REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1328/2026-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Borni Okroša, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. svibnja 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 028-50-4160700 sklopljenog dana 04.06.2007.g. između tužitelja Krnek Denis, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao davatelja kredita, koji je solemniziran po javnom bilježniku Jadranka Knego- Rogina dana 05.06.2007. g. pod posl.br. OV- 13324/07, i to članka 2.1, i članka 7.1. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Raiffeisenbank Austria d.d., o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

II. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 028-50-4160700 sklopljenog dana 04.06.2007.g. između tužitelja Krnek Denis, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao davatelja kredita, koji je solemniziran po javnom bilježniku Jadranka Knego-Rogina dana 05.06.2007. g. pod posl.br. OV- 13324/07 i to članka 1., članka 2. i članka 7.1 u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita i iznosi anuiteta vežu uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb tužitelju Krnek [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 3.404,10 eura, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi iz točke 1. i 2. tužbenog zahtjeva o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi od 15% a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena koje teku po toj stopi od 1. kolovoza 2008.godine. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja s određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to na iznos od:

0,21 /eura 17.8.2007. do isplate,

0,78 /eura 17.11.2007. do isplate,

2,13 /eura 17.1.2009. do isplate,

1,35 /eura 16.2.2008. do isplate,

4,35 /eura 15.3.2008. do isplate,

3,84 /eura 16.4.2008. do isplate,

1,06 /eura 10.5.2008. do isplate,

1,57 /eura 1.7.2008. do isplate,

0,35 /eura 16.7.2008. do isplate,

0,10 /eura 16.9.2008. do isplate,

5,49 /eura 22.10.2008. do isplate,

9,41 /eura 1.11.2008. do isplate,

3,71 /eura 1.12.2008 do isplate,

10,97 /eura 1.1.2009. do isplate,

12,09 /eura 1.2.2009. do isplate,

12,61 /eura 1.3.2009. do isplate,

11,01 /eura 1.4.2009. do isplate,

11,28 /eura 1.5.2009. do isplate,

9,21 /eura 1.6.2009. do isplate,

7,67 /eura 1.7.2009. do isplate,

8,10 /eura 1.8.2009. do isplate,

8,92 /eura 1.9.2009. do isplate,

8,86 /eura 1.10.2009. do isplate,

8,05 /eura 3.11.2009. do isplate,

9,61 /eura 1.12.2009. do isplate,

10,87 /eura 1.1.2010. do isplate,

12,66 /eura 1.2.2010. do isplate,

12,26 /eura 1.3.2010. do isplate,

14,71 /eura 1.4.2010. do isplate,

14,27 /eura 1.5.2010. do isplate,

15,19 /eura 1.6.2010. do isplate,

22,98 /eura 1.7.2010. do isplate,

21,42 /eura 1.8.2010. do isplate,

26,35 /eura 1.9.2010. do isplate,

24,69 /eura 1.10.2010. do isplate,

22,00 /eura 1.11.2010. do isplate,

29,77 /eura 2.12.2010. do isplate,

35,21 /eura 1.1.2011. do isplate,

30,05 /eura 1.2.2011. do isplate,

31,93 /eura 1.3.2011. do isplate,

29,65 /eura 1.4.2011. do isplate,

30,12 /eura 3.5.2011. do isplate,

40,11 /eura 1.6.2011. do isplate,

41,15 /eura 1.7.2011. do isplate,

49,71 /eura 2.8.2011. do isplate,

45,48 /eura 1.9.2011. do isplate,

40,84 /eura 1.10.2011. do isplate,

40,74 /eura 1.11.2011. do isplate,

40,42 /eura 1.12.2011. do isplate,

42,74 /eura 3.1.2012. do isplate,

44,78 /eura 1.2.2012. do isplate,

45,09 /eura 1.3.2012. do isplate,

43,77 /eura 1.4.2012. do isplate,

44,75 /eura 1.5.2012. do isplate,

45,44 /eura 1.6.2012. do isplate,

44,42 /eura 3.7.2012. do isplate,

44,76 /eura 1.8.2012. do isplate,

44,00 /eura 1.9.2012. do isplate,

42,31 /eura 2.10.2012. do isplate,

44,23 /eura 1.11.2012. do isplate,

45,17 /eura 1.12.2012. do isplate,

44,61 /eura 1.1.2013. do isplate,

41,13 /eura 1.2.2013. do isplate,

44,18 /eura 1.3.2013. do isplate,

44,50 /eura 1.4.2013. do isplate,

43,38 /eura 1.5.2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana,

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, tužitelju Krnek Denis, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.805,62 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2026. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao Korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao Kreditorom dana 04. lipnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj 028-50-4160700, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14,276.62 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2. Predmetni ugovor o kreditu tužitelj je kao potrošač sklopio radi kupnje vozila, što proizlazi iz čl. 6. Ugovora o kreditu.

O ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke i zahtjevu za isplatu

3. Člankom 2. stavak 1. predmetnog ugovora o kreditu tužitelj se obvezao plaćati kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci Banke tj. tuženika o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20% godišnje.

4. I 1. dana 30. studenog 2007. godine povećanjem na 6,20%,

5. II 2. dana 31. svibnja 2008. godine povećanjem na 6,75%,

6. III 3. dana 31. ožujka 2009. godine povećanjem na 7,75%,

7. IV 4. dana 31. srpnja 2011. godine povećanjem na 7,50%,

8. V 5. dana 31. listopada 2011. godine povećanjem na 6,75%,

9. Stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi kojom je tužena banka ovlaštena svojom odlukom promijeniti kamatnu stopu, već je ista uključena u standardni tipski obrazac ugovora o kreditu tužene te ponuđena tužiteljici koja je kao korisnik kredita mogla prihvatiti predmetni ugovor s takvom odredbom ili odbiti sklopiti ugovor, a bez da je imala mogućnosti utjecati na sadržaj takve ugovorne odredbe.

10. Sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu je i inicijalni otplatni plan od dana 06.06.2007. godine iz kojeg je tužitelju bilo jasno te je razumio da je dužan plaćati anuitete u iznosu od 180.78 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz primjenu kamatne stope od 5,20 %.

11. Nadalje, iako su stranke ugovorile početnu kamatnu stopu u visini od 5,20%, tako ugovorenu kamatnu stopu tužena banka je jednostranom odlukom bez ikakvih obrazloženja povećavala.

12. Tuženik je umjesto prvotno ugovorene kamatne stope od 5,20 %, jednostranom odlukom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, istu mijenjao, a čime je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita, i to: Navedenim promjenama kamatne stope tijekom otplate kredita mijenjao se obračun; mijenjao se mjesečni anuitet, tako da je tužiteljica pretplatila mjesečne anuitete u iznosu koji će utvrditi vještak, a navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 5,20 % i svake promijenjene kamatne stope.

13. Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13 dalje ZID ZPK/13) je za ugovore u kojima nisu definirani jasni parametri po kojima se vrši promjena kamatnih stopa, naložena je obveza bankama da definiraju način promjene kamatnih stope, odnosno u slučajevima kada postoji aprecijacija tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita za više od 20%, sve dok takva aprecijacija postoji, ZID ZPK/13 je propisano da kamatna stopa ne može biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjena za 30% zaokruženo na dva decimalna mjesta.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015 potvrđena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda pod brojem P- 1401/12. donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa te je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja je tijekom postojanja obveze mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tuženice te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

15. Presuda donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa koji su pokrenule udruge za zaštitu prava potrošača obvezuje ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača, te se tužitelj kao potrošač ima pravo pozvati na sadržaj tih odluka tražeći individualnu pravnu zaštitu sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i 502.c. ZPP-a, pa je stoga i Naslovni sud vezan za utvrđenja u postupku radi zaštite kolektivnih interesa na koja se stranka pozove.

16. Tužiteljica smatra kako nije sporno da je tužena u ovom pojedinačnom slučaju postupila suprotno odredbi članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/93, 46/07 i 79/07) i protivno temeljnim načelima obveznog prava kada je nametnula ugovornu odredbu o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane banke bez jasno definiranih parametara budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavka 2. i članka 272. ZOO-a, stoga su odredbe predmetnog ugovora o kredita i to čl. 2 i 7. Ugovora u dijelu kojim se određuje promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke ništetne sukladno čl. 4., čl. 46. st. 2., čl. 50., čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), te sukladno čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. - dalje: ZoZP/03).

17. Ističe se da je posljedica ugovaranja takvih nepoštenih odredbi koje je nametnula tužena ništetnost istih, a posljedica ništetnosti ugovorne odredbe sukladno članku 323. ZOO-a je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora prema pravilima o stjecanju bez osnove propisanim čl. 1111. ZOO-a, stoga je tužena dužna tužiteljici vratiti novčane iznose koje je primila temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno iznose koje stekla temeljem svake jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koja se temeljila na ništetnim ugovornim odredbama.

18. Člankom 1. Ugovora o kreditu tužena se obvezala staviti na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 14.276,62 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF HNB-a na dan isplate kredita.

19. U ponovnom postupku VTS je odlukom posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. utvrdio da su po potrebi pribava spisa Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-

1401/12 i VTS-a posl.br. Pž-7129/13

O ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima 20. Čl. 7.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako se dio glavnice u iznosu CHF 12.018.79 otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu, a preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 2.257,83 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CH, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate glavnice kredita, na način kako je utvrđeno otplatnim planom.

21. Dakle, tužitelj je primio kunski iznos i vraćao je kredit u kunama, a funkcija valutne klauzule je trebala biti zaštita od pada vrijednosti novca, obzirom je u skorijoj prošlosti Republike Hrvatske dolazilo do inflacije hrvatske valute. Tečaj hrvatske kune je tijekom razdoblja u kojem je tužitelj otplaćivao kredit bio stabilan, ali je tečaj švicarskog franka kao „zaštitne“ klauzule značajno rastao što, ne samo da nije dovelo tuženu u gubitke, već je tužena na tečajnim razlikama znatno zaradila jer je faktično kredit isplatila u kunama i povrat kredita primala u kunama pa nije bila financijski pogođena rastom tečaja švicarskog franka u odnosu na tužitelja čije su se obveze udvostručile.

22. Od trenutka od kada se tužitelj obratio tuženoj za sklapanje ugovora kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak, pa do samog trenutka sklapanja ugovora, tužitelju nisu ni na koji način jasno i transparentno izložena djelovanja, rizici i mogući učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, nisu izloženi točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s takvom odredbom preuzeo te nije mogao znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz takve ugovorne odredbe, a posebno vezano za ukupni iznos njegove obveze i iznos zaduženja tijekom trajanja kredita.

23. Iz obrazloženja prethodno navedene odluke VTS-a od 14. lipnja 2018 citira se sljedeće: „Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno,moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.”

24. Kako je već prethodno obrazloženo, obzirom su sudovi koji odlučuju u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezani za utvrđenja suda iz kolektivnog spora, nedvojbeno je i da je ugovorna odredba konkretnog Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak nepoštena sukladno čl. 87. ZZP-a, te kao takva ništetna.

25. Sukladno obrazloženjima iz točke III.1 i III.2. i IV.1. i IV.2., tužitelj je, radi utvrđivanja stvarnog iznosa koji je tužena stekla bez osnove, angažirala prije pokretanja ovog sudskog postupka stalnog sudskog vještaka financijske struke radi izrade nalaza i mišljenja u kojem je vještaku, između ostalog, naloženo utvrditi:

-

razliku tečaja u svakom anuitetu u kojem se tečaj razlikuje od početno ugovorenog, odnosno na dan prvog korištenja kredita,

-

ukupni izračun preplate za svaki pojedini anuitet zbog povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu te zbog rasta tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni.

26. Tužiteljica ističe da je vještak izradio nalaz i mišljenje isključivo na temelju nepotpune dokumentacije koju je tužena dostavila na zahtjev tužitelja.

27. U nalazu i mišljenju vještaka financijske struke mag.oec. Vlaste Cazin- Žegarac utvrđeno je da je zbog prethodno opisanih jednostranih povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita sukladno nepoštenoj ugovornoj odredbi tužitelj ukupno preplatio iznos od 25.535,95 kn.

28. Obzirom je nepoštena ugovorna odredba koja je dovela do takve preplate ništetna, proizlazi da je tužena navedeni iznos stekla bez pravne osnove, odnosno temeljem osnove koja je naknadno otpala,pa je gore navedene iznose dužna i vratiti tužitelju zajedno s zakonskim zateznim kamata koje teku od primitka svakog preplaćenog iznosa, sve u smislu odredbi čl. 1111. i 1115.

Zakona o obveznim odnosima.

29. Pravni interes tužitelja da se utvrdi ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena visine kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutna klauzula u švicarskim francima nije potrebno posebno utvrđivati odnosno dokazivati obzirom je tužitelj postavio i kondemnatorni zahtjev tj. zahtjev na isplatu preplaćenih iznosa, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u odluci posl.br. Rev-2868/2018.

30. Obzirom na pravnu nesigurnost koja proizlazi iz činjenice da Vrhovni sud i dalje nije odlučio o revizijama koje su podnijele banke u spomenutom kolektivnom sporu glede utvrđenja jesu li banke prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima postupale nesavjesno i nepošteno, tužitelju ovoj tužbi postavlja i eventualni kumulativni zahtjev, u slučaju da Naslovni sud nađe da tužitelj nema pravo na povrat svih preplaćenih iznosa, onda tužitelj zahtijeva isplatu samo iznosa koje je tužena stekla zbog nepoštenih i ništetnih jednostranih promjena kamatne stope i to stoga što tužena nije uskladila svoje poslovanje sa ZID ZPK/13 te nije vratila tužitelju preplaćene iznose koji su posljedica ništetnih promjena visina kamatnih stopa temeljem jednostranih odluka tužene. Naime, sukladno spomenutoj presudi VTS-a Pž-7129/13 svaki iznos anuiteta koji je viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu kao posljedica povisivanja kamatnih stopa smatra se nepošteno promjenjivim na štetu tužitelja, slijedom čega je tužena obvezna vratiti tužitelju sve što je tužitelj platio iznad prvotno ugovorenog mjesečnog anuiteta.

31. Slijedom svega prethodno navedenog, tužitelj potražuje preplatu uslijed valutne klauzule vezanu uz CHF kako je to specificirao u podnesku od 13.12.2022.

32. Tuženik u odgovoru na tužbu uvodno ističe kako su deklaratorni zahtjevi pod toč 1. i 2. postavljeni protivno odredbama čl. 186. i 187. ZPP-a obzirom da tužitelj precizno ne navodi koje konkretno dijelove odredaba čl. 1., 2. i 7. smatra ništetnima.

33. Tuženik smatra da su takvi zahtjevi procesno nedopušteni, stoga predlaže tužbu u tom dijelu odbaciti.

34. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

35. Postupak kolektivne zaštite

36. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika.

37. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž- 6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

38. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan.

39. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost je li sporna odredba tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštena.

40. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“2.

41. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.

42. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredabe, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

43. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako pak nema bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

44. Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kako se detaljno obrazlaže u nastavku ovog odgovora na tužbu.

O valutnoj klauzuli CHF

45. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

46. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli

47. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 8. -9. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača.

48. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“6.

49. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne

50. odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“7

51. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF.

52. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

53. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

54. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

55. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“8 56. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

57. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

58. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt- 575/16.

59. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“9.

60. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ.

61. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.

62. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

63. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

64. Pojedinačno pregovaranje

65. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla.

66. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita).

67. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“10.

68. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

69. Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja

70. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja.

71. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu.

72. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

(i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez

nje;

(ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.

73. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

74. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti.

75. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).

O promjenjivoj kamatnoj stopi

76. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika.

77. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost.

78. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope.

79. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta.

80. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora.

81. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

82. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima.

83. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine.

84. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope.

85. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 86. 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima.

87. U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine.

88. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena.

89. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima.

90. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl.

91. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite.

92. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa.

93. Zaključno

94. Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove.

95. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača.

96. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. CB pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: (i) nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; (ii) na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te (iii) diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama.

97. Tuženik prigovora visini tužbenih zahtjeva i ističe prigovor zastare.

98. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati.

99. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

100. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH OB od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da „… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati.“

101. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

102. Svojom presudom pod brojem P-5435/21-25 od 26.4.2024. prvostupanjski sud u cijelosti je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

103. Na prvostupanjsku presudu žalbu je uložio tuženik, a Županijski sud u Splitu svojim rješenjem Gž-1897/24-2 od 5.2.2026. ukinuo je prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da prvostupanjski sud u svojoj presudi nije postupao sukladno odluci 388. st. 4 ZPP-a jer nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao i zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje dokaze je izvodio i zašto, kako ih je ocijenio, nije se izjasnio o stavovima stranaka, o pravnoj osnovi spora i njegovim prijedlozima i prigovorima o kojima tijekom postupka nije dao razloge, te u odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud paušalno se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda od 14.6.2014. te odbija prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30.1.2020. i konačno ne obrazlaže zašto smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. 104. Sud je u ponovljenom dokaznom postupku izvršio i uvid u ugovor o kreditu broj 028-50-4160700 sklopljen dana 4.6.2007. između tužitelja i Raiffeisenbank Austria d.d., uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, analizirano je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću, Darfin d.o.o., analiziran je iskaz tužitelja.

105. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

106. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.

107. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužitelja. 108. Tužitelj je iskazao da je sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupnju vozila koje koristi isključivo u privatne svrhe. Za kupnju automobila prvo se interesirao u auto kući, a zatim je otišao u banku koja mu je bila faktično najbliža, Raiffeisen banku, gdje je dao svoju ponudu, ostavio je svoju ponudu u banci, tu ponudu je doslovno ostavio na hodniku jednoj osobi koja je bila u banci, da mu vrate odgovor i svoju ponudu o uvjetima kredita, da bi dobio poziv od banke nakon par dana da mu je kredit odobren i da su već dali polog HNB-u, što ga je razljutilo jer faktično nije ni sa kime razgovarao o uvjetima ugovora, a niti mu je tada CHF bio poznat kao sredstvo ugovaranja. Znao je da postoje ugovori u eurima. Tek nakon toga dobio je neka objašnjenja, naime mogao je odustati od sklapanja ugovora, ali doslovno osoba s kojom je tada razgovarao rekla mu je da postoji mogućnost da zbog toga dobije otkaz, a da će polog morati vraćati natrag. Njemu je bilo naime najvažnije da ima nisku ratu kredita, da bi se kasnije ispostavilo da je ta rata znatno povećana. Kada je došao u banku on je faktično dobio već sačinjeni ugovor na potpis, nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj ugovora, niti uvjete ugovora. Sa početnih 700,00 kuna rata je porasla i do 1.300,00 kuna. Naime u to vrijeme tečaj se gotovo mijenjao iz dana u dan, što mu je bilo teško plaćati već i s obzirom na visinu rate koja je rasla na dnevnoj bazi. Ugovor je letimično pročitao, zapravo najbitnija mu je bila visina rate. Sam pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije mu bio poznat. On nije imao prilike niti tražiti od bilo koga pojašnjenja, jer mu je ugovor faktično dostavljen već sačinjen i gotov na potpis, i više ništa nije mogao mijenjati, a pojam CHF kao valuta za ugovor o kreditu tada mu nije bio poznat. Njemu je namjera bila sklopiti ugovor u eurima, međutim kao što je već naveo takav mu ugovor nije niti ponuđen, već je naprosto dobio ugovor u CHF i nije mogao ništa mijenjati. 109. Nakon saslušanja tužitelja sud je nedvojbeno utvrdio da se sa tužiteljem nije pregovaralo oko uvjeta sklapanja ugovora o kreditu, faktično je dobio već napisani ugovor na unaprijed pripremljenom obrascu i na sadržaj ugovora nije mogao utjecati. Nije mogao utjecati niti na valutu u kojoj je ugovor sklapao, a ugovor u CHF tada mu nije bio poznat, želio je sklopiti ugovor u eurima, ali takav ugovor nije mu niti ponuđen. Dakle tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati niti mijenjati sadržaj ugovora o kreditu koji mu je ponuđen na potpis bez detaljnih pojašnjenja, a pogotovo nije dobio nikakva obrazloženja o mogućim rizicima vezanim za sklapanje ugovora valutnom klauzulom u CHF. 110. Predmet ovog spora je zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

111. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti . 112. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a. 113. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. 114. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

115. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 116. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

117. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

118. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

119. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužiteljica nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

120. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

121. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

122. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

123. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

124. Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

125. Nakon što je sud utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, na okolnost visine provedeno je financijsko vještačenje.

126. Vještak Darko Prpić iz Darfin d.o.o. u svom nalazu i mišljenju utvrdio je da je ukupna razlika između kamata i razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule (točka 1. + točka 2. Zaključka) za sve kamate i anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 3.404,10 EUR.

127. Na nalaz i mišljenje vještaka punomoćnik tužitelja nije imao primjedbi, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu nalaza, a ostao je pri svim ostalim prigovorima istaknutim u odgovoru na tužbu, protivio se preinaci tužbenog zahtjeva.

128. Glede prigovora preinake tužbenog zahtjeva treba istaknuti da se u više CHF predmeta događa da punomoćnik tužitelja uskladi tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka, što je učinjeno i u ovom predmetu. 129. Međutim, valja napomenuti da tužitelj nije imao mogućnosti bez svoje krivnje preinačiti tužbeni zahtjev do provođenja vještačenja, koje je provedeno u parničnom postupku. Ovdje se napominje da tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove potražuje samo drugi iznos novca usklađen sa nalazom i mišljenjem vještaka. Takve okolnosti nastale su nakon podnošenja tužbe tijekom postupka i tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti po čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

130. Iz navedenog razloga protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja je neosnovano jer tako to propisuje citirani članak Zakona o parničnom postupku.

131. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je izrađen na temelju priložene dokumentacije, u skladu sa pravilima struke i sukladno zadatku suda, te se u objektivnost takvog nalaza nema razloga sumnjati i sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio.

132. Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 24.6.2021. g. 133. Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.

134. Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

135. Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH potječe od 14. lipnja 2014.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.

136. U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos, a ne na povrat. 137. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.

138. Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.

139. Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

140. Osim toga postoji i novo revidirano stajalište VSRH prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno u slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05 ( čl. 104 st.1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što se posebno odnosi na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom predmetu, tek od tog trenutka počinje teći rok za zastaru.

141. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 3.404,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 13.12.2022. g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

142. Glede ukidnog obrazloženja prvostupanjske odluke koje je donio Županijski sud u Splitu, prvostupanjski sud je utvrdio da drugostupanjski sud u cijelosti ponavlja navode iz žalbe tuženika.

143. Naime, sud je tijekom postupka naveo sve činjenice i dokaze koje su stranke iznijele i detaljno ih je utvrđivao i obrazložio u svojoj presudi, i nije dužan izjašnjavati se o stavovima stranaka, o pravnoj osnovi spora, jer je pravnu osnovu sud detaljno obrazložio u ovom postupku.

144. Nadalje, sud je proveo sve dokazne prijedloge i očitovao se na sve prigovore u tijeku postupka.

145. Osim navedenoga, drugostupanjski sud nije naveo koje to činjenice i dokaze prvostupanjski sud nije iznio u svojoj presudi, osim prigovora preinake tužbenog zahtjeva koji je sud sada detaljno obrazložio u ovoj presudi, nije naveo o kojim se to stavovima stranaka sud nije izjasnio tijekom postupka kad je iz presude razvidno da je sud detaljno obrazložio osnovanost tužbenog zahtjeva i pritom u potpunosti drugostupanjski sud ignorira odluke Visokog trgovačkog suda od 14.6.2014. i Vrhovnog suda RH koje je zauzeo na sjednici građanskog odjela 30.1.2020.

146. Glede navoda da sud nije obrazložio zašto se tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, ovaj sud navodi da je tuženik nesavjesni stjecatelj, jer je utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, a temeljem njih je tuženik stekao protupravnu imovinsku korist, sukladno čl. 1111. ZOO-a i zato je nesavjesni stjecatelj i dužan je vratiti tužitelju imovinsku korist koju je protupravno stekao od trenutka stjecanja po čl. 1115. ZOO-a.

147. Sve ostalo detaljno je obrazloženo u presudi, kao i saslušanje tužitelja gdje je utvrđeno da se o ugovoru nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelju nisu bile razumljive sve odredbe ugovora, te je time tužitelj ostao zakinut za sve relevantne informacije kako bi donio kvalitetnu odluku o sklapanju ugovora o kreditu sa tuženikom, što je sud također detaljno obrazložio nakon saslušanja tužitelja i u ovoj presudi.

148. Slijedom navedenog sud u cijelosti ostaje kao što je to navedeno u izreci presude i utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

149. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 3.389,20 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 8.11.2021., 8.9.2022., 14.12.2022., 15.1.2024., 7.1.2024., 13.5.2026. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 1.200,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 27.10.2021., 2.2.2022., 13.12.2022.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 600,00 EUR, što sveukupno iznosi 2.000,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 500,00 EUR, predujam za vještačenje 265,45 EUR, pristojba na tužbu 40,17 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 2.805,62 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 29. lipnja 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

- punomoćnicima stranaka