiteljica se poziva na odluku tuženika od 12.travnja 2023.godine, između ostalog. Za navesti je da iz navedene odluke tuženika Klasa: 121-01/21-01/202, Urbroj:

2181-147-47/IŠ-23-2 od 12.travnja 2023.godine, proizlazi da tužiteljica ima pravo na naknadu za trošak prijevoza za relaciju od adrese prebivališta u [adresa], do adrese rada u Splitu, Spinčićeva 1, visina naknade računa se sukladno broju dolazaka na posao po kilometraži ove relacije (39,40 km) na način da se za svaki prijeđeni kilometar isplaćuje 1,00 kn. Ovom odlukom stavljaju se izvan snage sve ranije odluke tuženika za tužiteljicu, ista stupa na snagu danom donošenja, a primjenjuje se počev od 1.prosinca 2017.godine (dakle, izvan snage stavlja se i odluka tuženika od 9.svibnja 2018.godine). U obrazloženju ove odluke navedeno je da je tužitelj uložio prigovor na odluku tuženika od 9.svibnja 2018.godine (koja je također priložena spisu), da je tražio da mu se naknada isplaćuje po kilometru, zahtjev tužitelja da je osnovan pa da je odlučeno kao u izreci odluke od 12.travnja 2023.godine.

15. Dakle, temeljem svih izvedenih dokaza i odluke tuženika od 12.travnja 2023.godine, tužitelj ima pravo na isplatu troškova prijevoza za utuženo razdoblje upravo po kilometru prijeđenog puta od kuće do mjesta rada i natrag, sukladno dolascima na posao. Ovu okolnost, vezano za odredbe TKU-a, tužitelju je priznao tuženik, pa je valjalo utvrditi je li u utuženom periodu tužitelju tuženik pravilno isplatio trošak od kuće do mjesta rada i natrag, po prijeđenom kilometru, odnosno kilometru udaljenosti.

16. Sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc TĆ (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom nalazu i mišljenju navodi:

„Zadatak vještaka je izraditi pisani nalaz i mišljenje o razlici manje isplaćene naknade troškova prijevoza za utuženo razdoblje, a po prijedlogu tužiteljice iz podneska od 14. listopada 2024. godine.

Zadatak vještaka prema podnesku tužiteljice od 14.10.2024. godine: „provede vještačenje na okolnost neisplaćene razlike troškova prijevoza sukladno odredbama TKU-a, s tim da se razlika utvrdi prema prijeđenim kilometrima od adrese prebivališta tužitelja do mjesta rada tužitelja (Spinčićeva 1, Split – Firule) za dnevnu udaljenost od

78,80 km (2x 39,40 km).“

Vještak je temeljem dostupnih Evidencija o radnom vremenu tužiteljice za razdoblje od 01.10.2018. godine do 30.09.2024. godine utvrdio broj dolazaka i odlazaka na radno mjesto za svaki mjesec u utuženom razdoblju te je sukladno postavljenom zadatku izračunao potraživanje tužiteljice za naknadu troškova prijevoza pod pretpostavkom da joj pripada naknada u visini 1,00 kn po prijeđenom kilometru za svaki dolazak i odlazak na radno mjesto za razdoblje od 01.10.2018.g. do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. nadalje naknada u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno visina naknade troškova prijevoza usklađena s promjenama cijene goriva, za svaki dolazak i odlazak na radno mjesto.

U nastavku se daje prikaz visine naknade troškova prijevoza po kilometru sukladno promjenama cijene goriva za razdoblje od 01. lipnja 2022. godine, a temeljem Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 56/2022, 127/2022, 58/2023, 128/2023) koji propisuje da se visina naknade troškova prijevoza usklađuje s kretanjem cijene goriva svakog posljednjeg utorka u mjesecu za umnožak postotka povećanja prosječne cijene goriva i faktora 0,7, ali samo ako se srednja cijena litre goriva Eurosuper 95 i Eurodizel, promatrana svakog posljednjeg utorka u mjesecu, promijeni za više od 10% u usporedbi sa srednjom cijenom utvrđenom posljednjeg utorka u travnju 2022. godine, a koja iznosi 12,70 kuna (1,69 EUR), odnosno ako bude niža od 11,43 kune ili viša od 13,97 kuna.

S obzirom da je u utuženom razdoblju do prosinca 2022. godine službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Uvidom u dokumentaciju koja je vještaku stavljena na raspolaganje, razvidno je da je u utuženom razdoblju tuženik isplaćivao naknadu koja se odnosi na troškove prijevoza tužiteljice pod nazivom Naknada troškova međumjesnog prijevoza u visini karte.

U Tabeli 2. daje se usporedba očekivane naknade troškova prijevoza, pod pretpostavkom da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza za svaki dolazak i odlazak na radno mjesto u visini 1,00 kn po prijeđenom kilometru za razdoblje od 01.10.2018.g. do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. nadalje naknadu u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno visinu naknade troškova prijevoza usklađenu s promjenama cijene goriva (iskazano u Tabeli 1), u odnosu na obračunate i isplaćene iznose na ime naknade za prijevoz iskazane na Obračunskim listama.

Temeljem prethodno prikazanog, a pod pretpostavkom da tužiteljici pripada pravo na naknadu prijevoza u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru za razdoblje do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno u visini naknade troškova prijevoza usklađene s promjenama cijene goriva, te pod pretpostavkom da udaljenost od adrese prebivališta tužiteljice do mjesta rada iznosi 39,40 km, razlika između primljenih naknada za prijevoz i očekivane naknade za prijevoz iznosi 2.165,02 EUR.

Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeno pitanje:

Potraživanje tužiteljice po osnovi naknade troškova prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla u razdoblju od 1.10.2018. do 30.09.2024.g., a pod pretpostavkom da ostvaruje pravo na naknadu u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru za razdoblje do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno u visini naknade troškova prijevoza usklađene s promjenama cijene goriva, iznosi 2.165,02 EUR (Tabela 2. stupac '8').“

17. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka TĆ, vještvo je stručno, logično i uvjerljivo, vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja i nije preostalo nikakvih pitanja na koje vještak nije dao kvalitetan odgovor. Nije bilo mjesta dopuni nalaza i mišljenja jer je pisano vještvo cjelovito, profesionalno i logično, pa sud vještvo prihvaća kod presuđenja.

18. Dakle, sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, vezano za sve izvedene dokaze, sud drži da tužitelju na ime razlike troška prijevoza za utuženi period pripada upravo iznos od 2.165,02 EUR neto. Radi se o razlici isplaćenog troška prijevoza za ovaj period i onoga što tužiteljici realno, po km udaljenosti vezano za nazočnost na radu, pripada. Na svaki pojedini iznos razlike troška koji zbrojeni tvore glavnicu potraživanja, tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja, temeljem odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO). Na svaki mjesec razlike putnog troška tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate za mjesec u kojem je razlika nastala, u ovom slučaju 15.og u slijedećem mjesecu, do isplate.

19. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, za svaku radnju zastupanja, sukladno v.p.s. tužitelju pripada 100 bodova. Obistinjeni trošak tužitelju, potreban za vođenje postupka, odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 14.listopada 2024.godine i 29.kolovoza 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 2.srpnja 2024.godine, 10.listopada 2024.godine, 13.ožujka 2025.godine, 15.srpnja 2025.godine i 14.svibnja 2025.godine, za svaku radnju po 100 bodova; trošak pristupa na odgođeno ročište od 3.lipnja 2025.godine od 25 bodova (25%); što ukupno uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 1.650,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 412,50 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 2.327,95 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Za navesti je i to da je tužitelj ispustio punomoć svom punomoćniku za zastupanje u ovom postupku, ovlastio ga je da ga zastupa u ovom postupku i da na svoj račun prima troškove postupka, a to je potvrdio i u svom iskazu pred sudom. Sud drži da zahtjev nije osnovan u dijelu kojim se traži da se naloži tuženiku parnični trošak isplatiti na račun punomoćnika tužitelja, taj dio zahtjeva valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci ove odluke, tuženik je obvezan ovom odlukom trošak naknaditi tužitelju. Naime, u punomoći za zastupanje, između ostalog, navedeno je da je punomoćnik tužitelja ovlašten primati novac i novčane vrijednosti i o tome izdavati potvrde, međutim, sud drži da se ne može odlukom suda naložiti tuženiku trošak koji pripada stranci u postupku isplatiti punomoćniku stranke na račun punomoćnika. Radi se o odnosu između stranke i punomoćnika, ali to za tuženika ne proizvodi obvezu platiti parnični trošak na račun punomoćnika, tako nešto se tuženiku ne može naložiti odlukom suda, pa i u slučaju postojanja punomoći takvog sadržaja i navoda tužiteljice kao stranke pred sudom. Punomoćnik je ovlašten primiti novac za stranku ukoliko mu to protivna stranka dobrovoljno plati, ali nije ovlašten tražiti da sud odlukom naloži drugoj stranci da novac isplati na račun punomoćnika tužitelja po odluci suda, a ne stranci kojoj taj trošak pripada po odluci suda. Takvu obvezu za tuženika vezano za odluku suda ne može proizvesti punomoć tužitelja ispuštena punomoćniku tužitelja. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke i po ovom pitanju.

U Splitu, 29. lipnja 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika