Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1032/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 329/2023-10 od 14. travnja 2025., u sjednici vijeća 29. lipanj 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-329/2023-10 od 14. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-329/2023-10 od 14. travnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika pod poslovnim brojem OU-313/06 dana 5. lipnja 2006. u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora.“.

2. Točkom II izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 387,96 eur s zateznom kamatom od 20. lipnja 2006. do isplate po stopi pobliže navedenoj kao u izreci presude.

3. Točkom III izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 589,04 eur s zateznom kamatom.

4. Rješenjem suda prvog stupnja u istom pisanom otpravku odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu.

5. Protiv te presude i rješenja žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu ovjerenog po javnom bilježniku pod brojem OU-313/06 dana 5. lipnja 2006. kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada odnosno naknada za obradu kredita, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 387,96 eur zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

9. U ovom žalbenom postupku, a s obzirom na žalbene navode tuženika sporno je je li prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe, te nadalje ima li tužiteljica pravo na isplatu utuženog novčanog iznosa zbog ništetnosti te ugovorne odredbe. Sporna je i odluka o naknadi troškova parničnog postupka, a isto tako je li prvostupanjski sud pravilno, pobijanim rješenjem odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:

- da su stranke, tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 2. lipnja 2006. zaključile namjenski ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 63.201,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj,

- da iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit uzela radi kupnje stana za vlastite potrebe slijedom čega je sud zaključio da se radi o potrošačkom ugovoru, a da tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje ZZP),

- da su stranke odredbom čl. 10. ugovora ugovorile obvezu tužiteljice za plaćanjem naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je tužiteljica dužna platiti prije korištenja kredita u visini od 01,000% (1%) na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom ugovora; da je tuženik prilikom stavljanja kredita naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.923,11 kn/387,96 eur i to dana 20. lipnja 2006.,

- da iz stranačkog iskaza tužiteljica u bitnom proizlazi da joj je u banci rečeno da je u obvezi platiti naknadu za obradu kredita, da je to bio uvjet za dobivanje kredita, da tužiteljica o toj ugovornoj odredbi s tuženikom nije pregovarala, niti je mogla pregovarati jer da se radi o standardnom ugovoru sklopljenom na tipskom obrascu tuženika,

- da iz iskaza saslušane svjedokinje SŠ, zaposlenice tuženika u bitnom proizlazi da je visina naknade za obradu kredita u navedeno vrijeme bila regulirana odlukom banke i određena u postotku u odnosu na iznos kredita , da se naknada plaćala iz iznosa kredita, a da je odredba o naknadi za obradu kredita bila dio tipskog ugovora.

11. Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja kao i uvidom u predmetni ugovor o kreditu prvostupanjski sud je odlučujući o zahtjevu tužiteljice za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe, cijeneći odredbe čl. 81. st. 1., st. 2., čl. 84., čl. 87. ZZP, pritom utvrđujući da je odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, slijedom čega je sud zaključio da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi odnosno o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade. Prvostupanjski sud je zaključio cijeneći kao vjerodostojan stranački iskaz tužiteljice kao i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, iz kojeg proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu o obvezi tužiteljice za plaćanje naknade i troškova za obradu kredita, da je plaćanje naknade za obradu kredita bio uvjet da bi uopće tužiteljica kredit mogla dobiti, pa je zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, te stoga ništetnoj u smislu citiranih odredbi ZZP.

12. Nadalje je zaključio da tužiteljica ima pravo tražiti isplatu utuženog novčanog iznosa zbog ništetnosti sporne ugovorne odredbe pri čemu visina tog iznosa nije sporna, u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO).

13. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljičinog novčanog potraživanja pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pri čemu je sud zaključio da u konkretnom slučaju, budući da prvostupanjska presuda nije postala pravomoćna, zastara još uvijek nije počela niti teći.

14. Zbog tih razloga prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te odlučio kao u točkama I, II i III izreke pobijane presude.

15. Odlučujući o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu, te naveo da su stranke odredbom čl. 16. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile nadležnost suda prema sjedištu tuženika (banke), da je to Općinski sud u Rijeci. Cijeneći sadržaj odredbe čl. 81. ZZP te Direktivu vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje Direktiva) o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prvostupanjski sud je utvrdio da navedena ugovorna odredba također nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka, što je u protivnost s načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu između stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, kojoj bi, u slučaju prihvaćanja tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti odlazak na sud u Rijeci, zbog udaljenosti iziskivalo znatnije troškove, a isto tako zbog obveza na poslu priječilo dolazak na taj sud. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, te stoga otklanja primjenu odredbe čl. 70. ZPP -a, zbog čega tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbija kao neosnovan.

16. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

17. Tuženik u žalbi, kako u odnosu na pobijanu presudu, tako i u odnosu na rješenje ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obrazlažuću da presuda i rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega da se odluka ne može ispitati.

18. Opisani žalbeni navodi tuženika nisu osnovani jer suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude i rješenja pri čemu je sud u presudi, u odnosu na odluku o glavnoj stvari izložio sadržaj izvedenih dokaza, iste dokaze je ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a te naveo razloge o odlučnim činjenicama, slijedom čega presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto se odnosi i na pobijano rješenje u kojem je sud naveo razloge zbog kojih smatra neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

19. Suprotno žalbenim navodima tuženika na pravilno i potpun utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prvostupanjski sud pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan.

20. Žalbeni navodi tuženika u kojima navodi da sporna ugovorna odredba iz čl. 10. ugovora kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nije ništetna, nisu osnovani. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te u čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog s tandardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi na unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

21. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 10. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade i troškova za obradu kredita bila lako uočljiva, odnosno da je bila transparentna, međutim sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisnici kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

22. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o Općim uvjetima poslovanja banke a prema presudi suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 se navodi da čl. 4. st. 2. Direktive (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatno cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud je pravilno cijeneći kao vjerodostojan stranački iskaz tužiteljice utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila uopće u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sporne ugovorne odredbe odnosno o naknadi za obradu kredita, jer je tuženik tužiteljici jasno dao do znanja ukoliko naknadu za obradu kredita ne plati, i to prije puštanja kredita u otplatu, da tužiteljica kredit ne može ishoditi slijedom čega je sud pravilno zaključio da sporna ugovorna odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi tužiteljica mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlazi slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

24. Stoga žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na presuđenje iz točke I izreke nisu osnovani.

25. U situaciji kada je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe prihvaćen, tužiteljica sukladno odredbi čl. 1111. ZOO ima pravo tražiti isplatu utuženog novčanog iznosa zbog ništetnosti sporne ugovorne odredbe pri čemu visina tužbenog zahtjeva nije sporna budući da je tuženik naplatio utuženu naknadu u iznosu od 2.923,11 kn što preračunato u eur iznosi 387,96 eur i to dana 20. lipnja 2006.

26. Tužiteljici je pravilno na dosuđeni iznos, dosuđena zatezna kamata u tijeku od 20. lipnja 2006. u smislu odredbe čl. 1115. ZOO budući da se tuženik u okolnostima konkretnog slučaja ima smatrati nesavjesnim stjecateljem.

27. Tuženik u žalbi neosnovano ustraje kod prigovora zastare tužiteljičinog novčanog potraživanja, jer sukladno citiranom zaključku Vrhovnog suda RH, zastara u konkretnom slučaju počinje teći tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

28. Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjedbu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a, prema vrijednosti novčanog dijela zahtjeva tužiteljice.

29. Žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno prilikom odlučivanja o naknadi parničnog troška tužiteljici priznao nagradu za pristup ročištu za objavu i uručenje presude, nisu osnovani, jer, suprotno stajalištu tuženika radi se o radnji koja je bila potrebna za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a kako je punomoćnica tužiteljice pristupila ročištu za objavu i uručenje presude, istoj je pravilno primjenom Tbr. 9. točka 3. Tarife/23 priznata nagrada za pristup tom ročištu u iznosu od 50,00 eur uvećan za trošak PDV-a.

30. Žalbeni navodi tuženika u kojima osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja kojim je sud odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti nisu osnovani.

31. Naime i prema shvaćanju ovog suda prvostupanjski sud je pravilno nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem je saslušao tužiteljicu kao stranku te spomenutu svjedokinju te izvršio uvid u predmetni ugovor o kreditu, pravilno zaključio da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu od strane tuženika, te da s obzirom na sadržaj prorogacijske klauzule sadržane u čl. 16. ugovora tužiteljica kao potrošač nije ni na koji način mogla utjecati zbog čega se na temelju zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužiteljice ([adresa]) i sjedište tuženika u Rijeci ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda na temelju kojih je utvrdio nepoštenost navedene ugovorne odredbe. Naime i prema shvaćanju ovog suda, upravo uključivanje takve odredbe u ugovor koji se sklapa s potrošačem s očitom svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta banke i time ostvare pogodnosti i bitno manji troškovi a sagledavajući pritom sve okolnosti sklapanja ugovora predstavlja postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja te dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Iz navedenih razloga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da ugovorna odredba iz čl. 16. predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 2. ZZP, a slijedom toga i ništetnu odredbu u smislu čl. 87. st. 1. ZZP, posljedično čemu u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 70. ZPP-a jer između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula.

33. Slijedom svega obrazloženog žalbu tuženika protiv presude trebalo je odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude dok se rješenje temelji na odredbi čl. 380. točka 2. ZPP-a.

U Rijeci 29. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner