REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Vukovarska cesta 31
Poslovni broj: Us I-1035/2025-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja ĐSMŠ iz [adresa] IZ P 14B, kojeg zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, Šubićeva 29, Zagreb, OIB: 33706439962, kojeg zastupa opunomoćenik ĐS, službena osoba, radi kontrole kampiranja izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova, 29. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-334-01/25-02/20, URBROJ: 443-01- 16-02-25-2 od 25. studenog 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-334-01/25-02/20, URBROJ: 443-01-16-02-25-2 od 25. studenog 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe turističke inspekcije KLASA: UP/I-334-01/25-02/546, URBROJ: 443-02- 01-25-2 od 26. srpnja 2025.
1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem zabranjuje se tužitelju kampiranje izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na desnoj obali rijeke Dunav u visini 1415,5 r/km na otoku Gornja Siga, na rok od 60 dana od donošenja usmenog rješenja, odnosno do 24. rujna 2025. Prvostupanjskim rješenjem određeno je i da žalba izjavljena protiv toga rješenja ne odgađa izvršenje rješenja.
2. Tužitelj je podnio tužbu ovome Sudu 27. listopada 2025. radi ocjene zakonitosti propuštanja donošenja pojedinačne odluke u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom 3. i člankom 38. stavkom 2. točkom 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS), a budući da tuženik nije odlučio o njegovoj žalbi u roku predviđenom člankom 121. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), izjavljenoj protiv rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe turističke inspekcije KLASA: UP/I-334-01/25-02/546, URBROJ: 443-02-01-25-2 od 26. srpnja 2025.
3. Tuženik je u odgovoru na navedenu tužbu obavijestio Sud da je odlučio o žalbi tužitelja te je dostavio rješenje Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II -334- 01/25-02/20, URBROJ: 443-01-16-02-25-2 od 25. studenog 2025. kojim je žalba tužitelja odbijena. Predložio je Sudu obustaviti upravni spor.
4. Rješenjem ovoga Suda pod poslovnim brojem: Us I-1035/2025-4 od 8. prosinca 2025. tužitelj je pozvan da se u roku od 15 dana od dana dostave ovog rješenja očituje je li naknadno donesenom odlukom tuženika KLASA: UP/II-334-01/25- 02/20, URBROJ: 443-01-16-02-25-2 od 25. studenog 2025. zadovoljan ili proširuje tužbeni zahtjev u odnosu na tu odluku, u skladu s člankom 100. stavkom 1. ZUS -a.
5. Iako je rješenje od 8. prosinca 2025. uredno primio 9. prosinca 2025. što je razvidno uvidom u eSpis, na poziv Suda se nije očitovao.
6. Ali, umjesto proširenja tužbenog zahtjeva po pozivu Suda, tužitelj je 22. prosinca 2025. podnio novu tužbu (povodom koje je na ovome Sudu osnovan predmet Us I-1264/2025) radi poništenja rješenja tuženika KLASA: UP/II-334-01/25-02/20, URBROJ: 443-01-16-02-25-2 od 25. studenog 2025. U tužbi je naveo da mu je 5. prosinca 2025. uručeno osporavano rješenje te da istu podnosi protiv tog rješenja u cijelosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Iako je zastupan po kvalificiranom opunomoćeniku, odvjetniku, te usprkos obvezi iz članka 39. stavka 1. točke 8. ZUS-a, u tužbi nije kao njen obvezni sastav iznio nikakve činjenice niti dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev. Samo je zatražio dostavu i omogućavanje uvida u dokumentaciju tuženika, odnosno spis upravnog postupka i izričito zatražio održavanje rasprave te je predložio Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika uz naknadu troška spora uz zakonsku zateznu kamatu.
7. Tuženik u odgovoru na prethodno navedenu tužbu ističe da je u predmetu Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, KLASA: UP/I-334-01/25- 02/546 po službenoj dužnosti 26. srpnja 2025. obavljen inspekcijski nadzor kontrole kampiranja izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na otoku Gornja Siga. Napominje kako tužitelj bez obrazloženja u pogledu razloga osporavanja zakonitosti pobijanog rješenja osporava odluku Državnog inspektorata u meritumu. S tim u vezi, tuženik upućuje na obrazloženje osporavanog rješenja te ostaje kod svojih navoda iz istoga. Nadalje, osporava navode tužitelja u vezi nezakonitosti rješenja te navodi da osporavano rješenje sadrži sve obvezne dijelove, a da obrazloženje utuženog rješenja sadrži kratko izlaganje žalbe, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, te ističe da su obrazloženi svi bitni žalbeni razlozi, kao i da je naveden propis na temelju kojeg je riješena upravna stvar. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
8. Iako u tužbi nije iznio nikakve činjenice niti dokaze što je bio dužan učiniti u skladu s propisanim člankom 39. stavkom 1. točkom 8. ZUS-a, tužitelj je 4. svibnja 2026. dostavio podnesak u kojem je zatražio dostavu i razgledavanje spisa upravnog postupka, te predložio saslušati svjedoke AS iz [adresa], ĐSM iz [adresa], NS iz [adresa], ASM iz [adresa], IS iz [adresa] i BS iz [adresa]. Poziva se na dokaze, dopis Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 30. kolovoza 2024. i Županijskog suda u Osijeku od 9. rujna 2024. U dostavljenom podnesku osporava dokaze na kojima se temelji osporavani akt, te tvrdi kako sama činjenica da rješenje formalno sadrži sve propisane dijelove ne znači da je isto i zakonito. Nadalje, smatra da nije utvrđeno činjenično stanje niti su dani razlozi i obrazloženje, te da u postupku nije dokazano da je tužitelj kampirao na predmetnom području iako se nalazio na prostoru Gornje Sige. U vezi utvrđene činjenice kako je tužitelj zatečen kako boravi pod šatorom, navodi kako je isti „spavao u kućici na drvetu“, pa da je iznesena tvrdnja nedokazana i neutvrđena. Nadalje, da činjenica takvog boravka nije dokumentirana videosnimkom ili fotografijom zatečenog stanja na licu mjesta, te da se radi o „subjektivno“ provedenom inspekcijskom nadzoru. Stoga zaključuje kako je izostao „misaoni proces svrstavanja faktičnog stanja u pravni“ te potom i zakonski opis djela. Navodi kako tužitelj nije vlasnik, posjednik niti korisnik šatora i/ili bilo kakve kućice i da nema saznanja o istima te je stoga i odbio potpisati zapisnik. U vezi primjene članka 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, navodi kako se isti odnosi na ugostiteljske djelatnosti, koje uključuju pripremanje i usluživanje jela, pića i napitaka i pružanje usluga smještaja, a da iz provedenog nadzora ne proizlazi da je pronađenim šatorom pružena usluga smještaja koja bi se trebala smatrati ugostiteljskom djelatnošću, pa da je stoga ta odredba izvan dosega primjene na konkretnu situaciju. Iznosi i navode u vezi teritorijalne, odnosno državne pripadnosti područja Gornje Sige na kojem tvrdi da se nalazi tzv. „Slobodna Republika Liberland“, a na kojem području je zatečen šator te obrazlaže tvrdnje o ne potpadanju tog područja pod državnu ingerenciju Republike Hrvatske. K tome, u vezi navoda tuženika da je pokrenuo upravni spor radi „šutnje uprave“, a da nije pokazao interes za osporavanje odluke o meritumu i nije iskoristio procesnu mogućnost predviđenu člankom 100. ZUS- a, pa da time pravo na tužbu odstupa od legitimne svrhe tog procesnog instituta i usmjereno je na stjecanje troškova, poziva se na članak 29. Ustava Republike Hrvatske i pravo građanina na učinkovitu pravnu zaštitu i to u razumnom roku, te na predviđeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori, Narodne novine, broj 18/97., 8/99., 14/02., 13/03., 9705, i 1/06.) te razumno rješavanja u sudskom postupku. Predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev.
9. Dakle, budući da tužitelj nije proširio tužbeni zahtjev na poništavanje donesenog rješenja tuženika KLASA: UP/II-334-01/25-02/20, URBROJ: 443-01-16- 02-25-2 od 25. studenog 2025., iako je na to pozvan rješenjem ovog Suda od 8. prosinca 2025. u skladu s propisanim člankom 99. i člankom 100. stavkom 1. ZUS -a, ali je usprkos tome podnio zasebnu tužbu 22. prosinca 2025., Sud je u skladu s propisanim člankom 107. stavkom 1. ZUS-a, spojio predmet poslovni broj: Us I- 1264/2025 na ovaj predmet radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, budući da se radi istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.
10. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 1. lipnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika stranaka. Na održanoj raspravi je zamjenik opunomoćenika tužitelja ostao pri svim dotadašnjim navodima, te kod saslušanja predloženih svjedoka navedenih u podnesku od 4. svibnja 2026., a predložio je i od Hrvatskog Sabora pribaviti podatak nalazi li se predmetni teritorij na području Republike Hrvatske. Predložio je usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška spora prema dostavljenom troškovniku (str. 93 spisa).
10.1. Opunomoćenik tuženika je ostao pri svim dotadašnjim navodima, te se protivio saslušanju predloženih svjedoka budući da se iskazima istih ne bi mogla utvrditi bilo kakva bitna činjenica za provedeni inspekcijski nadzor, a protivio se i pribavljanju predloženog podatka od Hrvatskog Sabora jer je nesporno da na tom teritoriju od osamostaljenja Republike Hrvatske njena državna tijela provode jurisdikciju. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev.
10.2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka, budući da tužitelj nije obrazložio na koje bi okolnosti oni uopće iskazivali, niti je iz spisa razvidno da su bili prisutni prilikom inspekcijskog nadzora, pa nije jasno zašto ih tužitelj predlaže kao svjedoke. K tome, uz nespornu i opće poznatu činjenicu da Republika Hrvatska provodi jurisdikciju nad teritorijem Gornje Sige, nije bilo potrebno niti pribavljati ikakve podatke o tome od Hrvatskog Sabora, niti bi isto bilo od utjecaja na odlučivanje u ovoj upravnoj stvari.
11. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
12. Iz dokumentacije u spisu upravnog postupka proizlazi da je viši turistički inspektor – specijalist Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Službe turističke inspekcije u predmetu kontrole kampiranja, obavio inspekcijski nadzor na desnoj obali u visini 1415,5 r/km rijeke Dunav na otoku Gornja Siga, u dubini područja, oko 30 metara od obale, o čemu je sastavljen Zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru, KLASA: UP/I-334-01/25-02/546, URBROJ: 443-02-01-25-1 (dalje: Zapisnik).
13. Nadalje, iz navedenog Zapisnika od 26. srpnja 2025. proizlazi da je inspekcijski nadzor po turističkom inspektoru - specijalisti obavljen u suradnji s policijskim službenicima Postaje granične policije Beli Manastir i uz prisustvo Mateje Ilišin, sudskog tumača za engleski jezik. Prema Zapisniku je nadzorom utvrđeno da je na otoku Gornja Siga, otprilike 30 metara od obale u visini 1415,5 r/km rijeke Dunav, zatečena u kampiranju fizička osoba ĐSMŠ, rođ. **.**.1960., državljanin Španjolske, s prebivalištem u [adresa], a identitet mu je utvrđen uvidom u osobnu iskaznicu serijski broj CBZ127381. Isti je zatečen kako spava u kućici na drvetu površine oko cca 10m[2] , akle, u odgovarajućoj opremi za smještaj na prostoru izvan kampova i prostora određenih za kampiranje izvan kampova.
14. S obzirom na utvrđenja u inspekcijskom nadzoru i zatečeno stanje, koje je ujedno i dokumentirano fotografijama koje su priložene spisu, inspektor je donio usmeno rješenje u Zapisniku od 26. srpnja 2025. kojim se tužitelju zabranjuje opisano kampiranje na rok od 60 dana od donošenja istog usmenog rješenja, odnosno do 24. rujna 2025. te je navedeno da se rješenje izvršava pečaćenjem kućice na drvetu. Prije pečaćenja iz iz kućice izašle sve osobe koje kampiraju, iznesen su pokvarljive namirnice i poduzete su druge mjere kako ne bi došlo do bilo kakve štete. Inspektor je pisani otpravak usmenog rješenja donio 26. srpnja 2025.
15. Nakon što je Zapisnik od 26. srpnja 2025. pročitan tužitelju i nakon što je isti upozoren da ima pravo na branitelja i da nije dužan odgovarati na pitanja, isti je dobrovoljno na zapisnik izjavio „Volio bih da sam ovo znao prije i da nas je policija upozorila da će se ovo dogoditi“, te „Nemam primjedbi na zapisnik i rad inspektora“.
Tužitelj je potpisao sve stavke Zapisnika.
15.1. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj zatečen prilikom inspekcijskog nadzora, te da je upozoren na svoja prava, te u smislu članka 30. i 52. ZUP -a o pravu sudjelovanja u postupku te izjašnjavanja. Neosnovano prigovara da mu nije omogućeno korištenje vlastitog jezika u postupku jer se prije svega, prema članku 14. stavku 1. ZUP-a, postupak vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Na to je tužitelj pravilno upozoren, te je izjavio da ne razumije hrvatski jezik i pristao je da Mateja Ilišin, tumač za engleski jezik prevodi sa hrvatskog na engleski jezik kojeg razumije.
16. Prema članku 29. stavku 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine, broj 85/15., 121/16., 99/18., 25/19., 98/19., 32/20., 42/20., 126/21. i 152/24. – dalje: ZUD), kampiranje u smislu ovoga Zakona je boravak pod šatorom, u kamp - kućici, kamp-prikolici, pokretnoj kućici (mobile home), autodomu (kamper) i drugoj odgovarajućoj opremi za smještaj na otvorenom prostoru u vrstama ugostiteljskih objekata iz skupine »Kampovi« i u kampovima u domaćinstvu i na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Stavkom 2. istog članka propisano je da je iznimno od stavka 1. ovoga članka za vrijeme održavanja sportskih, izviđačkih, kulturno - umjetničkih i sličnih manifestacija te organiziranih putovanja kanuima i sličnim plovilima po moru, rijekama i jezerima, biciklima i slično, dozvoljeno organizirano kampiranje izvan kampova iz stavka 1. ovoga članka na za to određenim prostorima. Prema stavku 3. istog članka, Jedinice lokalne samouprave, javne ustanove i druge pravne osobe, koje upravljaju određenim područjem ovisno o svrsi kampiranja iz stavka 2. ovoga članka, svojim aktima određuju prostor za kampiranje izvan kampova, uvjete koje taj prostor mora ispunjavati te vrijeme trajanja takvog kampiranja. Prema stavku 4. istog članka, zabranjeno je kampiranje izvan kampova iz stavka 1. ovoga članka i prostora određenih za kampiranje izvan kampova sukladno stavku 3. ovoga članka.
17. U skladu s člankom 45. stavkom 1. ZUD-a, ako u provedbi inspekcijskog nadzora turistički inspektor i komunalni redar utvrdi da osoba kampira na zemljištu u privatnom vlasništvu, izvan kampova iz skupine »Kampovi« i kampova u domaćinstvu i na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ili na javnoj površini izvan prostora za kampiranje određenih u skladu s člankom 29. stavkom 3. ovoga Zakona, usmenim rješenjem u zapisniku, koje će izreći vlasniku kamp-kućice, kamp-prikolice i druge kamp-opreme ili njegovom predstavniku, zabranit će na rok od 60 dana kampiranje i u svrhu kampiranja postavljanje kamp-opreme na tom zemljištu. Stavkom 2. tog članka propisano je da se rješenje iz stavka 1. ovoga članka izvršava odmah pečaćenjem kamp-opreme (šatora, kamp-prikolice, kamp-kućice, pokretne kućice, autodoma i druge odgovarajuće opreme za smještaj na otvorenom prostoru) ili na drugi pogodan način. Prema stavku 3. navedenog članka, otpravak usmenog rješenja iz stavka 1. ovoga članka turistički inspektor i komunalni redar je dužan otpremiti stranci u pisanom obliku u roku od osam dana od dana izricanja usmenog rješenja. Žalba se može izjaviti samo na pisani otpravak rješenja. Prema stavku 4. toga članka, u slučaju izvršenja usmenog rješenja pečaćenjem, osoba iz stavka 1. ovoga članka dužna je osigurati iznošenje pokvarljivih namirnica te poduzeti i osigurati sve sigurnosne i druge mjere kako ne bi došlo do štete. U slučaju da osoba iz stavka 1. ovoga članka propusti poduzeti navedene mjere, odgovorna je za nastanak bilo kakve štete. Stavkom 5. navedenog članka propisano je da žalba izjavljena protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka ne odgađa izvršenje rješenja.
18. Prema članku 70. stavka 1. Zakona o Državnom inspektoratu (Narodne novine, broj 115/18., 117/21. i 67/23. – dalje: ZDI), ako je ovim Zakonom, drugim zakonom ili propisima Europske unije propisano da se u slučaju utvrđene nezakonitosti izriče određena upravna mjera, inspektor je dužan rješenjem izreći tu mjeru. Sukladno stavku 2. istog članka, ako ovim Zakonom ili drugim zakonom nije drukčije propisano, inspektor će upravnu mjeru iz stavka 1. ovoga članka donijeti bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana završetka nadzora s utvrđenim činjenicama odlučnim za donošenje te mjere. Prema stavku 3. navedenog članka, iznimno od stavka 2. ovoga članka, inspektor neće donositi rješenje ako su utvrđene nepravilnosti otklonjene tijekom inspekcijskog nadzora ili kad izvršenje uopće nije moguće, što će inspektor utvrditi i navesti u zapisniku. U skladu sa stavkom 4. toga članka, Glavni državni inspektor naputkom propisuje način pečaćenja, kada se rješenja donesena na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona izvršavaju pečaćenjem.
19. Prije svega, ističe se kako predmet ovog spora nije utvrđivanje državne granice Republike Hrvatske niti jurisdikcije državnih tijela Republike Hrvatske. Ali, s obzirom na okolnosti slučaja, odnosno da se na području Gornje Sige nalazi tzv. "Slobodna Republika Liberland", Sud je izvršio uvid u notu broj: 4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Iz iste je razvidno da se njome Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije obavještava o provođenju nadzora i kontrole na području Gornja Siga, smještenom na desnoj obali Dunava u području razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a radi osiguranja nadzora vanjske granice Republike Hrvatske s obzirom na to da je vanjska granica Republike Hrvatske od 1. srpnja 2013. ujedno vanjska granica Europske Unije, a od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora. Diplomatskom notom broj: 83-2/23 Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije primilo je k znanju tu obavijest i navelo da dijeli mišljenje da će se uspostavljanjem vlasti i nadzora na tom dijelu teritorija spriječiti proglašavanje ničije zemlje (Terra Nullius) i onemogućiti zaposjedanje i ilegalno kretanje osoba. U obje diplomatske note izražena je spremnost svake strane za daljnje pregovore o utvrđivanju granice. Nadalje, diplomatske note predstavljaju formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država, radi se o prihvaćenom način međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova dvije države, odnosno o međunarodnom dogovoru oko spornog pitanja oko nadzora i kontrole granice do konačnog razgraničenja na spornom području.
19.1. Dakle, u vezi spornog razgraničenja, dvojba je treba li se granica između Republike Hrvatske i Republike Srbije prostirati sredinom toka Dunava ili granicama katastarskih općina, a s obzirom na današnji tok rijeke Dunav. Pri tome Republika Hrvatska smatra da granica treba pratiti granice katastarskih općina, a Republika Srbija da granica treba pratiti sredinu toka Dunava, što će biti ili predmet sporazuma ili međunarodne arbitraže. Stoga područje Gornje Sige nije “terra nullius - ničija zemlja” na koju nitko ne polaže pravo i ne želi preuzeti nadzor, već je to područje sporno s obzirom na različita viđenja razgraničenja dvije države.
19.2. Stoga tzv. "Slobodna Republika Liberland" nije međunarodno priznata država, nema nikakvu vlast nad teritorijalnim područjem, već je područje Gornje Sige pod nadzorom i kontrolom nadležnih tijela Republike Hrvatske.
20. Nadalje, prema članku 2. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 05/14.), suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.
20.1. Stoga je Republika Hrvatska u skladu s relevantnom pravnom stečevinom Europske unije dužna provoditi odgovarajući nadzor vanjske granice Republike Hrvatske, jer je od 1. srpnja 2013. vanjska granica Republike Hrvatske ujedno granica Europske Unije, a koja je od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora.
21. Slijedom navedenoga, prigovor tužitelja u vezi nenadležnosti državnih tijela Republike Hrvatske, pa tako i osporavanja prava Državnog inspektorata nad kontrolom poštivanja propisa provođenjem nadzora nad područjem Gornje Sige je neosnovan i promašen.
22. Analiziranjem navoda u tužbi, zaključuje se kako tužitelj osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, bez konkretnog navođenja u čemu bi se povrede sastojale. Vezano uz navedeno, Sud ocjenjuje kako je činjenično stanje u postupku pravilno i potpuno utvrđeno jer su sve činjenice bitne za rješavanje predmetne stvari prilikom inspekcijskog nadzora utvrđene neposrednim opažanjem inspektora, uz sudjelovanje policijskih službenika, te navedene u Zapisniku. Dakle, utvrđeno je da je tužitelj u vrijeme obavljanja inspekcijskog nadzora, 26. srpnja 2025., zatečen kako spava u kućici na drvetu, dakle u kampiranju izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na otoku Gornja Siga, otprilike 30 metara od obale u visini 1415,5 r/km rijeke Dunav. Takva utvrđenja Sud prihvaća, jer su u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu, a zatečeno stanje je dokumentirano fotografijama kućice na drvetu dok tužitelj u upravnom sporu nije ponudio nikakve dokaze kojima bi opovrgnuo da je upravo on zatečen kako boravi u toj kućici, odnosno kampira izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na predmetnom području prilikom inspekcijskog nadzora. K tome je njegov identitet nesporno utvrđen uvidom u osobnu iskaznicu serijski broj: CBZ127381.
22.1. Nadalje, Sud ocjenjuje kako su u postupku pravilno primijenjene odredbe članka 16., članka 70. stavka 1. ZDI-a i članka 45. stavka 1. ZUD-a, iz kojeg razloga, suprotno shvaćanju tužitelja, nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava niti je utvrdio povrede upravnog postupka.
23. Za dodati je i kako je smisao odredbi ZUD-a, kao mjera u svrhu zaštite turizma kao grane gospodarske djelatnosti, zabraniti osobama kampiranje odnosno boravak koji je sam sebi svrhom u cilju bivanja u prirodi, odmora, izbivanja iz mjesta stalnog boravišta ili drugih razloga i svrhe koje se mogu povezati s turizmom i ugostiteljstvom te postavljati i boraviti u kamp opremi izvan uređenih kampova, pri čemu aktivnost tužitelja utvrđena inspekcijskim nadzorom upravo potpada pod doseg primjene članka 45. stavka 1. ZUD-a koja uređuje predmetnu materiju.
23.1. Nadalje, u inspekcijskoj upravnoj stvari se štiti javni interes, koji se sastoji u poštivanju prisilnih javnopravnih propisa iz upravnog područja na koju se predmetna (turistička) inspekcija odnosi, a štiti se na način da se povrede tih propisa utvrđuju i sankcioniraju u upravnom postupku koji za to nadležno javnopravno tijelo pokreće i vodi po službenoj dužnosti.
23.2. K tome, tužitelj u podnesku od 4. svibnja 2026. netočno navodi kako je tužitelj odbio potpisati zapisnik o inspekcijskom nadzoru, budući da na isti nije imao primjedbe te ga je potpisao i to pojedinačno svaku stavku istoga. Ujedno, pogrešno navodi i da ne postoje dokazi o zatečenom stanju u vezi kućice na drvetu, budući da u spisu predmeta postoji niz fotografija zatečenog stanja i predmetnog objekta na drvetu koji je zapečaćen po nadležnom inspektoru..
24. U vezi traženja tužitelja za dostavu spisa upravnog postupka u ovom sporu, prema članku 113. stavku 1. ZUS-a, na koju odredbu se i sam tužitelj pozvao, ali ju je pogrešno protumačio, se stranke imaju pravo obavijestiti o tijeku spora i razgledati spis. Stoga je tužitelj, odnosno njen opunomoćenik imao mogućnost pristupiti Sudu i izvršiti uvid u dostavljeni spis upravnog postupka, kao i spis ovog spora. Nadalje, tužitelj se u vezi zahtjeva za dostavom spisa pogrešno pozvao i na propisano člankom 48. stavkom 3. ZUS-a, prema kojem se u odgovoru na tužbu tuženik treba izjasniti o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojima potkrepljuje svoje navode, a uz odgovor na tužbu tuženik je dužan priložiti sve dokaze kojima raspolaže. Iz navedenog proizlazi obveza tuženika na dostavu odgovora na tužbu i svih dokaza Sudu, a ne proizlazi obveza Suda da spis upravnog postupka dostavlja tužitelju. K tome, tužitelj, odnosno njegov opunomoćenik je osim prava na razgledavanje spisa, mogao konzumirati i pravo na umnožavanje akata iz spisa pristupom na ovaj Sud u uredovno vrijeme, a u skladu s Odlukom Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada: Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske) KLASA: 035-04/23-01/01, URBROJ: 514- 03-02-01-01/01-23-02 od 30. listopada 2023. uz plaćanje naknade pobliže određene tom Odlukom.
25. Slijedom svega iznesenoga, Sud je prigovore tužitelja ocijenio neosnovanima te je osporavano rješenje ocijenio zakonitim i primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.
26. U vezi zatražene naknade troška ovog spora, uzimajući u obzir da je tužitelj najprije podnio tužbu zbog šutnje uprave, a da nakon što je obaviješten o donošenju osporavanog rješenja nije proširio tužbeni zahtjev po pozivu Suda, već je podnio novu tužbu protiv navedenog rješenja, proizlazi da u konkretnom slučaju nije imao stvarni interes za osporavanje merituma upravne stvari, već mu je cilj bio isključivo podnošenje tužbe radi stvaranja procesne situacije u kojoj bi mogao ostvariti naknadu troškova upravnog spora. Koristeći na taj način institut „šutnje uprave“ protivno njegovoj svrsi, ignorirajući poziv Suda na proširenje tužbenog zahtjeva kao izričito propisani alat koji slijedi u upravnom sporu, proizlazi da je prikriveno prikazujući nedostatak interesa za osporavanje rješenja u meritumu, prihvatio negativno rješenje tuženika kao zadovoljavajuće, istovremeno zasebno podnoseći novu tužbu. Time je jasno pokazano da je cilj bio stjecanje troškova zastupanja. Sud zaključuje da takvo ponašanje ukazuje na zlouporabu prava jer tužitelj pravo na tužbu u upravnom sporu ne koristi radi zaštite svojih prava, nego radi pokušaja ostvarivanja financijske koristi. Takvo procesno ponašanje tužitelja nije u skladu sa svrhom instituta tužbe zbog šutnje uprave koji služi osiguranju učinkovite sudske zaštite u slučaju nepravodobnog postupanja javnopravnog tijela, a ne stvaranju okolnosti u kojima bi se moglo ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja bez postojanja stvarnog interesa za rješavanje upravne stvari. Stoga Sud smatra da su u konkretnom predmetu ostvareni elementi zlouporabe prava u objektivnom smislu jer način na koji je tužitelj koristio pravo na tužbu odstupa od legitimne svrhe tog procesnog instituta i usmjeren je prema stjecanju financijske koristi, a ne prema zaštiti subjektivnih prava. Prihvaćanje takvog postupanja dovelo bi do poticanja prakse podnošenja tužbi isključivo radi naknade troškova, što je protivno temeljnim načelima upravnog spora.
26.1. Budući da je u konačnici tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom, Sud je zatraženi trošak ovog spora u cijelosti ocijenio neosnovanim te mu stoga na temelju članka 147. stavka 1. i 8. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu istoga pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.
U Osijeku 29. lipnja 2026.
Sutkinja
Valentina Grgić Smoljo
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
DNA:
1. Tužitelju, po opunomoćeniku
2. Tuženiku
