REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: P-29/2026-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, p.p.92, radi obavezno ništetnosti , v.p.s. 3.054,63 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 25. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i opunomoćenika stranaka, na temelju članka 335. stavak 4. ZPP-a, dana 29. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, BH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana isplati ukupan iznos u visini od 3.054,63 EUR kao iznos naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope iz Ugovora od 4. prosinca 2006. o namjenskom kreditu broj 3208001708, kreditna partija 7103428107, koji ugovor je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Brekalo Ante iz Požege, poslovni broj potvrde OU 826/2006 od 11. prosinca 2006., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od: 20,35 EUR od 15.11.2007 pa do isplate
20,00 EUR od 15.12.2007 pa do isplate
20,60 EUR od 15.01.2008 pa do isplate
20,50 EUR od 15.02.2008 pa do isplate
40,00 EUR od 15.03.2008 pa do isplate
39,77 EUR od 15.04.2008 pa do isplate
38,47 EUR od 15.05.2008 pa do isplate
38,96 EUR od 15.06.2008 pa do isplate
38,58 EUR od 15.07.2008 pa do isplate
38,50 EUR od 15.08.2008 pa do isplate
38,48 EUR od 15.09.2008 pa do isplate
39,96 EUR od 15.10.2008 pa do isplate
40,85 EUR od 15.11.2008 pa do isplate
39,58 EUR od 15.12.2008 pa do isplate
43,02 EUR od 15.01.2009 pa do isplate
43,06 EUR od 15.02.2009 pa do isplate
41,90 EUR od 15.03.2009 pa do isplate
42,16 EUR od 15.04.2009 pa do isplate
42,22 EUR od 15.05.2009 pa do isplate
41,76 EUR od 15.06.2009 pa do isplate
41,84 EUR od 15.07.2009 pa do isplate
56,29 EUR od 15.08.2009 pa do isplate
56,94 EUR od 15.09.2009 pa do isplate
56,21 EUR od 15. 10.2009 pa do isplate
56,69 EUR od 15.11.2009 pa do isplate
56,61 EUR od 15.12. 2009 pa do isplate
57.88 EUR od 15.01.2010 pa do isplate
58,70 EUR od 15.02.2010 pa do isplate
58,52 EUR od 15.03.2010 pa do isplate
59,34 EUR od 15.04.2010 pa do isplate
60,83 EUR od 15.05.2010 pa do isplate
53,26 EUR od 15.06.2010 pa do isplate
54,79 EUR od 15.07.2010 pa do isplate
54,74 EUR od 15.08.2010 pa do isplate
57,90 EUR od 15.09.2010 pa do isplate
56,06 EUR od 15.10.2010 pa do isplate
56,48 EUR od 15.11.2010 pa do isplate
40,10 EUR od 15.12.2010 pa do isplate
40,22 EUR od 15.01.2011 pa do isplate
39,74 EUR od 15.02.2011 pa do isplate
40,03 EUR od 15.03.2011 pa do isplate
40,05 EUR od 15.04.2011 pa do isplate
40,95 EUR od 15.05.2011 pa do isplate
42,86 EUR od 15.06.2011 pa do isplate
45,04 EUR od 15.07.2011 pa do isplate
37,95 EUR od 15.08.2011 pa do isplate
34,95 EUR od 15.09.2011 pa do isplate
33,94 EUR od 15.10.2011 pa do isplate
34,00 EUR od 15.11.2011 pa do isplate
34,14 EUR od 15.12.2011 pa do isplate
35,01 EUR od 15.01.2012 pa do isplate
35,28 EUR od 15.02.2012 pa do isplate
34,99 EUR od 15.03.2012 pa do isplate
34,95 EUR od 15.04.2012 pa do isplate
35,09 EUR od 15.05.2012 pa do isplate
35,34 EUR od 15.06.2012 pa do isplate
35,03 EUR od 15.07.2012 pa do isplate
34,94 EUR od 15.08.2012 pa do isplate
34,17 EUR od 15.09.2012 pa do isplate
34,84 EUR od 15.10.2012 pa do isplate
35,15 EUR od 15.11.2012 pa do isplate
34,94 EUR od 15.12.2012 pa do isplate
34,70 EUR od 15.01.2013 pa do isplate
34,61 EUR od 15.02.2013 pa do isplate
34,52 EUR od 15.03.2013 pa do isplate
35,14 EUR od 15.04.2013 pa do isplate
34,23 EUR od 15.05.2013 pa do isplate
34,09 EUR od 15.06.2013 pa do isplate
34,17 EUR od 15.07.2013 pa do isplate
34,08 EUR od 15.08.2013 pa do isplate
34,41 EUR od 15.09.2013 pa do isplate
34,62 EUR od 15.10.2013 pa do isplate
34,73 EUR od 15.11.2013 pa do isplate
35,10 EUR od 15.12.2013 pa do isplate
34,73 EUR od 15.01.2014 pa do isplate
II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, BH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana od dana 29. lipnja 2026. isplati iznos od 2.198,17 EUR za troškova parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).
Obrazloženje
1. Tužitelj BH podnio je dana 5. lipnja 2019. godine tužbu protiv tuženika Zagrebačke Banke d.d. (dalje u tekstu: ZABA d.d.) u kojoj navodi da su stranke 4. prosinca 2006. godine zasnovale kreditni odnos temeljen na ugovoru o namjenskom kreditu broj 3208001708, kreditna partija 7103428107, a to za odobreni kreditni iznos od 82.529,21 CHF te je njime ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odluke tužene banke.
1.1. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno pod točkom 1. (prvom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.2.Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
1.3. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.
1.4. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
1.5. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
1.6. Pod nastavnom točkom III. (trećom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. (devete) izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.
1.7. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće.
1.8. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2103-4 od 13. lipnja 2014. postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili.
1.9. Stoga se tužitelj kao potrošač iz predmetnog ugovora o kreditu poziva na pravna utvrđenja iz prethodno navedenih presuda, a sukladno čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku te predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 31.777,11 HRK kao iznos naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope iz predmetnog ugovora.
1.10. Napominje da je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa redovnu kamatnu stopu u visini od 4,50 % poena godišnje koja je kamatna stopa naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće.
1.11. Tužbu podnosi ovome sudu sukladno čl. 59. ZPP-a.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list br. 55-62) u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata.
2.1. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.
2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije dana 5. lipnja 2014.
2.3. Nadalje navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 15. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate ( i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i sa osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu sa odredbama ZID ZPK/15. Banka je izračun konverzije izvršila u skladu sa zakonom a što je potvrdio neovisni revizor. Nakon što je tužitelj dobio od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenjem informirane odluke hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. To pak znači da tužitelj u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.
2.4. Nadalje, tuženik navodi da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne a nakon toga razdoblja, kamate su se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." odnosno da ne može predvidjeti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa.
2.5. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope.
2.6. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja treće osobe uplaćivale obveze po kreditu.
2.7. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.
3. Očitujući se na navode tuženika, tužitelj u podnesku do 10.10.2019. (list 87-90) ističe da je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev upravljen na isplatu točno određenog iznosa, pa je u dijelu koji se odnosi na manifestacijski zahtjev, odgovor na tužbu nerazumljiv.
3.1. Ističe da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na kojega upire tuženik također neosnovan, budući je sve uplate po kreditu obavio isključivo tužitelj.
3.2. Tuženik je pak pregledom prometa po kreditu pravilno utvrdio kako se pojavljuje ime UH, no tu nije riječ o osobi koja bi ispunjavala obvezu po kreditu, već o prodavatelju stana čiju je kupnju tužena banka financirala, pa je isplata kredita obavljena GH kao prodavatelju.
3.3. U odnosu pak na istaknuti prigovor učinka primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ističe kako odnosni prigovor nije osnovan.
3.4. Tužitelj ne spori da je između banke tuženika i tužitelja bio sklopljen dodatak temeljnom ugovoru o kreditu u provedbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, no on za raspravu o ovdje postavljenom tužbenom zahtjevu nema nikakav značaj.
3.5. Naime, tzv. konverzija do koje je dolazilo po tom Zakonu, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama tog Zakona, a niti samim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovorne odredbe kojom se u temeljnom ugovoru o kreditu s valutom utočišta CHF ugovorila promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost te odredbe koja se tiče promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je tužena banka bez prethodnog pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita sama, tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutom u CHF. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. U ovom pak postupku otklanjanju se posljedice ništetnosti ugovornih rješenja koja je nametnula tužena banka. Dakle, argumentacija tuženika u tom smislu nije opravdana.
4. U podnesku od 13.12.2026.( list 131-149) tuženik ističe da je ZID ZPK/15 na temelju kojeg je sklopljen Dodatak/Sporazum ugovoru o kreditu bio predmet ustavnopravne ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je rješenjem broj U I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu ZID ZPK/15 s Ustavom. Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske je zaključio kako je ZID ZPK/15 u cijelosti u skladu s Ustavom.
4.1. U navedenom je rješenju Ustavni sud, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
4.2. Nakon što je Ustavni sud ocijenio da je ZID ZPK/15 usklađen s Ustavom, pokrenut je i ogledni spor koji se vodio pod posl. br. Gos 1/2019 u kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako su Dodatci/Sporazumi koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 valjani te proizvode sve pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio pravne učinke i valjanost Dodataka/Sporazuma koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 za koji zakon je Ustavni sud Republike Hrvatske prethodno ocijenio da je u skladu s Ustavom.
4.3. Nakon što je ZID ZPK/15 prošao ustavnopravnu proceduru te nakon što su Dodatci/Sporazumi sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 potvrđeni kao valjani sa svim pravnim učincima, Vrhovni sud Republike Hrvatske je krajem 2024. godine i početkom 2025. godine otpremio odluke po revizijama u predmetnima u kojima je predmet spora bio CHF kredit konvertiran iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 u kojima je, u bitnome, zauzeo stav kako tužitelji koji su konvertirali kredit sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu.
4.4. Nadalje tuženik ističe kako je u predmetu A. H- protiv Zagrebačke banke, C- 567/20, Sud Europske unije presudio sljedeće: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.
4.5. Takvu odluku Sud je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.
4.6. Sud EU je pritom u obrazloženju Presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa je Sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak.
4.7. Dakle, odluka Suda EU temelji se na okolnostima koje nisu sporne u postupcima koje pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“.
4.8. S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja.
4.9. Tužitelj dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada je zakonodavac jasno propisao: izbor jedne od dvije ponuđene opcije, isključivo po izboru tužitelja, na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati.
4.10. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima.
4.11. Ističe da je Vrhovni sud u izreci Rješenja posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja.
4.12. To pak znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.
4.13. Tuženik smatra vrlo bitnim istaknuti kako je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
4.14. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i VSRH u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.
4.15. Konačno, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK sadrži odredbe koje nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz dodatka, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu.
4.16. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.
4.17. Ukoliko međutim Sud, unatoč svemu gore navedenom ipak odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 16.774,54 kn.
5. Tužitelj u podnesku od 17.2.2026. obavještava naslovni sud da se između istih stranaka vodi i odvojeni parnični postupak radi restitucije po osnovi ništetne valutne klauzule (CHF), koji je u prvom stupnju nepravomoćno okončan u korist tužitelja presudom Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-211/2023-23 od 18. rujna 2025., kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 3.875,40 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa do isplate, a uz to je odlučeno i o zakonskim zateznim kamatama na iznose obuhvaćene sporazumom o konverziji od 15. siječnja 2016..
5.1. U istom je postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Borisu Belunjaku (nalaz i mišljenje od 10. veljače 2025.), u kojem je vještak, polazeći od informativnog obračuna konverzije s danom 30. rujna 2015., utvrdio da je obračunata preplata po konverziji od 16.774,54 kn, te je zatim posebno analizirao iskorištenje te preplate u otplati kredita u EUR, navodeći da je tužitelj preplatu u otplati koristio u visini 50,00% iznosa anuiteta, pri čemu je iznos stvarno iskorištene preplate utvrđen u visini 17.764,05 kn, dakle kao preplata koja je u razračunu i otplati u cijelosti potrošena, uz dodatno pojašnjenje da razlika u odnosu na početno utvrđenu preplatu proizlazi iz prijelaznog razdoblja do zaključenja dodatka (nastavak plaćanja CHF anuiteta u kunama) i da se bez dodatne dokumentacije banke ne može rekonstruirati na razini detaljnog obračuna.
5.2. Pozivanje tuženika na presudu Suda Europske unije C-567/20 ne isključuje sudsku kontrolu transparentnosti i stvarnih učinaka konverzije u konkretnom slučaju.
5.3. Ističe da tuženik, pozivajući se na navedenu presudu Suda Europske unije nastoji iz nje izvesti opći zaključak da je konverzija, zato što je provedena prema zakonskom modelu, u cijelosti „izvan dosega” potrošačke zaštite i da se o njoj u ovom postupku više nema što raspravljati. Takvo je pozivanje selektivno i metodološki pogrešno. Čak i kada pojedini elementi dodatka ugovoru odražavaju obvezni sadržaj propisan nacionalnim pravom, nacionalni sud i dalje mora utvrditi što je u konkretnom odnosu doista bilo zakonski nužno, a što je bilo ugovorno konkretizirano (osobito u dijelu izračuna, prijelaznih razdoblja, načina uračunavanja uplata i tzv. „preplate“), te je li potrošaču pri sklapanju dodatka pružena informacija koja je jasna, razumljiva i dostatna da bi mogao shvatiti ekonomske posljedice konverzije, uključujući i to što konverzijom dobiva, a što eventualno gubi u pogledu svojih restitucijskih prava.
5.4. Stoga da se presuda C-567/20 ne može svesti na parolu „direktiva se ne primjenjuje“, nego se mora primijeniti kao okvir razgraničenja: u kojem dijelu je dodatak puka provedba prisilne norme, a u kojem dijelu sadrži ugovorne elemente podložne kontroli transparentnosti i učinaka.
5.5. Upravo zbog toga tuženik ne može, pozivom na navedenu presudu, unaprijed eliminirati raspravu o učinku konverzije na konkretni izračun i na tužiteljeva potraživanja u ovom predmetu kamata, niti može izbjeći obvezu da konkretno dokaže što je potrošaču u trenutku konverzije stvarno objašnjeno i kako je izračun proveden.
5.6. Pozivanje tuženika na ogledni postupak Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos- 1/2019 ne može zamijeniti utvrđenje činjenica i obračun u ovom predmetu.
6. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, aktivna legitimacija, je li tužitelj imao svojstvo potrošača, kao i je li tužitelj obeštećen sklapanjem konverzije Ugovora o kreditu od 15.1.2016. godine.
7. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 4.12.2006. godine sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj 3208001708 na iznos od 82.529,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 15.1.2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 4.12.2006., dodatak ugovora o kreditu od 15.1.2016., u izračun konverzije na dan 30.9.2015., obavijest tužena tužitelju od 12.11.2015., infor. sažetak izračuna konverzije, pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015., prijedlog izmjene ugovora o kreditu tuženika, kupoprodajni ugovor zaključen između MH i tužitelja i IH kao kupaca, otplatne rate, promete po kreditu. Izvršen je uvid u nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka od 10.2.2025. (list br. 172-196)., te u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 14.3.2026. list (204-220). Saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u sve priloge u spisu.
9. Nakon provedenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 24.3.2026. ( list 229-233) uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka potražujući zbog ništetnih i ugovornih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope ukupan iznos od 3.054,63 EUR.
10. Tuženik se u podnesku od 18.5.2026.( list 238-243) usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare na preinačeni dio. Navodi, naime, da je zastara za kamatu nastupila 13. lipnja 2019. tako da je tužiteljev zahtjev zastario jer je za računanje zastare odlučan dan preinake tužbe a ne dan podnošenja tužbe.
10.1. Također navodi da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj prikazuje, što dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, te tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.
11. Sud je na glavnoj raspravi održanoj 25. svibnja 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva temeljem čl. 190. st. 2 i 3. ZPP-a, a imajući u vidu i zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VSRH prema kojima je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem a i odluku Ustavnog suda RH broj: U-III/4474/2019 od 29.3.2022.
12. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.
13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
13. 2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
13.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.
13.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 4.12.2006. utvrđeno je da se prema čl. 2. ugovora korisnik kredita obvezao kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 82.529,21 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Prema čl. 7. ugovora o kreditu korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.
13.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora kojime je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika.
13.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
14. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je digao kredit 2006. godine u iznosu od tadašnjih 450.000,00 kuna, odnosno oko 82.000,00 CHF u Zagrebačkoj banci. Digao je namjenski kredit u svrhu kupnje stana u kojem stanu i dan danas stanuje s obitelji. Stan je koristio isključivo za vlastite potrebe, nije imao nikada obrt niti udio u trgovačkom društvu. U vrijeme kada je dizao kredit u Zagrebačkoj banci nije bilo niti kunskih kredita, niti u EUR nego su davali isključivo kredite u CHF. Obzirom da je bio klijent Zagrebačke banke najpraktičnije rješenje mu je bilo dići kredit u Zagrebačkoj banci, te se nije posebno interesirao za uvjete kreditiranja u drugim bankama. Prilikom sklapanja ugovora nisu ga u banci upozorili da uopće postoji rizik kod sklapanje ugovora u CHF, te ga nisu upozorili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što je to činio u odnosu na EUR, a on u tom trenutku nije imao takvu spoznaju. Znao je da je ugovorena valutna klauzula međutim njemu, kao fizičkoj osobi, bilo je bitno da zna koliko iznosi rata, da ju može otplaćivati obzirom na prihode koje je imao i vrijeme trajanja ugovora i to je zapravo bio sav sadržaj komunikacije između njega i banke. U vrijeme dok je dizao kredit uopće nije bilo rasprave o postojećim ugovorima u CHF, čak je bilo govora da su to stabilni krediti, jer je CHF bio stabilan unazad više godina. Ističe da je znao da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom bake ali nije znao od kojih parametara ovisi promjena kamatne stope. U banci ga nisu informirali o toj okolnosti tako da nije mogao znati koje su u konačnici njegove financijske obaveze i o čemu ovise obzirom na promjenu tečaja i promjenjivost kamatne stope. Niti prije sklapanja, a niti tijekom otplate nije imao informacije o promjenjivost kamatne stope, odnosno o čemu ovisi promjena kamatne stope. Nije mogao očekivati da bi kamatna stopa toliko porasla. Dobivao je obavijesti o promjeni kamatne stope i obraćao se banci zbog porasta rata, ali mu je rečeno da je to tako. Sjeća se da je nakon zaključenja ugovora došlo do drastičnog povećanja anuiteta u odnosu na početne anuitete koje plaćanje mu je bilo otežano. Povećanje rata nije odgovaralo njegovim mogućnostima i očekivanjima, te ne bi niti sklopio takav ugovor, a vjerojatno mu ne bi bio odobren kredit u tom iznosu s obzirom na njegove prihode. Konverziju je shvatio kao odgovor države u pokušaju rješavanja nastale situacije od strane banaka koje su povećavale anuitete uslijed povećanja tečaja i kamatne stope. U trenutku sklapanja ugovora o konverziji nije znao da bi bile ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nije mislio da je obeštećen konverzijom ali je smatrao da je to svedeno na neku razumnu mjeru. Kada su pokrenute tužbe radi obeštećenja, angažirao je financijskog savjetnika radi utvrđenja da li je obeštećen konverzijom ili ne, kako bi mogao donijeti odluku o utuženju. Kada je sklapao ugovor o konverziji nije smatrao da je potrebno angažirati financijskog stručnjaka. Smatrao je da se radi o radnji koju je učinila država u svrhu rješavanja te problematike i da su banke postupale u dobroj mjeri temeljem donesenog Zakona o konverziji. Primao je plaću u Zagrebačkoj banci, a prije toga nije dizao kredite, niti poslije toga. Dobio je pripremljen sadržaj ugovora, ugovor je pročitao i shvatio je ono osnovno što mu je bilo bitno, a to je iznos rate i vrijeme otplate. Mislio je da mu ne treba ništa posebno objašnjavati. Banka je dostavila ugovore Javnom bilježniku gdje je ugovor solemniziran. Kod bilježnika ugovor nije čitan niti je upozoren na bilo kakve posljedice sklapanja ugovora. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bilo opcija sklapanja ugovora u nekoj drugoj valuti. Siguran je da mu je predložena opcija sklapanja ugovora u CHF kao najpovoljnija. U teoriji je znao da rata može rasti i padati uslijed valutnog utjecaja, ali nije mogao očekivati da će rate toliko porasti i zbog promjene valute i kamatne stope. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i nije tražio nikakve izmjene jer mu je odgovarala rata. Sporazum o konverziji je pročitao i u razini njegove mogućnosti spoznaje bile su mu jasne odredbe o konverziji. Po struci je pravnik. Nije imao primjedbi na obračun o konverziji, a on je otplaćivao rate kredita. Na upit da li je bio svjestan da je konverzijom osnovni ugovor pretvoren u kredit u EUR odnosno da je bio izjednačen s korisnicima kredita koji su isti digli u EUR, istakao je da zna da je ugovor nastavljen u EUR ali i ne da bi bio izjednačen kao da je od prvog trenutka sklopio ugovor u EUR.
14.1. Iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.), proizlazi da je namjena kredita kupnja stana. Temeljem toga, nesporno je da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovne svrhe, a kreditor je sukladno čl. 23 E imao pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita.
14.2. Iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Tuženik nije tužitelju objasnio točne i razumljive kriterije glede promjenjivosti kamatne stope odnosno od kojih parametara ovisi promjenjivost kamatne stope.
14.3.Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.
15. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora.
16. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
16.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
16.2. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.
17. U odnosu na konverziju kredita, sud nalazi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.
17.1. Sud nalazi dakle da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
17.2. Sud je pri tome imao u vidu i citiranu Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nije mogao znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P- 1401/2012, a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
17.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem Nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 14.3.2026. koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe te je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju specificirao tužbeni zahtjev potražujući ukupan iznos od 3.054,43 EUR.
18.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 14.3.2026. godine ( list 204- 221) proizlazi da izračun razlike obračunatih anuiteta po stvarno primijenjenim redovnim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50% do prije provedbe konverzije kredita iz CHF u EUR iznosi 3.054,43 EUR.
18.2. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.054,43 EUR kao iznos više plaćenih anuiteta zbog ništetenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
18.3. Napominje se da je u predmetu pod brojem P-211/2023 od visine ukupno plaćenih anuiteta zbog valutnog utjecaja uz isključenje utjecaja promjene redovne kamatne stope umanjen iznos za preplatu po konverziji od 2.226,36 EUR te je tužitelju dosuđen iznos od 3.875,40 EUR te stoga sud nije ponovno umanjivao iznos preplate priznat u konverziji od utvrđenog iznosa više plaćenog u ovom predmetu.
19. Prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan.
19.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( ovdje od 14.6.2014.) u odnosu na kamatnu stopu. Kako je tužba za isplatu iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi podnesena 6.6.2019. to nije zastupila zastara utuženog potraživanja.
19.2. Imajući u vidu da se radi o nepravoj preinaci to sukladno pravnom shvaćanju VSRH nije došlo do zastare potraživanja za preinačeni dio jer je zastara prekinuta danom podnošenja tužbe a ne danom kad je izvršena preinaka.
20. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije, sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba reći da se takve uplate vrše u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih kao takve prihvaća, evidentira i iskoristi ih za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, posebice jer iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je upravo on otplaćivao rate kredita.
21. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, odlučivši kao pod točkom I izreke presude.
22. Napominje se da je sud tijek zakonskih zateznih kamata odredio počev od plaćanja mjesečnih iznosa jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora, tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem.
23. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP- a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.
23.1. Sud je priznao tužitelju na ime troškova praničnog postupka nagradu za sastav tužbe u iznosu do 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 10.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 17.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR, nagrada za zastupanje na pripremnom ročištu od 24.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR, nagrada za sastav podneska od 24.3.2026. u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za zastupanje na ročištu glavne rasprave od 25.5.2026. u iznosu od 200,00 EUR. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 1.500,00 EUR. Nadalje je priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, i pristojba na tužbu u iznosu od 88,53 EUR, tako da su tužitelju odmjereni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.198,17 EUR.
23.2. Sud nije priznao ostale podneske sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.
24. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.
U Požegi 29. lipnja 2026.
Sudac:
Snježana Polgar
Pouka o pravu na žalbu:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
1. Domagoj Miličević, odvjetnik u Požegi
2. OD Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII
