Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Stalna služba u Đurđevcu
Đurđevac, Đure Basaričeka 12
Poslovni broj: P-328/2025-48
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Marini Rengel Brlečić kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja SC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Zorica Franković, odvjetnica u Đurđevcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Jakov Delipetar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 14. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika i odluke objavljene 29. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 9010806231 dana 02. studenog 2005. godine koji je potvrđen po Javnom bilježniku Ljubici Papar iz Koprivnice pod poslovnim brojem: OU-518/05 između TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu u kojem je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, te odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj broj 9010806231 dana 02. studenog 2005. godine koji je potvrđen po Javnom bilježniku Ljubici Papar iz Koprivnice pod poslovnim brojem: OU-518/05 između TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da isplati tužitelju MC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], novčani iznos od 857,56 EUR (slovima: osamsto pedeset sedam eura i pedeset šest centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11. lipnja 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdobl je koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj SC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] traži da se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 naloži da mu isplati iznos od 2.517,26 eura (slovima: dvije tisuće petsto sedamnaest eura i dvadeset šest centi) sa pripadajućom zateznom kamatom kao i u dijelu u kojem tužitelj potražuje zateznu kamatu na iznos dosuđen točkom I. ove presude za razdoblje prije 11. lipnja 2019.
IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju MC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.518,65 eura (slovima: tisuću petsto osamnaest eura i šezdeset pet centi) , sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude 29. lipnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.1. Tužiteljica TC je 11. lipnja 2019. podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, radi utvrđenja djelomično ništetnim Ugovora o kreditu broj 9010806231 sklopljenog 2. studenog 2005.
1.2. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9010806231 od 2. studenog 2005. godine solemniziranom po Javnom bilježniku Ljubici Papac pod brojem OU-518/05, uz kamatnu stopu koja iznosi 4,75% godišnje i valutnu klauzulu, a iznos kredita iznosio je 38.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju liste banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 168 mjeseci. Prilikom potpisa predmetnog kredita, tužiteljici nisu predočeni Opći uvjeti banke, kao ni odluke o obračunu - izračunu kamatne stope, niti su joj pojašnjeni načini na koji će se način mijenjati kamatna stopa, niti su joj isto tako objašnjeni ni parametri o kojima ovisi sama visina kamatne stope, niti ju je bilo tko od strane tuženika obavijestio ni upozorio o rizicima povećanja kamatne stope, kao što tužiteljica nije ni pregovarala sa tuženikom o istome, kako prije potpisa predmetnog ugovora tako ni kasnije kod promjene kamate. Isto tako, nitko tužiteljici nije pojasnio, kao što ju nije ni upozorio, na opasnost od povećanja tečaja, kao što o odredbama predmetnoga ugovora, u dijelu valutne klauzule, nije ni pregovarao sa tužiteljicom. Sasvim suprotno, tužiteljica je uvjeravana od strane tuženika, kako je CHF najsigurnija valuta, kako je to za nju najpovoljnije i najsigurnije zaduženje, kako ne postoje nikakvi rizici za nju a sve to s obzirom na sigurnost zaduživanja u CHF odnosno sigurnost same valute CHF.
1.3. Sve to dovelo je na kraju do toga da je tužiteljici nekontrolirano rastao anuitet predmetnog kredita kako to proizlazi iz izračuna stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo Ivan Škoro. Sva ta povećanja anuiteta bila su jednostrana po tuženiku, a o tim povećanjima anuiteta, sa tužiteljicom nitko nije pregovarao. Tužiteljica podnosi ovu tužbu jer drži kako je odredba predmetnog ugovora o kreditu, a kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano podiže kamatnu stopu ništetna te ne proizvodi pravne učinke, a cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu i trajanju istoga predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Tužiteljica drži kako je tuženik sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu povrijedio kako kolektivne interese i prava potrošača u cjelini tako i tužiteljice osobno, konkretno kao korisnika kredita i ovdje tužiteljice, zaključujući ugovor o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovoru o kreditu, na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača -ovdje tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita ovdje tužitelja, zaključujući ugovor o namjenskom kreditu, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovoru o namjenskom kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, kao i valutnu klauzulu, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kreditnih usluga kao potrošač ovdje tužiteljici nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i rast anuiteta uslijed valutne klauzule, a sve na štetu potrošača ovdje tužitelja, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08.,
125/11.,
78/15.,
nastavno
ZOO/05.).
Naime, ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli, nisu bile razumljive tužiteljici, prema stanju spisa ovog predmeta, razvidno je da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu sa potrošačem, ovdje tužiteljicom sklopilo ugovor o kreditu kao standardni ugovor o potrošačkom kreditu, sastavni dio kojih su bili opći uvjeti poslovanja banke i njegove Odluke o kamatnim stopama, a u kojem ugovoru je uz ostalo bila sadržana i odredba o ugovornoj kamati i kamatnoj stopi koja je bila određena kao promjenljiva, a čije promjene se vrše skladno odluci banke. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe članka 46. stavak 2. i članka 50. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 73/91, 111/93 3/94 7/96 91/96 88/01 dalje: ZOO/91) odnosno članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO/05. 112/99 Međutim, upravo iz gore navedenog jasno proizlazi kako stopa ugovorne kamate nije bila određena odnosno odrediva, sve u smislu odredbe članka 46. stavak 2. i članka 50. ZOO/91 odnosno članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO/05., kao što tužitelju nikada nije pojašnjena realna opasnost od valutne klauzule. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, kao i valutne klauzule, a kako je to činio tuženik je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač, ovdje tužiteljica, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku ovdje tuženika kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovoru o namjenskom kreditu koji je tuženik sklopio sa potrošačem, ovdje tužiteljicom u spornom razdoblju, bila takva da je na temelju nje potrošač, ovdje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ona ni približno nije mogla ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati, kao što nije mogao ocijeniti kako, kamo te u kojem smjeru će se kretati sam tečaj CHF -a. Dakle na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv, kako u dijelu kamata tako i u dijelu valutne klauzule. Kada se ovome doda da službenici banke, ovdje tužiteljici kao korisniku kredita, pri sklapanju ugovora o namjenskom kreditu, nisu na valjan i njoj razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao promjenljivoj kamatnoj stopi, kao što ga nisu upozorili na rizike koje nosi valutna klauzula, onda se nameće zaključak da potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, a isto tako je tuženik propustio upozoriti tužitelja na realnu opasnost koja joj prijeti uslijed ugovaranja valutne klauzule. Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, tužiteljica ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.
1.4. Tuženik je bio dužan svakog potrošača, pa tako i tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, kao i na opasnost od valutne klauzule, a što tuženik međutim nije na valjani način činio u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima pa i samom tužitelju ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje tuženik je kasnije otklonio nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa. Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, bile nepoštene, kao i sama valutna klauzula, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102.
ZZP te ugovorne odredbe ništetne.
1.5. Tužiteljica se ovdje poziva i na sudsku praksu, kako sudova u Republici Hrvatskoj, tako i Suda Europske unije i to: Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-961/15. od 16. svibnja 2017. Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž- 1611/2017., od 05. travnja 2018., Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012, od 04. srpnja 2013., odluke Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž- 7129/13. od 13. lipnja 2013., Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U- III/2521/2015., Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, poslovni broj: Revt 575/2016. od 03. listopada 2017., Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev 2245/17. od 20. ožujka 2018., te Suda Europske unije, poslovni broj: C-186/16., a sve to s obzirom na sadržaj odredbe članka 502a-502h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05.,02/07.,84/08.,96/08., 123/08.,57/11., 148/11.,25/13., 28/13., nastavno ZPP).
1.6. Dana 18. siječnja 2016. godine tužitelj je s tuženikom zaključio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 9010806231 kojim ugovorom su izmijenjene Ugovora o kreditu br. 9010806231 od dana 02.11.2005. godine, na način se iznos kredita po navedenom ugovoru konvertira na iznos 9.838,98 Eur. Tužiteljica od tuženika potražuje isplatu iznosa od 40.200,17 kuna, zajedno sa zateznim kamatama, a s osnova pretplate kamate u iznosu od 13.782,87 kn, te po osnovi valutne razlike u iznosu od 26.417,30 kn u odnosu na početno ugovoreno (kamata 4,75% godišnje te iznos u kunama na dan isplate kredita ).
2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje, ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
2.2. U odnosu na navode iz tužbe i tužbeni zahtjev tuženik ističe kako je nedvojbeno da je u predmetnom Ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno navedena u čl. 4.1. kao i ostale odredbe Ugovora, da je ista ispisana jednakim fontom slova kao i ostale odredbe Ugovora, te je lako uočljiva. U samoj odredbi jasno je navedeno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva. U ovom postupku tužitelj smatra da se ugovorena promjenjiva kamata po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna, te jedino što traži je upravo razlika između stope od 4,75 % i promijenjenih kamata koje su obračunavate tijekom ugovorenog razdoblja. U konkretnom slučaju stranke su potpisom Ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu.
2.3. Tuženik ističe kako sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita- tužitelj na temelju tog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovati potraživati bilo što od banke- tuženika, a ni tuženik od tužitelja, uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući i preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Pravna osnova potraživanja može biti samo novi ugovor o kreditu, dok tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti ugovora koji pravno više ne egzistira i ne postoji. Naime, iz Zakona jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u čl. 19.e.st.6. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice.
2.4. Nastavno, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Nadalje, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate, a što nesporno proizlazi iz čl. 3. i 4. Dodatka ugovoru o kreditu. Nakon ovako izvršene konverzije, usvajanje tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate - „preplatu", a na temelju ovako donijete presude tužitelj bi ponovo naplatio taj isti iznos s osnove kamate)!!
2.5. Tužitelj tvrdi kako je predmetna odredba nepoštena jer stranku nisu o njoj pojedinačno pregovarale odnosno da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valuti CHF kao najpovoljniji, a da mu nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Tuženik smatra da je navedena tvrdnja u cijelosti netočna. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih ods tupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Narodne banke Hrvatske.
2.6. Tuženik nadalje ističe se kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke".
2.7. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću regulativu je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu važeće vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi.
2.8. Završno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe.
3. U odnosu na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, ovaj sud je isti prigovor odbio rješenjem br. P-333/2019-16 od 9. lipnja 2023. koje je postalo pravomoćno dana 28. lipnja 2023.
4. Tužiteljica TC preminula je tijekom postupka dana 1. srpnja 2024. pa je sud utvrdio prekid postupka rješenjem br. P-333/2019-19 od 25. srpnja 2024. Rješenjem br. P-333/2019-25 od 17. listopada 2025. određen je nastavak postupka te je pozvan zakonski nasljednik tužiteljice SC da preuzme ovaj parnični postupak.
5. Tužitelj SC je podneskom od 9. veljače 2026. specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, na način da je zatražio isplatu iznosa od 3.374,82 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku. Stoga je sud odlučivao upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu.
6. Između tužitelja i tuženika nije sporno da su 2. studenog 2005. tuženik i pravna prednica tužitelja TC sklopili Ugovor o kreditu broj 9010806231 i da su 18. siječnja 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u ugovor sa valutnom klauzulom u EUR.
7. Između tužitelja i tuženika je sporno jesu li tužiteljica TC i tuženik pojedinačno pregovarali o odredbama Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu u CHF, sporno je jesu li te odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu pravne prednice tužitelja TC kao potrošača i jesu li slijedom navedenog ništetne, sporno je ima li tužitelj nakon sklapanja Aneksa i provođenja konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR pravni interes i pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa temeljem eventualno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ili kakvo drugo potraživanje prema tuženiku, sporna je visina tužbenog zahtjeva te je sporno je li potraživanje tužitelja u zastari.
8. U svrhu dokazivanja pročitan je sadržaj Ugovora o kreditu od 2. studenog 2005. sa solemnizacijom broj OU-518/05 (stranica 11-13), Dodatak Ugovora o kreditu broj 9010806231 sa solemnizacijom broj OV-286/16 (14-18), plan otplate (19-21), dopisi tuženika tužiteljici TC (22-24), izračuni (25), izračuni – otplatni plan (26- 35), knjigovodstvena kartica (36-56), Opći uvjeti poslovanja s građanima (74-78), Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana (79 -82), izvadak iz sudskog registra za tuženika (120-173). Čitaju se iskazi tužiteljice TC (stranica 176, 182, 192). Čita se sadržaj smrtovnice za GC (198), rješenja o nasljeđivanju iza pokojne TC (205-208). Čita se pisani nalaz i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo Natalije Jambrečić (232-250) i očitovanje stalne sudske vještakinje (361-363).
9. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je konačno preciziran tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
10. U svome iskazu tužiteljica TC je navela da se 2005. odlučila za podizanje kredita, te je pristupila u poslovnicu PBZ u Koprivnici te je s njima dogovarala glede podizanja predmetnog kredita. Isti su sastavili predmetni ugovor u kreditu te ga njoj dali na potpis i ovjeru, a ugovor je ovjerila kod javnog bilježnika Ljubice Papac iz Koprivnice. Također i dodatak predmetnom ugovoru o kreditu je zaključila u Poslovnici tuženika u Koprivnici te ovjerila kod javnog bilježnika u Koprivnici. Nije pregovarala sa tuženikom o pojedinim ugovornim odredbama, ugovor nije prethodno pročitala. Tekst ugovora sastavio je tuženik i takav joj je dan na potpis. Prije sklapanja Ugovora o kreditu nije bila klijent Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, a s tuženikom je sklopila Ugovor jer su tada oglašavali pakete za sklapanje Ugovora te joj je tada Ugovor s valutnom klauzulom valuti CHF bio najpovoljniji. U tim ponudama odnosno paketima nije bilo naznačeno da bi se kamatna stopa mogla mijenjati. Tekst Ugovora je sastavila banka na svojem obrascu, nije pojedinačno pregovarala niti o jednoj odredbi Ugovora i ni je mogla utjecati na sadržaj Ugovora u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Anuiteti su s vremenom rasli. Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen je 18. siječnja 2016., a sklopila ga je po pozivu banke. Po sklopljenom Dodatku Ugovoru banka na njen račun nije isplatila ugovoreni iznos kredita, već je kredit samo proknjižila u svojim poslovnim knjigama. Ne sjeća se koji je tečaj CHF banka primijenila prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru, kao ni koja je kamatna stopa primijenjena prilikom konverzije, odnosno ne zna da li se radili o tečaju CHF koji je bio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu iz 2005. i po kamatnoj stopi koja je prvotno ugovorena ili po nekoj drugoj kamatnoj stopi i tečaju CHF. Prije sklapanja Ugovora o kreditu s tuženikom nije se kod drugih banaka raspitivala o uvjetima sklapanja Ugovora. Prije sklapanja Ugovora o kreditu, vjerojatno je ugovor pročitala, a Ugovor joj je pročitao i javni bilježnik. Ne sjeća se jesu li odredbe Ugovora bile jasne u trenutnu sklapanja Ugovora iz 2005. Kredit je otplaćivala u tuženikovoj poslovnicu u Koprivnici. Uplatila je onoliko koliko joj je službenik banke obračunao i nije postavljala nikakva dodatna pitanja. Ugovor o kreditu iz 2005. bio joj je jedini Ugovor o kreditu koji je u životu do tada sklopila. Nije joj poznato što utječe na promjenu tečaja valute CHF.
11. Iskaz pravne prednice tužitelja TC sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. Analizirajući iskaz pravne prednice tužitelja TC valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da pravna prednica tužitelja TC nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, odnosno da tuženik pravnu prednicu tužitelja TC prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako, pravna prednica tužitelja TC nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o značenju valutne klauzule u valuti CHF.
12.1. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 2. studenog 2005. pa se isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003 dalje: ZZP). 10.1. Člankom 81. st. 1. ZZP propisano je da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
12.2. Člankom 82. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
12.3. Člankom 82. st. 4. ZZP propisano je da u slučaju ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12.4. Člankom 87. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.) te da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne ugovorne odredbe (st. 2.).
13. Tuženik osporava tužbeni zahtjev prigovorom nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe zbog sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija kredita.
14. Sukladno pravnom stajalištu izrađenom u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužitelj, kao korisnik kredita, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju bez obzira na to što je sklopljen dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Slijedom navedenog tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka je neosnovan.
15. Između tužitelja i tuženika je prvenstveno sporno jesu li odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.
16.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sklapao tuženik, a koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim.
16.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na tuženika i na utvrđenje ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke, a navedeno pravno shvaćanje podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.
16.3. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je citirana presuda i u dijelu koji se odnosi na tuženika i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a navedeno pravno shvaćanje podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019.
17. Sud je iz provedenih dokaza utvrdio kako je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja je mijenjana jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o odredbama koje je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo jer se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 4. ugovora, koji je pravnoj prednici tužitelja TC predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a ona tom prilikom nije mogla, a niti imala mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.
18. Isto tako, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 1. i 7. kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 4 Ugovora o kreditu neodređene, a samim tim i nepoštene jer se o njima nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer su iste sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru. Naime, položaj pravne prednice tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je, za razliku od pravne prednice tužitelja, raspolagao stručnim znanjem koje joj u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano.
19. Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015,), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka u sporu "Potrošač", pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pravna prednica tužitelja TC i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu kojim je u čl. 4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.
20. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u ugovorima o kreditu tuženika utvrđeno je da: - ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope; - takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i b ili razumljivi; - ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija; - da se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženici su potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a 91 odnosno članka 247. ZOO-a 05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena; - da su tužene banke, kao savjesni gospodarstvenici, trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci neovisno o tome što u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali propisi koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope; - nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija, a da je nepravedno i nepošteno prema potrošačima i iz razloga jer su tako banke u svoje standardne ugovore samoinicijativno uvele drugi promjenjivi bitan element koji je za potrošača neizvjestan (pored promjenjivog tečaja), a kojeg određuju one same, a potrošači na njihovu odluku ne mogu uopće utjecati.
21. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odnosi se na ugovore koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., pa dakle i na konkretan Ugovor o kreditu koji je sklopljen 2. studenog 2005.
22. Tuženik, na kojem je teret dokaza, u smislu čl. 81. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanim u konkretnom tuženikovom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenog je utvrđeno da se o odredbama konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo te se su stoga podložne ocjeni u smislu čl. 81. st. 1. ZZP.
23. Temeljem izvedenih dokaza utvrđeno je da konkretan Ugovor o kreditu ne sadrži uvjete promjenjivosti kamatne stope i referentnu kamatnu stopu ili parametre uz koje se veže promjenjivost kamatne stope, a uvjeti promjenjivosti kamatne stope nisu pravnoj prednici tužitelja, kao potrošaču, objašnjeni niti od strane djelatnika tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.
24. Dakle, dokazima izvedenim u ovom postupku nisu utvrđene činjenice koje bi ukazivale na to da zaključci iz odluke Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. o nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima koje je tuženik sklapao sa potrošačima nisu primjenjivi na konkretan Ugovor o kreditu. Slijedom navedenog utvrđeno je da je odredba čl. 4. konkretnog Ugovora o kreditu nepoštena jer za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravne prednice tužitelja, kao potrošača, utemeljenu na jednostranom pravu tuženika da promijeni stopu redovne kamate, na koju promjenu pravna prednica tužitelja ne može utjecati. Stoga je navedena odredba Ugovora o kreditu temeljem čl. 87. ZZP ništetna.
25. Ugovor o kreditu u članku 1. i 7. sadrži odredbu kojom se korisnik kredita odobreni iznos kredita, čiji su glavnica i anuiteti izraženi u valuti švicarski franak, obvezao otplatiti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja anuiteta. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 1 i 7. Ugovora o kreditu nepoštena jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga je utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu temeljem čl. 87.
ZZP ništetna.
26. ZZP ne sadrži posebne odredbe o pravnim posljedicama ništetnosti ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima pa je stoga te pravne posljedice potrebno utvrditi temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima. Člankom 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001 – dalje u tekstu ZOO/78), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Člankom 108. ZOO/78 propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Člankom 210. ZOO/78, propisano je da u slučaju kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1), a obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3). Identičnu odredbu sadrži i članak 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005 – dalje u tekstu: ZOO/05).
27. Tužitelj tužbom potražuje iznose više plaćenog tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Za odluku o zahtjevu tužitelja pravno relevantnu činjenicu predstavlja nesporno sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, zbog čega je potrebno razmotriti pravne učinke sklapanja tog Aneksa.
28. Temeljem općih pravila obveznog prava ništetne ugovorne odredbe ne mogu naknadno konvalidirati budući da naknadni nestanak uzroka ništetnosti ne čini ništetne ugovorne odredbe valjanima (čl. 107. st. 1. ZOO/78) te je bez učinka zamjena postojeće obveze novom u slučaju ako je prijašnja obveza bila ništetna (čl. 351. st. 1. ZOO/78). Međutim Aneks Ugovora o kreditu je sklopljen primjenom odredaba ZIDZPK koji u konkretnoj situaciji predstavlja poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO, te opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka, u dijelu u kojem su u koliziji s režimom ZIDZPK o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
29. Također valja uzeti u obzir da odluka u ovom postupku ovisi o pravnoj valjanosti Aneksa o konverziji o kojem pravnom pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu VSRH) odlučivao u oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Gos-1/2019. 38.1. VSRH je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. temeljem postavljenog pitanja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?" zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH je pritom pojasnio da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ZIDZPK koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Sukladno čl. 502n. st. 1. ZPP-a sud je u ovom postupku tim pravnim shvaćanjem VSRH vezan.
30. Slijedom navedenog pravno odlučnu činjenicu predstavlja pitanje je li Aneksom konkretnog Ugovora o kreditu konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK jer o tome ovisi pravna valjanost Aneksa. Sud je radi utvrđenja prethodno navedene činjenice odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić.
31. Vještakinja je u svom nalaz i mišljenju navela da je pravna prednica tužitelja zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30.9.2015. godine više je plaćeno 4.773,75 EUR. Na više plaćeno po o snovi promjene kamatne stope odnosi se 1.184,65 EUR Na više plaćeno po o snovi promjene tečaja CHF odnosi se 3.589,10 EUR Negativne tečajne razlike su uzete u obzir kod izračuna, a prezentirane su kao negativni brojevi u tabeli 2 nalaza. Prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 2.256,49 EUR. Preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 857,56 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 1.398,93 EUR. Preostala razlika više plaćenog iznosi 3.374,82 EUR (4.773,75-1.398,93).
32. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvaća kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
33. Sud je temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje, te temeljem dokumentacije koja prileži spisu, utvrdio da je Aneksom Ugovora o kreditu konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK. Budući da je utvrđeno da je konverzija u konkretnom slučaju provedena sukladno odredbama ZIDZPK Aneks Ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke te predstavlja samostalnu pravnu osnovu temeljem koje su pravna prednica tužitelja TC i tuženik uredili međusobne odnose u odnosu na iznose koje je pravna prednica tužitelja TC uplatila tuženiku temeljem Ugovora o kreditu, kako temeljem odredaba Ugovora o kreditu koje nisu sporne, tako i temeljem spornih odredaba Ugovora o kreditu za koje je utvrđeno da su ništetne.
34. Nedvojbeno je da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija nije došlo do konvalidacije ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Međutim zbog sklopljenog Aneksa tužitelj nema pravo tražiti povrat iznosa koje je tuženiku više uplatila njegova pravna prednica do dana konverzije temeljem ništetnih ugovornih odredbi budući da tuženik ima pravo temeljem sklopljenog Aneksa, kao samostalne osnove koja je pravno valjana, te iznose zadržati i iskoristiti ih za zatvaranje kredita s valutnom klauzulom u EUR koji je nastao provedenom konverzijom. Naime, odredba čl. 104. st. 1. ZOO/78 o obvezi uzajamnog povrata primljenog temeljem ništetnog ugovora predstavlja samo specijalni slučaj opće obveze povrata stečenog bez osnove, koja obveza je propisana čl. 210. ZOO/78. Dakle obveza povrata primljenog temeljem ništetnog ugovora ili ništetne ugovorne odredbe nastaje zbog toga jer se za ništetni ugovor ili ugovornu odredbu smatra da nije niti nastala i ona ne proizvodi pravne učinke, pa zbog navedene činjenice ne postoji valjana pravna osnova da se primljeno temeljem tog ugovora ili ugovorne odredbe zadrži.
35. Međutim u konkretnom slučaju postoji valjana pravna osnova temeljem koje tuženik ima pravo zadržati sve uplate koje je primio od pravna prednica tužitelja TC, a to je upravo sklopljeni Aneks Ugovoru o kreditu budući da su sve uplate pravna prednica tužitelja TC, uz njezinu suglasnost, iskorištene za zatvaranje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u EUR koji je nastao temeljem odredbi Aneksa i njime provedene konverzije. Budući da Aneks predstavlja valjani pravni temelj da tuženik zadrži uplate koje je primio od pravna prednica tužitelja TC, tuženik te uplate (ili bilo koji njihov dio) ne drži bez osnove, pa stoga tužitelj nema pravo tražiti povrat uplaćenih iznosa pozivanjem na odredbe čl. 104 st. 1. i čl. 210. ZOO/78. 49. Osim obveze na povrat onoga što je primljeno temeljem ništetne ugovorne odredbe čl. 214. ZOO/78 propisuje i obvezu onoga tko je nešto stekao bez osnove da vrati i plodove te plati zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
36. Identičnu odredbu sadrži i čl. 1115. ZOO/05. Sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu ugovorne strane su utvrdile da će se uplate pravne prednice tužitelja iskoristiti za podmirenje anuiteta po kreditu s valutnom klauzulom u EUR koji je nastao konverzijom. Aneksom je isto tako utvrđeno da će se preplata, odnosno uplate tužitelja koje su bile veće od dospjelih iznosa anuiteta po kreditu koji je nastao konverzijom, iskoristiti za zatvaranje anuiteta koji će dospjeti ubuduće, nakon 30. rujna 2015. kao dana konverzije. Dakle sklapanjem Aneksa za razdoblje do 30. rujna 2015., odnosno razdoblje do dana konverzije, retroaktivno je nastala valjana pravna osnova da tuženik zadrži uplate tužitelja, ali samo do iznosa anuiteta kredita s valutom klauzulom u EUR koji je nastao konverzijom. Iz navedenog razloga se dio uplata koje je pravna prednica tužitelja TC vršila do dana konverzije a koji je bio viši od anuiteta kredita s valutom klauzulom u EUR koji je nastao konverzijom, tj. preplata utvrđena konverzijom, nalazio u imovini tuženika bez valjane pravne osnove.
37. Tužitelj i tuženik su Aneksom u čl. 6. uredili način korištenja te preplate za razdoblje nakon 30. rujna 2015. te je ugovoreno da tuženik ima pravo iznose preplate zadržati i iskoristiti ih za djelomično podmirenje anuiteta koji dospijevaju nakon dana konverzije. Temeljem navedene odredbe Aneksa tuženik je za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje imao valjani pravni osnov da zadrži i iznos preplate, te tužitelj za razdoblje od 30. rujna 2015. na iznos preplate nema pravo potraživati zatezne kamate budući da to proizlazi iz izričite odredbe čl. 19.c st.1 t. 5. ZIDZPK.
38. Međutim niti sklapanjem Aneksa nije nastao valjani pravni temelj da se iznosi preplate nalaze u imovini tuženika u razdoblju prije 30. rujna 2015., kao dana konverzije. Tuženik je unaprijed sastavio Ugovor o kreditu te je u isti uključio nepoštene, odnosno ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iako je bio svjestan da time tužitelja izlaže riziku na koji ga nije upozorio, slijedom čega je tuženik nepošteni stjecatelj od dana kada je preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe primio od pravna prednica tužitelja. Slijedom navedenog tužitelj ima pravo temeljem čl. 214. ZOO/78, odnosno čl. 1115. ZOO/05, od tuženika potraživati zateznu kamatu na iznose preplate koji su se u razdoblju do 30. rujna 2015., kao dana konverzije, u imovini tuženika nalazili bez valjane pravne osnove.
39. Temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje Natalije Jambrečić koje mišljenje je ovaj sud, kao što je ranije obrazloženo, prihvatio u cijelosti utvrđeno je da zatezne kamate na preplatu pravne prednice tužitelja utvrđenu u konverziji, i to obračunate od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, iznose 857,56 eura.
40. Tuženik je u tijeku postupka istaknuo i prigovor zastare. U konkretnom slučaju tužiteljevo potraživanje zatezne kamate na iznos preplate priznat u konverziji predstavlja samostalno potraživanje kamata budući da se preplata pravne prednice tužitelja, kao iznos stečenog bez osnove, više ne nalazi u imovini tuženika bez valjane pravne osnove jer je sklapanjem Aneksa nastala valjana pravna osnova temeljem koje tuženik preplatu utvrđenu na dan konverzije od tog dana ima pravo zadržati.
41. Člankom 372. st. 1. ZOO/78, odnosno člankom 226. st. 1. ZOO/05, propisano je da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
42. Prema pravnom shvaćanju VSRH iz Presude i rješenja posl.br. Rev 2245/17 -2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prekid zastare pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u konkretnom slučaju je doveo do prekida zastare kako u odnosu na potraživanje povrata stečenog bez osnove, kao glavno potraživanje, tako i u odnosu na potraživanje zatezne kamate, kao sporedno potraživanje. Prigovor zastare tuženika je neosnovan jer od 14. lipnja 2018. do dana kada je podnesena tužba u ovom predmetu nije protekao zastarni rok od tri godine iz čl. 372. st. 1. ZOO/78, odnosno čl. 226. st. 1. ZOO/05.
43. Slijedom navedenog je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično usvojen te je tuženiku temeljem čl. 214. ZOO/78, odnosno čl. 1115. ZOO/05, naloženo da tužitelju isplati iznos od 857,56 eura. Temeljem čl. 31. st. 2. ZOO/05 tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate na navedeni iznos od 11. lipnja 2019. kao dana podnošenja tužbe i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/05 koja se primjenjuje na ostale odnose.
44. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.
45. Sklapanjem Aneksa o konverziji pravni položaj tužitelja izjednačen je sa pravnim položajem korisnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj nije tvrdio, niti iznio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj pretrpio neki drugi oblik štete zbog ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Budući da je utvrđeno da tužitelj, osim potraživanja zatezne kamate na utvrđeni iznos preplate do dana izvršene konverzije, nema drugih potraživanja prema tuženiku zbog činjenice ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u Ugovoru o kreditu, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u dijelu u kojem je tužitelj potraživao isplatu iznosa preko 857,56 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem je tužitelj potraživao zatezne kamate na iznos od 857,56 EUR za razdoblje prije 11. lipnja 2019.
46. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.
47. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP -a. Tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 857,56 eura, što predstavlja 25% kondemnatornog tužbenog zahtjeva, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 2.517,25 eura, što predstavlja 75% kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Međutim, čak i u slučajevima kada bi potrošač i korisnik kredita u CHF u cijelosti izgubio spor (što ovdje nije slučaj), treba imati u vidu i praksu Europskog suda za ljudska prava. U situaciji kada tužitelj kao potrošač u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh jer sudska praksa o spornom pitanju nije bila ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, nije dužan snositi troškove postupka. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Stoga Vrhovni sud RH u odluci Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. daje odgovor na pitanje zbog kojeg je tuženici dopuštena revizija te isto glasi: "Imajući u vidu odredbu čl. 154. st. 1. ZPP sud može u slučaju kada je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, pozivanjem na pravo tužitelja na pristup sudu kao njegovog konvencijskog prava, primjenjujući odredbu čl. 154. st. 4. ZPP odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka." Sukladno navedenom, stav je ovog suda kako je tužitelj u odnosu na osnov svog potraživanja uspio u postupku u cijelosti ("polovica" zahtjeva), a u odnosu na visinu zahtjeva uspio je sa 25%, što bi ukupno činilo 75% cjelokupnog tužbenog zahtjeva.
48. Kada se od postotka uspjeha tužitelja (75%) oduzme postotak uspjeha tuženika (25%), dobije se razlika od 50% u kojem omjeru, temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, valja dosuditi nastali parnični trošak tužitelju.
49. Prilikom odlučivanja o parničnim troškovima tužitelja uzeti su u obzir troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 138/2023, 107/25 – dalje Tarifa), a prema vrijednosti spora.
50. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7.1. Tarife., sastav podneska od 15. listopada 2019. u iznosu od 200,00 EUR- a sukladno Tbr. 8.1. Tarife, zastupanja na ročištu dana 15. listopada 2019. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9.2. Tarife, zastupanje na ročištu dana 17. siječnja 2020. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9.5. Tarife, zastupanje na ročištu dana 14. veljače 2022. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9.1. Tarife, zastupanje na ročištu dana 29. ožujka 2023. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9.1. Tarife, zastupanje na ročištu dana 31. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9.1. Tarife, sastava podneska od 9. veljače 2026. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8.1. Tarife, trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR-a, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 99,80 EUR-a, PDV na osnovicu od 1.550,00 EUR-a u iznosu od 387,50 EUR-a sukladno Tbr. 46. Tarife. Ukupan iznos troška, bez troška predujma za vještačenje, iznosi 2.0374,30 eura, a 50% navedenog iznosa iznosi 1.018,65 eura.
51. Neovisno u uspjehu u sporu, tužitelju valja dosuditi trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura, budući da je tuženik u cijelosti osporavao osnovanost i visinu tužiteljeva zahtjeva, pa je provođenje vještačenja bilo nužno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Tako ukupan trošak koji se priznaje tužitelju iznosi 1.518,65 eura.
52. Tužitelju se ne priznaju troškovi zastupanja na ročištima dana 15. listopada 2019. i 17. siječnja 2020. u zatraženim iznosima od po 200,00 eura već u iznosima od po 100,00 i 50,00 eura budući da se radilo o ročištima na kojima se nisu izvodili dokazi. Ne priznaje se niti zatraženi trošak pristupa na ročište radi objave presude budući da punomoćnica tužitelja na isto nije pristupila. Ne priznaje se također zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 80,16 eura budući da tužitelju ista neće biti naplaćena jer je sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja navedenih pristojbi.
53. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.
Đurđevac, 29. lipnja 2026.
Sutkinja
Marina Rengel Brlečić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda i rješenje objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).
Dostaviti:
1. Odvjetnik Zorica Franković, Đurđevac
2. Odvjetnik Jakov Delipetar, Odvjetničko društvo Leko i partneri, Zagreb
