Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-251/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Ivanki Banović, u pravnoj stvari tužitelja SČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 29. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2004, sklopljenog dana 4. kolovoza 2004. između tužitelja SČ i Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed“.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, tužitelju SČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 109,89 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. kolovoza 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
III. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 8. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2004, sklopljenog dana 4. kolovoza 2004. između tužitelja SČ i Slavonske banke d.d., a koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“
IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju SČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 82,81 eura sa zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 281,25 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2026. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 1. kolovoza 2025. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi kako je 4. kolovoza 2004. s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2004 (dalje: Ugovor) na iznos od 7.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 10 godina, sa svrhom dovršenja stambenog objekta, a koji kredit je prijevremeno otplatio 2011. godine. Navodi da je tuženik u članku 6. Ugovora ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,5% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. Ističe kako u nijednom dijelu predmetnog Ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja Ugovora. Navodi, zatim, kako je tuženik 11. kolovoza 2004. tužitelju naplatio navedenu naknadu u visini 827,97 HRK odnosno 109,89 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7.53450 HRK. Nadalje, u članku 8. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita ako obavijesti banku 30 dana unaprijed i to prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke. Obzirom da je tužitelj kao korisnik kredita odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit, tuženik je dana 31. listopada 2011. godine tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 82,81 eura. Tužitelj navodi kako se ovdje radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu "uzmi ili ostavi", a usto da se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna. Tuženik je po mišljenju tužitelja ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudioniku u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Zaključno, tužitelj predlaže sudu da utvrdi ništetnost navedenih odredbi i da naloži tuženiku isplatu odnosno vraćanje naplaćenih naknada zajedno s pripadajućim kamatama kao što je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude, te da tuženiku naloži plaćanje troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu te je isticao prigovor na naznačenu vrijednost predmeta spora (1.519,92 eura). Osporio je sve činjenične navode tužbe, istaknuo prigovor zastare te osporio tužitelju status potrošača. Tužitelj je naveo da spori osnov tužbenog zahtjeva, a da visina i datum naplaćene naknade nije sporan. U odnosu na prigovor zastare, navodio je kako se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, pa smatra da je za sva potraživanja koja su nastala prije 1. kolovoza 2020. godine, nastupila zastara potraživanja. Nadalje, tuženik je navodio kako tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, da ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora, sadržaj osporenog Ugovora određen je i sukladan iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita su po mišljenju tuženika bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Isto proizlazi iz toga što je tužitelj prije sklapanja Ugovora obratio se tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog Ugovora uz pripadajuće uvjete, a tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Predmetni Ugovor je imao vrlo jasan i uočljiv tekst. Navodi kako su predmetne odredbe kojima su ugovorene naknade za obavljanje bankarskih usluga i za prijevremenu otplatu kredita jasne, lako uočljive i razumljive, a iste su i u skladu s pozitivnim zakonskim odredbama kojima je bilo dopušteno ugovaranje predmetnih naknada. S obzirom na naknadu iz čl. 6. Ugovora, takva odredba je uobičajena u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. Izlaznom naknadom, a i pravo tuženika je da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpjeti štetu na svojoj imovini. Zaključno, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3. Tužitelj je očitujući se na odgovor na tužbu, u podnesku od 9. listopada 2025. navodio kako tuženik neosnovano prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora jer da nema smisla da se kao vrijednost predmeta spora uzima samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva, budući da je ovdje nužno izvesti dokaz saslušanjem tužitelja radi dokazivanja deklaratornog tužbenog zahtjeva pa se stoga i takav tužbeni zahtjev mora novčano vrednovati. Isto tako obrazlagao je kako tuženik neosnovano ističe prigovor zastare, s obzirom da zastarni rok kod ovakvog zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora. S obzirom na sporne odredbe, tužitelj navodi kako iste nisu u cijelosti jasne, jer nije jasno i određeno navedeno na što se troškovi kredita odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, slijedom čega se po mišljenju tužitelja radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obavljanje bankarskih usluga, a isto tako i naknade za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj se odredbi također nije pojedinačno pregovaralo obzirom da je ta odredba bila formulirana od strane tuženika kao trgovca, u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru te da vezano uz to korisnik kredita, tužitelj kao potrošač, nije ni mogao imati utjecaja na njezin sadržaj.
4. Sud je tijekom postupka, da bi utvrdio odlučne činjenice, pročitao predmetni Ugovor broj 6100050023/2004. (str. 7 do 14 spisa), potvrdu banke od 9. prosinca 2024. (str. 15 spisa), kao i svu ostalu dokumentaciju a koju je tuženik priložio uz odgovor na tužbu (str. 41 do 185 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
5. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik tijekom postupka izrijekom potvrdio (podnesak od 28. svibnja 2026., str. 250 spisa) kako osporava samo osnovu tužbenog zahtjeva, a da visina i datum naplaćenih naknada nisu sporni, a ovaj dokazni prijedlog je bio postavljen od strane tužitelja samo ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva, te je tužitelj od tog dokaznog prijedloga konačno i odustao nakon izjašnjavanja tuženika, na ročištu 23. lipnja 2026. godine.
6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 i 146/25., dalje: ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđivanjem ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o plaćanju naknade za obavljanje bankarskih usluga, u visini od 1,50% od iznosa kredita, zatim, utvrđivanjem ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, te postoji li obveza na vraćanje iznosa od 109,89 eura i 82,81 eura, naplaćenih po takvim odredbama, na ime stečenog bez osnove, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana naplate.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, dana 4. kolovoza 2004. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2004, na iznos od 7.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 10 godina, sa svrhom dovršenja stambenog objekta, a koji kredit je prijevremeno otplaćen 2011. godine.
9. Među strankama je sporno jesu li u predmetni Ugovor inkorporirane odredbe o naknadama iz čl. 6. i 8. Ugovora, i to plaćanju naknade za obavljanje bankarskih usluga i naknade za prijevremenu otplatu kredita, nepoštene, a time i ništetne, te postoji li obveza tuženika na isplatu naplaćenih iznosa temeljem navedenih odredbi, na ime stečenog bez osnove. Uz navedeno, sporno je pitanje zastare i status potrošača tužitelja.
10. Iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2004 (str. 7 do 14 spisa) proizlazi da je isti sklopljen 4. kolovoza 2004. između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u iznosu od 7.500,00 eura, na rok otplate 10 godina, sa svrhom dovršenja stambenog objekta. Također, iz čl. 6. Ugovora, proizlazi kako se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga (dalje: Odluka), koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, a u istoj odredbi se dalje još navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove. Nadalje, iz čl. 8. Ugovora proizlazi da korisnik kredita može nakon isteka razdoblja od 5 godina izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed, te se u tom slučaju korisnik obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.
11. Iz potvrde banke od 9. prosinca 2024. (str. 15 spisa) proizlazi kako je naknada za obavljanje bankarskih usluga naplaćena 11. kolovoza 2004. u iznosu od 827,97 HRK, dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) za predmetni Ugovor naplaćena 31. listopada 2011. u iznosu od 623,99 HRK.
12. Tužitelj saslušan kao stranka je u svom iskazu naveo kako je predmetni kredit dizao u poslovnici banke prednice tuženika u [adresa], a kredit je trebao radi dovršenja stambenog objekta, odnosno obiteljske kuće, u kojoj i danas živi. U to vrijeme nije imao firmu ili obrt, te je kredit koristio isključivo za privatne svrhe. Prilikom zaključivanja Ugovora, razgovarao je s djelatnikom banke, koji mu je rekao tek da mora platiti naknadu za obradu kredita i da je ona određena u visini od 1,5%, a bez iste ne može zaključiti Ugovor. Ta odredba je bila unaprijed sastavljena na obrascu Ugovora i o njoj se nije moglo pregovarati. Kredit je uredno i osobno otplaćivao svaki mjesec. Kada je odlučio prijevremeno otplatiti kredit, rečeno mu je da mora platiti i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a ista mu nije bila spominjana ranije, odnosno u trenutku sklapanja Ugovora. Ni o toj naknadi nije bilo mogućnosti pregovaranja. Nije mu bilo objašnjeno što se naplaćenim naknadama podmiruje odnosno na koje su se troškove banke ove dvije naknade odnosile, a pored istih, plaćao je i druge troškove, kao primjerice, trošak ovjere ugovora kod javnog bilježnika.
13. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit budući da je tužitelj uvjerljivo i sukladno priležnoj materijalnoj dokumentaciji iskazivao, a čijem iskazu se nije prigovaralo, niti se ičim doveo u pitanje ili osporio.
14. Iz navedenog, sud je nedvojbeno utvrdio da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svrhu dovršenja obiteljske kuće u kojoj stanuje, tj. da je tužitelj predmetni Ugovor sklapao u svojstvu potrošača, da je pravni prednik tuženika sastavio predmetni Ugovor, a da se radilo o standardiziranom, unaprijed sastavljenom obrascu, te da ga je tužitelj dobio tek na potpisivanje, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, po principu "uzmi ili ostavi", da prilikom zaključenja istog nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženim odredbama o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga i visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da su iste bile unaprijed određene i propisane od strane davatelja kredita, banke, dakle trgovca. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj odredbi predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije valjano ni upoznat sa spornim odredbama o naknadama i njihovim značenjem, kao niti o prirodi takvih naknada, odnosno što se to istima podmiruje.
15. Na pravni odnos stranaka se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03., dalje ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 11/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO) koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
16. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog trgovca. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, prema odredbi članka 87. stavka 1. istog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.
17. Također, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
18. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
19. Prema odredbi čl. 210. st. 1. ZOO-a kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi, a prema članku 214. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
20. Prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju, navedene odredbe čl. 6. i 8. Ugovora su nepoštene sukladno članku 81. ZZP-a. Naime, iste su određene u tipskom, tj. standardiziranom ugovoru od strane banke prednice tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojoj stranka, ovdje tužitelj, nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Uostalom, to je potvrđeno iskazom tužitelja, iz kojeg proizlazi da isti nije bio uopće upozoren niti upoznat s predmetnim odredbama i uopće obvezom plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti je dobio razjašnjenja na što se odnose iste, u kojim su iznosima određene i zašto. Dalje, činjenica jest da je ugovaranje jednokratne naknade za obavljanje bankarskih usluga i nakade za prijevremenu otplatu kredita bilo zakonom dopušteno, no u konkretnom slučaju, riječ je o nepoštenim ugovornim odredbama jer prednik tuženika kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja.
21. Isto tako, po mišljenju ovoga suda, navedena odredba čl. 6. Ugovora je nejasna jer se iz njenog sadržaja ne zna na što se ona točno odnosi, a s obzirom na to da navodi da se određuje u visini od 1,50% od iznosa kredita, dakale, u izravnoj korelaciji sa predmetnim iznosom kredita, a bez navedenih parametara zašto je to tako, proizlazi da je ta odredba, iako odrediva, nejasna i netransparentna. Za nadodati je da se u istom članku Ugovora (čl. 6. st. 2.) navodi i odredba po kojoj se trošak javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i drugi eventualno nastali troškovi svaljuju na korisnika kredita. Kako je trošak javnobilježničkih i sudskih pristojbi, te eventualno drugih nastalih troškova, snosio opet tužitelj, to se postavlja pitanje što se to onda naknađivalo po spornoj odredbi u čl. 6. st. 1. Ugovora. Kako je utvrđeno da ova odredba nije jasna i lako razumljiva, to ista nije isključena po čl. 84. ZZP-a od ocjene nepoštenosti. Isto tako, sve prethodno navedeno, odnosi se i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlaznu naknadu), koja tužitelju nije ni rečena pri zaključenju Ugovora, a niti je mu je objašnjena prilikom zatvaranja kredita.
22. Tužitelju nije bilo obrazloženo što točno plaća i koja je svrha plaćanja predmetnih naknada. Shodno tome, nejasno je i nerazumljivo na što se odnose naknade navedene u čl. 6. (st. 1.) i čl. 8. predmetnog Ugovora, jer se to ne objašnjava ni u samom Ugovoru, niti je tuženik tijekom ovog postupka to dokazivao drugim dokazima. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod poslovnim brojem Rev-673/2023.
23. Tuženik nije sporne odredbe opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao na što se točno iste odnose i što je njima obuhvaćeno, te s obzirom na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, kako se ista utvrđivala i da li je bila objašnjena stranci prije i prilikom zaključenja predmetnog Ugovora. Naime, sporne ugovorne odredbe su nerazumljive iz razloga jer tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takovih odredbi, iako je tuženik bio i morao biti svjestan tog rizika. U ovom je postupku, iskazom tužitelja, utvrđeno da je pri sklapanju predmetnog Ugovora u potpunosti izostalo pregovaranje, i da je navedeni kredit predočen kao gotov proizvod na unaprijed pripremljenom obrascu, po principu "uzmi ili ostavi", dok mu pojedine odredbe nisu uopće tumačene ili objašnjene, a kredit se bez njih nije mogao ugovoriti, što se sve protivi načelu savjesnosti i poštenja.
24. Stoga, proizlazi da je spornim odredbama predmetnog Ugovora prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega su iste ništetne (ništave), te se među strankama stoga ne mogu primijeniti i tuženik sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi takvih odredbi. Dakle, tužitelj ima pravo na vraćanje naknadi koje su mu neosnovano naplaćene, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obavljanje bankarskih usluga naplaćena 11. kolovoza 2004., a naknada za prijevremenu otplatu kredita 31. listopada 2011., u utuženim iznosima.
25. Shodno prethodnom, i u skladu sa čl. 104. st. 1., 210. st. 1. i 214. ZOO-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
26. Na dosuđene iznose tužitelju pripadaju i zatezne kamate sukladno članku 214. ZOO-a od dana stjecanja, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su iste nepoštene i time ništetne (ništave), a tuženik je nepošten od trenutka njihova ugovaranja i naplate.
27. Tužbeni zahtjev je prihvaćen i iz razloga jer je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 110. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. i 8. predmetnog Ugovora, a u odnosu na zahtjev za isplatu, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud sporne odredbe Ugovora utvrdi ništetnima, u kojem slučaju, prema zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što bi u konkretnom slučaju bila pravomoćnost ove presude, u točki I. i III.
28. Treba još nadodati da je sud rješenjem na pripremnom ročištu 21. svibnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 192,70 eura, sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a, a što je zbroj kondemnatornih zahtjeva. Naime, ovaj sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženika da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora pa ga ovaj sud odredio u visini kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. i III. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat naplaćenih naknada, to se dio deklaratornih zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.
29. Odluka o trošku temelji se na odredbama članka 151. i članka 154. stavku 1. ZPP-a.
30. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) i priloženom troškovniku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7.1.), sastava obrazloženog podnesaka od 9. listopada 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.1.), zastupanja na ročištima od 21. svibnja 2026. i 23. lipnja 2026., svaki u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.1.), zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9.3.), što s pripadajućim PDV-om ukupno iznosi 281,25 eura, a na koji iznos su tužitelju dosuđene i zahtijevane zatezne kamate od dana donošenja ove presude, odnosno od 29. lipnja 2026. godine.
31. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Đakovu 29. lipnja 2026.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
