Poslovni broj: Us I-1544/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja EŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupan po opunomoćeniku (zaposleniku tuženika) ZŠ (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi priznavanja prava iz mirovinskog osiguranja, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 28. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i opunomoćenika tuženika, dana 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 141-02/24-03/03518105448, Urbroj: 341-99-06/2-24-6699 od 06. svibnja 2025.

Obrazloženje

1.Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-369/2025-19 od 20. lipnja 2025. predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-2276/2025 ustupljen je na rješavanje Upravnom sudu u Splitu. Kod ovog suda predmet je zaveden pod poslovnim brojem Us I-1544/2025.

2.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 141-02/24-03/03518105448, Urbroj: 341-99-06/2-24-6699 od 06. svibnja 2025. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, Klasa: 141-02/23- 03/03518105448 Urbroj: 341-25-06/2-23-208858 od 27. rujna 2024. (dalje: prvostupanjsko rješenje), a kojim rješenjem je tužitelju, rođenom **.**.1968., pripadniku Hrvatskog vijeća obrane (dalje: HVO), odbijen zahtjev za obnovu postupka okončanog pravomoćnim rješenjem Područne službe u Zagrebu, broj: 637809 od 2. srpnja 2007.

3.Tužitelj tužbom pobija zakonitost navedenog drugostupanjskog rješenja iz svih zakonom predviđenih razloga. Ističe da mu je rješenjem Područne službe u Zagrebu od 01.07.2006. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad i to primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području stradalnika rata u BiH (dalje: Ugovor HVO), a koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji. U navedenom rješenju da je, između ostalog, navedeno i da je bio pripadnik HVO-a u razdoblju od 08.04.1992. do 22.04.1996. Imajući u vidu navedeno naglašava da službena evidencija Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida iz Domovinskog rata u Federaciji BiH još uvijek nije kompletna, kao što nije bila ni u vrijeme kada je podnio zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu u RH, ali imajući u vidu činjenicu da su branitelji, pripadnici HVO-a u BiH u navedenom razdoblju bili svedeni na rub egzistencije, njemu da je bilo bitno ostvariti bilo kakvo stalno primanje za zasluge i doprinos tijekom Domovinskog rata. Stoga da je i potpisao Izjavu o svom sudjelovanju u HVO-a tijekom domovinskog rata u razdoblju od 08.04.1992. do 22.04.1996. No, da se istovremeno obratio i Federalnom ministarstvu za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata s ciljem kompletiranja svog ratnog puta u skladu sa stvarnim činjeničnim stanjem, budući da se pripremama za obranu i obrani priključio dragovoljno već 18.09.1991. Nadalje ističe da organizacijske cjeline Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, u slučaju nepostojanja podataka u službenim evidencijama o ratnom putu vojnih obveznika, prema važećim zakonskim propisima, imaju i obvezu obraćanja Arhivskom depou Ministarstva obrane. Postupajući po navedenom, a po završetku naprijed navedenih radnji, da mu je izdano i Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata u FBiH, Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Posušje, a prema kojem da je bio pripadnik HVO-a u razdoblju od 18.09.1991. do 22.4. 1996. U daljnjem tijeku postupka da se obratio i Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje zahtjevom za obnovu postupka s ciljem priznavanja statusa dragovoljca iz Domovinskog rata, a koji je definiran člankom 2. ZOHBDR-a.

lako je njegov zahtjev već prethodno bio odbijen rješenjem povodom njegove žalbe i to Središnje službe u Zagrebu, broj: 451193, Urbroj: 341-99-06/2-23-5893 od 05.12.2023. da je poništeno prvostupanjsko rješenje Područne službe u Zagrebu i predmet vraćen na ponovni postupak. U izvršenju tog rješenja, njegov zahtjev za obnovu postupka okončanog pravomoćnim rješenjem od 02.07.2007. da se ponovno odbija, ali ovaj put uz tvrdnje navedenog tijela da je u razdoblju od 18.09.1991. do 02.04.1992. bio pripadnik Kriznog stožera, te u svezi članka 2.ZOHBDR-a kojim se definira status dragovoljca, pa da proizlazi da nije bio dragovoljac iz Domovinskog rata, te da ne ispunjava ni uvjete za priznanje statusa dragovoljca iz Domovinskog rata i primjenu polaznog faktora 1,85, a što je i utvrđeno u postupku po žalbi na naprijed navedeno rješenje i to spornim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe u Zagrebu, klasa: UP/II 141-02/2403/03518105448, ur.broj: 341-99- 06/2-24-6699 od 06.05.2025. Smatra potrebnim istaknuti činjenice o kojima da prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo HZMO nema saznanja, iako da je u svojim žalbama to jasno naglasio, no, da navedena tijela nisu poduzela radnje u cilju utvrđivanja istih. Navodi naime da je HVO bilo oružana snaga i najviše izvršno i upravno tijelo Hrvatske Republike Herceg-Bosne te glavna oružana snaga E u [adresa] za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini te da je osnovan 8. travnja 1992. što se slavi kao Dan utemeljenja HVO-a, a prije formiranja HVO-a, odnosno prije 08.04.1992. da su na području Bosne i Hercegovine, netom nakon početka agresije od neprijatelja, imali MZ i Krizne stožere, odnosno organizaciju ljudstva (dragovoljaca) iz Domovinskog rata u cilju priprema za obranu od agresora. Isto tako, na trećoj sjednici Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) 29. svibnja 1991., da je donesen prijedlog ustroja stranačkih regionalnih zajednica općina radi lakšeg koordiniranja na terenu što da je bio početak priprema za obranu. Formiranje Kriznih stožera, kasnije HVO-a, da je bila reakcija hrvatskog naroda na agresiju Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih postrojbi u prvoj fazi rata. Nakon svibnja 1991. na teritoriju Bosne i Hercegovine da su uspostavljeni Krizni stožeri prema konceptu općenarodne obrane. Na 24. sjednici Središnjeg odbora HDZ- a BiH 6. kolovoza 1991. da je zaključeno je da se stanovništvo pripremi u skladu s načelima općenarodne obrane. Oružane postrojbe hrvatskog naroda da su se formirale po selima, prigradskim naseljima, kvartovima u gradovima da bi kasnije bile organizirane u bojne na razini općina. Postrojbe utemeljene po selima i gradovima, da nisu bile integrirane u jedinstveno zapovjedništvo sve do Odluke Hrvatske zajednice Herceg Bosne (HZHB) o formiranju HVO-a i to 8. travnja 1992. godine. HVO da je formiran kao instrument za obranu i oslobađanje Bosne i Hercegovine upravo nakon postizanja njezine neovisnosti i međunarodnog priznanja. Slijedom toga HVO da je formiran jer nisu postojale druge organizirane snage koje bi branile Bosnu i Hercegovinu, a HZHB da je bila jedina organizacija u stanju zaštiti Z u [adresa]. Slijedom navedenog tužitelj ističe da je kao pripadnik Kriznog stožera, odnosno prije formiranja HVO-a bio prisutan na lokalitetu Posušja, aktivno sudjelujući u organizaciji obrane od agresora i to obnašajući dužnosti vojnika po zapovijedima nadređenih. Prvenstveni opis njihovih zadaća da je bio osiguranje objekata, stanovništva i očuvanje suvereniteta hrvatskog naroda, uz održavanje straža i smjena po zapovijedima nadređenih na terenima i to sve u svojstvu pripadnika samostalne bojne HVO-a Posušje, koja da je u to vrijeme bila pod zapovjedništvom Kriznog stožera, ali da je izravno djelovala na terenima u pružanju otpora agresoru. Isto tako, do formiranja HVO-a, odnosno do 08.04.1992. da je bio prisutan i na terenu Kupresa i Livanjskoj bojišnici, gdje su izvršavali vojne zadaće po zapovijedima nadređenih na prvoj crti bojišnice. Na tom području da je djelovala Posuška bojna koja je bila pod zapovjedništvom Kriznog stožera Posušje i koje je bio pripadnik. Prilikom bitke za Kupres tijekom 1992.godine da je dosta pripadnika Posuške bojne stradalo i poginulo uslijed djelovanja agresora na navedenim terenima. Stoga da se postavlja opravdano pitanje zbog čega je HZMO utvrdio da nije bio dragovoljac tijekom Domovinskog rata obzirom da je sudjelovao u svim vojnim akcijama postrojbe do 08.04.1992.godine, a koja je bila pod zapovjedništvom Kriznog stožera, a kasnije HVO-a (pravni slijednik). Nadalje ističe da je Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata u cilju uspostavljanja jedinstvenog registra branitelja u skladu sa Zakonom o pravima razvojačenih branitelja i članova njihovih obitelji u FBiH, jasno odredilo da se pripadnicima H. komponente razdoblje sudjelovanja u OS HVO-a prije službenog datuma formiranja HVO-a, odnosno prije 08.04.1992. evidentira pod pripadnosti Općinskim i Kriznim stožerima, što je stvarno i činjenično stanje, a kako je to prethodno naglašeno. Navodi da, ukoliko je potrebno, može priložiti i Uvjerenje o pripadnosti HVO-a u razdoblju od 18.09.1991. do 22.04.1996. od Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, no, ponovno naglašava da se iz Kriznih stožera kasnije formiraju postrojbe koje u konačnici i ulaze u sastav HVO-a. Uvidom u Uvjerenja o pripadnosti HVO-a u cilju ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu u RH sukladno odredbama ZOHBDR-a u drugim općinama u FBiH, da je očito da neki uredi/organizacijske cjeline i dalje, unatoč propisima Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida iz domovinskog rata, izdaju uvjerenja o pripadnosti HVO-a u razdoblju od 18.09.1991. do 22.04.1996., što proizlazi da je jedina greška Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Posušje, odnosno organizacijske cjeline Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida iz Domovinskog rata što je prilikom izdavanja uvjerenja o njegovoj pripadnosti, broj: 07/1-45/3-257/23 od 22.02.2023.godine, konkretizirala postrojbe kojih je bio pripadnik, odnosno pripadnik HVO-a (Kriznog stožera) u razdoblju od 18.09.1991. do 02.04.1992., VP 1709 Posušje u razdoblju od 02.04.1992. do 04.05.1992., te VP 1707 Livno u razdoblju od 04.05.1992. do 22.04.1996. Smatra da je riječ o svim postrojbama HVO-a, odnosno i Kriznog stožera iz kojeg se i formira HVO-a Posušje. Iz navedenog Uvjerenja da je vidljivo i da je formiranjem prve postrojbe u Posušju koja je bila po zapovjedništvom upravo Kriznog stožera bio pripadnik iste. Podsjeća da je HZMO i službeno pribavio odgovor Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida iz Domovinskog rata, odnosno uvjerenje na HZMO obrascu o podacima stradavanja i njegovoj pripadnosti OS HVO-a za vrijeme Domovinskog rata, a kojim se utvrđuje da je bio pripadnik HVO- a u razdoblju od 18.09.1991. do 22.04.1996. te da je ranjen dana 25.06.1994. u mjestu Vrpolje. Navedeno tijelo u spornom rješenju da ne postupa po istome već da utvrđuje da je datum osnivanja Kriznih stožera 18.09.1991., a datum osnivanja HVO-a 08.04.1992. te se cijeli period objedinjuje pod nazivom HVO ali da se razdoblje pripadnosti Kriznim stožerima ne može uzeti u obzir za priznavanje statusa dragovoljca, jer prema istom treba biti riječ o oružanom otporu agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s otporom, što da su u konačnici kontradiktorne tvrdnje. Ponovno naglašava da je u navedenom razdoblju, kao pripadnik Posuške bojne, koja je bila pod zapovjedništvom Kriznog stožera Posušje do 08.04.1992., a kasnije pod zapovjedništvom HVO-a Posušje, bio prisutan na terenima gdje je postrojba djelovala, pa tako i na terenu Kupresa i Livanjske bojišnice, gdje su imali ogroman broj i stradalih i poginulih pripadnika postrojbe prilikom obrane od agresora. Ukazuje na odredbe članka 2. ZOHBDR-a te stavka 3. istog članka, koje i citira, te se pita, a imajući u vidu sve gore navedeno, kako upravno tijelo utvrđuje i temeljem kojih činjenica da nije djelovao u izravnoj svezi s pružanjem otpora agresoru u cilju obrane suvereniteta Hrvatske i hrvatskog stanovništva na navedenim terenima. Upravno tijelo da u spornom rješenju utvrđuje da se razdoblje pripadnosti općinskim stožerima i razdoblje pripadnosti ratnim postrojbama HVO-a objedinjuje pod nazivom pripadnost HVO-a, a u ovoj situaciji da ipak pravi razliku između navedenih pojmova, iako da je isto raspolagalo i Uvjerenjem nadležnog tijela, odnosno Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Posušje da je tijekom Domovinskog rata bio pripadnik HVO-a u razdoblju od 18.09.1991. do 08.04.1992. Smatra da je postupanje upravnih tijela nezakonito i na njegovu štetu a što da je suprotno pravilima postupanja propisanima Zakonom o općem upravnom postupku. I drugostupanjsko tijelo da je propustilo pružiti mu pravnu zaštitu i omogućiti ostvarivanje prava koja mu pripadaju po odredbama ZOHBDR-a spornim rješenjem od 06.05.2025.godine. Smatra potrebnim naglasiti i da u prvobitnom spornom rješenju prvostupanjskog tijela HZMO uopće nije bilo razvidno temeljem kojih propisa isti smatra da nije učinio vjerojatnim okolnosti za obnovu postupka te priložio materijalni dokaz u smislu Zakona o općem upravnom postupku, već da se navedeno samo utvrđuje. Isto tako HZMO u spornim rješenjima da ne navodi bilo kakav zakonski propis temeljem kojeg je npr. odbacio materijalni dokaz u postupku, dok da se u jednom od spornih rješenja njegov zahtjev potpuno preinačio u nešto drugo. Ističe da mu je u ponovljenom postupku dostavljen obrazac-Tiskanice HZMO-a za ponovnim određivanjem invalidske mirovine, a koji da je kasnije i odbijen, pa smatra da se radi o povredi službene dužnosti od strane službene osobe, budući da se u ponovljenim postupcima samo iznose neosnovani i neutemeljeni osnovi za odbacivanjem njegova zahtjeva, a imajući u vidu da drugostupanjsko tijelo svojim rješenjem poništi jedan osnov, a prvostupanjski u ponovljenom postupku iznese drugi osnov, a kojega da nije ni spomenuo u prvobitnom rješenju. U svom zahtjevu da se pozvao i na članak 102. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno otklanjanje pogrešaka u rješenju, a o čemu da se Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu uopće nije izjasnila. Ukazuje na odredbu stavka 3. članka 41. Zakona o općem upravnom postupku te načelo pomoći neukoj stranci kao i na odredbu članka 52. kao i na povredu odredbe članka 30. istog Zakona. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da se osporavano drugostupanjsko rješenje poništi te da sud sam meritorno riješi stvar.

4.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana. Tužitelj da u bitnome ponavlja navode koje je iznio u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja tj. da mu je kao pripadniku Kriznog stožera (organizacija ljudstva-dragovoljaca iz Domovinskog rata u cilju priprema za obranu) od 18.9.1991. do 2.4.1992. trebalo priznati status dragovoljca i pri izračunu mirovine primijeniti polazn i faktor 1,85. Nadalje tuženik u bitnome ponavlja razloge obrazloženja osporavanog drugostupanjskog rješenja te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

5.U sporu je održavanjem rasprave i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).

6.Tužitelj je na raspravi ustrajao u navodima tužbe, predlaže da se osporavano drugostupanjsko rješenje poništi te je naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga.

7.Tuženik je po svom opunomoćeniku ustrajao u navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženju osporavanog rješenja.

8.Sud je izveo dokaze čitanjem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu ovog upravnog spora te dokumentacije spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9.Tužitelj a ni tuženik nisu zatražili niti popisali troškove ovog upravnog spora.

10.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11.Predmet ovog upravnog spora je sukladno odredbi članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporavanog drugostupanjskog rješenja.

12.Iz obrazloženja osporavanog rješenja i podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu je razvidno, kako slijedi:

-da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, broj: 637089 od 02.07.2007., tužitelju, pripadniku Hrvatskog vijeća obrane, priznato, počevši od 01.07.2006. pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad dijelom uzrokovane 70% ranjavanjem zadobivenim u ratu u Bosni i Hercegovini, a dijelom 30% bolešću izvan tih okolnosti, primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (Narodne novine – Međunarodni ugovor, broj: 2/06 – u daljnjem tekstu: Ugovor HVO);

-da je navedenim rješenjem pripadajuća svota mirovine utvrđena primjenom polaznog faktora 1,50 sukladno članku 17. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 19/13, 33/13, 148/13 i 92/14 - u daljnjem tekstu: ZOPHBDR) a to stoga jer iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tužitelju u Bosni i Hercegovini priznato svojstvo ratnog vojnog invalida rješenjem FBIH, Županije Zapadnohercegovačke, Općine Posušje od 05.08.2005., u kojem je navedeno da je bio pripadnik HVO-a od 2.4.1992. do 22.12.1995. i da je to dokazano uvjerenjem o okolnostima stradavanja od 5.4.2005.;

-da je tužitelj dana 18.2.2020. podnio zahtjev za obnovu postupka navedenog postupka u kojem je naveo da se u evidenciji Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata u Sarajevu, kao i kod Službe za branitelje iz Domovinskog rata, Općine Posušje vodi kao dragovoljac Domovinskog rata te da je njegovo aktivno učešće bilo od 18.9.1991. bez obzira što je u uvjerenju navedeno drugačije;

-da je zahtjev tužitelja rješenjem HZMO, Područne službe u Zagrebu od 25. studenog 2022. odbijen; da je to rješenje po tužiteljevoj žalbi rješenjem tuženika od 3. siječnja 2023. poništeno i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz uputu da od nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini pribavi razjašnjenje o različitim razdobljima pripadnosti tužitelja oružanim snagama HVO-a iskazanim u uvjerenjima od 14. travnja 1997., 5. travnja 2005., 15. prosinca 2022. i nakon što bosanskohercegovački nositelj dostavi Uvjerenje o pripadnosti HVO (Uvjerenje HZMO), u ponovnom postupku novim rješenjem odluči o zahtjevu za obnovu postupka prema Ugovoru HVO podnesenim 18. veljače 2020.;

-da je HZMO, Područna služba u Zagrebu donijela rješenje od 19. listopada 2023. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za određivanje invalidske mirovine prema članku 141. ZHBDR-a, da je po žalbi tužitelja to rješenje poništeno rješenjem tuženika od 5. prosinca 2023. i vraćeno prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz obrazloženje da se zahtjev od 18. veljače 2020. odnosi na obnovu postupka vezano za priznanje prava na invalidsku mirovinu prema Ugovoru HVO a ne prema članku 141. ZHBDR-a te je prvostupanjskom tijelu dana uputa da novim rješenjem odluči o obnovi postupka prema Ugovoru HVO a što se tiče podnesenog zahtjeva prema članku 141. ZHBDR-a prvostupanjskom tijelu je dana uputa da od tužitelja zatraži da se izjasni ostaje li pri navedenom zahtjevu ili ne, te da ovisno o utvrđenom, drugim rješenjem odluči o tom zahtjevu;

-da je potom rješenjem HZMO, Područne službe u Zagrebu od 30. rujna 1994. obustavljen postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja za određivanje mirovine prema ZHBDR podnesen dana 28. lipnja 2023. jer je stranka, kako proizlazi iz obrazloženja tog rješenja, svojom izjavom od 19. siječnja 2024. odustala od tog zahtjeva;

-da je na traženje prvostupanjskog tijela Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata, Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze dostavilo pismeno od 22. veljače 2023. u kojem navodi da nadležna organizacijska jedinica, u službenoj evidenciji za tužitelja ima slijedeće podatke o učešću: HVO Posušje (Krizni stožer) od 18. rujna 1991. do 2. travnja 1992.; VP 1709 Posušje od 02. travnja 1992. do 04. svibnja 1992.; VP 1707 Livno od 04. svibnja 1992. do 22. travnja 1996.;

-da je prema uvjerenju Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Posušje, broj: 07/58-45/3-9-1/23 od 30. siječnja 2023. tužitelj bio pripadnik HVO od 18. rujna 1991. do 22. travnja 1996. te da je ranjen 25. lipnja 1994 . u mjestu Vrpolje;

-da je rješenjem HZMO, Područne službe u Zagrebu od 27. rujna 2024. zahtjev tužitelja odbijen, uz obrazloženje da je tužitelj u razdoblju od 18. rujna 1991. do 2. travnja 1992. bio pripadnik Kriznog stožera Posušje, te vezano za članak 2. ZHBDR-a kojim se definira status dragovoljca da proizlazi da tužitelj nije bio dragovoljac Domovinskog rata prema članku 2. ZHBDR-a te da isti ne ispunjava uvjete za priznanje statusa dragovoljca iz Domovinskog rata i primjenu polaznog faktora 1,85;

-da je tužitelj na to rješenje izjavio žalbu, koja u bitnome odgovara navodima predmetne tužbe, a koja žalba je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 6. svibnja 2025. odbijena te potvrđena pravilnost prvostupanjskog rješenja od 27. rujna 2024.

13.Polazeći od svih prednjih utvrđenja, ovaj sud osporavano drugostupanjsko rješenje cijeni pravilnim i zakonitim dok prigovori tužitelja nisu osnovani niti od utjecaja za drugačije rješavanje ove upravne stvari.

14.Tužitelj naime pobija navedeno drugostupanjsko rješenje jer smatra da mu je trebalo priznati status dragovoljca iz Domovinskog rata za razdoblje od 18. rujna 1991. do 2. travnja 1992. te pri izračunu mirovine primijeniti polazni faktor 1,85.

15.Prvenstveno je za navesti da ne stoje tvrdnje tužitelja da se tuženik odnosno prvostupanjsko tijelo ne poziva ne poziva na niti jednu zakonsku odredbu. Ovo stoga jer se tuženik u obrazloženju osporavanog drugostupanjskog rješenja poziva na odredbe članka 123. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, članak 134. stavak 1. ZOMO-a (koje govore o obnovi postupka), na članak 17. stavak 1. i 2. ZOPHBDR-a (koje govore o polaznom faktoru za izračun invalidske mirovine M iz Domovinskog rata) te na odredbe članka 2. stavak 1. i 2. (kojima se definira status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata te što se smatra sudjelovanjem u obrani neovisnost, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske) a koje odredbe je tuženik u osporavanom drugostupanjskom rješenju i citirao, pa se tužitelj u odnosu na iste upućuje na obrazloženje osporavanog drugostupanjskog rješenja.

16.Suprotno navodima tužitelja, ovaj sud smatra da je tuženik sukladno navedenim zakonskim odredbama te utvrđenom činjeničnom stanju (prvenstveno podacima iz dopisa nadležnog tijela Bosne i Hercegovine od 22. veljače 2023.), pravilno utvrdio da se razdoblje pripadnosti općinskim kriznim stožerima od 18. rujna 1991. do 2. travnja 1992. ne može uzeti u obzir za priznavanje statusa dragovoljca prema hrvatskim propisima odnosno prema članku 2. stavku 2. ZOPHBDR-a. Budući da se tužitelj, kao pripadnik Kriznog stožera u navedenom razdoblju, ne može smatrati dragovoljcem Domovinskog rata u smislu članka 2. stavak 2. ZOPHDR-a te isti ne ispunjava ni pretpostavke za primjenu polaznog faktora 1,85 pri izračunu invalidske mirovine, a koji polazni faktor je propisan za invalidske mirovine dragovoljaca Domovinskog rata koji imaju status HRVI-a (članak 17. stavak 2. ZOPHBDR-a). U primjeni Ugovora HVO, činjenice koje su potvrđene od strane bosanskohercegovačkih tijela trebaju ispuniti kriterije predviđene hrvatskim propisima. Osim toga, iz upravnosudske prakse proizlazi da sama pripadnost postrojbama HVO-a nije dostatna za priznavanje statusa dragovoljca u primjeni Ugovora (npr. presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-2318/16-2 od 3. studenog 2016. i broj Usž-1747/21-2 od 23. studenog 2021.). Kao što je naprijed navedeno, primjena Ugovora HVO podrazumijeva ispitivanje udovoljenja kriterijima predviđenim hrvatskim propisima, odnosno pretpostavkama za status dragovoljca iz Domovinskog rata prema hrvatskim propisima. Ostali elementi izračuna invalidske mirovine tužitelja nisu posebno osporavani, a sud ih smatra dostatno i pravilno obrazloženim od strane javnopravnih tijela.

16.Uzevši u obzir sve izloženo ovaj sud osporavano drugostupanjsko rješenje cijeni pravilnim i zakonitim. U upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari, utvrđene su sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje predmetne upravne stvari uz pravilnu primjenu materijalnog propisa. Nadalje, osporavano drugostupanjsko rješenje je u dostatnoj mjeri obrazloženo sukladno odredbi članka 98. stavak 5. ZUP-a. Navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporavanog rješenja.

17.Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je, a kako je osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, zakonito, na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu, 29. lipnja 2026.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

-tužitelju putem opunomoćenika,

-tuženiku,

-u spis.