Poslovni broj: Us I-2066/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužiteljice ČV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćeniku Anđelku Jureško, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jureško & Buntak, Radnički dol 23, Zagreb, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi priznavanja prava na naknadu plaće za vrijeme rodiljinog dopusta, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 28. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i zamjenika opunomoćenika tužiteljice a u odsutnosti tuženika, dana 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Klasa: UP/II-502-06/25-01/120, Urbroj: 338-01-06-05-25-02 od 16. srpnja 2025.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured Split, Klasa: UP/I-502-06/25-01/14117, Urbroj: 338-17-02-01-25-09 od 29. svibnja 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje, u kojem je prvostupanjsko tijelo dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženim u obrazloženju presude.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dostave pravomoćne odluke naknadi tužiteljici trošak ovog upravnog spora u iznosu od 3.750,00 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od dana izvršnosti odluke o troškovima (prvi dan poslije isteka roka za dobrovoljno ispunjenje) do isplate.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-502-06/25-01/120, Urbroj:

338-01-06-05-25-02 od 16. srpnja 2025. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužiteljice izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured Split, Klasa: UP/I-502-06/25-01/14117, Urbroj: 338-17-02-01-25-09 od 29. svibnja 2025. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem je točkom 1. izreke tužiteljici priznato pravo na naknadu plaće tijekom korištenja obveznog i dodatnog rodiljnog dopusta, za dijete IV, rođenog **.**.2024., u razdoblju od 23. rujna 2024. do 14. svibnja 2025. Točkom 2. izreke je određeno da tužiteljica za vrijeme korištenja prava iz točke I. izreke ima pravo na mjesečnu naknadu plaće u visini 100% od utvrđene osnovice za naknadu plaće u iznosu od 7,650000 eura po satu. Točkom 3. izreke je određeno da tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu plaće samo za dane, odnosno sate za koje bi imala pravo na plaću prema propisima o radu, i to za razdoblje od 23. rujna 2024. do 25. prosinca 2024. godine za puno radno vrijeme (8 sati dnevno) te od 26. prosinca 2024. do 14. svibnja 2025. godine za nepuno radno vrijeme (4 sata dnevno). Točkom 4. izreke je određeno da isplatu naknade iz točke I. izvršava Zavod neposredno na teret vlastitih sredstava, na tekući račun tužiteljice. Točkom 5. izreke je određeno da žalba ne odgađa izvršenje tog rješenja.

3. U pravodobno podnesenoj tužbi ovome sudu tužiteljica navodi da koristi pravo na rodiljni dopust temeljem statusa zaposlene osobe počevši od 23. rujna 2024.g. i to za dijete IV koji je rođen **.**.2024. Prije ostvarivanja prava na rodiljni dopust tužiteljica da je bila u kontinuiranom radnom odnosu i to: u razdoblju od 01.09.2022.g. do 08.03.2024.g. temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme u Osnovnoj školi „Skalice“ Split na puno radno vrijeme u razdoblju od 08.03.2024.g. pa nadalje ista je zaposlena u dvije škole i to u Osnovnoj školi „Skalice“ Split temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme te u Srednjoj Turističko ugostiteljskoj školi Split temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme time da ukupno radno vrijeme temeljem oba ugovora o radu iznosi 40 sati tjedno. Za vrijeme trajanja rodiljnog dopusta točnije dana 25.12.2024.g. tužiteljici je istekao Ugovor o radu u Osnovnoj školi „Skalice“ Split o čemu je ista obavijestila nadležni područni ured Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Nadalje se u tužbi, u bitnome, navodi kronologija postupanja u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu te se ističe da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to kako odredbe Zakona o rodiljnim i roditeljskim naknadama tako i odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a sve na štetu majke korisnice prava na rodiljnu naknadu. Pri tome se citira odredba članka 32 st.1 Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama kao i odredbe članka 54. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te navodi da, uvažavajući te odredbe kao i smisao i intenciju zakonodavca prilikom donošenja odredbi o pravima roditelja i novčanim potporama, da je činjenica da je tužiteljici, kao zaposlenoj majci, tijekom rodiljnog dopusta istekao jedan od ugovora o radu ne mijenja ranije utvrđenu osnovicu za obračun naknade, budući da ista i dalje posjeduje status zaposlene osobe zasnovan na ugovoru o radu na neodređeno vrijeme u Srednjoj Turističko -ugostiteljskoj školi Split. Ističe se naime da se naknada u smislu članka 32. citiranog Zakona i odgovarajućih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju – obračunava i „fiksira“ prije otvaranja rodiljnog dopusta, uzimajući u obzir sve relevantne tj. tada postojeće osnovice plaće. Kasniji prestanak dijela radnoga odnosa (npr. jednog ugovora o radu) da ne dovodi do smanjenja već utvrđenog iznosa naknade, sve dok ne istekne zakonsko pravo na rodiljni dopust. Budući da prestankom jednog ugovora tužiteljica nije izgubila status zaposlene osobe (ostala je zaposlena temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme), to da nije nastupila nikakva zakonska osnova za novi ili umanjeni obračun rodiljne naknade. Iako Direkcija Zavoda u svojoj odluci formalno navodi da žaliteljica ima pravo na naknadu plaće u visini od 100% osnovice, njezinim zaključkom o određivanju naknade prema satima rada de facto da se dolazi do identične diskriminacije i neravnopravnosti kao i u prvotnoj odluci u kojoj je bilo navedeno da tužiteljica za vrijeme trajanja rodiljnog dopusta ima pravo na naknadu plaće u visini od 50% osnovice za naknadu plaće, čime da je ponovno zanemarena svrha Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (ZROP) kao posebnog propisa koji jamči zaštitu stečenog prava majke tijekom trajanja cijelog rodiljnog dopusta. U konkretnom slučaju Zavod da je pogrešno utvrdio osnovicu naknade izraženu „po satu“, budući da je naknada za rodiljni dopust po svojoj prirodi mjesečna naknada te da ju nije moguće vezati uz satnicu rada, pogotovo tijekom razdoblja kada korisnica naknade uopće ne radi niti ostvaruje plaću. Zavod je, dakle, od samog početka pristupio pogrešnom načinu obračuna osnovice. Ističe se da se na službenim stranicama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) navodi, između ostaloga: „Ako radni odnos odnosno obavljanje djelatnosti osobnim radom prestane tijekom korištenja rodiljnog dopusta, korisniku prava na rodiljni dopust pripada pravo na naknadu plaće i po prestanku radnog odnosa odnosno obavljanja djelatnosti osobnim radom do isteka korištenja prava (znači do šestog mjeseca djetetova života) i to prema propisima obveznoga zdravstvenog osiguranja.” „Ako radni odnos… prestane prije započinjanja rodiljnog dopusta, prava… osoba može koristiti kao nezaposlena majka… Ako radni odnos… prestane tijekom korištenja rodiljnog dopusta, korisniku prava na rodiljni dopust pripada pravo na naknadu plaće i po prestanku radnog odnosa… do isteka korištenja prava…” Time da Zavod jasno potvrđuje da majka koja koristi rodiljni dopust ne gubi pravo na već priznatu naknadu ni kad joj prestane radni odnos, a osobito da to vrijedi kada joj djelomično prestaje jedan od više istovremenih radnih odnosa, dok se ostali nastavljaju. Osim toga, na službenim stranicama da se objašnjava postupanje po izdavanju Izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad (tzv. „doznaka“) te da se naglašava da nakon prvog Izvješća tijekom rodiljnog dopusta nije potrebno svako malo javljati se HZZO-u – što da dodatno potvrđuje da se obračun vrši na početku i ne mijenja se do isteka stečenog prava. U međuvremenu, tužiteljici da je istekom dana 15. svibnja 2025. prestalo pravo na rodiljni dopust, te da je nastavila koristiti pravo na roditeljski dopust sukladno članku 18. stavku 2. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama. Područni ured Split Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje rješenjem od 18. srpnja 2025. tužiteljici da je priznao navedeno pravo u trajanju od 180 dana, no, pod točkom II. izreke da je utvrdio: "Za vrijeme korištenja prava iz točke I. izreke ovog rješenja korisnica ima pravo na naknadu plaće u visini 50 % od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, a koja ne može, za puno radno vrijeme, iznositi više od 680 % niti može biti manja od 114 % proračunske osnovice mjesečno, odnosno više od 3.001,79 EUR niti manje od 503,24 EUR mjesečno." Upravo ovakvo postupanje prvostupanjskog tijela da potvrđuje navode iz ove tužbe – da Zavod prilikom obračuna i određivanja visine naknade nepravilno tumači i primjenjuje relevantne odredbe Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, zanemarujući obvezno vezivanje osnovice na početak korištenja prava. Nadalje, i ovo rješenje da je u potpunosti nezakonito, jer da je suprotno jasnom normativnom tekstu članka 32. stavka 3. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, a koja odredba se i citira, kao i odredba članka 5. st.2. istog Zakona te se ističe kako zakonodavac jasno propisuje da se u prvih šest mjeseci roditeljskog dopusta naknada plaće određuje u visini 100 % osnovice, a ne 50 %, te da se visina naknade kreće unutar propisanih limita – gornjeg od 680 % i donjeg od 114 % proračunske osnovice, ali nikako ispod tog iznosa ili u polovici osnovice, kako je to pogrešno učinilo prvostupanjsko tijelo. Ova nova okolnost da dodatno potvrđuje da Zavod kontinuirano primjenjuje pogrešno pravno shvaćanje, što da rezultira umanjenjem prava zajamčenih Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama. Slijedom svega navedenog tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, ponište te da tuženik bude obvezan naknaditi joj troškove ovog upravnog spora sa pripadajućim zateznim kamatama.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana , da je suprotno navodima tužbe pobijano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u pravilno provedenom upravnom postupku, a sukladno važećim zakonskim i podzakonskim propisima, koje i citira, te ponavlja razloge obrazloženja osporavanog rješenja. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

5. Tužiteljica se u podnesku od 20. travnja 2026. očitovala na tuženikov odgovor na tužbu u bitnome navodeći da odgovor na tužbu ne otklanja osnovni i odlučni prigovor nezakonitosti osporenih rješenja, a taj je da je tuženik, iako formalno navodi da tužiteljici pripada pravo na naknadu plaće u visini od 100% utvrđene osnovice, u stvarnosti tu naknadu obračunao i isplaćivao samo za 4 sata dnevno, dakle kao da se radi o pravu uvjetovanom stvarnim radnim vremenom nakon otvaranja rodiljnog dopusta, a ne o već stečenom pravu na rodiljnu naknadu koje se utvrđuje prema osnovici formiranoj prije nastupa slučaja na osnovi kojeg je pravo stečeno. Upravo da je u tome sadržana temeljna pravna pogreška tuženika. Tuženik da miješa pitanje utvrđivanja osnovice za naknadu plaće s pitanjem kasnijeg radnopravnog statusa tužiteljice, iako se osnovica, prema članku 54. stavku 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, utvrđuje prema prosječnom iznosu plaće isplaćene u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće. U konkretnom slučaju da je taj slučaj nastupio prije prestanka jednog od dvaju radnih odnosa tužiteljice, odnosno u trenutku kada je tužiteljica bila zaposlena kod dva poslodavca u ukupnom punom radnom vremenu. Tuženik u odgovoru na tužbu da u bitnome ponavlja ranije pravno shvaćanje prema kojem tužiteljici, nakon prestanka radnog odnosa kod Osnovne škole Skalice, pripada pravo na naknadu samo za sate za koje bi imala pravo na plaću da radi, dakle za 4 sata dnevno. Međutim, takvo tumačenje da predstavlja pogrešnu i nedopuštenu primjenu pravila koja se odnose na privremenu nesposobnost za rad na pravni institut rodiljnog dopusta, koji je poseban institut uređen Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama kao lex specialis propisom. Rodiljni dopust da nije bolovanje. Rodiljna naknada da nije naknada zbog privremene nesposobnosti za rad. Majka koja koristi rodiljni dopust da nije osoba koja ostvaruje naknadu zato što je privremeno nesposobna za rad, nego osoba kojoj zakon, upravo radi zaštite majčinstva, djeteta i obitelji, priznaje posebno pravo iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora. Stoga da je pravno neprihvatljivo da se naknada za vrijeme rodiljnog dopusta obračunava kao da korisnica prava stvarno radi. U tom smislu tužiteljica se poziva na presudu ovoga suda, poslovni broj Us I 2520/2025-10 od 7. travnja 2026., donesenu u upravnom sporu između istih stranaka, povodom istog činjeničnog supstrata, ali u odnosu na pravo tužiteljice na naknadu plaće za vrijeme roditeljskog dopusta. Ta nepravomoćna presuda da je od osobite važnosti za ovaj upravni spor jer da predstavlja relevantno pravno shvaćanje istog prvostupanjskog suda, između istih stranaka, u odnosu na isti obračunski problem i istu pravnu konstrukciju tuženika, prema kojoj se tužiteljici formalno priznaje 100% osnovice, ali joj se sadržajno isplaćuje samo polovica mjesečne naknade. Nadalje se citira obrazloženje navedene presude te ističe da je sud u toj presudi jasno prepoznao istu pravnu pogrešku koju tužiteljica ističe i u ovom predmetu. Ukazuje se na stečeno pravo tužiteljice te se ističe da ako se stečena prava moraju očuvati za vrijeme roditeljskog dopusta, tada da to još snažnije vrijedi za rodiljni dopust, koji je neposredno povezan s porodom i najranijom zaštitom majke i djeteta. Tužiteljica posebno ističe da bi suprotno tumačenje dovelo do apsurdnog i diskriminatornog rezultata. Majka koja je prije otvaranja rodiljnog dopusta radila kod dva poslodavca u punom radnom vremenu i na temelju toga stekla osnovicu, da bi bila nakon poroda stavljena u lošiji položaj samo zato što joj je tijekom korištenja rodiljnog dopusta istekao jedan ugovor o radu na određeno vrijeme. Time da bi se faktično sankcioniralo majčinstvo, jer da tužiteljica u vrijeme obveznog rodiljnog dopusta nije mogla realno tražiti novi posao, zasnovati novi radni odnos niti održati isti radnopravni položaj koji bi, da nije bilo trudnoće, poroda i korištenja rodiljnog dopusta, eventualno mogla održati. Takvo postupanje da je protivno i članku 63. Ustava Republike Hrvatske, prema kojem država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život. Postupanje tuženika u konkretnom slučaju da ne predstavlja zaštitu materinstva, nego njegovo financijsko kažnjavanje. Tužiteljica nadalje ukazuje da je i sam tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome potvrdio odlučne činjenice: Nije sporno da je tužiteljica na dan početka korištenja rodiljnog dopusta bila zaposlena kod dva poslodavca. Nije sporno da je ukupno radno vrijeme iznosilo 40 sati tjedno. Nije sporno da je radni odnos kod jednog poslodavca prestao tek tijekom korištenja rodiljnog dopusta. Nije sporno ni da tužiteljica nije izgubila status zaposlene osobe, jer je i nakon prestanka jednog ugovora o radu ostala zaposlena kod drugog poslodavca. U takvoj situaciji da nije nastala zakonska osnova za novi, umanjeni ili “satni” obračun rodiljne naknade. Jedina promjena koja se dogodila da je prestanak jednog ugovora o radu tijekom korištenja već priznatog prava. Ta okolnost da ne može imati retroaktivni učinak na već utvrđenu osnovicu i da ne može dovesti do toga da se pravo priznato u punom opsegu sadržajno pretvori u polovicu prava. Pravno shvaćanje tuženika da dovodi do toga da se osnovica najprije priznaje prema relevantnom razdoblju prije nastupa slučaja, ali se zatim u fazi isplate rekonstruira prema okolnostima koje su nastupile nakon otvaranja prava. Takav pristup da nije zakonit. Osnovica da se ne može istodobno i “fiksirati” prema šestomjesečnom prosjeku i naknadno reducibilno primjenjivati ovisno o kasnijem broju sati rada. To da su dvije različite i međusobno nespojive metode. Ističe se da je upravo to prepoznao Upravni sud u Splitu u presudi Us I-2520/2025-10, kada je utvrdio da se na taj način formalno priznaje pravo, ali se sadržajno isplaćuje samo polovica mjesečne naknade, što predstavlja fiktivno priznanje prava i izravno kršenje materijalnopravnog propisa. Tužiteljica stoga predlaže da Sud, pri odlučivanju u ovom predmetu, uzme u obzir navedeno pravno shvaćanje izraženo u presudi Upravnog suda u Splitu poslovni broj Us I-2520/2025-10 od 7. travnja 2026., ne kao formalno obvezujuću sudsku praksu, nego kao izrazito relevantnu i uvjerljivu odluku istog suda u predmetu između istih stranaka, povodom istog pravnog pitanja i iste nezakonite obračunske metode tuženika. Slijedom navedenog tužiteljica ustraje u zahtjevu da se osporavana rješenja ponište i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz obvezu pravilne primjene materijalnog prava.

6. Tuženik se nije očitovao na navedeni podnesak tužiteljice, iako mu je uredno dostavljen.

7. U sporu je održavanjem rasprave i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. ZUS-a.

8. Tuženik na raspravu nije pristupio, iako uredno pozvan, a svoj izostanak nije opravdao. Stoga je rasprava održana u odsutnosti tuženika.

9. Tužiteljica je po zamjeniku svog opunomoćenika na raspravi ustrajala u navodima tužbe i tijekom spora. Tužiteljica osobno je dodala da se ne slaže sa navodima tuženika vezano za osnovicu jer da sam tuženik, na neki način, „sam sebi skače u usta“ te iznosi kontradiktorne navode, a posebno da ne stoje navodi istoga da je osnovica konačna i nepromjenjiva uz navod da se ista mijenja na dnevnoj i mjesečnoj bazi. Ustraje u financijskom vještačenju i to na okolnost da joj je u konkretnom slučaju naknada neosnovano prepolovljena odnosno da tuženik pogrešno u svojim rješenjima obrazlaže da joj pripada 50% od osnovice iako da je zakon u tom smislu jasan odnosno da joj pripada 100% od osnovice.

10. U dokaznom postupku sud je čitao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora te spisu tuženog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu dok su odbijeni dokazni prijedlozi tužiteljice za saslušanjem iste kao stranke spora te financijskim vještačenjem, kao suvišni i nepotrebni, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

11. Tužiteljica je po svom opunomoćeniku zatražila i popisala trošak ovog upravnog spora dok tuženik to nije učinio.

12. Na temelju ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Predmet spora je, u smislu odredbe čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

14. Iz sadržaja spisa ovog upravnog spora odnosno spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu je razvidno te među strankama nije sporno :

- da je tužiteljica dana 5. veljače 2025. podnijela prvostupanjskom tijelu zahtjev za izdavanje rješenja vezano za visinu isplaćene naknade plaće za vrijeme priznatog joj prava na rodiljni dopust u razdoblju od 23. rujna 2024. do 14. svibnja 2025., a u kojem zahtjevu je navela da je u trenutku otvaranja rodiljnog dopusta bila zaposlena u dvije škole, u punom radnom vremenu, da joj je 25. prosinca 2024. prestao radni odnos u jednoj školi, da je ostala prijavljena na 4 sata u drugoj školi te da smatra da joj HZZO treba nadoknaditi naknadu plaće do njene pune satnice te da je i upućena da će tako biti učinjeno;

- da je u upravnom postupku, uvidom u službene evidencije HZZO, utvrđeno da je tužiteljica počevši od 8. ožujka 2024. pa nadalje bila obvezno zdravstveno osigurana po osnovi radnog odnosa kod poslodavca Turističko-ugostiteljska škola Split na nepuno radno vrijeme od 4 sata dnevno te da je istovremeno u periodu od 1. rujna 2022. do 25. prosinca 2024. bila obvezno zdravstveno osiguranja kao osoba u radnom odnosu kod poslodavca Osnovna škola Skalice na nepuno radno vrijeme od 4 sata dnevno;

- da je uvidom u evidencije rodiljnih i roditeljskih potpora utvrđeno da je tužiteljica za svoje drugo dijete IV, rođeno **.**.2024., koristila rodiljni dopust u razdoblju od 23. rujna 2024. do 14. svibnja 2025. te da joj osnovica za naknadu plaće za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta utvrđena u iznosu od 7,65 eura po radnom satu neto te da joj je pravo na naknadu plaće za vrijeme rodiljnog dopusta priznato u iznosu 100% od utvrđene osnovice za naknadu plaće;

- da je prvostupanjskim rješenjem od 29. svibnja 2025. (koje je doneseno u izvršenju rješenja tuženika, Klasa: UP/II-502-06/25-01/78, Urbroj: 338-01-06-05-25- 02 od24. travnja 2025.) priznato pravo na naknadu plaće tijekom korištenja obveznog i dodatnog rodiljnog dopusta, a sve kako je to pobliže navedeno u izrecic tog rješenja;

- da je tužiteljica na navedeno prvostupanjsko rješenje izjavila žalbu koja je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 16. srpnja 2025. odbijena i potvrđena pravilnost prvostupanjskog rješenja.

15. Tuženik se u obrazloženju osporavanog drugostupanjskog rješenja poziva na zakonske odredbe na kojima je utemeljio osporavano rješenje i to Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama („Narodne novine br. 152/2022, 34/2025), Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ br. 80/2013, 137/2013, 98/2019, 33/2023) te Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 49/2014, 51/2014, 123/2016, 11/2015, 17/2015, 129/2017, 9/2021, 90/2022, 147/2022, 156/2022, 73/2023, 76/2023). Stoga, a da bi se izbjeglo suvišno ponavljanje, ovaj sud nije smatrao potrebnim odredbe navedenih Zakona i Pravilnika, nije smatrao potrebnim citirati i u ovoj presudi.

16. Osporavano drugostupanjsko rješenje tuženik obrazlaže u bitnome navodeći da se u konkretnom slučaju pri obračunu i isplati naknade plaće za vrijeme rodiljnog dopusta (koji je u smislu članka 39. točke 7. ZoZO-a jedan od uzroka privremene nesposobnosti odnosno spriječenosti za rad za vrijeme kojeg osiguraniku pripada pravo na naknadu plaće u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja odnosno drugih okolnosti utvrđenih istim Zakonom) primjenjuje odredba članka 44. stavka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i da tužiteljici u periodu od 23. rujna 2024. do 14. svibnja 2025. pripada pravo na naknadu plaće u visini 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, ali samo za dane odnosno sate za koje bi osiguranica imala pravo na plaću da je radila prema propisima o radu. Navodi se i to da u ovom slučaju tužiteljica i nakon 25. prosinca 2024. ostvaruje status u obveznom zdravstvenom osiguranju kao osoba u radnom odnosu (ne gubi status zaposlene majke), no, dolazi do promjene radnih sati na koje je prijavljena u obveznom zdravstvenom osiguranju u kojem slučaju, neovisno o tome dolazi li do smanjenja ili povećanja sati rada, ostvaruje pravo na naknadu plaće za one sate rada za koje bi, da je radila, ostvarila pravo na plaću u skladu s propisima o radu.

17. Sa navedenim obrazloženjem ovaj sud se ne može složiti.

18. Naime, među strankama je sporan obračun odnosno visina isplaćene pripadajuće naknade plaće za vrijeme rodiljnog dopusta nakon 25. prosinca 2024. kada je tužiteljici prestao radni odnos na nepuno radno vrijeme (4 sata dnevno) kod poslodavca Osnovna škola Skalice.

19. Tužiteljica u bitnome smatra da se predmetna naknada ne može vezati za satnicu rada te da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba članka 44. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju već da je rodiljni dopust propisan posebnim zakonom i to Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama i da je iznimka koja majci osigurava pravo na punu naknadu tijekom cijelog trajanja rodiljnog dopusta.

20. Pri tome tužiteljica ukazuje na presudu ovoga suda, poslovni broj: Us I- 2520/2025-10 od 7. travnja 2026. koju je priložila uz podnesak od 24. travnja 2026. Iz te presude je razvidno da se radi o sporu vođenom između istih stranaka , po istom činjeničnom i pravnom osnovu u odnosu na isti obračunski problem odnosno obračunu i isplati naknade plaće za vrijeme rodiljnog odnosno roditeljskog dopusta, a koji je među strankama sporan, kako u ovom predmetu, tako i u predmetu Us I- 2520/2025.

21. Uvidom u presudu ovoga suda, poslovni broj: Us I-2520/2025-10 od 7. travnja 2026. razvidno je da se u obrazloženju iste navodi: „U konkretnom slučaju tužiteljica s pravom upire na primjenu Direktive Vijeća Europske unije br. 96/34/ED od dana 3. lipnja 1996. o okvirnom sporazumu o roditeljskom dopustu. Naime, čl. 2. st. 1. Okvirnog sporazuma, koji je usvojen citiranom Direktivom, predviđeno je da se muškarcima i ženama zaposlenicima jamči individualno pravo na roditeljski dopust s osnova rođenja ili usvojenja djeteta kako bi im se omogućila skrb za to dijete u trajanju od najmanje tri mjeseca do određene dobi djeteta, a najdalje do osme godine starosti djeteta, što utvrđuju države članice i/ili socijalni partneri. Člankom 2. st. 6. propisano je da prava koja je zaposlenik stekao ili prava koja su u procesu stjecanja na dan početka korištenja roditeljskog dopusta, ostaju nepromijenjena do isteka roditeljskog dopusta. Ta prava važe nakon isteka roditeljskog dopusta, uključujući sve promjene koje proistječu iz nacionalnih zakona, kolektivnih ugovora i prakse. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, stajalište je i ovog Suda da je protivno odredbama citirane Direktive da je tužiteljica izgubila pravo na naknadu koju je ostvarila prije isteka svojeg roditeljskog dopusta. Nadalje, kao članica Europske Unije Republika Hrvatska je obvezna primjenjivati i Direktivu vijeća 2010/18/EU od dana 8. ožujka 2010., o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu (u daljnjem tekstu: Direktiva). Direktiva u klauzuli 5. (koja promovira radna prava i sprječavanje diskriminacije) u stavcima 2., 3., 4. i 5. navodi da prava koja je radnik stekao ili stječe na datum kad započinje roditeljski dopust moraju ostati kakva jesu sve do završetka roditeljskog dopusta. U općim odredbama Direktive, posebice se ističe u točki 18., da države članice trebaju osigurati da se za vrijeme trajanja roditeljskog dopusta zadrže prava na davanja u naravi iz zdravstvenog osiguranja. Nacionalni sud da mora interpretirati nacionalno pravo, bez obzira je li doneseno prije ili nakon Direktive te bez obzira je li doneseno specifično za provedbu Direktive ili ne, u skladu s Direktivom. Također, nacionalni sud mora primijeniti Direktivu i izuzeti iz primjene normu nacionalnog prava koja joj je suprotna, a citirane odredbe Direktive su jasne, bezuvjetne i određene te zadovoljavaju uvjete za izravnu primjenu, jer su po pravnoj snazi iznad nacionalnih propisa. Nastavno izloženom jasno proizlazi da je tužiteljica koristila pravo na rodiljni dopust temeljem statusa zaposlene osobe od dana 23. rujna 2024. pa do 14. svibnja 2025., a nakon toga pravo na roditeljski dopust od 15. svibnja 2025. Slijedom navedenog tuženik nije mogao naknadnom odlukom "prepoloviti" stečena prava tužiteljice, koja je ista ostvarila na dan 23. rujna 2024., kao dan početka korištenja rodiljnog dopusta. Intencija zakonodavca kod propisivanja navedenih odredbi je zaštita materinstva i očuvanje financijske sigurnosti majke tijekom korištenja rodiljnog dopusta. Budući da tijekom trajanja rodiljnog dopusta majka ne može niti tražiti novi posao, zakon joj jamči zaštitu stečenog prava te punu naknadu tijekom cijelog razdoblja korištenja dopusta. Naime, naknada se, u smislu članka 32. Zakona i odgovarajućih odredbi ZOZO, obračunava i utvrđuje prije otvaranja rodiljnog dopusta, uzimajući u obzir sve relevantne podatke tj. prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih 6 mjeseci. Kasniji prestanak dijela radnoga odnosa (npr. jednog ugovora o radu) ne dovodi do smanjenja već utvrđenog iznosa naknade, sve dok ne istekne zakonsko pravo na rodiljni dopust i roditeljski dopust koji je nastavno korišten u kontinuitetu. Posebno se ističe da Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama predstavlja poseban zakon (lex specialis) koji iscrpno uređuje prava, uvjete i visinu novčanih potpora za vrijeme rodiljnog i roditeljskog dopusta, dok ZOZO ima opću narav (lex generalis) i primarno uređuje naknadu plaće u kontekstu privremene nesposobnosti za rad, a ne roditeljskih prava. Sukladno općem pravnom pravilu, “lex specialis derogat legi generali“, u području roditeljskog dopusta se isključivo primjenjuje Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama, osim u onom dijelu u kojem taj zakon izrijekom i jasno upućuje na primjenu drugog propisa. Pravni institut privremene nesposobnosti za rad i pravni institut roditeljskog dopusta nisu istovjetni pravni instituti, kako to pogrešno tumači tuženik, jer je jasno odredbom čl. 7. st. 1. alineja 13. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama definiran roditeljski dopust na slijedeći način: “13. »roditeljski dopust« u smislu ovoga Zakona je dopust zaposlenog ili samozaposlenog roditelja ili njemu izjednačene osobe koja se brine o djetetu, na temelju rođenja ili posvojenja djeteta, radi pružanja njege i podizanja tog djeteta.“. Dakle, rodiljni i roditeljski dopust nije posljedica bolesti ili nesposobnosti za rad te majka koja se nalazi na roditeljskom dopustu nije privremeno nesposobna za rad niti bolesna, nego koristi dopust isključivo radi brige o djetetu i pružanja njege i podizanja tog djeteta. Prema tome, tuženik je pogrešno primijenio odredbu čl. 44. st. 2. ZOZO-a na roditeljski dopust pri tom ne vodeći računa o tome da se radi o institutima različite pravne naravi. U konkretnom se radi o pravu na naknadu plaće samo za dane odnosno sate koje bi neki osiguranik imao pravo na plaću da radi. Međutim, ta se odredba odnosi isključivo na institut privremene nesposobnosti za rad te se ne može primijeniti na roditeljski dopust. Odredba čl. 32. st. 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama upućuje na ZOZO isključivo u pogledu načina utvrđivanja osnovice, odnosno prosjeka plaće u prethodnom razdoblju. Na taj način upravna tijela tužiteljici priznaju „100% osnovice", ali se onda ta osnovica pretvara u satnicu („7,65 eura po satu" se množi brojem sati rada-4 sata dnevno) pa se tužiteljici isplaćuje samo polovica mjesečne naknade koja joj pripada, jer se obračun vrši razmjerno broju sati kao da se radi o institutu radne naravi, a ne o pravu na roditeljsku potporu. Dakle, sukladno gore citiranoj odredbi čl. 73. Pravilnika, tužiteljici je osnovicu naknade plaće za vrijeme roditeljskog dopusta moguće izračunati jedino na temelju prosječnog iznosa redovne mjesečne plaće isplaćene šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj, dakle isplaćene šest mjeseci prije nego što je njezino mldb. dijete IV rođeno, odnosno 6 mjeseci prije dana 15. studenog 2024., kao dana rođenja djeteta. Prema tome, upravna tijela su postupila suprotno čl. 73. Pravilnika te suprotno čl. 54. st. 1. ZOZO na način da su naknadu plaće obračunali nakon rođenja djeteta.“

22. Kako se u konkretnom slučaju radi u bitnome o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao i u sporu vođenom kod ovoga suda, između istih stranaka, pod poslovnim brojem Us I-2520/2025, odnosno obračunu i isplati naknade plaće za vrijeme rodiljnog odnosno roditeljskog dopusta, a koji je među strankama sporan, to su pravna stajališta izražena u presudi Us I-2520/2025-10 od 7. travnja 2026., kojom je poništeno rješenje tuženika od 10. rujna 2025. te prvos tupanjsko rješenje od 18. srpnja 2025. (kojima je tužiteljici priznato pravo na naknadu plaće za nepuno radno vrijeme (4 sata) za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust), primjenjiva i u ovom sporu. Naime, očigledno je da tuženik navedenim upravnom postupku, kao ni u predmetnom upravnom postupku, nije pravilno primijenio odredbe Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, kao lex specialis, u odnosu na Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju. Sve gore izloženo ukazuje na to da je tuženik, kao i prvostupanjsko tijelo, pri odlučivanju u konkretnom slučaju primijenio suviše formalistički pristup kojim je tužiteljica onemogućena u ostvarivanju svojih prava, u pogledu kojih je, obzirom na stečena prava, imala legitimna očekivanja. Po pravnom shvaćanju ovoga suda tužiteljici je u konkretnom slučaju trebalo priznati pravo na naknadu plaće u iznosu 100% osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju koja iznosi 7,65 eura po radnom satu neto za puno radno vrijeme a ne naknadu plaće za nepuno radno vrijeme-4 sata dnevno u spornom razdoblju.

23. Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovoga suda, osporavanim rješenjem tuženika je povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Stoga je temeljem odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, valjalo poništiti te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovnom postupku tuženik je dužan, sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a, pridržavati se pravnih shvaćanja i primjedbi suda iz ove presude. Stoga je presuđeno kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.

24. Tužiteljici je, obzirom na uspjeh u ovom sporu, kao opravdan i nužan trošak na temelju odredbe 144. i 147. ZUS-a te Tbr. 27., 46., 52. i 54. važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika valjalo priznati trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe i podneska od 24. travnja 2026. te zastupanja na raspravi od 28. svibnja 2026. u iznosu od po 1.000,00 eur za svaku radnju što ukupno iznosi 3.000,00 eur a što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 750,00 eur sveukupno iznosi 3.750,00 eur sa pripadajućim kamatama Navedenim je riješeno kao u izreci rješenja.

U Splitu, 29. lipnja 2026.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužiteljici putem opunomoćenika

- tuženiku

- u spis