Pr-108/2025-46

(ranije spis Pr-108/2025)

Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar,J.Jelačića br. 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu pojedincu Sanjinu Miloševiću, u pravnoj stvari tužitelja LČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Vukmanović, odvjetnici u Bjelovaru, protiv tuženika Danijel interijeri d.o.o. OIB:11807736066, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima Odvjetničkog društva Buterin & Posavec d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave, dana 15. svibnja 2026. godine, u nazočnosti punomoćnice tužitelja, te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 29. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Danijel Interijeri d.o.o., [adresa], OIB:11807736066, da tužitelju ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] , 51, Dubrava, plati novčani iznos od 10.124,09 Eura, zajedno sa zateznom kamatom, po stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom: - na iznos od 9.901,12 Eura, od 28. prosinca 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos od 222,97 Eura, od 29. lipnja 2026. godine, pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi razmjeran dio troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 2.464,91 Eura, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od dana 29. lipnja 2026. godine, pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na naknadu parničnog troška i to preko dosuđenog iznosa od 2.464,91 Eura, do zatraženog iznosa od 4.950,00 Eura, odnosno za iznos od 2.485,09 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 29. lipnja 2026. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

(ranije spis Pr-108/2025)

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu, podneskom od 28. prosinca 2020. godine, radi naknade štete, tvrdeći da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku, kao svom tadašnjem poslodavcu, sa odštetnim zahtjevom, radi isplate pravične novčane naknade za štetu pretrpljenu ozljeđivanjem na radu dana 30. prosinca 2019. godine.

2. Međutim, kako je tuženik u svom pisanom očitovanju od 13. listopada 2020. godine, naveo da se ne smatra odgovornim za nastali štetni događaj iz razloga što tvrdi da je tužitelj postupao bez naloga nadređene osobe (direktora ili poslovođe) i zbog izvođenja „operacije“ na nepravilan način, protivan pravilima zaštite na radu, tužitelj je podnio predmetnu tužbu kojom potražuje isplatu ukupnog iznosa od 116.800,00 kn na ime naknade štete sa zateznom kamatom.

3. Obrazlažući svoj tužbeni zahtjev, tužitelj ističe da je ozlijeđen na radnom mjestu u 08:35 sati u prostoru tuženika i to u proizvodnom pogonu na lokaciji [adresa] u hodniku proizvodne jedinice 2, gdje je kao radnik zajedno sa drugim radnikom SČ, obavljao radni postupak pomicanja i pridržavanja 12 ploča od iverala , a što im je naložio treći radnik, BČ. Tužitelj tvrdi da je ozlijeđen u trenutku kada je radnik BČ počeo izvlačiti 13 ploču iz tog složaja, a dvanaest nagnutih ploča koje su svojim tijelima pridržavali tužitelj i radnik ĐČ, počelo je gubiti ravnotežu i naginjati se prema tužitelju i radniku ĐČ. Nadalje, tužitelj ističe da iz priloženog uz tužbu ugovora o radu jasno proizlazi da je tužitelj u trenutku ozljeđivanja izvršavao poslove koji se nalaze u opisu njegovog radnog mjesta, dok iz priloženog uz tužbu, Zapisnika o inspekcijskom nadzoru, jasno proizlazi da tužitelj nije bio pijan, da se ne radi o slučajevima skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnom mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, npr. namjeno nanošenje povreda sebi, rad pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, aktivnosti koje se ne mogu dovesti u kontekst radno pravne aktivnosti, te fizičke aktivnosti koje nisu u svezi s radnim odnosom i sl.

4. Tužitelj pored toga navodi da iz opisanog kratkotrajnog mehaničkog djelovanja pri padu 12 ploča od iverala na tužitelja, a u trenutku kada je radnik BČ, izvlačio 13-u ploču ručno iz tog složaja, te kako se tužitelj nije uspio izmaknuti teretu koji je padao na njega, tužitelj se počeo kretati unazad prema ormaru, pri čemu je nogom zapeo za paletu koja se nalazila na podu ispred ormara, pao unazad na leđa, a svih 12 ploča je počelo padati za njim, tako da ga je gornji rub tih ploča zahvatio po nosu i licu, te skliznuo na prsa, a tužitelj je pao na paletu u sjedeći položaj leđima naslonjen na vrata ormara. Gornji rub srušenih ploča pritiskao ga je do visine ispod prsa, a ruke i noge su mu se nalazile ispod ploča. Prilikom tog opisanog događaja, tužitelj je zadobio otvorene rane glave - frakturu kostiju glave i to multifragmentarni prijelom desne zigomatične kosti, multifragmentarnu frakturu nosnih kostiju s pomakom ulomaka, prijelom jagodične kosti i prijelom kosti gornje čeljusti glave, egzoftalamus desnog oka s reziduom edema mekih česti endoorbitalno, te otvorene rane ručnog zgloba i šake -luksacija II i III prsta lijeve ruke, kao i vidljivu lacerokontuznu ranu na dlanu lijeve ruke, veličine oko 6 cm.

5. Opisavši detaljno u tužbi (u točci III historijata tužbe) gdje se sve liječio i gdje je bio nakon tih pretrpljenih ozljeda hospitaliziran i operiran, odnosno kakve su posljedice (ranije spis Pr-108/2025)

zaostale zbog tih ozljeda, tužitelj smatra kako je tuženik odgovoran za nastalu štetu po pravilima odgovornosti za štetu nastalu na radu, a u svakom slučaju i po pravilima o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti budući da 12 ploča u padu, predstavljaju opasnu stvar, a radnik trgovačkog društva DANIJEL INTERIJERI d.o.o., BČ je te stvari dao tužitelju na uporabu, te mu je izdao nalog da zajedno s radnikom SČ, rukuje tim stvarima na način da 12 ploča iverala pridržava na sebi, dok on ručno izvlači jednu ploču iz tog složaja drvenih ploča od iverala, a što je dovelo do destabilizacije 12 ploča iz tog složaja, te pada istih na tužitelja i ozljeđivanja tužitelja, odnosno tužitelj smatra da tuženik odgovara prema osnovi odgovornosti poslodavca za drugog iz čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima, jer je zaposlenik RČ, svojim opisanim postupanjem, prouzročio štetni događaj i štetu tužitelju.

6. S obzirom na istaknute u tužbi povrede koje je tužitelj pretrpio u navedenom štetnom događaju, a uvažavajući nove Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda RH, tužitelj potražuje:

- za dugotrajne i intenzivne fizičke bolove koji su u različitim intenzitetima bili izraženi u razdoblju od oko 5 mjeseci i to jaki 8 dana, srednji 30 dana, a slabi 110 dana uz učestale glavobolje tijekom 5 mjeseci, iznos od 25.890,00 kn,

- za dugotrajni i intenzivni strah, kako primarni tako i sekundarni koji se očitovao od suočenja sa teškom unakaženošću lica, te kako od suočenja sa prijateljima zbog unakaženosti, iznos od 22.500,00 kn,

- za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti koja je trajne naravi, a posebno imajući u vidu preostali radni i očekivani životni vijek tužitelja, vrstu i lokalitet ozljeda, a koja je nastala u 10%-tnom opsegu, iznos od 11.250,00 kn,

- za duševne boli zbog naruženosti koja je trajna u jakom stupnju i koja je vrlo uočljiva trećima, iznos od 55.000,00 kn

- za tuđu pomoć i njegu u trajanju od 6 sati dnevno za razdoblje od 08. 01. 2020. g., do 08. 02. 2020. g. (30 dana puta po 6 sati, puta 12 kn), ukupan iznos od 2.160,00 kn ili ukupno iznos od 116.800,00 kn.

7. Slijedom navedenog tužitelj smatra da je tuženik odgovoran tužitelju, za nastalu štetu po pravilima odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, odnosno po pravilima odgovornosti poslodavca za drugog iz čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zbog toga je tužitelj predložio da se tuženika obveže da mu isplati ukupan iznos od 116.800,00 kn sa zateznom kamatom i da mu nadoknadi parnični trošak.

8. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je prije svega istakao da nije sporno slijedeće:

- da se tužitelj prije pokretanja ovog postupka obratio tuženiku sa odštetnim zahtjevom od 01.10.2020. godine, te da je tuženik odgovorio na taj zahtjev dopisom od 13.10.2020. godine, a u kojem odgovoru je naveo da se ne smatra odgovornim za nastanak štetnog događaja,

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu sklopljenog dana 28.10.2019. g., za obavljanje poslova radnog mjesta Radnik za rad na CNC-u,

- da je do ozljeđivanja tužitelja došlo dana 30.12.2019. g., u 08,35 sati u radnim prostorijama tuženika na lokaciji [adresa],

(ranije spis Pr-108/2025)

- da je u povodu ozljeđivanja tužitelja proveden nadzor Državnog inspektorata, PU Zagreb, Služba za nadzor zaštite na radu o kojem je sastavljen Zapisnik klasa: UP/I - 116-02/19-45/72, ur.broj. 443-02-05-10/7-20-7 dana 18.02.2020. g., u kojem postupku su između ostalog uzete izjave tužitelja, te radnika BČ i ĐČ,

- da je tužitelj prijavio ozljedu na radu IV. policijskoj postaji koja je o tome izdala potvrdu broj: 511-19-30/3-5584/19 od 23.07.2020. godine,

- da je Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje podnesena prijava ozljede na radu,

- da je tužitelj zadobio ozljede u događaju 30.12.2019. godine, te da je zbrinut u Kliničkoj bolnici Dubrava na Hitnoj medicinskoj službi, nakon čega je nastavio s liječenjem kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije priložene tužbi.

9. Tuženik u cijelosti osporava da postoji njegova odgovornost za nastanak štetnog događaja, osporava u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev i to u pogledu osnovanosti, ali i u pogledu ukupne visine postavljenog tužbenog zahtjeva i visine iznosa zatraženih po svakom pojedinom vidu nematerijalne štete. U tom smislu, osporavajući pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik je prije svega naveo da su stranke dana 27.08.2020. godine, sklopile sporazumni raskid ugovora o radu u kojem je u članku 5. jasno utvrđeno da radnik osim potraživanja koja su navedena u tom sporazumu nema prema poslodavcu nikakvih potraživanja ni po osnovi radnog odnosa, niti po bilo kojoj drugoj osnovi (opći otpust duga).

10. S obzirom da je navedenim sporazumom radnik potvrdio da nema prema poslodavcu nikakvih potraživanja niti po osnovi radnog odnosa niti po bilo kojoj drugoj osnovi, a u što spada i naknada štete, da je tužitelj predmetni sporazum o raskidu ugovora o radu potpisao bez postojanja mana volje, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, te predlaže da sud, bez provedbe ostalih dokaza u ovom postupku, tužbeni zahtjev odbije.

11. U slučaju da sud ipak odluči provoditi dokazni postupak, tuženik je istakao da ne postoji njegova odgovornost za štetni događaj u kojem je došlo do ozljeđivanja tužitelja, jer su kod tuženika bile provedene sve mjere zaštite na radu u skladu s važećim propisima. Pri tome je naveo da se iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru priloženom tužbi može utvrditi da je tuženik izradio Procjenu rizika radnih mjesta, koja je izrađena od strane društva Energo Inspekt d.o.o., koji tuženiku pruža usluge povezane sa zaštitom na radu. Iz navedenog zapisnika, po navodu tuženika, se također može utvrditi da su i tužitelj i druga dva radnika bili osposobljeni za rad na siguran način, te da je za svu trojicu radnika ishođeno uvjerenje o potrebnoj zdravstvenoj sposobnosti za rad na poslovima prema njihovim ugovorima o radu.

12. Tuženik tvrdi kako je u konkretnom slučaju do ozljeđivanja tužitelja došlo isključivo stoga što je tužitelj bez naloga nadređene osobe, radio poslove koji uopće nisu njegovi radni zadaci i to bez potrebne pažnje i na način protivan pravilima zaštite na radu, iako je tužitelj nesporno bio osposobljen za obavljanje rada na siguran način. Tuženik pri tome naglašava kako je već u obrascu prijave ozljede na radu naveo da je uzrok ozljeđivanja tužitelja, izvođenje operacije na način protivan pravilima zaš tite na radu. U prilog navedenoj tvrdnji tuženika o tome da ne postoji odgovornost tuženika za ozljedu koju je tužitelj pretrpio spornog dana govori po tuženiku i činjenica da je tužiteljev zahtjev za priznanje prava po osnovi pretrpljene ozljede na radu H rvatski (ranije spis Pr-108/2025)

zavod za zdravstveno osiguranje odbio svojim rješenjima i to prvostupanjskim rješenjem klasa br: UP/I-502-03/20-02/985 od 20.05.2020.g., te drugostupanjskim rješenjem kojim je odbijena žalba tužitelja, klasa br: UP/II-502-03/20-01/584 od 14.09.2020. godine.

13. Tuženik je istakao kako je spornog dana tužitelj obavljao postupak pomicanja i pridržavanja iveral ploča naslonjenih na zid, kako bi iz složenih i na zid naslonjenih ploča drugi radnik mogao izvući jednu ploču, te da tužitelj tu operaciju uslijed koje je došlo do njegovog ozljeđivanja nije izvodio po nalogu i u skladu s uputama nadređenih osoba. Tužiteljev radni zadatak tog jutra nije bio pomaganje drugom radniku u izvlačenju ploča, te mu takav nalog nije dao niti njegov neposredno nadređeni radnik , niti direktor društva. Pri tome, tuženik napominje kako BČ, za kojeg tužitelj u tužbi tvrdi da je dao nalog tužitelju i drugom radniku ĐČ, da obavljaju taj radni postupak pomicanja i pridržavanja 12 ploča od iverala, nije bio nadređen niti tužitelju, niti tom drugom radniku, već je u to vrijeme bio zaposlen na radnom mjestu radnika na sklapanju namještaja, te nije imao nikakvih ovlasti davati naloge za obavljanje bilo kakvih poslova, bilo kojem drugom radniku tuženika.

14. Nadalje, tuženik je istakao kako su netočni u cijelosti navodi tužitelja da 12 ploča predstavlja opasnu stvar, kao i da je radnik BČ, svojim postupanje prouzročio štetni događaj i štetu tužitelju jer, kao što je to tuženik već prethodno naveo, BČ nije imao nikakvu ovlast određivati što će tužitelj raditi, niti je isti rekao tužitelju da posao obavlja na način da 12 iveral ploča pridržava na sebi.

15. Konkretizirajući razloge zbog kojih smatra da je tužitelj sam sebi prouzročio štetu, tuženik navodi da tužitelj prilikom pomicanja i pridržavanja ploča od iverala kako bi se iz složaja mogla izvući jedna ploča, nije postupao u skladu s člankom 68. st. 1. Zakona o zaštiti na radu, odnosno predmetna operacija uslijed koje je došlo do ozljeđivanja tužitelja, izvođena je protivno pravilima zaštite na radu.

16. Člankom 68. Zakona o zaštiti na radu propisano je da je radnik obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom, te pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika, koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu. Unatoč tome, prilikom pomicanja i pridržavanja ploča od iverala, tužitelj i radnik ĐČ su stajali ispred ploča, te su nagnute ploče od iverala prislanjali na sebe i pridržavali ih, a uputu da tako rade im nije dao tuženik kao poslodavac.

17. Postupanje radnika na opisani način, po mišljenju tuženika, protivno je pravilima zaštite na radu jer su se radnici prilikom rada nalazili ispod tereta, a za što su znali da ne smiju zbog moguće opasnosti da dođe do nestabilnosti tereta, a što se u konačnici i dogodilo. Dakle, operacija izvlačenja jedne ploče iz složaja ploča naslonjenih na zid vršena je protivno pravilima zaštite na radu usprkos tome što su i tužitelj i druga dva radnika koji su u tome sudjelovali bili osposobljeni za rad na siguran način i upoznati s pravilima zaštite na radu.

18. Tuženik smatra kako tužitelj niti jednim navodom tužbe, nije osporio činjenicu, a niti istu može osporiti, da pri izvođenju operacije koja je dovela do njegovog ozljeđivanja nije postupao s potrebnom pažnjom i u skladu s pravilima zaštite na radu. (ranije spis Pr-108/2025)

Pri tome je tuženik istakao kako čak i da nije bio osposobljen za zaštitu na radu, tužitelj je morao znati da ne smije biti ispred (ispod) tereta koji se pridržava, upravo zato što u slučaju da dođe do gubitka ravnoteže tog tereta i da isti počne padati isti neće biti moguće zadržati rukama zbog težine tereta.

19. Tuženik ponovo naglašava da do ozljeđivanja tužitelja nije došlo zbog propusta poslodavca u provedbi mjera zaštite na radu jasno pokazuje i činjenica da nadležna inspekcija rada nije utvrdila da bi ozljeđivanje bilo posljedica takvih propusta, odnosno da nije protiv tuženika, kao poslodavca, pokrenula prekršajni postupak, pa shodno tome po mišljenju tuženika ne postoji odgovornost tuženika za ozljeđivanje tužitelja spornog dana, jer je ozljeđivanje posljedica isključivo krajnje nepažnje i propusta tužitelja da obavlja rad na siguran način.

20. Prema tome, neovisno o činjenici da je člankom 25. Zakona o zaštiti na radu propisana objektivna odgovornost poslodavca za ozljedu koju radnik pretrpi na radu, tuženik tvrdi kako se poslodavac odgovornosti može osloboditi ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati, niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Tuženik smatra kako je u konkretnom slučaju upravo tuženik postupao s krajnjom nepažnjom, a na njegovo postupanje poslodavac nije mogao utjecati, niti je posljedice takvog postupanja mogao izbjeći, unatoč tome što je tuženik kao poslodavac proveo sve propisane mjere zaštite na radu.

21. U slučaju da sud ipak utvrdi da postoji odgovornost tuženika za štetni događaj tuženik je u cijelosti osporio visinu postavljenog tužbenog zahtjeva po svim vidovima nematerijalne štete koji su određeni previsoko i nisu u skladu s Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje pravične novčane naknade Vrhovnog suda RH, te da sud u tom slučaju mora cijeniti i doprinos tužitelja nastanku štete pri odlučivanju o visini koja bi eventualno tužitelju mogla biti dosuđena.

22. Zbog svega navedenog tuženik je predložio da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i da se obveže tužitelja da tuženiku nadoknadi parnični trošak.

23. Radi razjašnjenja spornih odlučnih činjenica sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom u odštetni zahtjev od 01.10.2020.g. (list 8 -10), očitovanje tuženika o odštetnom zahtjevu iz podneska od 13.10.2020.g. (list 11 -12), ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 28.10.2019.g. (list 13-15), Zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 18.10.2020.g. (list 16-21 i 148, u daljnjem tekstu: Zapisnika o IN), Potvrdu IV. Policijske postaje Zagreb od 23.07.2020.g. (list 22-23), presliku izjave BČ od 30.12.2019.g. (list 24), prijavu o ozljedi na radu (list 25 i 49-52), medicinsku dokumentaciju tužitelja (list 26-40), rješenje HZZO, Regionalnog ureda Zagreb od 20.05.2020.g. (list 53-55), rješenje HZZO, Direkcije od 14.09.2020.g. (list 56-61), Sporazum o raskidu ugovora o radu od 27.08.2020.g. (list 62-63 ), uvjerenje o osposobljenosti od 07.11.2019.g. (list 64), Uvjerenje o osposobljavanju za rad na siguran način od 13.11.2019.g. (list 65), zapisnik o ocjeni osposobljenosti radnika za rad na siguran način za radnika od 07.11.2019.g. (list 66-67), Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 13.11.2019.g. (list 73), procjenu rizika iz zaštite na radu od lipnja 2015.g., s rješenjem Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Kabineta ministra od 20.03.2008.g. (list 75-128), izveden je doka medicinskim vještačenjem (list (ranije spis Pr-108/2025)

154-155), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Borisa Kirina od 23.09.2022.g. (list 170-172).

24. Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka VČ (list 136 -138), BČ (list 138-140), te tužitelja LČ (list 140-142) i direktora tuženika, RČ (list 142-144) u svojstvu stranaka, kao i vještaka Borisa Kirina (list 187-189).

25. Na zadnjoj raspravi, prije donošenja predmetne presude datirane sa 19. prosincem 2022. godine, održanoj dana 07. studenog 2022. godine, odbijen je kao nepotreban za razrješenje predmeta spora dokazni prijedlog tuženika u vezi saslušanja svjedoka ČČ, na predložene okolnosti (a to je da je tužitelj u kritično vrijeme bio osposobljen za rad na siguran način) jer ta okolnost na koju je predloženo saslušanje svjedoka nije niti bila sporna između stranaka, te o tome u spisu postoje i materijalni dokazi, tim više što bi se izvođenjem tog dokaza nepotrebno odugovlačio ovaj postupak. Naime, sud ne izvodi u parničnom postupku besmislene dokaze (samo zato što ih je neka stranka eto tek toliko predložila, iako ih praktički nije niti trebalo predlagati) u vezi činjenica koje nisu sporne između stranaka, već izvodi samo one potrebne dokaze, bitne za razrješenje predmeta spora, odnosno za utvrđenje spornih i odlučnih činjenica.

26. Presudom koju je već ovaj sud donio u ovom slučaju pod brojem Pr-443/2020- 33 od 19. prosinca 2022. godine, djelomično je bio usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 76.280,00 kuna, sa zateznom kamatom, dok je bio odbijen preostali zahtjev u pogledu preostalog zatraženog iznosa od 40.520,00 kuna, no Županijski sud u Splitu je rješenjem broj Gž R-98/2023-3 od 11. prosinca 2022. godine, ukinuo navedenu predmetnu presudu u tom dosuđujućem i po tuženiku pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, vrativši predmet ovome sudu na ponovno suđenje, obzirom da je usvojio žalbu tuženika podnesenu protiv navedene presude ovoga suda. Iz navedenog jasno proizlazi da je dio predmetne presude, kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja (vezano za isplatu iznosa od 40.520,00 kuna i iznosa od 10.733,00 kuna u vezi naknade troškova postupka), preko dosuđenog iznosa, a radi se o točkama III. i IV., izreke navedene presude, postao pravomoćan.

27. Naime, kako je navedeni drugostupanjski sud u svom rješenju od 11. prosinca 2022. godine, zaključio da ne može prihvatiti zaključak ovoga suda o odgovornosti tuženika kao poslodavca za nastalu štetu u visini od 80%, obzirom da je žalbenim navodima tuženika, taj zaključak doveden u sumnju, ali i da su stranke sklopljenim Sporazumom o raskidu ugovora od 27. kolovoza 2020. godine, svojom slobodnom voljom ugovorile da jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja po bilo kojoj osnovi, a koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog Ugovorom o radu od 28. listopada 2019. godine, prihvaćajući očito tuženikov prigovor koji se odnosio na opći otpust duga u kontekstu sadržaja tog Sporazuma, taj drugostupanjski sud je ustvrdio da: „pogrešno prvostupanjski sud zaključuje kako se tužitelj potraživanja s osnove ozljede na radu nije odrekao s obrazloženjem da utuženo potraživanje nije naznačeno u sporazumu“, navodeći da ocjenu valjanosti Sporazuma u spornom dijelu treba procjenjivati primjenom propisa obveznog prava. Čak što više, navedeni drugostupanjski sud je naveo da je njegovo stajalište „da u slučaju radnikovog odricanja od novčanog potraživanja može doći do primjene odredbe čl. 203. ZOO -a u (ranije spis Pr-108/2025)

svezi s odredbom članka 206. ZOO-a.“. Pored toga, u navedenoj ukidnoj odluci, drugostupanjski sud izričito navodi: „ S obzirom na to da je pravo na naknadu štete po osnovi pretrpljene ozljede na radu pravo koje pripada radniku i s kojim radnik može slobodno raspolagati ovaj sud smatra da nema zapreka da se radnik navedenog prava i odrekne“. Nadalje, pozivajući se na čl. 319.st.1. i 2. ZOO, drugostupanjski sud ustvrđuje da je u vezi sadržaja navedenog pravnog posla – Sporazuma, pogrešan zaključak ovoga suda i proizvoljan, obzirom da ovaj sud na tu okolnost nije izveo niti jedan dokaz kojim bi eventualno utvrđivao zajedničku namjeru ugovaratelja, osim što je tužitelj prilikom saslušanja u vezi samog Sporazuma, lakonski odgovorio „zapravo nisam detaljno ni čitao sve te odredbe sporazuma“.

28. Shodno tome, unatoč svih navedenih utvrđenja, koje drugostupanjski sud tretira pogrešno utvrđenim od strane ovoga suda, taj sud nije preinačio predmetnu presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan, već je zaključio da je ovaj sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, pa je predmetnu presudu ukinuo i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje, uz uputu da sud u ponovljenom postupku, prije svega razmotri iskazana pravna stajališta drugostupanjskog suda i u tom smislu iskoristi sva procesna ovlaštenja kako bi činjenično stanje točno i potpuno utvrdio izvođenjem dokaza…a potom…da vodeći računa o odredbi čl. 7., 8. i čl. 212 . ZPP (premda ta zadnja odredba upućuje na situacije kada parnični postupak treba prekinuti, a što nema nikakve veze, sa okolnostima ovog slučaja), uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovo odluči o tužbenom zahtjevu tužitelja, preciznije bi bilo reći zapravo o preostalom tužbenom zahtjevu jer je dio istog već pravomoćno bio odbijen.

29. Imajući u vidu navedenu uputu drugostupanjskog suda, koju je ovaj sud ispoštovao jer je razmotrio u cijelosti sva iskazana pravna stajališta drugostupanjskog suda u navedenom pobijanom rješenju, a ujedno je iskoristio svoja procesna ovlaštenja u kontekstu dokaznih prijedloga stranaka, te je u nastavnom postupku saslušao na okolnost sastavljanja sadržaja Sporazuma, ali i prave volje stranaka, prilikom sklapanja Sporazuma, dopunski tužitelja (list 258-259), te zakonske zastupnike tuženika RČ (list 259-260) i ĆČ (list 261), a potom je sve izvedene dokaze ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, te je donio identičan zaključak kakav je bio i prilikom donošenja ranije presude, zbog čega je i ova odluka, praktički sadržajno identična uz dodatna obrazloženja ovoga suda, zbog čega ovaj sud smatra neodlučnim sadržaj navedenog Sporazuma u vezi tužitel jevog prava da potražuje i realizira od tuženika naknadu štete, obzirom na okolnosti konkretnog slučaja.

30. Dakle, preostali predmetni tužbeni zahtjev tužitelja (vodeći računa o tome da je predmetnom presudom broj Pr-443/2020-33 od 19. prosinca 2022. godine, već pravomoćno odlučeno da se odbija kao neosnovano potraživanje tužitelja u iznosu od 40.520,00 kuna), koji se odnosio na isplatu iznosa od 76.280,00 kuna, odnosno 10.124,09 Eura je ocijenjen osnovanim, kao što je taj dio početno istaknutog zahtjeva tužitelja bio ocijenjen osnovanim prilikom donošenja ranije ovosudne presude.

31. Prema tome, valjalo je ponovo ukazati na već iznesene okolnosti slučaja, utvrđenja ovoga suda i razloge za donošenje ove odluke, uz dodatno obrazloženje vezano za sadržaj navedenog Sporazuma i zaključke ovoga suda vezane za taj Sporazum i činjenicu da sadržaj istog nije od bitnog značaja za pravo tužitelja da (ranije spis Pr-108/2025)

potražuje od tuženika naknadu štete, odnosno da takvu naknadu i realizira, naravno vodeći računa također o svim pravnim stajalištima na koje je ukazao ovome sudu, navedeni drugostupanjski sud.

32. Između stranka nije bilo sporno da se tužitelj, kao radnik tuženika, na radnom mjestu, dana 30. prosinca 2019. godine, za trajanja radnog dana ozlijedio, odnosno da je do tjelesnih ozljeda tužitelja došlo jer su na njega pale drvene ploče iverala koje je tužitelj na zamolbu svog radnog kolege TČ (kako bi ovaj iz složaja tih drvenih ploča izvukao jednu) u tom trenutku pokušavao pridržavati i pridržavao, sve do trenutka dok to pod težinom tereta više nije mogao.

33. Između stranaka je bilo sporno da li je do ozljede tužitelja došlo isključivom krivnjom tužitelja (što smatra tuženik) ili nije, odnosno da li je tužitelj eventualno samo doprinio štetnom događaju, te odgovara li tuženik tužitelju u potpunosti za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti, tj. za štetu nastalu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, te da li eventualno odgovara po pravilima odgovornosti poslodavca u smislu čl. 1061. ZOO.

34. Također je između stranaka, bilo sporno da li se tužitelj sklapanjem i potpisivanjem navedenog Sporazuma o raskidu ugovora o radu koji je sklopljen dana 27. kolovoza 2020. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), odrekao svih svojih potraživanja prema tuženiku, dakle i potraživanja naknade štete iz štetnog događaja koji se zbio dana 30. prosinca 2019. godine, a što smatra tuženiku ovoj parnici, ali očito i drugostupanjski sud, imajući u vidu sadržaj navedenog drugostupanjskog rješenja, premda drugostupanjski sud nije našao uslijed toga potrebnim preinačiti predmetnu presudu i odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja.

35. Osim, pravne osnove tužbenog zahtjeva bila je sporna i visina tužbenog zahtjeva.

36. Iz bitnog sadržaja Sporazuma, vezano za prigovor tuženika, jasno proizlazi da su obje stranke suglasno raskinule radni odnos koji je između njih bio sklopljen sa danom 31. kolovozom 2020. godine, te da je čl. 5. Sporazuma, tužitelj u svojstvu radnika izričito izjavio (nakon što su prethodno stranke u čl. 3. i čl. 4. utvrdili da tužitelj

– radnik nije iskoristio 4 dana razmjernog godišnjeg odmora za 2020. godinu, a koje dane godišnjeg odmora će iskoristiti u razdoblju od 26. – 31. kolovoza 2020. godine, ali i da će poslodavac isplatiti plaću/naknadu plaće za mjesec kolovoz 2020. godine, radniku istodobno s isplatom plaće drugim radnicima) da osim potraživanja iz čl. 4. Sporazuma "nema prema Poslodavcu nikakvih drugih potraživanja ni po osnovi radnog odnosa, niti po bilo kojoj drugoj osnovi (opći otpust duga)".

37. S obzirom na navedeni i djelomično citirani sadržaj Sporazuma, a cijeneći okolnost da je tužitelj predmetnu tužbu radi naknade štete protiv tuženika – svog bivšeg poslodavca, podnio ovome sudu dana 27. prosinca 2020. godine, neovisno o činjenici što iz nalaza vještaka Borisa Kirina, proizlazi da je liječenje tužitelja od posljedica navedenog štetnog događaja bilo dovršeno još 13. ožujka 2020. godine, ovaj sud ponovno smatra (a kako je to uostalom smatrao i prilikom donošenja ranije presude), ali sada i na temelju ocjene dodatno izvedenih dokaza nakon ukidne odluke, na okolnost sastavljanja sadržaja tog Sporazuma i prave volje ugovornih stranaka pri (ranije spis Pr-108/2025)

sastavljanju tog Sporazuma, da se člankom 5. navedenog Sporazuma, tužitelj nije odrekao potraživati od tuženika (bivšeg poslodavca tužitelja), naknadu štete u vezi opisanog štetnog događaja i pretrpljenih posljedica, te da je ta odredba čl. 5. Sporazuma u dijelu u kojem se spominje opći otpust duga, sročena od strane pravne službe tuženika, mimo prave volje tužitelja.

38. Naravno, ako kojim slučajem drugostupanjski sud utvrdi sasvim suprotno, kao što je to zapravo već i ustvrdio s obzirom na sadržaj obrazloženja rješenja datiranog sa 11. prosincem 2025. godine, tada će upravo taj drugostupanjski sud, svakako morati uskratiti tužitelju pravo na naknadu štete, time da ovaj sud i dalje smatra da se tužitelju ne može i ne smije uskratiti pravo na naknadu štete na teret tuženika, zbog sadržaja navedenog Sporazuma, te da bi tako nešto zapravo mimo svim moralnih načela, omogućilo bivšem poslodavcu tužitelja, da na perfidan način zlouporabi činjenicu da je tuženik sastavljao Sporazum o raskidu radnog odnosa, posredstvom pravne službe tuženika, uz nadzor direktorice tuženika, te izigra tužitelja, kao osobu sa završenom samo srednjom školom i liši ga prava na naknadu štete i to nedvojbeno sasvim suprotno volji i pravnom interesu tužitelja, koji je bio ozlijeđen na radnom mjestu, dok je radio kod tuženika.

39. Naime, da je namjera obje stranke prilikom sklapanja navedenog Sporazuma bila da se tužitelj odrekne bilo kakvog odštetnog zahtjeva u odnosu na tuženika u vezi naknade neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio zbog posljedica štetnog događaja, koji se zbio dana 30. prosinca 2019. godine, tada su stranke tako neš to mogle jasno, konkretno i izričito ugovoriti, a tako nešto nisu izričito ugovorili i tako nešto se iz čl. 5. Sporazuma, ne može zaključiti.

40. U tom kontekstu, sud smatra bitnim istaći da je tužitelj od svog poslodavca ili bivšeg poslodavca, teoretski i praktički mogao potraživati isplatu novčanog iznosa po osnovi naknade štete u vezi štetnog događaja koji se zbio dana 30. prosinca 2019. godine, tek kada je liječenje tužitelja bilo dovršeno i tek kada se tužitelj sam odlučio istaći takav odštetni zahtjev prema tuženiku u okviru zakonskog roka zastare, a iz sadržaja odštetnog zahtjeva tužitelja (list 8-10) je sasvim jasno i razvidno da je tužitelj svojim podneskom od 01. listopada 2020. godine, podnio odštetni zahtjev, uputivši ga posredstvom odvjetnice svom bivšem poslodavcu - tuženiku, a to je bilo dakle, nakon što su stranke već sklopile navedeni Sporazum. Shodno tome do dana sklapanja Sporazuma, tužitelj još nije niti podnio odštetni zahtjev tuženiku u vezi kritičnog štetnog događaja, pa se ne može stoga zaključivati da bi se čl. 5. Sporazuma i citiranim riječima iz toga članka u točci 36. ovoga obrazloženja, tužitelj uopće odrekao svog predmetnog odštetnog potraživanja, ali i da bi se uopće mogao odreći svog potraživanja koje nije u to vrijeme na bilo koji način formalno artikulirao, uz pisano obraćanje tuženiku sa odštetnim zahtjevom.

41. Dakle, po uvjerenju ovoga suda, drugostupanjski sud sasvim pogrešno smatra u točci 16., obrazloženja svoje navedene odluke, kako u opisanim okolnostima slučaja, može doći do primjene čl. 203. i čl. 206. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer da bi došlo do primjene tih odredaba koje se odnose na opći otpust duga ili prestanak obveze, po uvjerenju ovoga suda, moralo bi se raditi o nekom već utvrđenom, postojećem i određenom u novčanom smislu dugu i tuženikovoj novčanoj obvezi ili barem podnesenom određenom odštetnom zahtjevu tuženiku u vezi (ranije spis Pr-108/2025)

predmetnog štetnog događaja jer u suprotnom, nema govora o tome da bi postojala bilo kakva „Obveza“ tuženika, prema tužitelju kao vjerovniku, a na koju upućuje čl. 203. ZOO jer bi takvu obvezu tek trebalo utvrditi predmetnom presudom , tim više što ta obveza u vezi konkretnog predmetnog „odštetnog zahtjeva tužitelja vezana za navedeni štetni događaj“ nije bila niti konkretizirana izrijekom u točci 5., navedenog Sporazuma, niti je tužitelj do dana sastavljanja Sporazuma podnio tuženiku odštetni zahtjev, pa se nikako ne može raditi u toj pravnoj situaciji o primjeni navedenih odredaba ZOO.

42. Da je kojim slučajem tužitelj podnio odštetni zahtjev (primjerice naveden u podnesku od 01.10.2020.g.) tuženiku u vezi štetnog događaja, prije sklapanja navedenog Sporazuma ili da je pokrenuo ovu parnicu prije sklapanja Sporazuma, po uvjerenju ovoga suda, bi se tek u tom slučaju samo eventualno riječi iz čl. 5. Sporazuma "nema prema Poslodavcu nikakvih drugih potraživanja ni po osnovi radnog odnosa, niti po bilo kojoj drugoj osnovi (opći otpust duga)", indirektno mogle tretirati da se tužitelj odrekao tog svog potraživanja naknade štete, odnosno da je po tom osnovu, indirektno oprostio tuženiku dug, a direktno bi se također to moglo učiniti, da je to doista bila namjera stranaka iz ove parnice, na način da je u tom Sporazumu izričito bilo ugovoreno da tužitelj nema prema poslodavcu bilo kakvih potraživanja u vezi naknade štete u vezi povrede na radu koju je pretrpio (ovaj sud smatra da tako nešto direktno nije bilo navedeno u Sporazumu, bez ikakve dvojbe, jer tako nešto nije predstavljalo pravu volju tužitelja, a iako je tuženik kao poslodavac sadržajem navedenog Sporazuma, po uvjerenju ovoga suda, pokušao izmanipulirati tužitelja na taj paušalno naveden način, a ne izričito, vezano za navedene upotrijebljene riječi u tekstu Sporazuma o raskidu ugovora o radu „nema prema Poslodavcu nikakvih drugih potraživanja ni po osnovi radnog odnosa, niti po bilo kojoj drugoj osnovi (opći otpust duga)", ovaj sud tuženik u pravnom smislu ne može na taj način izmanipulirati, a da li će moći tuženik na taj način izmanipulirati drugostupanjski sud u Splitu, pokazat će ishod novog drugostupanjskog postupka u ovom slučaju, obzirom da je nedvojbeno da će se tuženik ponovo žaliti protiv ove presude).

43. Kako je ovaj sud, nakon ukidanja predmetne presude, izveo dokaz saslušanjem navedene tri osobe, sasvim je jasno da iz iskaza tužitelja proizlazi da njegova namjera prilikom sklapanja Sporazuma, nije bila da se odrekne od prava da potražuje naknadu štete od tuženika u vezi opisanog štetnog događaja, koji se zbio dok je radio kod tuženika, te da je taj tekst Sporazuma po uvjerenju tužitelja sastavila odgovorna osoba tuženika, a da tužitelj nije pregovarao sa nekom od odgovornih osoba tuženika, o bilo kojoj odredbi teksta tog Sporazuma, odnosno da je njegova namjera bila da što prije raskine radni odnos sa tuženikom, kako bi mogao nastaviti što prije, raditi kod novog poslodavca. Pored toga, tužitelj je izričito naveo da nije bio u prostoriji u kojoj se nalazio sa ĆČ i GČ, upozoren od neke od te dvije osobe, da se potpisivanjem navedenog Sporazuma, odriče od potraživanja po osnovi naknade štete za štetni događaj i povredu koju je pretrpio kod tuženika. U drugu ruku, iz iskaza tužitelja proizlazi da je sa odgovornom osobom tuženika, prije potpisivanja Sporazuma, samo razgovarao oko naknade štete vezano za predmetni štetni događaj, koji se desio na radnom mjestu kod tuženika.

44. Međutim, iz iskaza GČ, zakonskog zastupnika tuženika, proizlazi da je dotični upozorio tužitelja, prilikom tužiteljevog potpisivanja Sporazuma, da se tim (ranije spis Pr-108/2025)

potpisom Sporazuma, tužitelj odriče od prava na naknadu štete u odnosu na tuženika u vezi pretrpljene ozljede na radu kod tuženika, a prema iskazu direktorice tuženika, ĆČ, dotična je čula da je njezin suprug RČ, upravo u vezi toga upozorio tužitelja, prije potpisivanja Sporazuma. Također iz iskaza GČ, proizlazi da je taj Sporazum sastavila njegova supruga ĆČ, zajedno sa odgovornom osobom iz pravne službe tuženika, a ĆČ je navela da je sporazum sastavila pravna služba tuženika, a ne ona osobno, nakon čega je ĆČ taj Sporazum potpisala i ispečatirala.

45. Iskaz tužitelja u vezi sporne činjenice o tome da li je tužitelju RČ rekao prije potpisivanja Sporazuma da se tim potpisom tužitelj odriče od prava na naknadu štete, vezane za sporni štetni događaj je sud prihvatio kao istinit i logičan jer ne postoji niti jedan opravdan razloga za suprotno utvrđenje. Naime, s obzirom da je u štetnom događaju tužitelj pretrpio ozbiljnije tjelesne povrede, a ne zanemarivo male ili simbolične, posve je nerealno ili neživotno, da bi se bilo koji ozlijeđeni radnik u takvim okolnostima slučaja odrekao svog zakonskog prava potraživati novčanu naknadu štete, bez adekvatne materijalne satisfakcije, makar je trebao sa poslodavcem kod kojeg je doživio povredu na radu, raskinuti sporazumno radni odnos, kako bi otišao raditi kod novog poslodavca, tim više što je nedugo nakon sklapanja Sporazuma (kojim se navodno, kako to tuženik pokušava prikazati, premda neosnovano po uvjerenju ovoga suda), tužitelj i podnio tuženiku odštetni, izvansudski zahtjev.

46. U drugu ruku, tvrdnje RČ i ĆČ o tome da je RČ rekao tužitelju, prije potpisivanja Sporazuma da se tim potpisom tužitelj odriče od prava da potražuje od tuženika naknadu štete u vezi spornog u ovom predmetu štetnog događaja, pa da je tužitelj unatoč tome, potpisao Sporazum , iako izričito u tom Sporazumu nije bilo navedeno da se tužitelj odriče od prava da potražuje od tuženika naknadu štete u vezi povrede koju je pretrpio na radu, ocijenjene su kao neistinite i prilagođene od strane ove dvije odgovorne osobe tuženika, tome da tuženik uspije u ovoj parnici, a za što su već određenu naznaku te dvije osobe dobile, kao mogućnost, uslijed sadržaja navedene drugostupanjske odluke splitskog suda.

47. Naime, jasno je da su i ĆČ i RČ, kao odgovorne osobe tuženika, zainteresirane da tuženik uspije u ovoj parnici (kao što je i tužitelj, uostalom zainteresiran da on uspije u ovoj parnici), međutim u opisanim okolnostima slučaja, kada tužitelj do dana sklapanja Sporazuma, još nije podnio tuženiku formalni pisani izvansudski zahtjev za naknadu štete u pogledu povrede na radu, niti je pokrenuo parnicu protiv tuženika za naknadu štete (koju je pokrenuo predmetnom tužbom datiranom sa 28.12.2020.g.), već je samo razgovarao o tome sa odgovornom osobom tuženika (sud je tu tvrdnju tužitelja, također prihvatio kao istinitu jer je logična i uvjerljiva da čovjek koji je pretrpio ozbiljnije povrede na radu, porazgovara sa odgovornom sa osobom poslodavca, vezano za naknadu štete), ideja tuženika ili odgovornih osoba tuženika o tome da sud povjeruje u tu iznesenu tvrdnju da bi tužitelj potpisao Sporazum da je prethodno čuo od RČ , da se tim potpisom odriče od prava da potražuje naknadu štete od tuženika u vezi povrede tužitelja na radu kod tuženika, graniči sa zdravim razumom i po uvjerenju predmetnog suca, vrijeđa inteligenciju svakoga suca, ukoliko tuženik, njegov odvjetnik iz ove parnice, a analogno tome i odgovorne osobe tuženika smatraju da će bilo koji sudac u tako nešto povjerovati, pa makar i sudac drugostupanjskog suda, obzirom da tako nešto nema (ranije spis Pr-108/2025)

veze sa istinom jer je nerealno i neživotno i objektivno ne postoji radnik koji bi u toj situaciji potpisao Sporazum.

48. Da je doista prava volja stranaka bila da se uz sastavljanje sporazuma o raskidu ugovora o radu, tužitelj osobno odrekne prava da potražuje od tuženika naknadu štete u vezi povrede na radu koja se zbila dana 30. prosinca 2019. godine, tada je tako nešto trebalo biti izričito i napisano, dakle isključivo i jedino na konkretan način, po uvjerenju ovoga suda, u tom Sporazumu, a nije, već je tuženik pokušao na krajnje nemoralan način, izigrati tuženika i lišiti ga prava na naknadu štete, navođenjem u č l. 5. Sporazuma da radnik izričito izjavljuje da nema prema Poslodavcu nikakvih drugih potraživanja ni po osnovi radnog odnosa, niti po bilo kojoj drugoj osnovi (opći otpust duga). Ovakav pokušaj tuženika, suprotno volji tužitelja, da se tužitelja liši prava na naknadu štete, ovaj sud ne može drugačije okarakterizati, nego li Sporazum sklopljen uz tužiteljevu manu u pogledu volje da se tužitelj odrekne od prava na naknadu štete, ali i sastavljanjem od strane tuženika, te sporne odredbe Sporazuma, suprotno moralu, a što ukazuje da se radi o ništetnoj odredbi u smislu čl. 322 ZOO ili barem dijelu ništetnog čl. 5. Sporazuma, u kojem navodno tužitelj daje tuženiku neki „opći otpust duga“ ili izjavljuje da nema potraživanja prema tuženiku po bilo kojoj osnovi.

49. Kako je tužitelj osoba sa završenom samo srednjom školom, potpisao navedeni Sporazum, a da pri tome nije sudjelovao u sastavljanju teksta Sporazuma, već je Sporazum sačinila pravna služba tuženika, a nitko objektivno nije dao do znanja tužitelju da se potpisom tog Sporazuma tužitelj odriče od prava da potražuje od tuženika naknadu štete u vezi povrede na radu, niti je tako nešto izričito bilo ugovoreno u tom Sporazumu, pokušaj tuženika da u ovoj parnici dokaže da se čl. 5. Sporazuma, tužitelj odrekao od prava na naknadu navedene štete, koju isplatu naknade je tužitelj inicirao podnesenom tužbom, sud tretira i nemoralnim i neosnovanim.

50. Svaki sud u Republici Hrvatskoj, treba spriječiti nemoralne i perfidne pokušaje poslodavca da izigraju svoje radnike ili bivše radnike u ostvarivanju njihovih zakonskih, dakle legitimnih prava, kakvo je u ovom slučaju pravo tužitelja na naknadu štete, pa tako ovaj sud smatra iz iznesenih razloga da se tužitelj potpisivanjem Sporazuma, neovisno o tome što nije detaljno čitao sve njegove odredbe, nije odrekao od prava na naknadu štete od tuženika u vezi povrede na radu koju je pretrpio i u vezi koje naknade štete je inicirao ovu parnicu, te da punomoćnica tužitelja, sasvim opravdano ukazuje prilikom završne riječi u ovoj parnici na raspravi održanoj dan 15. svibnja 2026. godine, da tužitelj nije bio upozoren prije potpisivanja Sporazuma da se svojim potpisom odriče prava na naknadu štete, posebice cijeneći okolnost da tako nešto u Sporazumu nije bilo izričito niti navedeno i da je radnik inače u slabijem položaju u odnosu na poslodavca, koji je i sastavljao tekst Sporazuma, te da je zbog toga tako nešto trebalo biti i izričito ugovoreno da se doista u ovom sluačju radilo o zajedničkoj volji stranaka.

51. Obzirom da je na opisani način, ovaj sud apsolvirao i dodatno obrazložio sukladno uputi drugostupanjskog suda, nakon dopunskog izvođenja dokaza saslušanjem navedenih osoba i ocjene njihovog iskaza, svoje pravno stajalište vezano za sadržaj čl. 5. Sporazuma, odnosno svoj zaključak da sadržaj Sporazuma, nije od značaja za pravo tužitelja da potražuje od tuženika naknadu štete, valjalo je obrazložiti daljnje odluke ovoga suda jer je ovaj prigovor tuženika o tome da se tužitelj Sporazumom odrekao od predmetnog odštetnog zahtjeva, ocijenjen neosnovanim. (ranije spis Pr-108/2025)

52. Nadalje, kako je tuženik osporavanje tužbenog zahtjeva u pogledu pravne osnove, između ostalog, obrazložio pozivanjem na sadržaje dvaju odluka HZZO, donesenih u upravnom postupku i to prvostupanjske i drugostupanjske od 20. svibnja i 14. rujna 2020. godine, kojom prilikom nadležno upravno tijelo nije priznalo tužitelju opisane ozljede iz navedenog štetnog događaja, kao ozljede na radu, sud ističe kako nema spora da je HZZO bio ovlašten donijeti odluke koje je donio (a koje odluke su ujedno bile i obrazložene), međutim valja posebno naglasiti da se u ovoj parnici radi o postupku radi naknade štete (a ne o parnici tijekom koje se utvrđuje treba li ili ne treba kritične ozljede tužitelja priznati kao ozljede na radu), a za koju parnicu je nadležan upravo ovaj sud i ovaj sud je u ovom postupku utvrdio da je do štetnog događaja svakako došlo na radnom mjestu tužitelja i to za trajanja radnog vremena tužitelja, dok je kritičnog dana tužitelj bio zaposlen kod tuženika i zadužen od tuženika da obavlja određene radne zadatke, koji se doduše nisu odnosili na posao koji je tužitelj obavljao neposredno prije nego li je ozlijeđen.

53. Kako je do kritičnih ozljeda tužitelja došlo tijekom radnog dana tužitelja i tijekom rada tužitelja, na mjestu rada - lokaciji koju mu je poslodavac odredio, odnosno na mjestu rada na kojem je tužitelj sa ostalom dvojicom radnika tuženika (BČ i ĐČ) trebao obavljati određene radne zadatke po uputi poslodavca, a tužitelj kao neiskusan radnik koji je tek dva mjeseca radio kod tuženika, nije samoinicijativno išao obavljati zadatak prilikom kojeg je ozljeđen, već je to učinio samo i isključivo na zamolbu drugog radnika tuženika (koji je ujedno bio sin tužitelju nadređene osobe RČ, a kao takav očito osoba kojoj je tužitelj imao potrebu udovoljiti), kada je vidio da će i ĐČ pomoći BČ u izvlačenju drvene ploče iz složaja, po uvjerenju ovoga suda, okolnost da su donesena navedena dva rješenja od 20. svibnja i 14. rujna 2020. godine (list 53 -61) nije od značaja za ovaj parnični postupak u pogledu sporne odlučne činjenice, koja se odnosi na pitanje postoji li ili ne postoji odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju.

54. U vezi donošenja odluke o osnovanosti ili neosnovanosti tuženikovog prigovora, koji se u bitnome odnosi na više iznesenih činjenica koje imaju zajednički nazivnik, a taj je da je tužitelj sam svojim postupcima, kritičnog dana, sebi prouzročio štetu, sud je izveo više dokaza u ovoj pravnoj stvari. Naime, osim što je izvršen uvid u određene materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, sud je saslušanjem pojedinih osoba (ne računajući pri tome i izveden dokaz saslušanjem vještaka), utvrdio okolnosti koje su dovele do nastanka štetnog događaja, a u konačnici dakle i do tjelesnih ozljeda tužitelja kritičnog dana.

55. Iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu, sud je prije svega utvrdio:

- da je tužitelj kritičnog dana bio zaposlenik tuženika (list 13 spisa), temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. listopada 2019. godine na radnom mjestu "RADNIK ZA RAD NA CNC-u", pri čemu je u okviru ugovorom o radu određenih poslova za to radno mjesto, bio zadužen za poslove sklapanja namještaja, rad na CNC-u, dostavu namještaja i materijala, montažu namještaja, ali i za ostale poslove za kojima se ukaže potreba,

- da je poslodavac tužitelja - tuženik, podnio prijavu o ozljedi na radu (list 25 i 49-51 spisa) u kojoj je između ostalog bilo navedeno da je radno vrijeme ozlijeđene osobe (ranije spis Pr-108/2025)

kritičnog dana bilo od 08:00 sati do 16:00 sati, da je do ozljede došlo u skladištu, da je u rubrici mjesto rada bilo navedeno: "uobičajeno ili mjesto rada unutar lokalne jedinice", da je samo 30,00 minuta ozlijeđena osoba radila prije ozljede, odnosno da je tužitelj dva mjeseca i dva dana, obavljao posao svog radnom mjesta, prije štetnog događaja, ali i da je do štetnog događaja došlo dana 30. prosinca 2019. godine, u razdoblju između 08:00 sati i 08:59 sati, pri čemu je prilikom opisa posla ili zadatka ko ji je oštećeni radnik izvodio, bilo navedeno: "ozlijeđeni radnik je pridržavao ploče, dok je drugi radnik izvlačio ploče", a u rubrici poremećaj u radnom procesu je bilo navedeno: "Prilikom izvlačenja jedne od ploča, ostalih 12 se srušilo na radnika",

- da je tužitelj u kritično vrijeme bio osposobljen za rad na siguran način i da je bio zdravstveno sposoban za rad, te da je kritičnog dana koristio osobna zaštitna sredstva, odnosno da je obavljen i očevid od strane policije i nadzor od strane inspektora rada za zaštitu na radu (list 16-21, 51, 64-67,73-74),

- da je poslodavac svojevremeno tijekom 2015. godine, izradio procjenu rizika iz područja zaštite na radu (list 75- 128), za koju svrhu je i imao odobrenje u vezi izrade tog akta od strane nadležnog tijela ili osobe,

- da iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 18. veljače 2020. godine (u daljnjem tekstu: Zapisnik), povodom opisanog štetnog događaja, proizlazi kako je nadzor obavljen po višem inspektoru rada VČ., dipl. ing., odnosno da je taj inspektor obavio očevid dana 30. prosinca 2019. godine, na mjestu ozljede radnika tuženika, LČ, kojom prilikom je inspektor uzeo izjavu sudionika događaja, BČ i ĐČ (o čemu je sastavio zapisnike), te je tijekom očevida navedeni inspektor sastavio zapisnik na mjestu ozljede radnika LČ. Osim toga, iz tog Zapisnika proizlazi da je navedeni inspektor s obzirom na očevidu utvrđene činjenice usmeno zabranio poslodavcu, obavljanje radnih postupka podizanja, prenošenja i pridržavanja tereta na mjestima rada u pogonu na lokaciji [adresa] u [adresa], na način da se radnici pri tome nalaze ispod tereta, pri čemu postoji opasnost po život i zdravlje radnika, a odgovorna osoba poslodavca nije tražila pisani otpravak te usmene odluke, niti podnijela žalbu protiv iste u zakonskom roku. Također iz tog Zapisnika proizlazi da je navedeni inspektor dana 03. siječnja 2020. godine, uzeo izjavu ozlijeđenog radnika LČ o čemu je sastavio zapisnik, te da je dana 20. siječnja 2020. godine (u Zapisniku je omaškom u pisanju navedena godina 20120., pa sud zaključuje kako se očito radilo o 2020. godini), navedeni inspektor zaprimio dopis MUP-a, PUZ-a od 13. 01. 2020. godine (u Zapisniku je omaškom u pisanju naveden datum 13.13.2020.g., te je sud zaključio da se očito radilo o 13.01. 2020. godini, s obzirom na datum kada je inspektor primio taj policijski dopis), kojim je zatražena dostava preslike dokumentacije o inspekcijskom nadzoru. Nadalje, iz tog Zapisnika proizlazi da je na temelju izjava osoba koje je inspektor ispitao o okolnostima štetnog događaja, dotični saznao kako je kritičnog dana tužitelj započeo s radom u 08:00 sati, te da je od početka radnog vremena obavljao s još dva radnika tuženika poslove preseljenja sklapaone (poslove rasklapanja i demontiranja namještaja), te da je radnik BČ htio iskrojiti jednu drvenu ploču od medijapana na CNC stroju i zbog toga je oko 08:20 sati zamolio radnika LČ i radnika ĐČ da mu pomognu (prije nego odvezu demontirani i utovareni namještaj na novu lokaciju poslodavca) tu ploču od mediapana staviti na CNC stroj, pa su LČ i ĐČ to učinili i pokušali pomoći TČ da dohvati tu ploču koja se nalazila u sredini složaja prislonjenog na zid u hodniku (time da je ta ploča bila dvanaesta po redu), a prilikom tog posla je BČ pomicao ili naginjao ploče od iverala kako bi došao do ploče koju je trebao izvaditi, a u to vrijeme LČ i ĐČ (ranije spis Pr-108/2025)

su stajali ispred ploča (u hodniku između složaja ploča i ormara i kada je ispred ormara bila položena na pod paleta, dužom stranicom prislonjena uz ormar) i nagnute ploče su prislanjali na sebe i pridržavali ih. Kada su nagnuli 12 ploča BČ je ručno ploču od mediapana počeo izvlačiti iz složaja, a kada je tu ploču izvukao cca za jedan metar, dvanaest nagnutih ploča je počelo gubiti ravnotežu i sve je više naginjalo prema ormaru i radnicima koji su ih pridržavali, a radnici su pokušali ploče ponovo gurnuti prema zidu, ali nisu uspjeli zadržati teret (12 ploča od iverala dimenzija 2,80 m dužine x 2,08 m visine, te 18 mm debljine, prikazane na slici s mjesta uviđaja na listu 120 i 148) koji se sve više naginjao prema radnicima ĐČ i LČ. ĐČ se uspio izmaknuti na desnu stranu od ploča koje su padale prema tlu, dok se LČ nije uspio izmaknuti teretu koji je padao i pod pritiskom tereta se počeo kretati prema nazad (prema ormaru), pri čemu je nogom zapeo za paletu koja se nalazila na podu ispred ormara i počeo je padati unazad na leđa, a svih dvanaest ploča je padalo za njim i na njega, te ga je gornji rub ploča zahvatio po nosu i licu, te skliznuo na prsa, time da je LČ pao na paletu u sjedeći položaj leđima naslonjen na vrata od ormara,

- da je dana **.**.2019., LČ prijavio IV. Policijskoj postaji Zagreb (list 22-23 spisa), kritični događaj kada je ozlijeđen na radu u Zagrebu, na adresi [adresa] i to u prostoru poduzeća Danijel Interijeri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], kojom prilikom je zadobio teške tjelesne ozljede,

- što je BČ rekao inspektoru u vezi štetnog događaja (list 24), te što je tužitelj rekao policiji u vezi štetnog događaja (list 22).

56. Iz u tom dijelu u bitnome suglasnih iskaza u ovome postupku saslušanog tužitelja i svjedoka TČ je proizlazilo da su kritičnog dana tri zaposlenika tuženika i to BČ, LČ i ĐČ u vrijeme kada im je nadređen bio RČ (otac BČ), po nalogu nadređene osobe, bili zaduženi da na tom mjestu rada pokupe kompletan inventar, te da sudjeluju u postupku preseljenja materijala sa tog mjesta rada na jednu drugu lokaciju, odnosno da između njih trojice nitko nikome nije bio nadređen jer su sva trojica bili samo radnici tuženika, no kako si je BČ htio ispiliti jednu drvenu ploču na CNC stroju, a koja ploča se nalazila unutar drvenog složaja ploča, te se do nje moglo doći jedino na način da se ove druge drvene ploče koje su ju pokrivale, odmaknu, BČ je zamolio svoje radne kolege ĐČ i LČ da mu pomognu u tom poslu izvlačenja ploče koju je htio izvući, a što su ova dvojica i učinili. BČ je prilikom dolaska do drvenih ploča odmah stao s lijeve strane jer je namjeravao izvući tu ploču koju je htio ispiliti na CNC stroju, LČ je stajao okrenut licem prema pločama u sredini između ploča i ormara, a ĐČ je stajao s desne strane. U trenutku kada su BČ i ĐČ ploče usmjeravali i naginjali prema ormaru, BČ ih je držao desnom rukom, a ĐČ lijevom rukom, LČ je sa obje ruke sudjelovao u držanju tog tereta, sve dok su na taj način nagnuli cca desetak ploča (bilo ih je 12 - opaska suca) u smjeru ormara. Potom je BČ rekao radnim kolegama da će prestati držati teret da izvuče drvenu ploču koju je mislio izvući, nakon što su pomicanjem drvenih ploča to omogućili njemu da učini, upozorivši kolege da pripaze što se tiče tereta drvenih ploča koje su držali, no tada je prilikom izvlačenja ploče koja je vidljiva na fotografiji s uviđaja (list 20 i 148 spisa) došlo do preklapanja tužitelja sa tim drvenim pločama koje je držao, a ĐČ se pri tome odmaknuo skroz u desnu stranu i njega te ploče nisu zahvatile.

(ranije spis Pr-108/2025)

57. Po procjeni svjedoka TČ svaka od tih ploča koja se kritičnog dana nalazila na složaju, od kojih su neke ploče naginjali prema ormaru je težila između 60- 70 kg, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je direktor RČ kritičnog dana ujutro došao na radno mjesto, rekavši im da trebaju kompletni inventar preseliti na drugu lokaciju, a tek pošto je s tog mjesta rada otišao RČ u vrijeme kada su tužitelj i ĐČ počeli obavljati zadani im radni zadatak, BČ nije bio s njima te je otišao do CNC stroja, pa je kasnije prišao ĐČ i s njim nešto razgovoarao i tada su došli njih dvojica do tužitelja i tada je tužitelja BČ , zamolio da im pomogne u pridržavanju ploča s obzirom da je on sebi htio izvući jednu ploču iz složaja, a tužitelj mu je pristao pomoći. Iako nitko nije dao neku naredbu tko će gdje stajati, BČ je odmah stao s lijeve strane gledajući prema složaju ploča vidljivom na listu 20, pa kako su mu trebali pomoći u pridržavanju drvenih ploča, tužitelj je stao malo dalje od sredine, bliže lijevoj strani kako bi pridržavao ploče, time da mu je BČ prethodno rekao da treba pridržati par ploče, no nije mu rekao da bi trebalo veći broj ploča pridržavati.

58. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da je pridržavao teret od cca 12 ploča, kada je BČ prestao držati te ploče s lijeve strane i kada je samo zadnji skup ploča nagnuo prema njemu i ĐČ jer su tada samo njih dvojica držali te ploče, a BČ je nam jeravao izvući jednu ploču i tada je tužitelj čuo u trenutku kada su ploče već pod teretom počele padati prema njemu da je ĐČ rekao, pazi, padaju ploče i da se ĐČ odmaknuo u desno, a tužitelj iako je u tom trenutku bio gledajući od sredine ploča više prema lijevoj strani nije se mogao pomaknuti niti u desno jer mu je trebalo metar i pol da se na taj način izmakne, time da se na lijevoj strani nalazila ograda od CNC stroja i senzor, što mu je ometalo uzmak u lijevo, pa kako se počeo kretati unazad pod teretom ploča koje je držao, zapeo je za jednu drvenu paletu koja se nalazila na tlu ispred ormara i zbog toga je izgubio kontrolu stajanja pa je počeo padati unazad i završio je u sjedećem položaju u kojem ga je sav teret od 12 ploča poklopio.

59. Kako je sam nastanak štetnog događaja bio opisan na gore navedeni način, od strane neposrednih sudionik događaja, BČ i tužitelja, a praktički o tom nastanku štetnog događaja su na istovjetan način kazivali i svjedok VČ (inspektor), ali i direktor tuženika RČ (otac BČ), na temelju onoga što su o okolnostima štetnog događaja čuli upravo od neposrednih sudionika, sud je taj navedeni nastanak štetnog događaja prihvatio kao istinit, bez obzira što o okolnostima nastanka štetnog događaja nije u ovom postupku saslušan i treći očevidac ĐČ.

60. Međutim, nakon ocjene svih izvedenih personalnih i materijalnih dokaza, sud smatra da se u ovom slučaju nikako ne radi o tužiteljevoj isključivoj odgovornosti za štetu koja mu je prouzročena, neovisno o tome što je tuženik u svojstvu poslodavca izradio procjenu rizika iz područja zaštite na radu, neovisno o tome što je tužitelj kritičnog dana bio zdravstveno sposoban i osposobljen za rad na siguran način, pa čak neovisno o tome što poslodavac tužitelju posredstvom tužitelju nadređene osobe, nije toga kritičnog dana uopće izdao naredbu da manipulira sa tim drvenim pločama ili da ih pridržava .

(ranije spis Pr-108/2025)

61. Naime, činjenice koje u ovom opisanom slučaju jasno i određeno upućuju na zaključak da je upravo tuženik odgovoran za štetu koja se tužitelju dogodila zbog opisanog štetnog događaja su slijedeće:

- do štetnog događaja je došlo za trajanja radnog vremena tužitelja kod tuženika, tijekom radnog dana u vrijeme kada je tužitelj bio poslodavac tuženika,

- tužitelj je kao mladi i praktički neiskusni radnik, koji je radio do tada (30.12.2019.g.) tek puna dva mjeseca kod tuženika, isključivo na zamolbu ili nagovor drugog radnika tuženika, a koji drugi radnik nije bio baš bilo tko (BČ, koji je inače bio sin tužitelju nadređene osobe, RČ, neovisno o tome što BČ nije bio nadređen tužitelju), odlučio pomoći BČ, da izvuče jednu drvenu dasku iz složaja dasaka, kada je uočio da će mu u tome pomoći i treći radnik tuženika, ĐČ,

- BČ i ĐČ su kao iskusniji radnici tuženika, za razliku od tužitelja, zauzeli za sebe sigurnije položaje na mjestu na kojem su trebali omogućiti BČ da izvuče 13-tu drvenu ploču po redu iz složaja u odnosu na položaj koji su prepustili tužitelju (a tužitelj se nalazio praktički bliže sredini ploča), između drvenih ploča i ormara, zbog čega je tužitelj sa svoje obje ruke pridržavao najveći dio tereta drvenih ploča koje su se ukošavale i naginjale baš u njegovom smjeru, odnosno u smjeru ormara, čime su navedena dva radnika tuženika u smislu čl. 68. Zakona o zaštiti na radu, propustili voditi računa o sigurnosti i zaštiti zdravlja tužitelja (životno i radno neiskusnijeg radnika u odnosu na njih dvojicu), koji je isto bio radnik tuženika, a koju sigurnost i zdravlje tužitelja je mogla ugroziti radnja ili njihovi postupci naslanjanja ili ukošavanja 12 drvenih ploča u smjeru tužitelja, što je u konačnici i dovelo do štetnog događaja, za koji štetni događaj po uvjerenju ovoga suda, odgovara poslodavac radnika po principu objektivne odgovornosti,

- ozljeda na radu koju je radnik pretrpio (neovisno o tome radi li se u kritičnom slučaju o ozljedi na radu, po pravnom stajalištu nadležnog upravnog tijela - HZZO), obavljajući poslove za poslodavca, smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (čl. 25.st.1. Zakona o zaštiti na radu),

- tijekom ove parnice tuženik koji je bio na dan nastanka štetnog događaja, poslodavac tužitelja, nije dokazao da postoje zakonske pretpostavke da ga se oslobodi od odgovornosti uslijed štete nastale zbog više sile, namjere ili krajnje nepažnje radnika (jer se po uvjerenju suda obzirom na opisane okolnosti slučaja, ovdje nije niti radilo o krajnjoj nepažnji tužitelja), a na koje poslodavac nije mogao utjecati ili koje posljedice nije mogao izbjeći (mogao je uostalom poslodavac izbjeći štetni događaj ili utjecati na štetne posljedice, da je u konkretnom slučaju na licu mjesta bila neka ovlaštena, nadređena osoba trojici radnika tuženika, koja bi upozorila svu trojicu, a pogotovo sina zakonskog zastupnika tuženika, da se ne bavi kojekakvim idejama u vezi izvlačenja jedne od zadnjih ploča iz drvenog složaja, nego da obavlja radni zadatak, zbog kojeg su sva trojica bila tog dana na toj lokaciji) , unatoč provedenoj zaštiti na radu (čl. 25.st.2. Zakona o zaštiti na radu),

- tijekom ove parnice tuženik u svojstvu poslodavca također nije dokazao da ne postoje zakonske pretpostavke za njegovu objektivnu odgovornost u smislu čl. 1061. ZOO, odnosno nije dokazao da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika BČ i ĐČ za štetu koja je nastala tužitelju (ne računajući pri tome i doprinos šteti od strane tužitelja).

62. Okolnost da je po mišljenju svjedoka VČ, koji svjedok je u svojstvu inspektora rada za zaštitu na radu proveo očevid na licu mjesta kritičnog dana, radnja (ranije spis Pr-108/2025)

koju je BČ pokušao kritičnog dana izvesti u smislu vađenja jedne drvene ploča iz složaja više ploča, kojom prilikom su radnici tuženika ĐČ i tužitelj pridržavali drvene ploče koje su bile naginjane s položaja (kosine) na kojem su se nalazile, prislonjenje uz zid i jedna na drugu, a prilikom takvog naginjanja i usmjerene prema tužitelju i ormaru na suprotnoj strani (da bi se napravio odmak od međusobno prislonjenih ploča i da bi BČ došao do 13 ploče u tom složaju ploča), predstavljala opasnu djelatnost na način na koji su navedena tri radnika tuženika izvodili tu radnju, također po uvjerenju suda, upućuje na zaključak da su radnici tuženika BČ i ĐČ, kako je to već gore istaknuto, sasvim sigurno propustili voditi računa o sigurnosti i zaštiti zdravlja tužitelja (bez obzira što poslodavac nije naredio radnicima da obavljaju taj posao kritičnog dana) jer prilikom štetnog događaja nisu njih dvojica bili ozlijeđeni, već isključivo tužitelj.

63. Također, okolnost da je čl. 1061. ZOO, propisano da poslodavac odgovara za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi, osim ukoliko dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika, po uvjerenju ovoga suda upućuje na zaključak da tuženik u ovom slučaju odgovara tužitelju za štetu, po principu objektivne odgovornosti i u smislu općeg propisa s obzirom da u ovom slučaju tuženik odgovara za propuste koje su u svezi s radom počinili njegovi radnici BČ i ĐČ, a takva objektivna odgovornost tuženika je također utemeljena i na specijalnom propisu, navedenom čl. 25.st.1. Zakona o zaštiti na radu. U tom smislu je bilo sasvim znakovito da je i sam direktor tuženika, prilikom saslušanja u ovoj parnici, RČ (otac BČ), izričito naveo da su po njegovom mišljenju, a što smatra i ovaj sud, sva tri njegova radnika u konkretnom slučaju bila odgovorna za štetni događaj, zbog načina na koji su htjeli izvući jednu drvenu ploču iz složaja.

64. Iako se u ovom slučaju ne radi o tuženikovoj odgovornosti po principu krivnje, valja istaći kako je sasvim jasno da poslodavac nije u okolnostima slučaja, dakle kritičnog dana 30. prosinca 2019. godine, osigurao na radnom mjestu na kojem su njegovi radnici (BČ, ĐČ i tužitelj) obavljali radne zadatke preseljenja radnog inventara ili pojedinih stvari s jedne na drugu lokaciju, neku osobu u smislu nadzora njihovog rada ili rukovoditelja poslova trojice navedenih radnika, dakle bilo koju osobu, koja bi u konkretnom slučaju bila nadređena radnicima tuženika, BČ, ĐČ i tužitelju (a koja bi vodila računa da radnici obavljaju baš one poslove ili radne zadatke za koje su bili zaduženi toga dana i koja osoba bi toga kritičnog dana, nadzirala njihov rad), a da je to tuženik u svojstvu poslodavca učinio, ne samo da bi na taj način mogao utjecati na izostanak štetnog događaja, nego se po uvjerenju ovoga suda ne bi stvorile niti pretpostavke da do opisanog štetnog događaja i dođe jer u tom slučaju TČ, da ga je kojim slučajem netko nadređen, pa makar to bio i njegov otac ili bilo koja druga nadređena osoba, kontrolirao i nadzirao, kako obavlja poslove preseljenja inventara tuženika na drugu lokaciju, ne bi niti palo na pamet da svojevoljno, na početku radnog dana ne pristupi vršenju radnog zadatka za koji je toga dana bio angažiran, nego da dođe na ideju da baš trinaestu ploču u nizu drvenih ploča od iverice na CNC stroju ispili u situaciji kada mu tako nešto nije bilo niti određeno kao radni zadatak.

65. Sud smatra da je tuženik mogao izbjeći posljedice štetnog događaja i utjecati da do štetnog događaja i ne dođe da je primjerice kritičnog dana RČ ostao na tom radnom mjestu, na kojem je inače u jutarnjim satima i dao radne zadatke (ranije spis Pr-108/2025)

radnicima, kontrolirati trojicu zaposlenika u obavljanju povjerenih zadataka preseljenja inventara tuženika na drugu lokaciju ili da je RČ u situaciji ukoliko je toga dana baš morao biti na nekom drugom poslu ili mjestu rada, za tu svrhu kont role i nadzora, angažirao neku drugu osobu u smislu nadzornika radova (ma koliko god ti radovi bili jednostavni i nisu zahtijevali neku složenost poslova), a propust tuženika da tako nešto učini po uvjerenju ovoga suda, također dovodi do zaključka kako tuženik ne može biti u konkretnom slučaju oslobođen od odgovornosti u smislu čl. 25.st.2. Zakona o zaštiti na radu (što tuženik sasvim neosnovano sugerira u odgovoru na tužbu) jer je poslodavac svakako mogao utjecati, određivanjem nadzornika poslova kritičnog dana, da do štetnog događaja ne dođe.

66. Kako radnici tuženika, kritičnog dana, pa tako i sin direktora tuženika, BČ nisu bili ni na koji način nadzirani od strane sebi nadređene osobe, očito je to dalo maha upravo navedenom sinu direktora tuženika, TČ (sud je uvjeren da mu tako nešto ne bi palo na pamet da ga je netko nadzirao što i kako radi u vezi povjerenog mu radnog zadatka preseljenja inventara tuženika na drugu lokaciju), da dođe na ideju da napravi nešto drugo na mjestu rada na kojem je bio zadužen od strane poslodavca da obavlja sasvim druge poslove i radne zadatke, a kako se radilo o radnom kolegi tužitelja i ĐČ, pri čemu ne treba zanemariti i činjenicu da je dotični bio sin direktora tuženika, neovisno o tome što je bio samo radnik tuženika, kao i ĐČ i tužitelj i što između njih trojice nije nitko nikome bio nadređen, sasvim je bilo logično i ljudski da radne kolege (tužitelj i ĐČ), pomognu kritičnog dana BČ, na njegovu zamolbu da ovaj izvuče iz drvenog složaja navedenu drvenu ploču iverice koju je eto ovaj baš želio tada izvući i izrezati na CNC stroju.

67. U vrijeme kada su bili zaduženi za poslove preseljenja inventara tuženika na drugu lokaciju, po uvjerenju ovoga suda, niti jedna osoba koja bi nadzirala rad te trojice radnika tuženika, ne bi njima dopustila da se bave nečim za što nemaju naredbu od strane poslodavca, a pogotovo ne u vrijeme kada su trebali obavljati sasvim drugi radni zadatak, pa zbog toga sud smatra da bi taj njima nadređeni radnik (direktor tuženika ili netko po njegovoj ovlasti) kritičnog dana, da ga je poslodavac kojim slučajem ostavio sa TČ, SČ i sa tužiteljem, svakako zabranio tužitelju i SČ, da se uopće bave izvlačenjem nekakve trinaeste drvene ploče u nizu iz drvenog složaja prislonjenog uz zid, da je kojim slučajem BČ palo na pamet u prisutnosti sebi nadređene osobe da fantazira sa nekim idejama o tome što bi on napravio na licu mjesta sa tom drvenom pločom u situaciji kada je bio zadužen da se bavi točno određenim radnim zadatkom, kojeg nije radio u kritičnom trenutku. U svakom slučaju, čak i da je ta osoba zadužena za kontrolu rada navedene trojice zaposlenika tuženika, dakle njima nadređena osoba, dopustila da se bave idejom BČ u vezi vađenja 13 drvene ploče iz velikog složaja teških i masivnih drvenih ploča iverice, sud smatra da bi ta njima nadređena osoba taj postupak rada – vađenja te drvene ploče, mogla organizirati na drugi način, svakako sigurniji, da ne dođe do štete do koje je došlo.

68. Međutim kako RČ nije našao potrebnim da ostavi kritičnog jutra, na tom radnom mjestu nekog radnika koji bi bio nadzornik obavljanja radnih zadataka ili da bar od ove trojice nekoga za tu svrhu ovlasti, ako već nije imao nekog drugog njima nadređenog zaposlenika, ukoliko su ostala dvojica radnika mogla sama obaviti povjereni im posao, zbog toga propusta tuženika, odnosno odgovorne osobe tuženika (ranije spis Pr-108/2025)

ne postoje uvjeti, po uvjerenju ovoga suda, da se poslodavac u cijelosti oslobodi odgovornosti za štetu nastalu tužitelju u smislu čl. 25.st.2. Zakona o zaštiti na radu.

69. Nadalje, kako je to već istaknuto i utvrđeno u ovom postupku, sud u opisanim okolnostima slučaja ne može ne primijetiti da je upravo radnik BČ, kao zaposlenik tuženika, kritičnog dana svojim prijedlogom i zamolbom upućenom tužitelju i SČ u smislu da mu pomognu da izvuče navedenu drvenu ploču iz složaja, nedvojbeno direktno i sasvim na konkretan način utjecao da do opisanog štetnog događaja i dođe, prije svega na način na koji su tužitelj i SČ njemu pomagali, neovisno o tome je li BČ bio ovlašten da toga dana daje zapovijedi i radne naredbe svojim radnim kolegama (a iz izvedenih dokaza proizlazi jasno, da nije bio ovlašten i da je samo zamolio svoje radne kolege da mu pomognu) i da li je sam ili nije određivao raspored njih trojice (iz izvedenih dokaza proizlazi da nije, već je samo zauzeo za sebe krajnje rubni položaj lijevo uz složaj drvenih ploča) prilikom neuspjelog pokušaja izvlačenja drvene ploče iz složaja. U tom slučaju i zbog ovog utvrđenja, čak i da se u opisanim okolnostima slučaja, primjerice zbog sadržaja navedenih dvaju rješenja HZZO, utvrdilo da je tuženik u smislu čl. 25.st.2. Zakona o zaštiti na radu, dokazao postojanje uvjeta da ga se oslobodi od odgovornosti za naknadu štete tužitelju (a što se inače nije utvrdilo po uvjerenju suda) s obzirom da se "navodno" ne radi o ozljedi na radu, tuženikova objektivna odgovornost za naknadu štete tužitelju u ovoj situaciji bi se svakako morala tretirati, temeljem općeg propisa i to čl. 1061. st.1. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da je BČ kao zaposlenik tuženika prouzročio štetu tužitelju u radu ili u svezi s radom (zajedno sa ĐČ po uvjerenju ovoga suda, koji ĐČ je također bio u kritično vrijeme radnik tuženika), nagovorivši tužitelja da mu tužitelj kritičnog jutra pomogne u poslu koji nije predstavljao radni zadatak radnika tuženika u vrijeme kada se tužitelj baš bavio svojim radnim zadacima sukladno naredbi poslodavca, a kojom prilikom je baš tužitelj, za razliku od ostale dvojice radnika tuženika, kao neiskusan radnik, bio izložen izuzetno velikom i teškom teretu drvenih ploča koje je pridržavao i koji teret ga je u konačnici poklopio kada je pao na njega, što je dovelo do ozljeda tužitelja.

70. Po uvjerenju ovoga suda, bilo bi u opisanim okolnostima slučaja sasvim neumjesno, nemoralno, protuzakonito i nedopustivo zaključiti da je upravo tužitelj i samo tužitelj, isključivo odgovoran za štetu, koja mu se dogodila na radnom mjestu kod tuženika, iako tuženik u ovom postupku praktički upravo to sugerira, naravno s ciljem da izbjegne svoju odštetnu odgovornost. Tuženik je s istim ciljem, po uvjerenju ovoga suda, pokušao neosnovano i na drugi način izbjeći svoju odgovornost, pozivajući se na sadržaj navedenog Sporazuma, a da li će s tom idejom uspjeti pred drugostupanjskim sudom, pokazati će vrijeme.

71. Međutim, obzirom da je ipak u opisanoj situaciji kada navedena trojica radnika nisu bili pod nadzorom sebi nadređene osobe i kada su bili na tom mjestu rada, zbog sasvim drugih radnih zadataka, tužitelj svojevoljno pristao da pomogne TČ u njegovoj fiksnoj ideji vađenja drvene ploče iz složaja ploča, a ujedno je tužitelj bio u kritično vrijeme i zdravstveno i radno sposoban za obavljanje rada, ali i osposobljen za rad na siguran način (što jasno proizlazi iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu), sud nikako nije mogao da takvo postupanje tužitelja ne tretira, izvjesnim doprinosom tužitelja štetnom događaju.

(ranije spis Pr-108/2025)

72. Naime, iako je nemoguće točno matematički procijeniti taj doprinos tužitelja, obzirom da se isti samo i jedino može utvrditi po slobodnoj ocjeni suda, sud je procijenio doprinos tužitelja u opsegu od 20% jer smatra da je u opisanim okolnostima slučaja takav utvrđeni postotak doprinosa tužitelja, štetnom događaju, sasvim realan i primjeren, bez obzira što o tome misli drugostupanjski sud (koji je već ukazao u rješenju od 11. prosinca 2022. godine, da ne može prihvatiti kao pravilan zaključak ovoga suda o odgovornosti tuženika za štetni događaj u opsegu od 80%, no ovaj sud je bez svake dvojbe samostalan, da donese odluku o tom doprinosu ili postotku suodgovornosti i odgovornosti, bez obzira na pravna stajališta nekog drugog suda) koji će sukladno svom pravnom stajalištu imati mogućnost preinačiti prvostupanjsku odluku, ako smatra drugačije.

73. Obzirom da je na opisani način, sud otklonio tuženikove prigovore u vezi odricanja od bilo kakvih potraživanja, pa tako i od odštetnog zahtjeva u vezi kritičnog štetnog događaja, a sukladno Sporazumu sklopljenom između stranaka, ali i u vezi ne postojanja odgovornosti tuženika "jer su kod tuženika bile provedene sve mjere zaštite na radu u skladu s važećim propisima" (što tvrdi tuženik), imajući u vidu da postoji niz slučajeva u praksi, kao i u ovom slučaju, prilikom kojih tuženik odgovara po princ ipu objektivne odgovornosti za štetu koja je nastala njegovom zaposleniku na mjestu rada i u slučaju kada je poslodavac poduzeo sve mjere zaštite na radu u skladu s važećim propisima, valjalo je medicinskim vještačenjem utvrditi opravdanost tuženog zahtjeva tužitelja u pogledu istaknute visine.

74. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka Borisa Kirina iz podneska od 23. rujna 2022. godine, ali i iz medicinske dokumentacije tužitelja, proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju zadobio iščašenje 2. i 3. prsta lijeve ruke, razderotinu u području lijeve šake, višeiverni prijelom desne zigomatične kosti, prijelom baze desne orbite, prijelom nosa, prijelom desne temporalne kosti bez pomaka i prijelom desnog koronoidnog nastavka mandibule bez pomaka. Također iz nalaza vještaka proizlazi, a na što upućuje i medicinska dokumentacija tužitelja, da je nakon ozljeđivanja tužitelj pregledan u Hitnoj medicinskoj službi u Kliničkoj bolnici Dubrava, gdje su i ustanovljene navedene ozljede, te su u toj ambulanti učinjeni poslovi u vezi primarne obrade rane u području lijeve šake i repozicija 2. i 3. prsta, pa je tužitelju postavljena imobilizacija. Nakon toga, učinjena je opsežna toaleta rane desne strane lica i tužitelj je hospitaliziran u Kliniku za kirurgiju lica, čeljusti i usta, radi daljnjeg operativnog liječenja. Operiran je isti dan i učinjena je repozicija i osteosinteza desne zigomatične kosti, plastika cijelog

dna orbite sa titanskom mrežicom, te repozicija nosa, a prije otpusta kući je kirurg izvršio kontrolni pregled tužitelja. Vještak je također u svom nalazu opisao što sve drugo proizlazi iz medicinske dokumentacije tužitelja koja se nalazi u spisu i to specificirano po datumima iste, te je naveo da se prilikom kontrolnog pregleda tužitelja od strane vještaka dana 17. rujna 2022. godine, tužitelj vještaku žalio na bolove u metkarpofalangealnim zglobovima 2. i 3. prsta lijeve šake nakon većih napora, te je tužitelj tada istakao da ima trnce u području desnog infraorbitalnog živca i utrnulost dva zuba u području gornje čeljusti. Vještak je istakao da mu se tužitelj tada žalio i na nesanice i povremenu otežanu prohodnost nosa.

75. Na temelju osobnog kliničkog pregleda tužitelja, vještak je utvrdio kako je u lijevoj šaci tužitelja vidljiv postoperativni ožiljak u području dlana u dužini od 4,5 cm, te je istakao da šaku tužitelj formira, ali da je terminalno limitirana fleksija drugog i trećeg (ranije spis Pr-108/2025)

prsta, kao i da je GMS obje šake uredna. Vještak je također utvrdio da je u području desne strane lica u visini desnog oka vidljiv ožiljak u dužini od 2 cm, kao što je vidljiv ožiljak od desne strane nosa ispod desnog oka u dužini od 6,5 cm, pri čemu je is takao da se palpatorno osjeti osteosintetski materijal s desne strane lica.

76. Opisane ozljede tužitelja je vještak opisao u njihovoj ukupnosti kao teške tjelesne ozljede, naglasivši ponovo da su navedene ozljede lica liječene operativno, ustvrdivši da je liječenje tužitelja bilo dovršeno 13. ožujka 2020. godine.

77. Vezano za posljedice pretrpljenih ozljeda tužitelja, odgovarajući na predmet vještačenja u pogledu utuženih kriterija, vještak je istakao da je kod tužitelja zaostalo trajno smanjenje životnih aktivnosti od 10% i to zbog terminalno reducirane fleksije 2. i 3. prsta lijeve šake, zbog čega će tužitelj morati pojačane napore pri fizičkim poslovima koji iziskuju uporabu lijeve ruke, te utrnulost u području desnog infraorbitalnog živca i dva zuba u području gornje čeljusti, zbog čega tužitelj ima poteškoća kod uzimanja hrane. Vještak tvrdi da je prilikom ozljeđivanja i tijekom liječenja tužitelj trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od tjedan dana i slabog intenziteta u trajanju od 3 tjedna. Istakao je i da mu je tuđa njega i pomoć nemedicinskog osoblja bila potrebna nakon otpusta iz bolnice 07. siječnja 2019. godine, po 3 sata dnevno (kada je tužitelj morao mirovati i nositi imobilizaciju na lijevoj ruci) i to zbog provođenja osobne higijene, spremanja i uzimanja hrane, odlazaka u nabavku i slično, sve do kontrole u kirurškoj ambulanti dana 30. siječnja 2020. godine, kada mu je skinuta imobilizacija. U pogledu straha je vještak naveo da je tužitelj pretrpio primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljeđivanja, sekundarni strah jakog intenziteta je potrajao 24 sata, a strah srednjeg intenziteta naredna 4 dana, dok je slijedećih mjesec dana, tužitelj trpio strah slabog intenziteta koji se manifestirao kao zabrinutost za ishod liječenja slijedećih mjesec dana. Vezano za eventualne trajne posljedice pretrpljenog straha vještak je napomenuo kako u medicinskoj dokumentaciji tužitelja nema podataka o tome. U pogledu naruženja je vještak istakao da postoperativni ožiljci na desnoj strani lica u dužini od 2 cm i 6,5 cm, predstavljaju naruženje tužitelja srednjeg stupnja koje je vrlo uočljivo trećima, dok postoperativni ožiljak na lijevom dlanu predstavlja naruženje lakog stupnja uočljivo trećima ponekad.

78. U vezi pisanog vještačkog nalaza i mišljenja, tuženik je imao primjedbe koje je iznio u nedatiranom podnesku dostavljenom sudu dana 07. listopada 2022. godine, a kojim podneskom se tuženik posredstvom odvjetnika, sasvim nepotrebno ponovo očitovao i o svom pravnom stajalištu u vezi pravne osnove tužbenog zahtjeva, ponovo obrazlažući zbog čega smatra tužitelja odgovornim za štetu, iznoseći opet u fazi glavne rasprave, iako je pozvan samo da se očituje o nalazu vještaka, činjenicu da je tužiteljev zahtjev za priznanje prava po osnovi pretrpljene ozljede na radu HZZO odbijen (a kakvu iznesenu činjenicu tuženika još u odgovoru na tužbu, sud nije niti mogao zaboraviti u ovom postupku ili ignorirati, te u vezi koje činjenice je morao zauzeti pravno stajalište, prije nego li je odredio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem).

79. Ukoliko se zanemare navodi tuženika iz tog nedatiranog podneska koji se ni na koji način ne odnose na vještački nalaz i mišljenje, a koje je tuženik posredstvom odvjetnika iz nerazumljivih razloga ponovo našao smislenim isticati, iako ga je sud pozvao dopisom od 27. rujna 2022. godine, da se očituje samo o vještačkom nalazu, (ranije spis Pr-108/2025)

a ne da ponavlja razloge koji su već bili izneseni u fazi prethodnog postupka u vezi osporavanja pravne osnove zahtjeva tužitelja ili da čak eventualno iznosi neke nove razloge u fazi glavne rasprave, tuženik je tim podneskom u pogledu nalaza vještaka osporio po vještaku utvrđeni postotak smanjenja životne aktivnosti od 10%, navevši da je vještak propustio utvrditi je li tužitelj lijevak ili dešnjak, a ujedno je istakao da se iz nalaza vještaka ne može utvrditi kakve fizičke bolove je tužitelj trpio (iako je upravo na stranici 4 vještačkog pisanog nalaza vještak to konkretizirao), te iz koje medicinske dokumentacije to proizlazi. Ujedno je tuženik u tom podnesku ukazao da je vještak specijalist ortopedije, pa je tuženiku ili odvjetniku tuženika nejasno na koji način je vještak mogao procijeniti u vezi smanjenja životne aktivnosti i uzeti u obzir točnost navoda tužitelja u vezi utrnulosti dva zuba u području gornje čeljusti, smatrajući da bi se o tome točno mogao očitovati doktor dentalne medicine.

80. Vještak Boris Kirin je usmeno saslušan na raspravi održanoj dana 07. studenog 2022. godine, kojom prilikom je ostao u cijelosti kod svih navoda iznesenih u pisanom nalazu i mišljenju, time da je u vezi tuženikovih pisanih primjedbi naveo da je nalaz dao na temelju u spisu priložene medicinske dokumentacije i kliničkog pregleda tužitelja. Vezano za prigovor tuženika u pogledu stručnosti vještaka, vještak je istakao da je tužitelj operiran na maksilofacijalnoj kirurgiji, a što su specijalisti koji su liječnici, a ne stomatolozi, te je istakao kako smatra da uvidom u tu medicinsku dokumentaciju tužitelja, ispunjenju od strane stručnih liječnika, posjeduje dovoljno stručnog znanja da može dati svoje mišljenje o navedenim ozljedama tužitelja. Vezano za prigovor tuženika koji se odnosio na dominantnu ili nedominantnu ruku tužitelja, naglasio je da je svoju procjenu dao kao da se radi o nedominantnoj ruci i da mu je inače bilo poznato da je tužitelj dešnjak, a što je inače manji postotak jer su ozljeda šake i ozljede prstiju u ukupnom postotku činili zapravo puno manji dio, a veći dio tog utvrđenog postotka smanjenja životne aktivnosti se zapravo odnosio na zaostalo oštećenje infraorbitalnog živca, koji se nalazi između gornje usne i nosa. Pri tome je naglasio da je u medicinskoj dokumentaciji navedeno da je kod tužitelja postignut samo djelomičan oporavak tog živca. Također, vještak je napomenuo da tegobe u vezi kojih mu se tužitelj žalio prilikom pregleda od strane vještaka u vezi utegnutosti u području dva zuba u području gornje čeljusti, te da mu povremeno trne područje oko nosa i lica, iako nije imao nekakav poseban nalaz liječnika u kojem se navodi ta tegoba utrnulosti dva zuba, predstavljaju upravo područje infraorbitalnog živca.

81. Vezano za nelagode u liječenju je vještak istakao da samo nošenje imobilizacije može izazvati nekakvu nelagodu, pri čemu je istakao da je tužitelj tijekom liječenja nosio na lijevoj podlaktici langetu, time da je iznio u vezi nelagoda i operativni zahvat u predjelu glave na mjestu ozljeđivanja i primarnu obradu uz šivanje lijeve šake, te ostala saniranja ozlijeđenih prstiju šake, navevši da je prije operativnog zahvata tužitelj morao biti podvrgnut EKG snimanju, te RTG snimanju glave i šake, a kakva RTG snimanja je trebalo učiniti i nakon kritičnih zahvata. Također je istakao da je tužitelj u vezi posljedica pretrpljenih povreda na prstima lijeve ruke odradio fizikalnu terapiju od 10 dana.

82. Vještak je istakao da iz zadnjeg medicinskog nalaza liječnika proizlazi da se samo 70% oštećeni živac, kod tužitelja, oporavio i da mu je zbog toga i ordinirana terapija mazanja gelom, te je naglasio da je na temelju stručnih orijentacijskih tablica Hrvatskog društva za medicinska vještačenja, utvrdio navedeni postotak ukupnog (ranije spis Pr-108/2025)

smanjenja životne aktivnosti tužitelja u opsegu od 10% s obzirom na zaostale posljedice štetnog događaja. Zaključno je vještak istakao u vezi utvrđenih 3 sata dnevno u pogledu potrebne tuđe pomoći i njega, s obzirom da tužitelju nije bila ozlijeđena dominantna ruka, da je tako procijenio s obzirom da postoje neke stvari koje se mogu napraviti uz korištenje obje ruke. U tom smislu je naveo primjerice da je trebalo narezati hranu, zavezati cipele, staviti pastu na četkicu za zube, obaviti određene higijenske potrepštine, te je istakao da je tužitelju bila potrebna pomoć i prilikom skidanja i oblačenja isključivo u razdoblju dok mu nije bila skinuta imobilizacija.

83. Nalaz i mišljenje medicinskog vještaka Borisa Kirina je u cijelosti prihvaćeno, kao stručno i detaljno obrazloženo, tim više što je vještak u ovoj pravnoj stvari bio i usmeno saslušan, a kojom prilikom je odgovorio i na prigovore tuženika istaknute u vezi pisanog nalaza i mišljenja. Osim toga, nakon saslušanja vještaka na glavnoj raspravi, više nije bilo primjedbi na vještački nalaz od strane tuženika i niti jedna stranka nije predložila izvođenje dokaza novim medicinskim vještačenjem, pa nikakav opravdan razlog za ne prihvaćanje vještačkog nalaza i mišljenja nije niti postojao u tim okolnostima slučaja, tim više što se radi o nedvojbeno stručnom i iskusnom medicinskom vještaku, koji vještači pred sudom, dugi niz godina, svakako preko 25.

84. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja medicinskog vještaka Borisa Kirina, sud je utvrdio da je kod tužitelja, bez ikakve dileme, došlo do povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje.

85. Prema tome, imajući u vidu trajanje, odnosno intenzitet pretrpljenih bolova, utvrđenih na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka Borisa Kirina, sud utvrđuje da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade po ovom kriteriju u smislu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), time da je pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud vodio računa i o navedenoj po medicinskom vještaku utvrđenoj jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova i o komplikacijama koje je tužitelj imao tijekom liječenja (a koje je opisao vještak), ali i o Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH za utvrđivanje visine pravične novčane naknade, prihvaćenima na sjednici Građanskog odjela tog suda dana 29. studenog 2002. godine, koji kriteriji su povišeni na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dana 05. ožujka 2020. godine i 15. lipnja 2020. godine, kada je zauzeto pravno shvaćanje kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske (nematerijalne) štete. Naime, novo pravno shvaćanje primjenjuje se na sve postupke naknade neimovinske (ranije nematerijalne) štete.

86. Opisano novo pravno shvaćanje glasi:

"Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđenje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Repubike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%.

(ranije spis Pr-108/2025)

Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05."

87. Zbog toga je sud u vezi pretrpljenih bolova na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka, imajući u vidu jačinu bolova i njihovo trajanje, odnosno intenzitet pretrpljenih bolova, našao primjerenim po ovom kriteriju priznati tužitelju iznos od 15.000,00 kn u valuti koja je bila u primjeni u vrijeme donošenja ranije presude. U vezi utvrđivanja ovog pravičnog iznosa, sud je po povišenim (isključivo matematičkim) Orijentacijskim kriterijima, zbog dužine trajanja i intenziteta bolova cijenio osnovanim zahtjev tužitelja do iznosa od 6.180,00 kn, međutim do ukupno po tom kriteriju priznate svote od 15.000,00 kn, odnosno za daljnji priznati iznos tužitelju od 8.820,00 kn po osnovi pravične naknade je posebno imao u vidu sve nelagodnosti koje je tužitelj imao tijekom liječenja, a to su:

- da je tužitelj bio hospitaliziran nakon štetnog događaja,

- da je provodio više rendgenskih snimanja i da je učinjeno i EKG snimanje tužitelja (a što prema prihvaćenoj sudskoj praksi također predstavlja nelagodu, neovisno što vještak ili punomoćnik tuženika o tome misle jer to direktno primjerice proizlazi iz Zaključka broj 4 sa III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987., godine, koji glasi: "Nelagodnosti u tijeku liječenja - npr. kraća nesvjestica, hospitalizacija, vezanost za krevet, razne vrste imobilizacija i fiksacija, rendgensko snimanje, broj operacija, infuzije, transfuzije, injekcije, previjanje rana, odstranjivanje šavova, upotreba invalidskih kolica, bolovanje, posjećivanje ambulante, fizioterapija, trajanje rehabilitacijskog postupka i slično, koje trpi oštećenik razmatraju se u okviru naknade za fizičke boli"),

- da je imao izvjesno vrijeme imobiliziranu lijevu ruku sve do 30. siječnja 2020. godine,

- da je bio podvrgnut operativnom zahvatu na licu,

- da su mu šavovi na ruci odstranjeni dana 16. siječnja 2020. godine,

- da je u više navrata bio na kontrolnim pregledima,

- da je bio na bolovanju više od punih 6 mjeseci,

- da je išao i na fizikalnu terapiju.

88. Imajući u vidu dužinu i trajanje, odnosno intenzitet pretrpljenog straha, utvrđenog na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka, sud utvrđuje da težina povrede i okolnosti slučaja, također opravdavaju dosudu pravične novčane naknade po ovom kriteriju u smislu čl. 1100. ZOO, time da je pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud vodio računa i o svim okolnostima konkretnog slučaja, ali i o navedenim povišenim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH za utvrđivanje visine pravične novčane naknade, prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela tog suda dana 05. ožujka 2020. godine i 15. lipnja 2020. godine, našavši primjerenim po ovom kriteriju priznati tužitelju iznos od 12.000,00 kn u ranije važećoj valuti, vodeći (ranije spis Pr-108/2025)

računa da se ovom pravičnom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

89. U vezi smanjenja životne aktivnosti, na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka Kirina, utvrđeno je tijekom ovog postupka da je za 10% kod tužitelja trajno smanjena životna aktivnost, uslijed posljedica pretrpljenih višestrukih ozljeda, a što svakako opravdava dosudu pravične novčane naknade u smislu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO.

90. Međutim, za razliku od kriterija bolova i straha, kada je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenjen nerealno visoko istaknutim s obzirom na sve okolnosti slučaja, u ovom dijelu kada se govori o pravičnoj novčanoj naknadi zbog smanjenja životne aktivnosti je tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 11.250,00 kn, ocijenjen potpuno točno i realno istaknutim, te je imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, a posebice navedene povećane Orijentacione kriterije VSRH iz 2020. godine, tužitelju priznata pravična novčana naknada u iznosu od 11.250,00 kn po kriteriju smanjenja životne aktivnosti, koji novčani iznos sud smatra potpuno primjerenim.

91. Obzirom da iz prihvaćenog nalaza vještaka Kirina, proizlazi kako je kod tužitelja zaostalo naruženje na lijevom dlanu, lakog stupnja, koje je uočljivo samo ponekad trećim osobama, ali da je zaostalo i naruženje srednjeg stupnja na desnoj strani lica tužitelja i to u dužini od 2 cm i 6,50 cm, koje je vrlo uočljivo trećima, sud je zbog toga i u ovom dijelu usvojio cjelokupni zahtjev tužitelja po ovom kriteriju, priznavši mu po osnovi pravične novčane naknade zatraženi iznos od 55.000,00 kn ukupno, pri čemu se nije vodio samo matematičkim izračunom po navedenim povećanim Orijentacijskim kriterijima, nego je prilikom donošenja odluke o visini pravične naknade imao u vidu dob tužitelja i lokaciju opisanih težih naruženja, dakle da se radi o naruženjima od 2 cm i 6,50 cm, baš na licu tužitelja, što je svakako vrlo uočljivo trećim osobama. Naime, tužitelj koji je inače rođen dana **.**.1999. je naružen uslijed posljedica štetnog događaja, kada je dakle navršio tek dvadeset godina života, pa će mu u daljnjem životu, kao mladoj osobi po logici stvari to naruženje znatan broj godina predstavljati povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, zbog čega je sud ocijenio primjerenom pravičnu naknadu utvrditi sa iznosom od 55.000,00 kn.

92. Shodno tome, glede zahtjeva tužitelja u pogledu naknade neimovinske štete (po kriteriju bolova, straha, smanjenja životne aktivnosti i naruženja), tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim do ukupnog iznosa od 93.250,00 kn, a koja svota predstavlja zbroj priznatih iznosa po pojedinim kriterijima straha, bolova, naruženja i smanjenja životne aktivnosti, prije oduzimanja od te svote utvrđenog po slobodnoj ocjeni suda, doprinosa šteti od strane tužitelja.

93. Međutim, kako je sud u ovom postupku utvrdio, da je tužiteljev doprinos štetnom događaju, a time i šteti koju je tužitelj pretrpio upravo 20%, od te svote u iznosu od 93.250,00 kn je trebalo umanjiti iznos od 18.650,00 kn, koja svota predstavlja 20% od 93.250,00 kn jer nije tuženik dužan nadoknaditi tužitelju i štetu u visini tužiteljevog doprinosa šteti, pa je na ime ukupne naknade neimovinske štete umanjene za doprinos tužitelja šteti, valjalo obvezati tuženika da isplati tužitelju iznos od 74.600,00 kn, a koja svota u sada važećoj valuti predstavlja iznos od 9.901,12 Eura, po osnovi pravične novčane naknade.

(ranije spis Pr-108/2025)

94. Shodno tome, tuženiku je naloženo da isplati u vezi naknade neimovinske štete tužitelju iznos od 9.901,12 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je podnesena tužba u smislu čl. 1103. ZOO, dok je preko te svote, do ukupno zatraženog iznosa, sa zateznom kamatom, još ranije pravomoćnom presudom u tom dijelu bio odbijen kao neosnovan preostali zahtjev tužitelja u vezi naknade neimovinske štete. Naime, iz spisa je razvidno da je tužitelj podnio tužbu sudu posredstvom odvjetnice dana 27. prosinca 2020. godine, te da je zatezna kamata zatražena na iznos neimovinske štete od 28. prosinca 2020. godine, pa je odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, ta pripadajuća zatezna kamata tužitelju i dosuđena na iznos od 9.901,12 Eura, počevši od 28. prosinca 2020. godine.

95. U vezi zahtjeva na ime naknade imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege, sud je na temelju iskaza tužitelja, ali i prihvaćenog u tom dijelu nalaza vještaka Borisa Kirina, utvrdio da tužitelju pripada pravo po tom osnovu potraživati isplatu od tužen ika i da je u pogledu pravne osnove taj zahtjev opravdano istaknut u smislu čl. 1095. ZOO, bez obzira što iz spisa proizlazi da je takva tuđa pomoć i njega tužitelju pružena besplatno. Naime, tužitelju je djevojka uz roditelje, pružala tuđu pomoć i njegu u razdoblju navedenom u vještačkom nalazu, kada mu je trebala tuđa pomoć i njega po tri sata dnevno i to ne samo za poslove vezivanja žnjiranaca na cipelama i tenisicama ili oblačenja obuče, pomoći oko oblačenja i skidanja odjeće, pranja leđa i ostalih higijenskih poslova, između kojih je pranje zuba, tuširanje ili kupanje ili rezanja hrane, već i oko poslova koji se odnose na pripremu hrane za jelo ili nabavljanja namirnica, dakle odlazaka po potrepštine u trgovinu jer tužitelj sve te poslove nije mogao samostalno i bez poteškoća obavljati, kao što ih je mogao obavljati prije štetnog događaja ili je eventualno samo neke od tih poslova mogao obavljati uz tuđu pomoć.

96. Imajući u vidu da je u razdoblju od 07. do 30. siječnja 2020. godine, tužitelju po tri sata dnevno trebala navedena pomoć i njega, sud je matematički utvrdio da mu je u navedenom razdoblju trebala tuđa pomoć i njega od nekih 70 sati ukupno jer je 30. siječnja 2020. godine, tužitelju već uklonjena imobilizacija na lijevoj ruci, pa nije trebao baš puna tri sata tuđu pomoć, za taj zadnji dan, 30. siječanj 2020. godine.

97. S obzirom da je tužitelj u vezi naknade te imovinske štete potraživao 2.160,00 kn, bez obzira što je taj svoj zahtjev utemeljio na drugim činjenicama (a te su da je tužitelju trebala pomoć od 6 sati dnevno u razdoblju od 08. siječnja do 08. veljače 2020. godine, po cijeni sata od 12 kuna), sud je po ovom osnovu priznao tužitelju iznos od 2.100,00 kn po slobodnoj ocjeni na ime pravične naknade jer je sukladno sudskoj praksi ocijenjena primjerenom cijena jednog sata tuđe pomoći i njege u iznosu od 30,00 kn u ranije važećoj valuti, imajući pri tome u vidu da tužitelj po ovom osnovu nije potraživao naknadu u okviru sustava socijalne skrbi (o tome nisu niti iznesene činjenice od strane tužitelja, a niti je u tom kontekstu tuženik istakao ikakav prigovor, pa sud jedino može zaključiti da ta naknada za tuđu pomoć i njegu nije tražena od strane upravnog tijela), te da u ovom postupku nisu niti bili predloženi dokazi radi utvrđivanja visine cijene neto sata rada osobe koja bi u mjestu u kojem živi tužitelj bi la sposobna pružiti takvu uslugu u vezi tuđe pomoći i njege.

98. Osim što je u smislu čl. 1095. ZOO, tužitelju priznat iznos od 2.100,00 kn po osnovi naknade imovinske štete, koji iznos je umanjen za 20%, odnosno za svotu od (ranije spis Pr-108/2025)

420,00 kn, zbog čega mu je dosuđena svota od 1.680,00 kn ili 222,97 Eura u sada važećoj valuti, na tu svotu mu je dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja ove presude u smislu čl. 1086. ZOO, jer se radi o ovom slučaju o nenovčanoj materijalnoj šteti, iznos koje visine naknade štete može biti poznat tek donošenjem ove presude.

99. Ovom presudom nije odbijen niti dio glavnog tužbenog zahtjeva tužitelja, obzirom da je ranijih dijelom pravomoćne presude u ovome predmetu to već bilo učinjeno.

100. Vezano za već utvrđeni i navedeni doprinos šteti od strane tužitelja, sud smatra bitnim naglasiti da se isti očituje u činjenici što je tužitelj pristao napustiti radne zadatke za koje je bio zadužen od strane nadređene osobe da ih radi kritičnog dana, odlučivši pomoći radnom kolegi TČ, kao što je to odlučio uostalom i drugi radnik tuženika u to vrijeme ĐČ, a tužiteljev doprinos se ogleda i u tome što tužitelj, unatoč tome što je bio osposobljen za rad na siguran način u kritično vrijeme, nije obavljao posao pridržavanja drvenih ploča sa potrebnom dužnom pažnjom jer je stao u konkretnom slučaju nasuprot ploča, dakle pred ili ispod tereta, te nije vodio pri tome računa o svojoj sigurnosti i zaštiti svog zdravlja.

101. Naime, neovisno o tome je li TČ rekao tužitelju i ĐČ neposredno prije obavljanja kritičnog posla pokušaja izvlačenja jedne drvene ploče, koliko bi to točno teških i masivnih drvenih ploča tužitelj i ĐČ, uopće tada trebali držati da ovaj izvuče baš onu ploču koju je namjeravao izvući iz drvenog složaja, tužitelj je došavši do tih ploča i zauzevši položaj praktički nasuprot tih ploča (u vrijeme kada je TČ stao uz te ploče s lijeve strane, a ĐČ s desne strane), između drvenih ploča i ormara u situaciji kada se na tlu nalazila drvena paleta u koju se kasnije tužitelj i spotaknuo pod težinom tereta i krećući se unazad, propustio primijeniti onu dužnu pažnju koju je bio dužan primijeniti i koju su primjerice primijenili iskusnije radne kolega ĐČ i TČ da zaštite sebe (no koje radne kolege tužitelja ujedno pri tome nisu vodio računa o sigurnosti tužitelja i zaštiti tužiteljevog zdravlja), zauzevši poziciju uz rub drvenih ploča, a neovisno o tome je li po logici stvari jedan od njih trojice zbog samog položaja, širine i visine tih ploča koje su bile prislonjene na zid i jedna na drugu, trebao stati nasuprot tih ploča (na mjesto koje je stao tužitelj), tužitelj je u situaciji kada je već znatan broj ploča bio na njega naslonjen ili kada je upravo on pridržavao najveći dio tereta tih teških drvenih ploča, svakako trebao ukazati svojim radnim kolegama (pogotovo s obzirom da je bio osposobljen za rad na siguran način) na potencijalnu opasnost od pada svih tih ploča, koje je pridržavao, na njega i na neku drugu mogućnost obavljanja zadatka, dakle da na neki drugi način obave ono što je TČ htio, tim više što je TČ namjeravao pustiti ploče koje je sam držao s lijeve strane u nagnutom položaju u smjeru tužitelja da bi izvadio ploču koju je htio izvaditi.

102. S obzirom na ono što se dogodilo kritičnog dana kada je tužitelj ozlijeđen uslijed pada svih drvenih ploča koje je pridržavao na njega, te imajući u vidu iskaz svjedoka VČ koji je jasno dao do znanja da su radnici tuženika kritičnog dana na neki drugi način trebali obavljati posao izvlačenja jedne drvene ploče iz drvenog složaja, sasvim je jasno u tim okolnostima slučaja da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri kritičnog dana vodio računa o svojoj sigurnosti, kao što ni BČ i ĐČ nisu vodili računa u to isto vrijeme o sigurnosti tužitelja, pa se neovisno o dijelu odgovornosti BČ i ĐČ za štetni događaja (odgovornost kojih (ranije spis Pr-108/2025)

radnika je bez svake dvojbe pokrivena objektivnom odgovornošću poslodavca tužitelja

– tuženika jer poslodavac odgovora za štetu koju njegov zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi), takav nedvojbeni po uvjerenju ovoga suda, propust tužitelja prilikom obavljanja posla na koji ga je zamolio da učini BČ, svakako morao tretirati tužiteljevim doprinosom štetnom događaju.

103. Pitanje eventualne i potencijalne regresne odgovornosti BČ i ĐČ tužitelju u vezi novčanog iznosa ili dijela te svote, kojeg će tuženik isplatiti tužitelju u slučaju pravomoćnosti ove presude, nije i ne može biti predmet ove o parnice, pa o tome nije trebalo niti iznositi ovosudne zaključke.

104. Odluka o parničnom trošku je djelomično donesena u smislu čl. 154. st.2. ZPP jer su stranke djelomično uspjele u ovome postupku do dana donošenja ranije presude, imajući u vidu sadržaj pravomoćne točke III., predmetne presude broj Pr - 443/2020-33 od 19. prosinca 2022. godine, a djelomično je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP, obzirom da je nakon ukidne odluke tužitelj uspio u cijelosti u ovoj parnici, obzirom na visinu predmeta spora i činjenicu da mu je dosuđen cijeli zatraženi iznos.

105. Matematičkim putem je utvrđeno da je tužitelj u ovoj parnici obzirom na početni zahtjev i iznos koji mu je dosuđen, uspio samo u omjeru od 65,30% u pogledu konačno istaknute visine tužbenog zahtjeva (jer svota koja je ukupno dosuđena tužitelju u iznosu od 10.124,09 Eura, koja predstavlja zbroj dosuđenih iznosa od 9.901,12 Eura i 222,97 Eura, predstavlja samo 65,30% od ukupno zatraženog iznosa od 116.800,00 kn, a što sada predstavlja svotu od 15.502,02 Eura), dok je tuženik analogno tome uspio u omjeru od 34,70 % u pogledu visine tužbenog zahtjeva.

106. Cijeneći okolnost da je kod donošenja odluke o uspjehu stranaka u parnici u smislu čl. 154.st.2. ZPP, sud dužan voditi računa i o uspjehu u pogledu pravne osnove, sud utvrđuje da je u ovom postupku tužitelj upio u cijelosti sa pravnom osnovom svog zahtjeva i u vezi naknade neimovinske štete i u vezi naknade imovinske štete.

107. Kada se ovi uspjesi stranaka u parnici zbroje, utvrđuje se da je ukupan uspjeh tužitelja u ovom postupku 82,65% (65,30% + 100,00% = 165,30% : 2 = 82,65%), do donošenja ukinute presude, odnosno da je uspjeh tuženika analogno tome 17,35% (34,70% + 0 % = 34,70% : 2 = 17,35%).

108. Na način određen čl. 154.st.2. ZPP, valjalo je ova dva uspjeha stranaka u parnici prebiti, te je tom prilikom utvrđeno da tuženik treba tužitelju nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u opsegu od 65,30%, naravno samo za sve opravdane parnične troškove koji su učinjeni do donošenja ranije presude u ovome predmetu.

109. Parnični trošak tužitelja koji je bio opravdan je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnice tužitelja od 15. svibnja 2026. godine (list 263 spisa), a sukladno odredbama važeće Odvjetničke tarife u granicama istaknutih zahtjeva, time da je prvo valjalo obračunati troškove nastale do donošenja ranije donesene presude, obzirom da je do tada vrijednost predmeta spora iznosila 15.502,02 Eura, a nakon samo djelomičnog ukidanja te odluke vrijednost predmeta spora je iznosila u ovome predmetu 10.124,09 Eura .

(ranije spis Pr-108/2025)

110. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe priznat iznos od 500,00 Eura, za sastav podneska od 22.12.2021.g., priznat je iznos od 50,00 Eura, za sastav podneska od 22.10.2022.g., priznat je iznos od 500,00 Eura, dok je za zastupanje na ročištima po punomoćniku i to dana 02.09.2021.g., te dana 24.11.2021.g., priznat iznos od 1.000,00 Eura ukupno, a za zastupanje na ročištu održanom dana 07.09.2022.g., koje je odmah odgođeno jer na to ročište nije pristupio vještak koji je trebao biti saslušan je priznat iznos od 100,00 Eura, time da je za zastupanje na raspravi održanoj dana 07.11.2022.g., priznat tužitelju iznos od 500,00 Eura.

111. Zbog navedenog ukupan opravdan parnični trošak tužitelja , bez troškova vještačenja, utvrđen je u iznosu od 2.650,00 Eura, od koje svote iznos od 1.730,45 Eura, predstavlja 65,30%. Kako je tužitelju u cijelosti valjalo priznati materijalne troškove koje je imao u iznosu od 334,46 Eura u vezi financiranja medicinskog vještačenja, neovisno o uspjehu u parnici, sukladno sudskoj praksi, a imajući u vidu da se radilo o nužno potrebnim troškovima za donošenje ove odluke, opravdan trošak tužitelja do donošenja ranije presude je bio utvrđen u iznosu od 2.064,91 Eura.

112. Nisu ocijenjeni potrebnim za ovu parnicu, niti nužnim u vezi ove parnice u smislu čl. 155. ZPP, troškovi za sastav odštetnog zahtjeva tužitelja od 01. listopada 2020. godine, te za sastav podnesaka od 11. svibnja i 19. rujna 2021. godine (jer je tim podnescima zatražena odgoda ročišta, te dostavljena adresa svjedoka, za kojeg je tužitelj mogao i u tužbi dostaviti adresu, a ne posebnim podneskom), a tužitelj je potpuno neosnovano tražio naknadu troška za zastupanje na ročištu za objavu ranije donesene presude (dana 19.12.2022.g., iako ga nije nitko zastupao na tom ročištu).

113. Kako je nakon samo djelomično ukidne ranije donesene presude, vrijednost predmeta spora iznosila samo 10.124,09 Eura, koliko je tužitelju i dosuđeno ovom presudom, te je u tom dijelu tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, valjalo je utvrđenom parničnom trošku, kao opravdane troškove pribrojiti i troškove zastupanja tužitelja po punomoćnici, na zadnje dvije rasprave održane dana 06. ožujka i 15. svibnja 2026. godine u ukupnom iznosu od 400,00 Eura ili po 200,00 Eura, za svako zastupanje.

114. Shodno tome, opravdan parnični trošak tužitelja razmjerno uspjehu u parnici iznosi 2.464,91 Eura, te je tu svotu razmjernog parničnog troška, tuženik obvezan isplatiti tužitelju.

U Bjelovaru, 29. lipnja 2026. godine.

S u d a c:

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom drugostupanjskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka pisanim putem u roku od 15 dana, računajući od 30. lipnja 2026. godine.