Poslovni broj: P-1915/2019-37

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Vukelić Brčić, odvjetnici iz Rijeke protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana15. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 29.lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 4., članka 7. kao i druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 07. ožujka 2006. godine, broj ugovora: 9011057735, potvrđenog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, pod brojem OU-681/2006, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika kao i u dijelu u kojem je sukladno promjenama kamatne stope po odluci tuženika ugovorena promjena mjesečnih anuiteta.

II. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., članka 7. kao i druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 07. ožujka 2006. godine, broj ugovora: 9011057735, potvrđenog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, pod brojem OU-681/2006, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF – švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja .

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa glavnice od 16.405,92 eura.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 13.465,74 eura i to :

- na iznos od 52,38 EUR od dana 11.09.2007. godine do 30.9.2015. g. - na iznos od 51,74 EUR od dana 11.10.2007. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 52,40 EUR od dana 11.11.2007. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 52,05 EUR od dana 11.12.2007. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 52,73 EUR od dana 11.01.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 53,46 EUR od dana 11.02.2008. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 97,12 EUR od dana 11.03.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 95,62 EUR od dana 11.04.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 94,53 EUR od dana 11.05.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 94,48 EUR od dana 11.06.2008. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 93,62 EUR od dana 11.07.2008. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 92,92 EUR od dana 11.08.2008. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 93,37 EUR od dana 11.09.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 96,51 EUR od dana 11.10.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 99,70 EUR od dana 11.11.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 96,49 EUR od dana 11.12.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 102,44 EUR od dana 11.01.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 102,94 EUR od dana 11.02.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 106,13 EUR od dana 11.03.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 101,57 EUR od dana 11.04.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 101,78 EUR od dana 11.05.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 100,80 EUR od dana 11.06.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 101,54 EUR od dana 11.07.2009. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 100,27 EUR od dana 11.08.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 101,15 EUR od dana 11.09.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 99,81 EUR od dana 11.10.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 100,52 EUR od dana 11.11.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 100,40 EUR od dana 11.12.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 102,57 EUR od dana 11.01.2010. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 104,09 EUR od dana 11.02.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 103,55 EUR od dana 11.03.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 105,63 EUR od dana 11.04.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 106,92 EUR od dana 11.05.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 109,69 EUR od dana 11.06.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 112,31 EUR od dana 11.07.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 109,04 EUR od dana 11.08.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 117,83 EUR od dana 11.09.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 113,47 EUR od dana 11.10.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 113,77 EUR od dana 11.11.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 117,49 EUR od dana 11.12.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 98,57 EUR od dana 11.01.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 93,81 EUR od dana 11.02.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 95,15 EUR od dana 11.03.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 93,12 EUR od dana 11.04.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 97,25 EUR od dana 11.05.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 100,35 EUR od dana 11.06.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 83,45 EUR od dana 11.07.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 96,33 EUR od dana 11.08.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 84,01 EUR od dana 11.09.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,19 EUR od dana 11.10.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,34 EUR od dana 11.11.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,23 EUR od dana 11.12.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,53 EUR od dana 11.01.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 67,21 EUR od dana 11.02.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 67,15 EUR od dana 11.03.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,69 EUR od dana 11.04.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,87 EUR od dana 11.05.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 67,26 EUR od dana 11.06.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,71 EUR od dana 11.07.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,71 EUR od dana 11.08.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,24 EUR od dana 11.09.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,83 EUR od dana 11.10.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,56 EUR od dana 11.11.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,35 EUR od dana 11.12.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,62 EUR od dana 11.01.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,47 EUR od dana 11.02.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,18 EUR od dana 11.03.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,18 EUR od dana 11.04.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,28 EUR od dana 11.05.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 64,90 EUR od dana 11.06.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 63,86 EUR od dana 11.07.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 64,46 EUR od dana 11.08.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 64,79 EUR od dana 11.09.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,33 EUR od dana 11.10.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,32 EUR od dana 11.11.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,81 EUR od dana 11.12.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 64,87 EUR od dana 11.01.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,72 EUR od dana 11.02.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 3,90 EUR od dana 11.10.2006. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 8,24 EUR od dana 11.11.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 15,07 EUR od dana 11.01.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 14,11 EUR od dana 11.02.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 32,57 EUR od dana 11.03.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 12,71 EUR od dana 11.04.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 14,65 EUR od dana 11.05.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 9,80 EUR od dana 11.06.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 14,32 EUR od dana 11.07.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 8,01 EUR od dana 11.08.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 13,30 EUR od dana 11.09.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 6,84 EUR od dana 11.10.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 10,20 EUR od dana 11.11.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 7,54 EUR od dana 11.12.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 15,59 EUR od dana 11.01.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 22,83 EUR od dana 11.02.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 18,50 EUR od dana 11.03.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 26,39 EUR od dana 11.04.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 29,34 EUR od dana 11.05.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 38,83 EUR od dana 11.06.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 53,68 EUR od dana 11.07.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 30,81 EUR od dana 11.08.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 73,55 EUR od dana 11.09.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 54,41 EUR od dana 11.10.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 52,20 EUR od dana 11.11.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 65,23 EUR od dana 11.12.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 93,28 EUR od dana 11.01.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 67,13 EUR od dana 11.02.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 76,40 EUR od dana 11.03.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 61,80 EUR od dana 11.04.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 80,70 EUR od dana 11.05.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 97,60 EUR od dana 11.06.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 89,63 EUR od dana 11.07.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 182,67 EUR od dana 11.08.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 108,20 EUR od dana 11.09.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 100,92 EUR od dana 11.10.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 102,54 EUR od dana 11.11.2011. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 100,69 EUR od dana 11.12.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 110,43 EUR od dana 11.01.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 116,14 EUR od dana 11.02.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 116,37 EUR od dana 11.03.2012. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 112,99 EUR od dana 11.04.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 114,32 EUR od dana 11.05.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 118,25 EUR od dana 11.06.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 114,37 EUR od dana 11.07.2012. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 116,14 EUR od dana 11.08.2012. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 104,51 EUR od dana 11.09.2012. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 108,75 EUR od dana 11.10.2012. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 115,01 EUR od dana 11.11.2012. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 113,52 EUR od dana 11.12.2012. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 117,10 EUR od dana 11.01.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 108,77 EUR od dana 11.02.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 105,92 EUR od dana 11.03.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 115,04 EUR od dana 11.04.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 108,78 EUR od dana 11.05.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 107,18 EUR od dana 11.06.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 98,76 EUR od dana 11.07.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 103,63 EUR od dana 11.08.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 106,15 EUR od dana 11.09.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 110,77 EUR od dana 11.10.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 110,65 EUR od dana 11.11.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 115,91 EUR od dana 11.12.2013. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 108,15 EUR od dana 11.01.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 110,13 EUR od dana 11.02.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 112,20 EUR od dana 11.03.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 110,91 EUR od dana 11.04.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 108,46 EUR od dana 11.05.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 107,59 EUR od dana 11.06.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 110,34 EUR od dana 11.07.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 113,57 EUR od dana 11.08.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 114,68 EUR od dana 11.09.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 114,24 EUR od dana 11.10.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 117,97 EUR od dana 11.11.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 119,18 EUR od dana 11.12.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 119,82 EUR od dana 11.01.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 119,92 EUR od dana 11.02.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 119,92 EUR od dana 11.03.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 119,92 EUR od dana 11.04.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 119,92 EUR od dana 11.05.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 119,92 EUR od dana 11.06.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 119,91 EUR od dana 11.07.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 119,91 EUR od dana 11.08.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 119,91 EUR od dana 11.09.2015. godine do 30.09.2015. g.

sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženu kamatu od 30.09.2015. g. do isplate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

V.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos od 2.940,18 eura.

VI . Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.760,43 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od 29. lipnja 2026. g. pa do isplate sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio 7. ožujka 2006. g. ugovor o kreditu broj 9011057735 za iznos od 114.680,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i redovnu kamatu koja tijekom postojanja obveze po ugovoru iznosi 4,30 % godišnje te rokom vraćanja od 360 mjeseci. Navodi da je 11.12.2015.g. sklopljen Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Navodi da su ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Poziva se na presudu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu vezanom za ugovaranje kamatnih stopa kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika i njegovim internim aktima a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Presudom VTS RH od 14. lipnja 2018. g. da je presuđeno da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna u ugovorima koji su ugovoreni u svih 8 banaka među kojima je i tuženik. Osim ništavne kamatne stope tužitelji ističu da je ništava i odredba ugovora o valutnoj klauzuli te se između ostalog pozivaju i na presudu VTSH posl .br. Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. po kojoj su banke sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošača trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Provedenom konverzijom da tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije pa pretplata prema preliminarnom nalazu iznosi 16.405,92 eura koliko je tražio u tužbi. Slijedom navedenog predlažu da sud usvoji tužbeni zahtjev konačno preciziran podneskom od 5.11.2025. g. kojim traži isplatu preplaćenih iznosa po ništavoj odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 13.465,74 eura s kamatama i troškovima postupka.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da treba uzeti u obzir da su stranke 11.12.2015.g. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15).Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove na način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Konverzija da je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit bio u EUR što da uključuje i kamate. Stoga da je kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR. Tužitelj da je prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovora o kreditu pa onda da više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Navodi i da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim propisima. Osporava bi tužitelju nastupila šteta koju bi on prouzročio. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja. Protivio se povlačenju dijela tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši. Druge dokaze stranke nisu predlagale.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu sa tuženikom 3.3..2006. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 114.680,62 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 1. istog ugovora ( l.s.9) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 360 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni kredit kako to proizlazi iz teksta ugovora (čl.2.ugovora), kao i iskaza tužitelja. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kreditna sredstva upotrijebio za kupnju stana na adresi svog prebivališta u kojem stanu i živi. U tom smislu tužitelju nije ni osporeno svojstvo potrošača.

6.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

7. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da mu zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li postoji potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja tuženika.

8. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.

16. U konkretnom slučaju, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužitelj) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava kao stambeni, što je u skladu i s iskazom tužitelja. Na iskaz tužitelja tuženik je samo paušalno i neargumentirano prigovorio, međutim nije predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza kojima bi osporio iskaz oba tužitelja. Tuženik je s druge strane odustao do prvotno predloženog dokaza za saslušanjem osobnog bankara ostalih njegovih djelatnika.

17. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je podigao kredit u valuti CHF jer mu je u banci rečeno da je povoljniji od kredita u drugoj valuti, nije bilo nikakvog govora ni o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Naveo je kakao nije mogao utjecati na tekst ugovora koji je bio pripremljen; potpisao je aneks ugovora jer je to isto bilo kao i ugovor o kreditu po principu „ uzmi ili ostavi „ .U banci mu je rečeno da je Švicarska stabilna država pa joj je i valuta stabilna.

18. Također, tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 4. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa-NN 153/04 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

19. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, i sam tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF niti o rastu tečaja niti mu je bilo tko spomenuo rizik podizanja kredita u predmetnoj valuti; odluku o podizanju kredita u ovoj valuti donio je jer je bilo povoljnije.

20. Kako su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim naprijed navedenim odlukama to je zahtjev tužitelja usvojen u točki I i II izreke. Nastavno navedenom trebalo je odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženih iznosa te o prigovoru zastare.

21. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek istekom 13. lipnja 2019.g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom )a tužba je podnesena 10. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Ako se gleda i na zahtjev za kamatama na preplaćene iznose do konverzije onda ni takav zahtjev nije zastario jer je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina računajući od dana sklapanja aneksa ugovoru a to je 11.12.2015. g. jer je tek tada potrošač mogao zahtijevati povrat koristi koju je banka ostvarila zadržavanjem preplaćenih iznosa. S obzirom da je ova tužba podneska 10. 6.2019. g. a aneks ugovora sklopljen 11.12.2015.. g. onda zahtjev tužitelja nije u zastari.

22.Iz nalaza vještaka Marina Rameše slijedi da je u tužitelju u razdoblju od početka otplate do konverzije bilo zaračunato na ime kamatne promjene kamatne stope 6.555,53 eura više a uslijed rasta tečaja u odnosu na početni 6.910,21 eura. zatezne kamate na preplate tečaja i kamata u anuitetnoj otplati da iznose 6.134,85 eura. U pogledu ispravnosti izračuna konverzije vještak je naveo da je metodologija izračuna konverzije propisana u čl. 19. Zakon o potrošačkom kreditiranu. Primjenu metodologije za izračun konverzije da se revidirale revizorske kuće a sam izračun tuženika da je matematički ispravan.

23. Stranke nisu imale primjedbi na matematički obračun vještaka. Na ročištu 15. svibnja 2026. g. odrekle su se prava na saslušanje vještaka budući nemaju primjedbi na matematički izračun. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev po nalazu vještaka te traži preplaćene razlike s osnove ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništave odredbe o valutnoj klauzuli. Kako je smanjio dio tužbenog zahtjeva čemu se tuženik protivio odluka je donesena uzimajući u obzir visinu prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva.

24. Svaka preplaćena rata predstavlja stjecanje bez osnove a obveza vraćanja nastaje odmah kada je banka primila preplatu. Konverzija je u pravilu korigirala glavnicu i buduće obveze ali nije isplatila zakonske zatezne kamate koje su do tada nastale. Tražbina potrošača na zatezne kamate je zasebna novčana tražbina koja je nastala prije konverzije i ne prestaje činjenicom sklapanja aneksa ugovora. Zato treba uračunati ono što je stvarno priznato konverzijom ali priznati pravo potrošaču na zatezne kamate na svaku preplatu do dana konverzije.

25. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

26. Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je doveo u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

27. Međutim, tužitelj, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

28. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

29. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga Dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i VSRH u rješenju E1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14).

30. Odredbe Dodatka ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. ZZP/14, važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

31. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

32. Tako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do njegova sklapanja je došlo na temelju pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije.

33. Kraj činjenice da je tuženik postupio na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

34. Primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o jednostranoj izmjeni stope redovne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

35. Na taj način je valjano prestala obveza tuženika (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka ugovoru sa tuženikom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate.

36.Tužitelju jedino pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužitelj preuzeo sklapanjem Dodatka ugovora. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije.

38. Takvo stajalište izraženo je u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. g. i glasi: „ Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita ( 30.9.2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

39. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva sud je imao u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda izrađeno u odluci Rev-457/2025 prema kojem je provedenom zakonskom konverzijom uspostavljena nova ravnoteža prava i obveza ugovornih strana u odnosu na glavno novčano potraživanje nastalo zbog ništetnih ugovornih odredbi slijedom čega korisnicima kredita ne pripada pravo na zasebnu isplatu preplaćenih iznosa koji su bili obuhvaćeni konverzijom pa je tužbeni zahtjev u odnosu na iznos glavnice odbijen.

40. Sud je imao u visu praksu Europske unije uključujući presudu u predmetu

-118/17 Z prema kojoj nacionalni sud mora ispitati je li zakonodavnom intervencijom uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale. Međutim, predmet ovog spora nije ocjena valjanosti provedene konverzije niti pitanje njezine usklađenosti s pravom Europske unije već postojanje pojedinih imovinskopravnih zahtjeva nakon što je konverzija provedena i njezini učinci nastupili među strankama.

41. Temeljem izloženog usvojen je zahtjev tužitelja za isplatom zakonskih kamata obračunatih na pojedine preplaćene iznose i to u dijelu zatraženom od tužitelja a to je na iznos od 13.465,74 eura dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev odbijen. Iako je vještak izračunao kamate na preplaćene iznose od konverzije tužitelj nije postavio zahtjev u apsolutnom iznosu pa je određena kamata na načni kao u izreci ali prema zahtjevu tužitelja.

42. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj odbijen s glavnicom ali je uspio u dijelu za zatraženu zakonsku kamatu sud je odlučio da mu je tuženik u obvezi nadoknaditi određeni trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice . Pri tome je uzeta u obzir činjenica da je spor bio usmjeren na zaštitu prava potrošača zbog nepoštenih ugovornih odredbi te da odbijeni dio zahtjeva (u odnosu na glavnicu) proizlazi isključivo iz učinaka konverzije prema novijem pravnom shvaćanju. Sud EU je rekao da se direktivi 93713 protiv nacionalno pravilo prema kojem bi potrošač iako je uspio dokazati nepoštenost ugovoren odredbe morao snositi dio troškova samo zato što mu nije dosuđen cjelokupan novčani zahtjev. Stoga tužitelju pripada trošak koji je bio potreban za vođenje parnice ali prema vrijednosti predmeta prihvaćenog zahtjeva ( a to je kamata koju je vještak obračunao u iznosu od 6.134,85 eura ( iako tužitelju priznat nešto manji iznos ) . Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 9.6.2023. g. u visini od po 100 bodova, sastav podneska od 5.11.2025. g. u visini od 50 bodova ( Tbr.8/3 ), zastupanje po punomoćnici iz redova odvjetnika na ročištima 9.11.2023. g. i 15.5.2026. g. u visino od po 100 bodova a na ročištu 31.8.2023. g. po 50 bodova ( Tbr.9/2 – pripremno ročište ) što sa PDV-om, troškovima vještačenja od 300 eura i pristojbom na tužbu od 210,43 eura iznosi 1.760,43 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen jer mu nisu priznati preostali popisani troškovi jer se radi o podnescima u kojima se iznose pravna stajališta i ponavljaju navoi8d.

43. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci, 29. lipnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

U Rijeci ,29.6.2026. g.