- 1 -              III Kr 7/2024-3

Broj: III Kr 7/2024-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog R. V. zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 228. st. 1. i čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak i 101/17 - dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Gospiću od 27. veljače 2023. broj K-143/2021-33 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 29. rujna 2023. broj Kž-291/2023-6, u sjednici održanoj 17. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog R. V. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude osuđenik R. V. proglašena je krivim zbog kaznenog djela teške krađe u pokušaju iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. i čl. 34. st. 1. KZ/11 te je na temelju čl. 229. st. 1. i čl. 34. st. 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca s tim da mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne iznosi sedam mjeseci, dok se uvjetovani dio kazne u trajanju od sedam mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Protiv obje citirane presude osuđenik je po braniteljici T. M. Š., odvjetnici iz K., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer da su teško povrijeđeni pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), presumpcija nevinosti iz čl. 28. Ustava i pravo na neovisan sud iz čl. 29. Ustava te pravo na pravično suđenje iz čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), s prijedlogom da se ukinu obje citirane presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Postupajući u skladu s odredbom na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/08 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 08/22 - dalje: ZKP/08) prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Osuđenik tvrdi da su mu navedena ustavna i konvencijska prava povrijeđena time što se pravomoćna presuda temelji na iskazu svjedoka K. L. koji je na raspravi prilikom davanja iskaza u sudnici osuđenika prepoznao kao počinitelja predmetnog kaznenog djela i da je na taj način de facto kroz „obični svjedočki iskaz“ provedena istražna radnja prepoznavanja iz čl. 301. ZKP/08. To je učinjeno nakon što je dokazna radnja prepoznavanja, koje je povedena u policijskoj postaji Ogulin, a u kojoj je isti svjedok L. prepoznao osuđenika kao počinitelja, kao nezakonit dokaz izdvojena iz spisa na temelju pravomoćnog rješenja prvostupanjskog suda od 30. listopada 2017., broj Kov-135/2017. U zahtjevu se ističe da je, međutim, takva na raspravi faktički izvedena radnja prepoznavanja, provedena protivno izričitim odredbama čl. 301. st. 2. i 4. ZKP/08 jer da svjedok K. L. prije prepoznavanja nije bio upitan je li mu nakon vremena u kojemu je opažao, a prije prepoznavanja, predmet prepoznavanja bio pokazan u naravi, na fotografiji, računalu, evidenciji, snimci, zbirci podataka ili drugdje, da li zna druge okolnosti koje mogu utjecati na prepoznavanje (st. 2. citiranog propisa), te da svjedoku koji je obavljao prepoznavanje nisu na raspravi uz osuđenika pokazane druge njemu nepoznate osobe (st. 4.).

7. Suprotno navedenim tvrdnjama osuđenika, nema govora da bi time što je svjedok K. L., iznoseći na raspravi svoj iskaz o okolnostima vezane za provalu, a koje je vidio kao čuvar Nacionalnog parka P. j., uz to naveo i da je počinitelj navedenog kaznenog djela osoba koja je u svojstvu optuženika bila nazočna u sudnici, došlo do povrede osuđenikovog prava na obranu, pravo na pravično suđenje zbog povrede presumpcije nevinosti i pravo na neovisan sud, neovisno o tome što je citiranim pravomoćnim rješenjem prethodno iz spisa kao nezakonit dokaz izdvojen zapisnik o dokaznoj radnji prepoznavanja iz čl. 301. ZKP/08.

7.1. Naime, prepoznavanje je, kao dokaza radnja koje je regulirana odredbama čl. 301.-303. ZKP/08, dokaz koji je u postupovnom smislu različit od iskaza svjedoka koji je kao zasebna dokazna radnja reguliran odredbama čl. 283.-300. ZKP/08 te se zakonitost i vjerodostojnost ta dva različita dokaza procjenjuje zasebno, svakog u kontekstu tih referentnih propisa.

7.2. Prema tome, bez obzira što je naprijed citiranim pravomoćnim rješenjem zapisnik o dokaznoj radnji prepoznavanja od strane K. L. bio izdvojen kao nezakonit dokaz, zato što je bilo postupljeno protivno čl. 301. st. 6. ZKP/08 jer R. V. kao okrivljenik nije bio poučen o pravu na branitelja u smislu odredbe čl. 273. ZKP/08, nije bilo nikakve zapreke da K. L., pri izvođenja dokazne radnje ispitivanja svjedoka na raspravi u iskazu navede da u sudnici prepoznaje optuženu osobu kao počinitelja predmetnog kaznenog djela. Dapače, u smislu čl. 283. st. 1. i 3. ZKP/08 dužnost je i obveza svjedoka, između ostalog, da sudu daje obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i drugim važnim okolnostima pa je svjedok L. iznoseći u iskazu na raspravi okolnosti u vezi počinjenja predmetnog kaznenog djela pravilno sudu ukazao da je osoba koja se nalazi u sudnici kao optuženik upravo ta osoba koju je kritične zgode vidio kao osobu koja je provalila u trgovinu i pokušala iz registar kase uzeti novac. Budući da pri tom iskazivanju na raspravi nije izveden dokaz prepoznavanjem, jasno je da svjedok L. nije ni trebao biti upozoren, kako to pogrešno smatra žalitelje, s odredbama koje se odnose na tu dokaznu radnju.

7.3. Potpuno su irelevantne, a u kontekstu citiranih postupovnih povreda na koje se osuđenik u zahtjevu poziva, tvrdnje osuđenika da je „licemjerno“ faktički vršiti prepoznavanje počinitelja u sudnici od strane svjedoka K. L. nakon što je ga je već jednom prepoznao u nezakonito provedenom postupku, nakon što ga je vidio na sudskom hodniku prije rasprave, te u okolnostima da je osuđenik bio jedina osoba koja je sjedila na mjestu predviđenom za optužene osobe. Tim se tvrdnjama, naime, u biti zapravo nastoji dovesti u sumnju vjerodostojnost takvog iskaza svjedoka K. L. sugerirajući da je taj dio iskaza svjedoka u kojem je na raspravi označio osuđenika kao počinitelja neistinit, jer je na opisan način kompromitiran (za koji pogrešno tvrdi da je jedini dokaz koji ga tereti, zanemarujući činjenicu da je sud kod donošenja osuđujuće presude imao u vidu i osuđenikovo priznanje koje je iznio u obrani pred državnim odvjetnikom 17. rujna 2017.). Na ovaj se način u zahtjevu u biti prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja zbog koje se osnove ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe čl. 517. ZKP/08, ne može podnositi.

8. Iz svih navedenih razloga, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 17. siječnja 2024.

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.