Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-97/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785 po sucu Ivi Graovac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja SŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Hrvoju Šutalu i Miri Glavašu odvjetnicima u ZOU Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca,, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi ništetnosti i dr ., nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 8. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Mire Glavaša odvjetnika iz Vinkovaca, punomoćnika tuženika u zamjeni BŽ odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika tuženika Jurice Barbarića iz Vinkovaca , te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 771944 od 20.06.2006. godine, sklopljenog između tužitelja SŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Sberbank d. d.), Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 , kao pravni sljednik Volksbank d.d., sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 2,00 % (slovima: dvaposto), od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj“

7.2. Naknada za rizik nenaplate potraživanja:

Jednokratno u visini 1% (jedanposto), od iznosa kredita, minimalno kn 300,00 (kn tristo) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj“

II. Nalaže se tuženoj Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Sberbank d. d.), Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, kao pravni sljednik Volksbank d.d., da tužitelju SŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ,s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za rizik nenaplate potraživanja izvrši isplatu novčanog iznosa od 293,81 EUR, sa zateznim kamatama koje teku počevši od 20.06.2006. godine po kamatnoj stopi u visini 15% godišnje do 31.12.2007., nadalje u visini eskontne stope HNB -a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine pa nadalje do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženoj Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Sberbank d. d.), Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217 d.d., kao pravni sljednik Volksbank d.d., da tužitelju SŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 263,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 18. veljače 2026. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi navodi da je s tuženom bankom (tada pod nazivom Volksbank d.d) kao kreditorom dana 20. lipnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 771944 (uz valutnu klauzulu u CHF), a temeljem kojeg Ugovora o kreditu tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 15.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, na rok otplate od 84 mjeseca.

3. Tužitelj nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom (čl. 7.1.) ugovoreno: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2,00 % (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, …minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se neposredno prilikom puštanja kredita u tečaj…“ Člankom 7.2. također je ugovoreno da se naknada za rizik nenaplate potraživanja određuje jednokratno u visini 1,00% (jedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 300,00 (kn tristo) i naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. O navedenoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri, te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno suprotno čl. 4., čl. 6. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C-84/2019, C-222/2019 i C-252/2019) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne. Tuženik je tužitelju temeljem čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 293,81 euro, što je na dan plaćanja iznosilo 2.213,70 HRK. Istovremeno navodi da je postupanje tužene protivno prisilnim propisima, a podredno i moralu društva, o čemu se očitovao i Ustavni su u rješenjima broj U-III-2521/2015 od 13. 12. 2016. i U-I-3685/2015 od 4. 4. 2017.

4. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da prema odredbi članka 1024. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), a u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.). Polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i osnivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zlouporabe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi ZOO -a koje propisuju prava davatelja kredita u slučaju raskida ugovora i njegova vraćanja prije roka određenog za vraćanje onda je potpuno razvidno da je tuženik ugovaranjem naknade, sukladno Odluci tuženika o visini naknade za uslugu banke, povrijedio zakon na štetu tužitelja, koja povreda spomenutih odredbi ugovora za posljedicu mora imati ništetnost.

5. Obzirom na izloženo tužitelj je podnio tužbu ovome sudu radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 7. Ugovora o kreditu, uz obvezu tuženika da tužitelju isplati ono što je primio, odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe i to sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja utuženih naknada do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda iz razloga jer su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i to temeljem odredbe čl. 12. toč. 4. Ugovora o kreditu.

7. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev ističući između ostalog da je potraživanje tužitelja u zastari. Naime, kako je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom 18. veljače 2026. to tuženik prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove sukladno Zakonu o obveznim odnosima te ističe da prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine. Nadalje, da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da kumulativno budu ispunjene određene pretpostavke i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. U okviru odgovora na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom, te potražuje od tužitelja plaćanje prozročenih parničnih troškova.

8. U očitovanju na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj se u svom podnesku od 31. ožujka 2026. protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim, stoga i nadalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te predlaže u nastavku postupka saslušanje tužitelja na okolnost informiranosti u odnosu na tzv. „ulaznu naknadu“, te provedbu financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva, budući tuženik istu osporava.

9. Prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti ovoga suda sud je ocijenio neosnovanim.

10. Nesporno je da je člankom 10. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost u sjedištu kreditora, te proizlazi da bi u slučaju spora bio nadležan sud u Zagrebu. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli u potrošačkom kreditu koja nije bila posebno pregovarana već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, budući da živi u [adresa] uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme. Nadalje, prema odredbi čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

11. Prema odredbi čl. 19.1. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., dalje ZPP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te je posebno stipulirano člankom 1 a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i sa aktom Europske unije i to Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama). Upravo ova Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom ZPP-a. Tako je odredbom čl. 49. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoj standardnog ugovora trgovca (čl. 49. st. 2. ZZP). Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (čl. 50. st. 1. ZZP).

12. Nadalje, sudovi u Republici Hrvatskoj imaju obvezu tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom EU ta interpretativna obveza sudova država članica ima svoju osnovu u čl. 4. st. 3. Ugovora o Europskoj unije (UEU) : tj. načelu lojalne suradnje. Naime, sud ima obvezu tumačiti nacionalno pravo sukladno cilju Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5.4.1993.g. (Sl. list EZ 1993. L95/29) a koja Direktiva je inače implementirana u domaćem pravu kroz Zakon o zaštiti potrošača. U protivnom sud krši obvezu iz čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) kojom je propisano da je Direktiva obvezujuća za svaku državu članicu u pogledu rezultata (cilja) koji je njime potrebno postići. Treba naglasiti i kako je RH još 29.10.2001.g. potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (stupio na snagu 1.2.2005.g.), da je 9.12.2011.g., i to ratifikacijom Ugovora o pristupanju EU, RH prihvatila ukupnu pravnu stečevinu EU, te je dana 1.7.2013.g. postala članica EU. Osim toga, u ožujku 2002.g. na snagu je stupila Uredba Vijeća EZ br. 44/2001. od 22.12.2000. g. o sudskoj nadležnosti te priznavanju i ovrsi odluke u građanskim i trgovačkim stvarima (u nastavku teksta: Uredba Brisel 1), kojom je zamijenjena Briselska konvencija (EWG) o sudskoj nadležnosti iz 1968.g., koja je tada imala snagu međunarodnog Ugovora. Nadalje, dana 12.12.2012.g. donesena je i UREDBA (EU) br. 1215/2012 o nadležnosti, priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (u nastavku teksta : Uredba Brisel 1 bis), objavljena u Sl. listu EU L 351/1, stupila na snagu (primjenjuje se) od 10.01.2015.g.

13. Naprijed navedenim uredbama, Sud EU je u okviru svojih presuda razradio sustav zaštite potrošača ustanovljen Direktivom 93/13, preuzetom u ZZP, te nacionalni sud (pa tako i sudovi Republike Hrvatske) države članice po službenoj dužnosti mora ispitati nepoštenost ugovorne odredbe u potrošačkom ugovoru u s v i m postupcima, jer to predstavlja javni interes. odnosno djeluje u funkciji ostvarenja i zaštite (europskog) javnog postupka. Vezano za praksu suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke : da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u priloženi ugovor o kreditu od 20. lipnja 2006. broj: 771944 sklopljen između tužitelja i tuženika, promet po računu za razdoblje otplate kredita, također je proveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke. Kako je na ročištu održanom kod ovog suda 28. travnja 2026. tuženik učinio nespornom visinu utuženog potraživanja, to sud nije provodio dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

15. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja u svojstvu stranke. Tužitelj je iskazao kako je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji je sklopio s bankom dana 20. lipnja 2006. radio u Županiji Vukovarsko-srijemskoj, na radnom mjestu Tajnika fonda za razminiranje Vukovarsko-srijemske županije. Završio je višu upravnu školu tako da nije imao ekonomskog znanja za transakcije banaka, ugovorne odredbe u vezi kamatne stope, naknade za obradu kredita i slično. Predmetni ugovor o kreditu sklopio je kao stambeni kredit za adaptaciju kuće. U to vrijeme je bio klijent tužene banke koja je tada imala naziv Volksbank d.d. Zagreb. Za tuženu banku se odlučio jer je kod njih u to vrijeme bio najpovoljniji kredit. Ne sjeća se da mu je taj ugovor nešto posebno pojašnjen, no kredit mu je bio potreban, a uvjeti su mu tada odgovarali. Ugovor je pročitao prije sklapanja, no nije baš sve niti razumio, ali kredit mu je bio neophodan za adaptaciju obiteljske kuće. Uopće n ije niti znao na što se odnosi ta naknada, a iznos je ustegnut od odobrenoga kredita. Radilo se o već pripremljenom ugovoru po sistemu "uzmi ili ostavi", tako da njemu nije dana mogućnost da utječe na neke odredbe ugovora, konkretno i na taj članak koji se odnosio na naknade. Ugovor je nosio na potvrdu kod javnog bilježnika iz [adresa], no koliko se sjeća tamo je imao samo ovjeru potpisa i nitko mu nije pročitao ugovor niti posebno objasnio odredbe. Kredit je redovno otplaćivao i isti je otplaćen u cijelosti.

16. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP) sud je ocijenio u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

17. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 20. lipnja 2006. na iznos od 15.850,00 s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu. Nesporno je da je tužitelj platio tuženiku iznos od 293,81 euro (ranije iznos od 2.213,70 kuna) na ime naknade za obradu kredita i naknade za rizik nenaplate potraživanja.

18. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i naknadu za rizik nenaplate potraživanja, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

20. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

22. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

23. Analizirajući sporne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 20. lipnja. 2006.

24. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

25. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

26. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita i odredba o naknadi za rizik nenaplate potraživanja uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ništetne.

27. Naime, navedene odredbe su nepošteno ugovorene u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega su iste i ništavne sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedene odredba ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja. 12.

28. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz članka 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

29. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

30. Kako proizlazi iz prometa po računu Sberbanke d.d. Zagreb (pravnog prednika tužene banke) tužitelj je prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknadi za rizik nenaplate potraživanja sveukupno platio naknadu banci u iznosu od 2.213,70 kuna, sada izraženo u važećoj valuti eura iznos od 293,81 euro, a koje iznose tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu naplaćenih iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

31. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

32. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

33. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

34. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23.) odobren trošak na ime radnji zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 25 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), sastav obrazloženog podneska od 1. travnja 2026. = 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), zastupanje na ročištu od 28. travnja 2026. i 8. lipnja 2026. = svako ročište po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno nosi 100 bodova, te pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura i uz 25% PDV-a iznosi 250,00 eura. Tužitelju je također priznat uplaćen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 263,27 eura.

U Vinkovcima 29. lipnja 2026.

Sudac

Iva Graovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Miro Glavaš, ZOU Glavaš&Šutalo, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetnik Jurica Barbarić, Vinkovci – punomoćnik tuženika