Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-876/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Almi Opačak, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po Branku Bulat, odvjetniku iz Odvjetn ičkog društva Šavorić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu pod posl. br. P-331/2024 od 24. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu pod posl. br. P-331/2024 od 24. travnja 2026. u toč. I), II) i III) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/[broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 06.03.2007. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.359,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2007. do isplate, a toč. III) izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 770,04 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Također je toč. IV) izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom dijelom troškova postupka u iznosu od 69,96 eura kao neosnovanim.

2. Protiv toč. I), II) i III) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da pobijana odluka nema razloga o odlučnim činjenicama. Tako da je tijekom postupka osporio tužiteljici status potrošača i na te okolnosti predložio provođenje dokaza, međutim pobijanom odlukom prvostupanjski sud da je bez obrazloženja priznao tužiteljici status potrošača, te odbio njegove dokazne prijedloge na okolnost nepotrošačke svrhe predmetnog kredita, čime da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio niti zašto je sporna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, kao niti zašto je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Navodi da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je pogrešno odlučeno o prigovoru zastare, te da je nezakonita i odluka o parničnom trošku posebno u odnosu na trošak podneska od 12.03.2026. i trošak pristupa na ročište za objavu.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 06.03.2007. zaključenog između pravnog prednika tuženika i tužiteljice, a koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obavljanje bankarskih usluga ( tzv. ulaznu naknadu ).

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da su 06.03.2007. tužiteljica i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Podružnica Slavonski Brod, zaključili predmetni ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 260.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (čl. 2.),

- da se tužiteljica navedeni kredit obvezala otplatiti u roku od 30 godina (čl. 3.1.),

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u skladu s Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed (čl. 7.),

- da je kredit odobren kao stambeni kredit za E (čl. 2.),

- da je tuženik naplatio spornu naknadu 14.03.2007. iz realiziranog kredita, u iznosu od protuvrijednosti 3.900,00 CHF ili 17.774,32 kn, odnosno 2.359,06 eura,

- da iz iskaza tužiteljice, a kojeg sud ocjenjuje logičnim i uvjerljivom, proizlazi da je predmetni kredit realizirala za osobne potrebe, odnosno za dovršenje stambenog objekta, a kako je to i navedeno u ugovoru o kreditu,

- da iz Izvatka iz obrtnog registra i iskaza tužiteljice proizlazi da je ista u periodu od 2000. do 2012. imala registriran obrt- trgovinu, čiju djelatnost je obavljala u [adresa] na adresi [adresa], a koja adresa da je različita od adrese obiteljske kuće ([adresa]) za čije dovršenje joj je odobren predmetni kredit,

- da stoga sud smatra dokazanim da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača, zbog čega da je prigovor tuženika u tom dijelu neosnovan,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo, već da se razgovor vodio samo vezano uz uvjete za realizaciju kredita, da joj nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogla utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru,

- da tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti da joj je pojasnio kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini,

- da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), te da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali ne i njenoj krajnjoj svrsi,

- da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja ( po zanimanju mag. pedagoškog odgoja, dok je u vrijeme realizacije kredita bila trgovac), te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe,

- da imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica kao potrošač bila ograničena uvjetima iz ponude, to da se može zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, a što da je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je neosnovan tuženikov prigovor zastare jer da se pravo na utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora ne gasi, niti može zastarjeti, dok da kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva predstavlja restitucijski zahtjev kod kojeg zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja pobijane prvostupanjske presude.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 81. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) kao i čl. 323., čl. 4., čl. 296. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, 155/23, dalje ZOO-a ) prihvaća tužbeni zahtjev, dok odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.

10. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a jer je prvostupanjski sud ispitao sve odlučne okolnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu , te je ocijenio izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a u okviru svojih ovlaštenja iz 220. st. 2. ZPP-a, a u obrazloženju pobijane odluke očitovao se o svim odlučnim činjenicama, o izvedenim dokazima, o mjerodavnom pravu, o pravnoj osnovi spora, te o istaknutim prigovorima.

11. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. Prvenstveno valja istaknuti da su neosnovni žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru.

13. Naime, prema odredbama ZZP/03 i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

14. U konkretnom slučaju tužiteljica se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarira la kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz njenog iskaza, kao i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužiteljica istog zaključila kao fizička osoba, te da se radilo o stambenom kreditu ( za dovršenje ). Dakle, iz ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica istog zaključila kao obrtnik, a čemu u prilog ukazuje i činjenica da je djelatnost svog obrta obavljala na adresi različitoj od adrese obiteljske kuće ([adresa]) za čije dovršenje joj je odobren predmetni kredit, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

15. Također niti činjenica da je kredit osiguran zalogom na poslovno- stambenoj nekretnini ne znači samo po sebi da se radi o nepotrošačkom ugovoru, posebno obzirom na iskaz tužiteljice prema kojem se niti jedan dio obiteljske kuće, za čije je dovršenje, realiziran predmetni kredit, nikada nije koristila za trgovačku djelatnost.

16. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor glede statusa potrošača tužiteljice jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužiteljica ima status potrošača, dok tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da svrha i cilj sklapanja predmetnog ugovora nije bila u zadovoljavanja tužiteljičinih privatnih potrošačkih potreba.

17. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 06.03.2007. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

18. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

19. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

21. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 7. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bila jasno naznačena obveza tužiteljice na plaćanje jednokratne naknade od 1,50% od iznosa kredita iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

22. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi bila je su u svakom trenutku dostupna tužiteljici i ista je bila jasno sastavljena, te joj je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparentna.

23. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužiteljici kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

24. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

25. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

26. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

27. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

28. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe, proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,50% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelj ici kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bi la informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

29. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njezina obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj ica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

30. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 59. toč. 3. ZZP/03 prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelj icu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

31. Dakle, tuženik je spornom odredbom očito na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

32. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

33. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

34. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, pa su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

35. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

36. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako pravilno tuženik u žalbi navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u tom smislu.

37. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljičine tražbine jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužiteljice predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski.

38. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

39. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

40. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelj ici trošak sastava podneska od 18.03.2026. jer se istim tužiteljica opravdano očitovala na prijedlog EOS Matrix d.o.o. za stupanjem u ovu parnicu.

41. Isto tako suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.

42. Naime, prema odredbi čl. 335. ZPP-a ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, a istu određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište, a na koji poziv su se stranke dužne odazvati ( jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude ). Također na navedenom ročištu, osim objave sadržaja presude, sud sukladno odredbi čl. 336. ZPP-a ukratko iznosi i razloge presude, odnosno usmeno obrazloženje presude. Imajući u vidu navedene odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ( NN 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14 ), te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ( NN Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 ) upravo zbog saznanja o razlozima presude u sm islu usmenog obrazloženja, potom dostave presude obzirom da se ista u pravilu izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetniku, pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP -a ( VS RH Rev-832/22 od 22.03.2022. ).

43. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučeno je kao u izreci ove presude.

44. Prvostupanjska presuda u toč. IV) izreke kao nepobijana, ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 29. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec