Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Gž-672/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, te Ankice Matić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. KU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Ranku Tomaševiću, odvjetniku u Zagrebu i 3. TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Zagrebački Holding d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 41, OIB: 85584865987, zastupanog po punomoćniku Vinku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2923/2023-43 od 19. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska odluka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je odluku koja glasi:

"Nalaže se tuženiku Zagrebački Holding d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 41, OIB: 85584865987, predati tužiteljima: 1. UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587, u posjed dio poslovnog prostora - u naravi knjižara površine 43,47 m2 u prizemlju zgrade na adresi [adresa], koja je dio poslovnog prostora u prizemlju zgrade na adresi [adresa], koji se sastoji od dvije prostorije, sanitarija, skladišta, ulaza iz dvorišta i knjižare, ukupne površine 178,37 m2 upisanog u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (E-22), kao i nadoknaditi im prouzročeni panični trošak u iznosu 2.892,02 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 19. prosinca 2025. do ispate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana".

2. Žali se tuženik i pobija prvostupanjsku odluku zbog "svih žalbenih razloga" sve sa prijedlogom da se žalba prihvati i postupi u skladu sa istom.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je revindikacijski zahtjev tužitelja, kao suvlasnika prijeporne nekretnine spram tuženika koji je posjednik iste.

6. Po provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je utvrdio.

- da su tužitelji u zemljišnim knjigama ovog suda upisani kao suvlasnici dijela poslovnog prostora, u naravi knjižare površine 43,47 m[2] u prizemlju zgrade na adresi [adresa], koja je dio poslovnog prostora u prizemlju zgrade na adresi [adresa], koji se sastoji od dvije prostorije, sanitarija, skladišta, ulaza iz dvorišta i knjižare, ukupne površine 178,37 m[2] upisanog u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (E- 22), (povrat imovine nasljednicima prednika tužitelja)

- da je taj prostor u posjedu tuženika.

7. Nadalje na osnovu vještačenja i očevida na licu mjesta utvrđen je predmet spora u naravi što predstavlja poslovni prostor u [adresa] koju koristi tuženik kao knjižaru, a što se sastoji od jedne prostorije u prizemlju lijevo iz [adresa] koja je improvizirano pregrađena i u kojem prostoru nema sanitarnih prostorija ukupna površina 43,47 m[2] , koja je dio poslovnog prostora u prizemlju zgrade [adresa], koji se sastoji od 2 prostorije, sanitarija, skladišta, ulaze iz dvorišta i knjižare – ukupne površine 178,37 m[2] .

8. Također je sud prvog stupnja utvrdio uvidom u povijesni izvadak za zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], da je u isti bila upisana kčbr. [katastarska čestica], kuća pop. br. 1150 u [adresa] i dvorište, površine 944 m[2] , s upisanim posebnim dijelovima od E-1 do E-22, koja je bila upisana kao općenarodna imovina, s upisanim organom upravljanja Poduzećem državnih stambenih zgrada I. rajona, Zagreb, međutim kčbr. [katastarska čestica] je brisana uslijed postupka obnove i upisa u glavnu knjigu Centar Novi pod brojem kčbr. [katastarska čestica]. U isti izvadak je bila upisana kčbr. [katastarska čestica], dvorište, površine 40,3 čhv odnosno 145 m[2] kao društveno vlasništvo, uz upisano pravo korištenja za korist Općine Centar. Kčbr. [katastarska čestica] je brisana uslijed postupka obnove i upisa u glavnu knjigu Centar Novi pod brojem kčbr. [katastarska čestica].

9. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja s čim je suglasan žalbeni sud, unatoč žalbenim navodima tuženika i to iz sljedećeg razloga:

10. Vlasnik ima pravo tužbom zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu je ona preda u posjed i da bi u uspio u tom sporu vlasnik mora dokazati svoje vlasništvo predmetne stvari i činjenicu da se ta stvar nalazi u posjedu tuženika kao osobe koja nije vlasnik stvari.

10.1. Nasuprot tome tuženik kao osoba koja posjeduje stvar može u postupku osporavati tužiteljevo vlasništvo "titulus i modus" isticanjem da je vlasnik stvari ili da ima kakvo pravo koje ga ovlašćuje na posjed stvari.

10.2. Stoga tužitelj mora dokazati da je stvar koja zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu, a s druge strane posjednik može prigovoriti da tužitelj nije vlasnik, da je tuženik vlasnik ili da tuženik ima kakvo pravo koje ga ovlašćuje posjedovati tužba (članak 161., 162. i 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15 – dalje u tekstu: ZV).

10.3. U odnosu na tvrdnje tuženika glede dokazivanja stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini koje da je stekao temeljem zakona prije pravomoćnosti rješenja o povratu i upisa tužitelja temeljem istog u zemljišne knjige prema mišljenju ovog suda sud prvog stupnja je takve tvrdnje pravilno ocijenio kao neosnovanim jer stjecanje prava vlasništva tuženika u konkretnom slučaju ima se procjenjivati prema odredbama Zakona o vlasništvu (članak 360. – 365. Zakona o vlasništvu).

10.4. U konkretnom slučaju tužitelji i njihovi prednici pravo vlasništva stekli su temeljem pravomoćnog rješenja o povratu oduzete imovine donesenog upravo temeljem propisa o denacionalizaciji (Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine, NN 92/96 - dalje: Zakon o naknadi). Dakle, sve da su se i ispunile sve pretpostavke iz odredbe članka 360. - 365. ZV-a tuženik nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama budući je njegovo pravo bilo u sukobu sa pravima tužitelja priznatih u postupku povrata. Naime, kad se radi o imovini koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane Jugoslavenske komunističke vlasti taj zakon je lex specialis u odnosu na ZV pa u konkurenciji ta dva zakona sukladno odredbi članka 359. ZV-a prednost ima Zakon o naknadi.

11. Intencija Zakona o naknadi jest ispravljanje ili barem ublažavanje nepravdi koje su prijašnjim vlasnicima imovine počinjenje oduzimanjem njihove imovine od strane Jugoslavenske komunističke vlasti i zakonom se uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta i prenesena u općenarodnu, državnu, društvenu imovinu tako da zakonska regulativa i postupci koji se vode na temelju tog zakona nastoje uspostaviti pravnu sigurnost i pravičnost u postupcima naknade ili povrata imovine oduzete u razdoblju Jugoslavenske komunističke vladavine.

12. Iz rezultata predmetnog postupka (uzimajući u obzir inače dugotrajnost postupka u svezi predmetnog spora) proizlazi pravo na povrat predmetne nekretnine tužiteljima i neosnovanost svih tvrdnji tuženika.

13. Napominje se da je člankom 19. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske zajamčena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih tijela i tijela koje imaju javne ovlasti i Upravi sud Republike Hrvatske i Visoki upravni sud Republike Hrvatske upravo su u izvršavanju svoje nadležnosti ustanovljene Ustavom donosili odluke utvrdivši pri tome zakonitost u postupanju i odlučivanju nadležnih upravnih tijela pa s druge strane prigovori tuženika u postupku iscrpljuju se u ponavljanju već isticanih razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava o kojima su sudovi odlučivali u svojim postupcima u povodu izjavljenih pravnih lijekova.

14. Rješenje o povratu jest da tužitelji i njihovi pravni prednici postaju vlasnici nekretnine od trenutka pravomoćnosti rješenja o povratu i svi prigovori koje tuženik ističe u ovom postupku već je isticao i detaljno su raspravljeni u upravnom postupku odnosno upravnom sporu, a tuženik nezadovoljan ishodom pokrenuo je niz različitih postupaka kako bi upravo onemogućio povrat predmeta spora tužiteljima.

15. Ni jedan od postupaka do sada nije urodio bilo kojom pravomoćnom rješidbom u korist tuženika, a svi postupci su potpuno irelevantni (radi isplate) ili su tek započeti i njihovim pripajanjem sud ne bi došao do bilo kojih saznanja koji bi bili relevantni za ishod ovog postupka.

16. Kada tijelo Državne uprave donese pravomoćno rješenje o povratu imovine ono je obvezujuće i sudovi u pravilu ne mogu u parničnom postupku preispitivati meritum tog rješenja, a ako je netko smatrao da nekretnina nije trebala biti vraćena jer je on vlasnik trebao je to isticati tijekom postupka povrata imovine.

17. Rješenje o povratu ima snagu konačne i izvršne odluke o vlasništvu donesene u upravnom postupku i sudovi u parničnom postupku nemaju ovlasti ponovno odlučivati o vlasništvu na toj nekretnini. Ukoliko je nekretnina upisana u zemljišnim knjigama temeljem tog rješenja upis ima pravnu snagu (kao Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-214/23) i pravo vlasništva na takvoj nekretnini može se ostvariti i osporavati isključivo u pravnom postupku propisano Zakonom o naknadi, a ne u parničnom postupku (kao Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-2810/16). Stoga je parnični sud vezan pravomoćnim rješenjem o povratu imovine i ne može ponovno odlučivati o vlasništvu na toj nekretnini. Iz rezultata dokaznog postupka nepobitno proizlazi da je tužiteljima odnosno prednicima tužitelja u postupku povrata pravomoćno dodijeljena predmetna nekretnina temeljem Zakona o naknadi koja predstavlja lex specialis u odnosu na ZV koji ima prednost u konkurenciji sa ZV-om (članak 359. stavak 2. ZV-a).

18. Žalbeni navodi tuženika s obzirom na pravomoćno rješenje o povratu imovine stoga nisu osnovani kao ni u dijelu identifikacije predmeta spora odnosno da se radi "o novoj stvari" drugačijeg identiteta.

19. Naime, prema stanju u spisu prema mišljenju ovog suda, nepobitno proizlazi identifikacija nekretnine da se ne radi "o novoj stvari" – poslovnom prostoru jer iz predmetnog vještva proizlazi da je imovina koja je predmet povrata dana prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja rješenja o utvrđivanju prava vlasništva odnosno da se radi o prostoru sa istim gabaritima uz minimalnu rekonstrukciju i adaptaciju odnosno o minimalnom odstupanju što ne ukazuje na "novi" poslovni prostor kako to neargumentirano ističe tuženik.

20. Daljnji žalbeni navodi glede stjecanja predmeta spora temeljem odredbi Zakona o udruženom radu (NN 53/91) također ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja jer prema odredbama tog Zakona društveno pravne osobe su mogle steći pravo raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu pa navodno pravno shvaćanje polazi od tumačenja odredbe članka 266. ZUR-a (u pročišćenom tekstu: čl. 224. citiranog Zakona) prema kojoj stvari pokretne i nepokretne društveno pravne osobe su mogle postati društveno sredstvo druge društveno pravne osobe samo po osnovi samoupravnog sporazuma, pravnog posla, a tek u slučajevima predviđenim Ustavom RH i odlukom državnog tijela ili po samom zakonu.

21. Prema ovom pravnom shvaćanju pozivom na odredbu članka 12. stavak 1. navedenog Zakona institut dosjedanja između društveno pravnih osoba je bio isključen sustavom društvenog vlasništva tako da je bila isključena i mogućnost stjecanja dosjelosti i prava raspolaganja društveno pravne osobe po pravilima građanskog prava (kao Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-553/23 – Rev-415/23 jer moglo se samo ako je bio prijelaz iz privatnog u društveno vlasništvo).

22. Samo ona društva koja su pretvorbu vršili po Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91), a koja su u odnosu na stvari u društvenom vlasništvu ispunili pretpostavke iz članka 390.a ZV mogu konkurirati naturalnom povratu pa i u tom dijelu navodi tuženika nisu osnovani.

23. Tuženik niti tvrdi niti dokazuje da bi bila provedena pretvorba njegovog prednika temeljem Zakona što bi jedino predstavljalo razlog za nemogućnost naturalnog povrata predmetnih nekretnina tužiteljima odnosno prednicima tužitelja u postupku povrata, a pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva iz odredbe članka 390.a ZV-a.

24. Ujedno sud prvog stupnja zaključuje da prijeporni prostor nije unesen u temeljni kapital AGM d.o.o. – prednika tuženika.

25. Odredbom čl. 7. Zakona o naknadi je propisano: "Odredbe ovoga Zakona ne odnose se na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona, a koja na dan donošenja ovoga Zakona u naravi ne postoji."

25.1. Prema čl. 45. Zakona o naknadi, oduzeta poduzeća se ne vraćaju, a prijašnjim vlasnicima pripada pravo na naknadu, s time da se prema čl. 45. st. 2. Zakona o naknadi, pod poduzećem smatra vrijednost oduzetih nekretnina, uključujući i poslovni prostor. Prema tome, sadržaj same zakonske norme određuje povrat izravno obuhvaćenih nekretnina oduzetog poduzeća.

25.2. Oblik naknade je propisan čl. 47. Zakona o naknadi kao "pravo na naknadu u dionicima ili udjelima" i to:

a) Primarno, ono društvo u kojem se nalazi imovina konfisciranog poduzeća,

b) Podredno, nekoga drugog društva iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju u slučaju da prijenos dionica/udjela društva u koje je unesena imovina (nekretnine konfisciranog poduzeća nije moguć, i to zbog već stečenog prava trećih osoba). Zakon ne govori o generalnoj nemogućnosti prijenosa dionica /udjela društva u koje su unesene nekretnine konfisciranog poduzeća nego isključivo o onoj koja izvire iz činjenice da su treće osobe stekle pravo na tu imovinu. To konkretno znači da je društvo u koje je unesena imovina konfisciranog poduzeća tom imovinom (nekretninama) raspolagalo na način da su treće osobe ostvarile status titulara stečenog prava.

25.3. Iz sadržaja čl. 47. Zakona o naknadi jasno proizlazi da se predmetna odredba odnosi isključivo na situaciju u kojoj su nekretnine (uključujući i poslovni prostor) oduzetog poduzeća unesene u imovinu nekog društva, što znači da su procijenjene uvrijednost društvenog kapitala poduzeća u procesu pretvorbe i privatizacije. Ako se te nekretnine i dalje egzistentno nalaze u imovini poduzeća nad kojim je provedena pretvorba, prijašnjem vlasniku će na ime naknade biti prenesene dionice/udjeli pretvorbom pravno transformiranom društvu, a ako je to društvo istom imovinom raspolagalo na način da treće osobe ostvare status ovlaštenika iz te imovine, naknada će biti određena u vidu prijenosa/udjela drugog društva iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju.

25.4. Članak 47. Zakona o naknadi uopće ne regulira situaciju u kojoj imovina (nekretnine, poslovni prostor) konfisciranog poduzeća ne bi bila procijenjena u vrijednost društvenog kapitala nekog trgovačkog društva koje je provelo pretvorbu i privatizaciju sukladno važećim propisima. Naime, takva bi (u procesu pretvorbe neprocijenjena) imovina, izolirano gledano izvan konteksta određivanja naknade za oduzetu imovinu načelno potpadala pod primjenu čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", broj 21/96 i dr.) i po toj osnovi bi bila prenesena Fondu za privatizaciju, a predmetne nekretnine sukladno odredbi čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine", broj 145/10 i dr.) postale bi vlasništvo Republike Hrvatske.

26. Imajući u vidu gore navedeno tumačenje čl. 47. Zakona o naknadi prema kojem ta norma obuhvaća naknadu ako su nekretnine oduzetih poduzeća unesene u kapital trgovačkog društva u procesu pretvorbe, tumačenjem a contrario valja zaključiti da, u slučaju u kojem je ta imovina ostala neprocijenjena u društvenom kapitalu nekog poduzeća u procesu pretvorbe, pa je i nadalje u dispoziciji javne vlasti (države), nema zapreke za naknadu u vidu naturalnog povrata, jer je takvo tumačenje usklađeno s legitimnim ciljem Zakona o naknadi da se oduzeti poslovni prostor vrati u vlasništvo prijašnjim vlasnicima (čl. 40. Zakona o naknadi). To je i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske - "imovina koja nije obuhvaćena pretvorbom vraća se prijašnjem vlasniku". Stoga nije dovedena u pitanje naturalna restitucija jer tuženik nije ni pokušao problematizirati pitanje povrata prema odredbama čl. 45. i 47. Zakona o naknadi, nego je isključivo ukazivao na okolnost da predmet povrata odnosno oduzimanja više ne postoji i da je nastala nova stvar drugačijeg identiteta, kao i da je kao treća osoba stekao vlasnička prava na predmetu povrata, što su sve upravna tijela i sudovi dokazano utemeljenim i valjano argumentiranim utvrđenjima otklonili kao neutemeljeno, pa je u tom smislu ponavljanje istih navoda u cijelosti neosnovano (list 411-444 spisa).

27. U odnosu na žalbene navode glede Sporazuma o uređivanju nosioca prava raspolaganja na korištenje i upravljanja od 1989. i od 1990. prema mišljenju ovog suda sud prvog stupnja je pravilno zaključio da se radi o internim aktima.

28. Navedeni sporazumi su interni akti između društvenih pravnih osoba kojima se uređuje način korištenja poslovnih prostora u društvenom vlasništvu. Za pravnu valjanost tih sporazuma u smislu da bi imali stvarnopravne učinke nedostaje rješenje, potvrda ili suglasnost skupštine Grada Zagreba kao tadašnjeg nositelja prava raspolaganja i korištenja, clausula intabulandi kojom se izričito dopušta zemljišnoknjižni prijenos prava korištenja te mišljenje nadležnog javnog pravobranitelja da su sporazumi u skladu s tadašnjim propisima o raspolaganju društvenim vlasništvom. Tuženik nije dokazao da putem prednika ima uknjiženo pravo korištenja ili da je neuknjiženo pravo korištenja dokazano valjanom ispravom ili sudskom odlukom, a pozivanje na izvanknjižno stanje je u potpunosti neosnovano.

29. U pogledu prava korištenja na nekretnini koje nije upisano u zemljišnoj knjizi osoba koja tvrdi da je stekla pravo korištenja na nekretnini koje nije upisano u zemljišnoj knjizi to pravo dužna je valjanim ispravama upisati pravo vlasništva na temelju odluke suda ako dokaže da je bila izvanknjižni nositelj prava korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu (članak 364. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).

30. Kada je pravo vlasništva tužitelja na nekretnini upisano u zemljišnim knjigama tada vrijedi predmnjeva istinitost upisa što znači da se smatra da zemljišna knjiga ima istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, a zemljišne knjige sa izvacima uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu stranu javnih isprava – prema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama(„Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 63/19 i 128/22 – dalje u tekstu: ZZK) s time da je dopušteno dokazivati da ono što sadrže nije istinito. Tuženik ne posjeduje dokaz da bi mu pripadalo pravo na posjed.

31. Stoga svaki vlasnik u parnici radi predaje u posjed s obzirom na tvrdnju da mu kao vlasniku pripada pravo posjedovati nekretninu i da mu je to pravo uskraćeno treba dokazati na čemu temelji tužbeni zahtjev – da na nekretnini ima pravo vlasništvo koje ga ovlašćuje na zahtijevani posjed.

32. Međutim kada je tužiteljevo pravo vlasništva na nekretnini upisano u zemljišne knjigama i vrijedi navedena predmnijeva istinitosti tog upisa tada tuženik kao posjednik nekretnine, a da bi uspio u sporu treba dokazati suprotno toj predmnjevi ili da ima pravo koje ga pored tužiteljevog vlasništva ovlašćuje na posjed.

33. Istinitost upisa u zemljišnu knjigu moguće je oboriti jedino tako da se na temelju odgovarajućeg "zemljišnoknjižne tabularne isprave" ishodi brisanje neistinitog upisa, što tuženik ne posjeduje.

34. Kako iz podataka u spisu proizlazi da su tužitelji upisani kao suvlasnici nekretnine u zemljišnoj knjizi pa kao takve ih štiti predmnjeva istinitosti upisa, a preostale odlučne okolnosti u ovom postupku i nisu bile sporne, a to je da su tužitelji i njihovi prednici predmetnu nekretninu stekli na temelju odluke nadležnog upravnog tijela temeljem kojega su upisani kao suvlasnici u zemljišnim knjigama te da je tuženik u posjedu tog dijela, tužiteljima tom odlukom su vraćene nekretnine pa je riješeno i pitanje aktivne i pasivne legitimacije tijekom postupka.

35. Stoga slijedom navedenog neosnovano tuženik ističe i zastaru vraćanja predmeta spora jer vlasničko pravo ne zastarijeva.

36. Žalbeni navodi glede preinake tužbenog zahtijeva također nisu osnovani o čemu se i izjasnio sud prvog stupnja. Tužitelji su podneskom od 23. ožujka 2025. budući se promijenilo zemljišnoknjižno stanje od dana podnošenje tužbe, a dovršen je postupak obnove zemljišnih knjiga, uredili tužbeni zahtjev, jer je to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a tužbeni zahtjev mora biti usklađen sa zemljišnoknjižnim stanjem – čl. 190. ZPP-a-

37. Daljnji žalbeni navodi glede prekida postupka koji se vodi između tuženika iz ovog predmeta kao tužitelja protiv Republike Hrvatske pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi predaje posjeda ne utječe na odluku suda prvog stupnja jer su tužitelji dokazali pravo (su)vlasništva, a tuženik nije tijekom postupka dokazao valjani i pravni osnov posjeda predmeta spora. Uostalom nije nužno da sud prekine postupak ovisno o okolnostima slučajeva, to je diskrecijsko pravo suda, a kako se o istim prigovorima raspravljalo i u postupku povrata i tuženik nije dokazao osnov stjecanja svog stvarnog prava to se očito radi o odugovlačenju ovog postupka, a što nije u skladu s odredbom članka 10. ZPP-a.

38. Pozivanje žalitelja na odluku suda u Zagrebu br. P-227/14 koji se postupak vodio između tužitelja Zagrebačko kazalište mladih i tuženika – Zagrebačkog holdinga radi isplate ne ukazuje na pogrešan zaključak suda s obzirom na rezultate dokaznog postupka, jer se nije radilo o utvrđenju prava vlasništva.

39. Ocjena je ovog suda s obzirom na žalbene navode tuženika da nije počinjena povreda iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. i 220. ZPP-a kao i članka 190., 191. do 299. kao i članka 354. stavak 2. ZPP-a jer na osnovu cjelokupne dokumentacije i dokaza u spisu, detaljnom analizom istih proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava što otklanja svaku sumnju da bi se moglo raditi o suprotnostima sa Ustava Republike Hrvatske i Konvencije o zaštiti ljudskih prava.

40. Stoga kako žalbeni navodi u ni jednom svom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja to je valjalo odlučiti kao u izreci – članak 368. stavak 1. ZPP-a, u odnosu na meritum spora i troškove postupka.

U Splitu, 29. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić