REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-1720/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 14. svibnja 2026. godine u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice, dana 29. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.01.2018.g. do 30.09.2024.g. u ukupnom iznosu od 1.083,82 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 32,49 EUR teče od 15. studeni 2018.

- 42,49 EUR teče od 15. prosinac 2018.

- 29,66 EUR teče od 15. siječanj 2019.

- 33,31 EUR teče od 15. ožujak 2019.

- 42,49 EUR teče od 15. travanj 2019.

- 45,59 EUR teče od 15. svibanj 2019.

- 39,39 EUR teče od 15. lipanj 2019.

- 32,49 EUR teče od 15. srpanj 2019.

- 48,24 EUR teče od 15. kolovoz 2019.

- 33,90 EUR teče od 15. rujan 2019.

- 42,05 EUR teče od 15. listopad 2019.

- 48,69 EUR teče od 15. studeni 2019.

- 40,18 EUR teče od 15. prosinac 2019.

- 34,25 EUR teče od 15. siječanj 2020.

- 35,31 EUR teče od 15. srpanj 2020.

- 33,19 EUR teče od 15. kolovoz 2020.

- 34,96 EUR teče od 15. rujan 2020.

- 33,90 EUR teče od 15. listopad 2020.

- 45,59 EUR teče od 15. studeni 2020.

- 15,10 EUR teče od 15. veljača 2021.

- 11,73 EUR teče od 15. ožujak 2021.

- 18,46 EUR teče od 15. travanj 2021.

- 15,10 EUR teče od 15. svibanj 2021.

- 25,64 EUR teče od 15. lipanj 2021.

- 15,01 EUR teče od 15. srpanj 2021.

- 15,10 EUR teče od 15. kolovoz 2021.

- 11,65 EUR teče od 15. listopad 2021.

- 11,73 EUR teče od 15. studeni 2021.

- 10,39 EUR teče od 15. prosinac 2021.

- 18,88 EUR teče od 15. siječanj 2022.

- 19,22 EUR teče od 15. veljača 2022.

- 8,37 EUR teče od 15. ožujak 2022.

- 1,65 EUR teče od 15. travanj 2022.

- 39,39 EUR teče od 15. svibanj 2022.

- 4,06 EUR teče od 15. studeni 2022.

- 4,71 EUR teče od 15. veljača 2023.

- 14,63 EUR teče od 15. ožujak 2023.

- 17,26 EUR teče od 15. travanj 2023.

- 6,16 EUR teče od 15. rujan 2023.

- 27,06 EUR teče od 15. travanj 2024.

- 7,63 EUR teče od 15. svibanj 2024.

- 36,72 EUR teče od 15. srpanj 2024.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.10.2018.godine do 30.9.2024.godine u ukupnom iznosu od 337,79 EUR neto sa zakonskom zateznom kamatom do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koja na iznos od:

- 1,99 EUR teče od 15. studenog 2018.godine do isplate,

- 13,87 EUR teče od 15. prosinca 2018. godine do isplate,

- 1,40 EUR teče od 15. veljače 2019. godine do isplate,

- 4,22 EUR teče od 15. ožujka 2019. godine do isplate,

- 13,87 EUR teče od 15. travnja 2019. godine do isplate,

- 17,43 EUR teče od 15. svibnja 2019. godine do isplate,

- 10,30 EUR teče od 15. lipnja 2019. godine do isplate,

- 1,99 EUR teče od 15. srpnja 2019. godine do isplate,

- 21,03 EUR teče od 15. kolovoza 2019. godine do isplate,

- 1,52 EUR teče od 15. rujna 2019. godine do isplate,

- 13,90 EUR teče od 15. listopada 2019. godine do isplate,

- 21,00 EUR teče od 15. studenog 2019. godine do isplate,

- 12,50 EUR teče od 15. prosinca 2019. godine do isplate,

- 1,40 EUR teče od 15. siječnja 2020. godine do isplate,

- 1,05 EUR teče od 15. srpnja 2020. godine do isplate,

- 1,75 EUR teče od 15. kolovoza 2020. godine do isplate,

- 1,17 EUR teče od 15. rujna 2020. godine do isplate,

- 1,52 EUR teče od 15. listopada 2020. godine do isplate,

- 17,43 EUR teče od 15. studenog 2020. godine do isplate,

- 0,93 EUR teče od 15. siječnja 2021. godine do isplate,

- 10,30 EUR teče od 15. svibnja 2022. godine do isplate,

- 6,68 EUR teče od 15. lipnja 2022. godine do isplate,

- 0,76 EUR teče od 15. studenog 2022. godine do isplate,

- 24,25 EUR teče od 15. veljače 2023. godine do isplate,

- 32,37 EUR teče od 15. ožujka 2023. godine do isplate,

- 3,36 EUR teče od 15. travnja 2023. godine do isplate,

- 5,44 EUR teče od 15. rujna 2023. godine do isplate,

- 2,92 EUR teče od 15. siječnja 2024. godine do isplate,

- 9,22 EUR teče od 15. veljače 2024. godine do isplate,

- 13,57 EUR teče od 15. ožujka 2024. godine do isplate,

- 9,55 EUR teče od 15. svibnja 2024. godine do isplate,

- 4,64 EUR teče od 15. lipnja 2024. godine do isplate,

- 54,46 EUR teče od 15. srpnja 2024. godine do isplate,

- 8,38 EUR teče od 15. rujna 2024. godine do isplate,

- 13,57 EUR teče od 15. listopada 2024. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.265,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se odbija zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku ovaj parnični trošak isplatiti na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa].

Obrazloženje

1. Pred ovim sudom dana 7.studenog 2023.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu pomoćne radnice na Zavodu za ortopediju i traumatologiju, te da ima prebivalište na adresi [adresa], koje je od mjesta rada Split, Spinčićeva 1, udaljeno 26,77 km. Tužitelj da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza, i to po prijeđenom kilometru, tužitelj se poziva na odredbe TKU-a, navodi da, obzirom na radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju ogranizirani međumjesni prijevoz ne omogućava tužitelju svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega da tužitelj ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Ovo posebice iz razloga što tužitelj kada radi noću, vikendom ili praznikom uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Osim toga, tužitelj napominje da je notorna činjenica kako u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID -19. Radi navedenog, tužitelj da je prisiljen koristiti osobni automobil, te sukladno citiranim odredbama TKU-a, da ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) po prijeđenom kilometru. Međutim, tuženik da je protivno svim prethodno citiranim odredbama TKU-a, pogrešno obračunavao i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza. Radi navedenog, tužitelj ovom tužbom da potražuje razliku između onoga što mu je plaćeno i onoga što mu je trebalo biti plaćeno sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, smatrajući da ima pravo na isplatu naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Tužitelj podnosi stupnjevitu tužbu, postavlja manifestacijski zahtjev i predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku dostavu dokumentacije kojom tuženik kao poslodavac raspolaže, potrebnu za uređenje tužbenog zahtjeva odnosno provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da manifestacijski zahtjev nije osnovan, u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je tužba prvenstveno nepodobna za raspravljanje jer nije razvidno što tužitelj potražuje.

3. Svojim podneskom od dana 3.veljače 2025.godine tužitelj dopunjuje tužbu, postavlja određen zahtjev na ime razlike naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.listopada 2018.godine do 30.rujna 2024.godine u iznosu od 2.232,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama. Predlaže provesti dokaz vještačenjem na okolnost neisplaćene razlike troškova prijevoza sukladno odredbama TKU-a, s tim da se razlika iskaže na dva načina i to prema prijeđenim kilometrima od adrese prebivališta tužitelja do mjesta rada i u visini mjesečne pokazne karte za relaciju [adresa])- [adresa], a za period od 21.ožujka 2020.godine do 11.svibnja 2020.godine da ima pravo na naknadu troškova prijevoza prema prijeđenim kilometrima (lockdown zbog pandemije uzrokovane virusom Covid 19, kada autobus nije prometovao).

4. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc ĆH, tužitelj svojim podneskom od dana 7.kolovoza 2025.godine uređuje svoj zahtjev tako da isti označava kao glavni tužbeni zahtjev i potražuje iznos od 1.083,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, za period od 1.siječnja 2018.godine do 30.rujna 2024.godine; postavlja i podredni tužbeni zahtjev koji predlaže prihvatiti ukoliko sud odluči da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan i potražuje iznos od ukupno 337,79 EUR sa kamatama, za isti period. Tuženik ističe da je tužitelj na ovaj način izvršio preinaku tužbe, preinaci da se protivi, te ističe prigovor zastare potraživanja, posebno na podredni tužbeni zahtjev. U dijelu u kojem je tužba povučena, ističe da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe, smanjenjem tužbenog zahtjeva.

5. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu, postavio manifestacijski zahtjev, zahtjev na isplatu nije bio određen, sud je naložio tužitelju dopuniti tužbu i odrediti tužbeni zahtjev, to je tužitelj napravio podneskom od dana 3.veljače 2025.godine, zatražio je ukupan iznos od 2.232,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, svojim podneskom je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, sada glavni, te je postavio i podredni zahtjev, na što je ovlašten, sud drži da se tome tuženik ne može sa uspjehom protiviti. Nakon provedenog dokaza vještačenjem na okolnosti visine zahtjeva tužitelj je ovlašten preinačiti tužbu i povećati zahtjev, postaviti podredni zahtjev, pa sud odlučuje po tako uređenom i postavljenom zahtjevu odnosno zahtjevima. Tuženik se u slučaju da je zahtjev smanjen nakon vještačenja, prema stavu ovog suda, tome ne može sa uspjehom protiviti. Naime, prema stavu ovog suda, smanjenje tužbenog zahtjeva inače zaista predstavlja djelomično povlačenje tužbe, tuženik se takvom smanjenju može protiviti, ali u ovim slučajevima, vezano za posebnu narav spora i sve okolnosti slučaja, ne sa uspjehom. Smanjenje zahtjeva koje uslijedi nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, a prije izvođenja tog dokaza sud poziva tuženika da za potrebe vještačenja dostavi platne liste i evidencije radnog vremena, tu cjelokupnu potrebnu dokumentaciju za vještačenje, tužitelj nema, prije toga i prije vještačenja tužitelji i nemaju sve potrebne podatke za određivanje visine zahtjeva. Svakako se u ovim slučajevima može analogno primijeniti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za ovlaštenje tužitelja povećati zahtjev nakon vještačenja i da nije potreban pristanak tuženika za to (preinaka tužbe) te da prigovor zastare za taj dio (povećanog zahtjeva) nije osnovan jer se smatra da je čitav zahtjev, pa i povećani dio nakon vještačenja, podnesen već u tužbi. Dakle, prigovor zastare ni u ovom slučaju nije osnovan, jer se smatra da su zahtjevi, konačni, postavljeni već u tužbi. Dakle, ista je, prema stavu ovog suda, situacija i vezano za djelomično povlačenje tužbe smanjenjem zahtjeva nakon vještačenja kada se u biti utvrdi visina potraživanja, pa se tuženik ne može tome sa uspjehom protiviti i ne bi ni imao pravo na naknadu troškova radi djelomičnog povlačenja tužbe, a sud ne treba odbiti kao neosnovan onaj dio zahtjeva koji je smanjen niti o tome treba odlučiti, već treba odlučiti o konačno smanjenom odnosno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja (bio isti veći ili manji od prethodno postavljenog). Za ponoviti je da je tužitelj u ovom postupku ovlašten nakon provedenog dokaza vještačenjem, a za potrebe vještačenja naloženo je tuženiku dostaviti cjelokupnu potrebnu dokumentaciju kojom tuženik raspolaže, povećati svoj tužbeni zahtjev ili smanjiti isti, tuženik se ne može tome sa uspjehom protiviti, a isto tako je ovlašten i postaviti podredni tužbeni zahtjev, iako nakon zaključenja prethodnog postupka. Podredni tužbeni zahtjev na isplatu, pored ovlaštenja da tužitelj isti uopće i postavi nakon provedenog dokaza vještačenjem, po iznosu je manji od glavnog i u biti je u većem i sadržano manje, realno. Svakako, sud drži da je tužitelj bio ovlašten nakon vještačenja urediti i glavni i postaviti podredni tužbeni zahtjev i da za to nije ni potrebna suglasnost tuženika, tuženik se tome ne može sa uspjehom protiviti, pa je sud bio dužan odlučiti o takvim zahtjevima tužitelja, iz njegovog podneska nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

6. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu razlike troška prijevoza za period od 1.siječnja 2018.godine do 30.rujna 2024.godine (glavni zahtjev), odnosno od 1.listopada 2018.godine do 30.rujna 2024.godine (podredni zahtjev).

7. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom podataka HAK-a; pregledom radnopravne dokumentacije za tužiteljicu; dopisa društva Autobusni kolodvor Split od 24.srpnja 2024.godine i 30.srpnja 2024.godine; saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke te financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc ĆH.

8. Tužitelj je popisao parnični trošak.

9. Glavni zahtjev tužitelja nije osnovan, podredni zahtjev je osnovan.

10. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je zaposlenica tuženika, pomoćna radnica, da je prije pokretanja ovog postupka opunomoćila odvjetnicu Martinu Radić Šunjić da je zastupa u ovom postupku, da podnese tužbu i isto tako da na svoj račun prima troškove postupka. Navodi da radi kao pomoćna radnica u operacijskoj dvorani. Radno vrijeme da je bilo organizirano od 6-14 sati, od 14 do 22 sata i da je radila samo od ponedjeljka do petka. Na posao da je dolazila automobilom, a da ima rješenje koje je donio tuženik i kojim joj se trošak prijevoza priznaje po prijeđenom kilometru, a od prije sigurno četiri ili pet godina. Navodi da joj je tuženik priznao troškove po prijeđenom kilometru jer ujutro u 6 sati kada joj počinje radno vrijeme nije imala autobus sa kojim bi mogla doći na posao, a navečer kada završava radno vrijeme u 22 sata, da uopće nema javnog prijevoza put Sinja, da se to može provjeriti. U vrijeme Covida da je postojao javni prijevoz ali ne za one sate koji bi njoj odgovarali da bi mogla redovito stići na posao i vratiti se na posao s obzirom da je ta linija bila prilagođena za one kojima radno vrijeme počinje u 8 i završava u 15 sati. Navodi da, primjerice, prema zadnjoj platnoj listi dobije putni trošak u neto iznosu od 60 EUR-a, a taj iznos da ne pokriva troškove prijevoza za svaki dolazak i odlazak s posla, dakle taj iznos da je umanjen, da je prema platnoj listi primijetila da je isti prikazan u dva dijela, kao oporezivi dio i kao neoporezivi dio, a i kada se to zbroji, da to nije dovoljno da pokrije putni trošak koji joj nastaje zbog dolaska i odlaska s posla. Kada koristi godišnji odmor poslodavac da joj ne plaća putni trošak, godišnji odmor da se koristi u više dijelova pa da se tako ponekad uzme pet dana pa šest dana, pa tako dalje kako poslodavac odobri, sve ovisno o raspoloživosti radne snage. Inače, sa posla da nije bila opravdano odsutna, a da bi to bilo u trajanju od jedan ili dva dana. Od njene adrese prebivališta pa do prve autobusne stanice da ima nešto više od tri kilometra te da bi to trebalo pješačiti ukoliko se koristi autobusna linija za odlazak na posao jer ne prolazi nikakav autobus kroz njeno mjesto koji bi je odvezao do autobusne stanice. Inače, putna karta u jednom smjeru od te autobusne stanice do Splita da je 3,50 EUR, a da bi joj još bila potrebna i pokazna karta za prijevoz od autobusne stanice u Splitu do bolnice, a gradska pokazna karta prve zone da bi bila u iznosu od 30,00 EUR mjesečno.

11. Nije sporno da je tužiteljica radnica tuženika, da ima prebivalište na adresi u [adresa], da je mjesto rada u Splitu, Spinčićeva 1, udaljenost da je u jednom smjeru 26,77 km, a to proizlazi iz podataka HAK-a priloženih spisu. Nije sporno ni to da za vrijeme lockdowna radi pandemije bolesti COVID-19, nije bilo organiziranog prijevoza od prebivališta tužiteljice do mjesta rada, dakle, tužiteljica je u tom periodu trebala dolaziti na posao i odlaziti sa posla automobilom, a po svom izboru je i inače koristila osobni automobil za dolazak na posao i odlazak sa posla.

12. Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

13. Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosno čl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Trenutno važeći je TKU/24 (NN 29/2024), koji u čl.75. propisuje da, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatiti će se: 1. za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, 2. za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristio, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

14. Za navesti je da u sudski spis nije dostavljena odluka tuženika po kojoj bi se tužitelju priznalo pravo na naknadu troškova prijevoza po kilometru, od kuće do mjesta rada, u utuženom periodu, iako tužiteljica navodi da joj je tuženik takav trošak isplaćivao, sa neosnovanim umanjivanjem.

15. Sud je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc ĆH, sudski vještak izradio je svoj nalaz i mišljenje, te navodi:

„Na temelju Rješenja Općinskog suda u Splitu, od 06. svibnja 2025. god. izrađen je nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužitelja IH iz [adresa], protiv tuženika Klinički bolnički centar Split (KBC Split) radi isplate.

Zadaća vještaka je izračunati neisplaćenu razliku naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01. listopada 2018. do dana dostave podataka sukladno tužbenom zahtjevu. Potrebno je izračun napraviti u dvije varijante i to prema prijeđenim Km, i prema kombinaciji mjesečne karte lokalnog prijevoza i pojedinačne karte međumjesnog prijevoza.

Tužitelj je 07.11.2023. g. podnio tužbu zbog pogrešno isplaćene naknade troškova prijevoza u razdoblju od 01.10.2018. do dana dostave podataka. Tužitelj smatra kako je imao pravo primiti naknadu prijevoza po prijeđenom kilometru i to za dolazak i povratak s posla, dok mu je tuženik istu isplaćivao u manjem iznosu. Podredno je zatražio izračun naknade prijevoza u visini mjesečne karte međumjesnog prijevoza. U svrhu izrade mišljenja je bilo potrebno izvršiti uvid u evidenciju rada tužitelja kako bi se utvrdio broj dolazaka na posao i platne liste u kojima je evidentan isplaćeni iznos naknade troškova prijevoza. Uvidom u ispis plana puta HAK-a u spisu evidentno je kako je tužitelj udaljen 26,77 kilometra od radnog mjesta u Splitu. U svom sam izračunu za svaki dan dolaska na posao obračunao naknadu prijevoza za 53,54 kilometara pomnoženo s naknadom po prijeđenom kilometru, a u podrednom zahtjevu sam postupio po nalogu suda, odnosno izračunao sam trošak prijevoza po iskazu tužiteljice kombinacijom pojedinačnih karata međumjesnog prijevoza i lokalne mjesečne karte za grad Split (koja nije uzeta u obzir u mjesecu u određenoj godini kada se koristio pretežiti dio godišnjeg odmora). Ne postoji podatak o cijeni mjesečne pokazne karte međumjesečnog prijevoza, niti je jasno da li je bio moguć. Dokumentacija u spisu je bila dostatna za utvrđivanje broja radnih dana, iznosa isplaćene naknade troška prijevoza, kao i cijene mjesečne pokazne karte za 1. zonu Promet d.o.o. Split. Tuženik je tužiteljici isplaćivao trošak prijevoza u pojedinim mjesecima po prijeđenim Km, a u pojedinim mjesecima u vrijednosti međumjesnog prijevoza. U tablici koja prileži Nalazu je prikazan iznos isplaćene naknade prijevoza, te izračun različitih varijanti eventualno zaslužene naknade po traženju tužitelja, te razlika između istih. Evidentno je kako je tuženik u pojedinim mjesecima isplaćivao manji iznos troška, a u pojedinim mjesecima viši iznos od traženog u tužbi, te je u ovom nalazu sukladno tužbenom zahtjevu prikazan zbroj manje isplaćenih iznosa. Iznosi manje isplaćenih naknada po mjesecima su prikazani u nastavku“ Sudski vještak daje tablicu br.1 obračuna razlike troška prijevoza i tablicu rekapitulacije manje plaćenih naknada troška prijevoza, po dvije varijante obračuna troška prijevoza.

Nadalje, sudski vještak daje zaključno mišljenje te navodi:

„Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od od 06. svibnja 2025. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem Pr-1720/2023.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

U periodu obračuna plaća od 01.10.2018. g. do 30.09.2024. g. Tuženik kao poslodavac je u pojedinim mjesecima Tužiteljici isplatio manju naknadu troška prijevoza ukupno za:

Varijanta1 - prema prijeđenim kilometrima u iznosu od 337,79 Eur

Varijanta 2 - prema kombinaciji međumjesne pojedinačne karte i pokazne karte za 1. zonu u iznosu od 1.083,82 Eur

Mjesečni iznosi ukupno manje plaćenih naknada su prikazani u rekapitulaciji nalaza vještaka.“

16. Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka ĆH, vještvo je stručno, logično i uvjerljivo, vještak je odgovorio na zadatak vještačenja i sud drži da nije preostalo pitanja na koja vještak nije odgovorio sukladno zadatku vještačenja.

17. Dakle, za navesti je da sudski vještak navodi u svom nalazu i mišljenju da je tuženik tužiteljici isplaćivao trošak prijevoza u pojedinim mjesecima po prijeđenim Km, a u pojedinim mjesecima u vrijednosti međumjesnog prijevoza. To bi odgovaralo iskazu tužiteljice u dijelu u kojem navodi da je tuženik donio odluku da joj se trošak plaća po prijeđenom kilometru. Ovu varijantu prihvaća i sud kod presuđenja, jer je to upravo varijanta na koju je od podnošenja tužbe prvenstveno ukazivala sama tužiteljica. Kako spisu ne prileže dokazi o međumjesnim linijama raznih prijevoznika od prebivališta tužiteljice ([adresa], odnosno [adresa]), te kako sama tužiteljica navodi da joj je prva autobusna stanica od kuće udaljena cca 3 kilometra, do koje bi trebala pješačiti da koristi autobus (stanica u Dugopolju je udaljena i više od toga), a autobus iz Dugopolja do Splita zaustavlja se na posljednjoj stanici u Splitu, Sukoišanska ulica, od koje bi tužiteljica ponovno trebala koristiti autobus Promet d.o.o.Split, što spada u I.tarifnu zonu, to je sud stava da tužiteljici zaista pripada trošak prijevoza po kilometru od kuće do posla i natrag, jer bi joj u biti pripadao tzv.kombinirani trošak. Radilo bi se u biti o trošku po km do prve stanice autobusa do kuće, trošku karte od te stanice do Splita i trošku karte autobusa u Splitu od zadnje stanice tog međumjesnog autobusa do mjesta rada. Sudski vještak je sukladno zadatku vještačenja, uzeo u prvoj varijanti način obračuna troška prijevoza u punoj kilometraži od mjesta prebivališta do mjesta rada i natrag vezano za broj dolazaka na posao u svakom mjesecu i ta razlika neisplaćene naknade za trošak prijevoza predstavlja iznos od ukupno 337,79 EUR neto i sukladno tome je tužiteljica postavila svoj podredni tužbeni zahtjev. Sud drži da tužiteljici, vezano za sve okolnosti slučaja, okolnost da je za određene mjesece i sam tuženik koristio ovu varijantu po km, pripada upravo iznos od 337,79 EUR i radi navedenog je valjalo prihvatiti podredni tužbeni zahtjev kao osnovan i obvezati tuženika da tužiteljici isplati ovaj iznos. Navedeno znači da je sud stava kako je glavni tužbeni zahtjev neosnovan, dakle, ovaj zahtjev izračunat po varijanti cijene karte međumjesnog prijevoza do Splita i od Splita i punoj cijeni mjesečne pokazne karte Promet d.o.o. Split, sud nije prihvatio. Ova varijanta je po iznosu povoljnija za tužiteljicu, vezano za postavljeni glavni tužbeni zahtjev, ali je i inače tužiteljica za čitav period koristila osobni automobil za dolazak na posao i odlazak kući, varijantu obračuna po km je isticala kao glavnu varijantu obračuna troška vezano za činjenično stanje i TKU, pa joj putni trošak upravo po toj varijanti i pripada. Ova varijanta putovanja i obračuna realnog troška po km je u biti, vezano za ovaj postupak, povoljnija i za tuženika, a po načinu putovanja na posao i sa posla i za tužiteljicu, pa sud drži da tuženik ne treba tužiteljici u ovom slučaju platiti veći iznos razlike (onaj kombinirani po glavnom tužbenom zahtjevu), nego manji iznos razlike (onaj po km na koji je tužiteljica od početka kao glavnom načinu obračuna troška i upirala). Dakle, sud drži da, ukoliko je kriterij obračuna troška kojega se prvenstveno od početka postupka držala tužiteljica, po km, brojčano nepovoljniji za tužiteljicu vezano za razliku plaćenog troška za utuženi period, od ovog kombiniranog troška koji je po ovom vještvu financijski povoljniji za tužiteljicu, sud drži da tužiteljici pripada upravo razlika troška po km od kuće do posla i natrag, da je podredni zahtjev osnovan, a glavni nije osnovan. Ovaj način obračuna troška pokriva i period lockdowna uzrokovanog pandemijom virusa Covid 19, radi sve navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. Dakle, sud je obvezao tuženika da tužiteljici na ime naknade razlike putnog troška isplati iznos od 337,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos razlike koji zajedno tvore glavnicu, plati tužiteljici zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja, temeljem odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO). Na svaki mjesec razlike putnog troška tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate za mjesec u kojem je razlika nastala, u ovom slučaju 15.og u slijedećem mjesecu, do isplate. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude, glavni tužbeni zahtjev je sud odbio kao neosnovan, podredni zahtjev je prihvaćen kao osnovan u cijelosti.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), tužiteljica nije uspjela u glavnom zahtjevu, ali zbog toga nisu nastali posebni troškovi, uspjela je u cijelosti u podrednom zahtjevu, pa sud odluku o troškovima donosi vezano za v.p.s. tog podrednog zahtjeva, odnosno iznos od 337,79 EUR. Obistinjeni trošak tužiteljici odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 3.veljače 2025.godine i 7.kolovoza 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 10.srpnja 2024.godine, 8.siječnja 2025.godine, 6.svibnja 2025.godine, 23.rujna 2025.godine i 14.svibnja 2026.godine; za svaku radnju po 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 100,00 EUR za svaku radnju zastupanja; odnosno ukupno iznos od 800,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 200,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti iznos od ukupno 1.265,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak nije priznat tužiteljici jer nije bio potreban za vođenje postupka. Za navesti je i to da je tužiteljica ispustila punomoć svojoj punomoćnici za zastupanje u ovom postupku, to je i potvrdila u svom iskazu, navela je i to da je ovlastila punomoćnicu da na svoj račun prima troškove postupka. Sud drži da zahtjev nije osnovan u dijelu kojim se traži da se naloži tuženiku parnični trošak isplatiti na račun punomoćnice tužiteljice, taj dio zahtjeva valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci ove odluke, tuženik je obvezan ovom odlukom trošak naknaditi tužiteljici. Naime, u punomoći za zastupanje, između ostalog, navedeno je da je punomoćnica tužiteljice ovlaštena primati novac i novčane vrijednosti i o tome izdavati potvrde, međutim, sud drži da se ne može odlukom suda naložiti tuženiku trošak koji pripada stranci u postupku isplatiti punomoćniku stranke na račun punomoćnika. Radi se o odnosu između stranke i punomoćnika, ali to za tuženika ne proizvodi obvezu platiti parnični trošak na račun punomoćnika, tako nešto se tuženiku ne može naložiti odlukom suda, pa i u slučaju postojanja specijalne punomoći takvog sadržaja i navoda tužiteljice kao stranke pred sudom. Punomoćnik je ovlašten primiti novac za stranku ukoliko mu to protivna stranka dobrovoljno plati, ali nije ovlašten tražiti da sud odlukom naloži drugoj stranci da novac isplati na račun punomoćnika tužitelja po odluci suda, a ne stranci kojoj taj trošak pripada po odluci suda. Takvu obvezu za tuženika vezano za odluku suda ne može proizvesti punomoć tužitelja ispuštena punomoćniku tužitelja. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke i po ovom pitanju.

U Splitu, 29. lipnja 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Tuženiku