REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-125/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja AI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Nikoli Raguž, odvjetniku u Požegi, Dr. Filipa Potrebice 4, 34000 Požega, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po opunomoćenicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 556,28 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 3. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3213927935, kreditna partija: 7104271097, datum odobrenja kredita: 21. srpnja 2008., koji je Ugovor javnobilježnički potvrđen kao javnobilježnički akt od strane Javnog bilježnika Ante Brekala, Požega, dana 4. kolovoza 2008., pod brojem: OV- 13651/08., zaključenog između tužitelja AI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora, koja odredba u članku 2. (Kamate i Naknade), stavku 6. glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora."

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju AI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]. isplati iznos od 556,28 EUR (petstopedesetšesteuradvadesetosamcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. rujna 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju AI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 573,27 EUR (petstosedamdesettrieuradvadesetsedamcenti) sa zateznom kamatom počev od 29. lipnja 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu, za iznos od 65,00 EUR (šezdesetpeteura) sa zateznom kamatom počev od 29. lipnja 2026. pa do isplate, zahtjev za isplatom troška parničnog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj AI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] u tužbi koju je podnio 15. travnja 2026., istakao je kako je sa tuženikom Zagrebačka banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), sklopio 22. srpnja 2008., Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3213927935, kreditna partija: 7104271097, (odobren 21. srpnja 2008.), koji Ugovor je javnobilježnički potvrđen kao javnobilježnički akt od strane Javnog bilježnika Ante Brekala, [adresa], dana 04.08.2008. godine pod brojem: OV-13651/08. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

Namjena predmetnog namjenskog kredita, suglasno utvrđenog između ugovornih stranaka (članak 6. Ugovora o kreditu) bila je kupnja stana od strane tužitelja. Označeni Ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka u iznosu od 135.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

Naknadno je, dana 25. siječnja 2016., između tužitelja i tuženika sklopljen i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje u tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu).

Tuženik je na teret tužitelja na dan 1. rujna 2008. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tužitelja u visini od 4.191,32 HRK. Tuženik je navedenu tražbinu realizirao uskratom označenog iznosa s računa tužitelja.

Člankom 2. stavkom 6. Ugovora o kreditu označenog u točki I. ove tužbe navedeno je: Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

Predmetni Ugovor o kreditu označen u točki I. ove tužbe sklopljen je između tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, te tuženika kao banke kreditora i trgovca, kao unaprijed formulirani standardni ugovor o kreditu tuženika. Dakle, sadržaj ovog Ugovora u cijelosti, a tako i sadržaj svakog njegovog pojedinog dijela/odredbe unaprijed je pripremljen i izrađen od strane tuženika i kao takav predstavljen tužitelju na zaključenje/potpisivanje.

Između tuženika i tužitelja, tvrdi tužitelj, nisu vođeni nikakvi pojedinačni pregovori u odnosu na ugovornu obvezu tužitelja na plaćanje naknada za obradu predmetnog kredita niti iz sadržaja odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom se ugovornom odredbom uređuje pitanje kamata i naknada u vezi s istim kreditnim odnosom (naslov odredbe: „Kamate i naknade“), niti iz sadržaja bilo koje druge odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac/kreditor i ujedno kreator unaprijed pripremljenog standardiziranog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, nije naznačio da bi tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču bilo objašnjeno:

Zašto se uopće plaća naknada za obradu kredita - posebice ako se uzme u obzir da je tužitelj klijent tuženika-banke kreditora s kojom dakle već prethodno ovom ugovornom (kreditnom) odnosu ima uspostavljen poslovni odnos, uz činjenicu da je prodaja/plasman kredita dio redovite djelatnosti/predmeta poslovanja tuženika, a ne neka dodatna i/ili izvanredna djelatnost za koju bi tuženiku bio potreban dodatni organizacijski ili kadrovski angažman, te činjenicu da je tužitelju tuženik stavio na teret plaćanje svih drugih izdataka i troškova u vezi ovog kreditnog odnosa; Što, odnosno koje usluge banke kreditora se pružaju kao protučindiba za plaćanje naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), te naposljetku i slijedom navedenoga; Podatak je li, u kojem sadržaju i na koji način tuženik prethodno ugovaranju navedene obveze korisnika kredita (plaćanja naknade za obradu kredita) i njezina ispunjenja, ustanovio da isto odgovara zakonitim interesima tužitelja kao potrošača. Štoviše, u sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu, kao niti u bilo kojoj popratnoj dokumentaciji uz ugovor o kreditu, nije sadržana niti jedna odredba, izjava ili obavijest da je tužitelj kao korisnik kredita prethodno ugovaranju navedene obveze korisnika kredita (plaćanja naknade za obradu kredita) i njezinom ispunjenju, uopće upoznat sa sadržajem spomenute Odluke tuženika o Tarifi za usluge kreditora (članak 2. stavak 6. Ugovora o kreditu), niti da mu je uopće ista Odluka prezentirana, uručena ili dana na uvid. Tužitelj je prethodno ovoj tužbi zatražio od tuženika dostaviti mu navedenu Odluku tuženika o Tarifi za usluge kreditora, kao i tuženikove Opće uvjete poslovanja, kojem zahtjevu tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije udovoljio.

Odredbom je članka 94. stavcima 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), važećeg u vremenu zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i trenutku naplate naknade za obradu kredita označene u točki 2. ove tužbe (dalje u tekstu:

Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07)) bilo propisano; 1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom je članka 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) bilo propisano:

Posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe Članak 102. (1) Nepoštena ugovorna odredba je ništetna. (2) Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Uvažavajući činjenice označene u točki 4. ove tužbe, te pravno relevantno materijalno pravo označeno u točki 5. ove tužbe, zaključit će se da je odredba Ugovora o kreditu označnog u točki 1. ove tužbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita kao obvezu na strani tužitelja, koju isplaćenu naknadu tužitelj ovom tužbom potražuje od tuženika, nepoštena i kao takva, ništetna. Radi se dakle o odredbi; (1) o kojoj se između tužitelja i tuženika nije pojedinačno i posebno pregovaralo, (2) niti je takva mogućnost u trenutku njezina ugovaranja i ispunjenja po tužitelju uopće postojala, odnosno bila predviđena po tuženiku, koja je odredba bila (3) dijelom od strane tuženika kao trgovca unaprijed pripremljenog standardiziranog sadržaja predmetnog ugovora, (4) pri ugovaranju koje nije od strane tuženika kao trgovca prema tužitelju kao potrošaču ispunjen zahtjev dobre vjere (postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja) jer tuženik nije pri tomu nije vodio računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača, te je (5) takvim ugovaranjem znatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer bi neprihvaćanjem te odredbe tužitelj kao potrošač bio ograničen, točnije onemogućen u ostvarenju mogućnosti kupovine kredita kod tuženika kao banke s kojom već ima zasnovan ugovorni/poslovni odnos (tekući račun, žiro račun). Tužitelj se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., u kojoj Vrhovni sud zaključuje: „Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već Posebnom ponudom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.“ Na dan upućivanja ove tužbe, od strane tužitelja isplaćeni kunski iznos na ime naknade za obradu kredita u visini od 4.191,32 HRK ne primjenom fiksnog tečaja konverzije (1 EUR =7,53450 HRK) predstavlja iznos od 556,28 EUR.

Tužitelj uzgredno napominje da je u parničnom predmetu koji se vodio kod Naslovnog suda pod poslovnim brojem P-225/2025 temeljem svog tužbenog zahtjeva pravomoćno ostvario svoj restitucijski zahtjev na temelju pravomoćnog utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi ovdje predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule te kamatne stope. Također tužitelj ukazuje da je prethodno ovome utuženju pozvao tuženika na izvansudsko rješenje ovdje postavljenog zahtjeva, na koji se prijedlog tuženik oglušio, radi čega je tužitelj predložio da sud prihvati njegov tužbeni zahtjev i utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3213927935, kreditna partija: 7104271097 od 21. srpnja 2008., koji Ugovor je javnobilježnički potvrđen kao javnobilježnički akt od strane Javnog bilježnika Ante Brekala, [adresa], dana 4. kolovoza 2008., pod brojem: OV-13651/08, u odredbi članka 2. (kamate i naknade), stavka 6. gdje je utvrđeno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora, a da tuženik tužitelju ima isplatiti iznos od 556,28 EUR zajedno sa sporednim potraživanjima tj. zateznom kamatom na ovaj iznos počev od dana naplate naknade tj. 1. rujna 2008. pa do isplate i troškom parničnog postupka na koji tužitelj zahtijeva zateznu kamatu od donošenja presude pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova.

Naime, tuženik ističe kako tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. stavak 6. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3213927935 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 22. srpnja 2008. te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 556,28 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 2008. pa do isplate.

Odredbom članka 2. stavak 6. Ugovora o namjenskom kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom članka 4. stavak 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom članka 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ĆI protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u članku 4. stavak 2. i članku 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2008.. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2008. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 17 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 1. rujna 2008., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe članka. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

3. Podneskom od 27. svibnja 2026. tužitelj je očitujući se na tuženikov odgovor na tužbu istakao da, u suštini u svome odgovoru na tužbu tuženik argumentira u prilog ne postojanja elemenata/razloga zbog čega bi ugovorna odredba ovdje predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja kao potrošača i tuženika kao banke kreditora, koja se odredba odnosi na obvezu potrošača na plaćanje naknade za obradu kredita, bila ništetna. Pri tomu stajalištu tuženik upire da bi ista odredba jasna i razumljiva, te da ne bi postojala i dodatna obveza u vezi detaljnog navođenja svih vrsta usluga u odnosu na koje/zbog koji se ista naknada i naplaćuje na teret potrošača, zbog čega takva ugovorna odredba ne bi uzrokovala niti značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ujedno, tuženik ističe i prigovor zastare. Tuženik međutim propušta uzeti u obzir, što je u tužbi već i naglašeno pozivanjem na pravna shvaćanja iskazana u Presudi Vrhovnog suda RH Rev 673/2023-2, da postoji utvrđeni i prihvaćeni pravni pristup (u smislu prihvaćenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH) prema kojem bi, u smislu pravilne primjene materijalnog prava, trebalo pristupiti ocjeni (ne)poštenosti ugovorne odredbe (potrošačkog ugovora), uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača, odnosno kako treba analizirati postojanje svih razloga/elemenata propisanih istim propisom, koji odredbu potrošačkog ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čine nepoštenom, a time i ništetnom.

U Presudi Vrhovnog suda RH posl. broja Rev Rev-1172/2024-2 od 7. listopada 2025. godine ta su pravna shvaćanja primijenjena u konkretnom slučaju, koji u svim bitnim sastojcima i okolnostima koje su postojale pri sklapanju predmetnog ugovora, odnosno naplati naknade za obradu predmetnog kredita, odgovara i ovdje predmetnom slučaju; Pa tako Vrhovni sud u Presudi Rev- 1172/2024-2 od 7. listopada 2025. godine navodi: Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, a što znači, da je tužitelj trebao biti informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba se ocijeniti je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, okolnosti da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, a što će potvrditi iskaz tužitelja, pa se može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Kod pitanja uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. U konkretnom slučaju, ugovor je pripremio tuženik, dok je tužitelj na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku morao pristati da bi bio u mogućnosti ishoditi kredit. Na temelju svih tih utvrđenja, a prethodno koja je utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske temeljem tih utvrđenja tužitelj zaključuje da imajući u vidu sve prethodno navedeno tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da on kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tužitelj otklanja tuženikov prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje shvaćanje utvrđuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Ujedno se upućuje pozornost da je ovo pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH dobilo potvrdu u presudi Suda Europske unije u predmetu C- 485/19. (Profi Credit Slovakia) od 22. travnja 2021. Tužitelj ističe kako njegov tužbeni zahtjev sadrži i deklaratorni zahtjev s očiglednim pravnim interesom ponajprije utvrditi ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu zaključenog između ugovornih strana, jer je takvo utvrđenje pravni temelj za odluku daljnjem o restitucijskom zahtjevu tužitelja, te se prije takvog pravomoćnog utvrđenja ne može govoriti o tijeku zastarnog roka za takav zahtjev.

4. Naime, predmet spora između parničnih stranaka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3213927935, kreditna partija: 7104271097, od 22. srpnja 2008., a koji su zaključili kreditor Zagrebačka banka d.d. i korisnik kredita AI (tužitelj kao korisnik kredita je u to vrijeme imao prebivalište u [adresa]), a koja odredba u članku 2. (kamate i naknade), stavku 6. glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora" te i restitucijski zahtjev za isplatom 556,28 EUR, a koji predstavlja protuvrijednost iznosa od 4.191,32 HRK, sukladno fiksnom tečaju konverzije 1,00 EUR = 7,53450 HRK sa zateznom kamatom od prvog dana poslije naplaćene naknade za obradu kredita i troškom parničnog postupka.

5. Na pripremnom ročištu održanom 3. lipnja 2026. između stranaka nije bilo moguće sklopiti sudsku nagodbu pa je sukladno odredbi članka 292.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP), sud po okončanju pripremnog ročišta rješenjem zaključio prethodni postupak i na istom ročištu održao i zaključio glavnu raspravu jer je ocijenio da je to moguće, s obzirom na okolnosti slučaja.

5.1. Nespornim je na ročištu učinjeno da je za obradu kreditnog zahtjeva tužitelju tuženik naplatio naknadu 1. rujna 2008. u iznosu od 4.191,32 HRK (potvrda tuženika na stranici 21 spisa).

5.2. Sporno je između stranaka je li naprijed navedena odredba Ugovora o namjenskom kreditu od 22. srpnja 2008. ništetna, a ako je je li tužiteljev restitucijski zahtjev za isplatom iznosa od 556,28 EUR osnovan i to sa zateznom kamatom od dana naplaćene naknade za obradom kreditnog zahtjeva i je li osnovan tužiteljev zahtjev za isplatom troška parničnog postupka, a ako je, u kojem iznosu tuženik tužitelju treba isplatiti trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom.

5.3. Sud je na glavnoj raspravi izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 22. srpnja 2008. broj ugovora: 3213927935, kreditna partija broj 7104271097 potvrđen kod javnog bilježnika Ante Brekala u predmetu Ov-13651/08 od 4. kolovoza 2008., a koji su sklopili kreditor Zagrebačka banka d.d. i korisnik kredita FI te je u svrhu dokazivanja saslušao tužitelja AI.

6. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je istakao da je dugogodišnji klijent Zagrebačke banke d.d. i normalno mu je bilo da se obratio s prijedlogom da mu Zagrebačka banka d.d. kao kreditor odobri kredit u iznosu koji je utvrđen u Ugovoru o namjenskom kreditu od 22. srpnja 2008. Dakle, njegova osobna bankarica, istakao je kao bitno tužitelj, bila je gospođa BI, a odmah nakon toga je istakao da je nakon što mu je odobren kredit dobio Ugovor o namjenskom kreditu u kojem je doista stajalo da mora platiti i tu ulaznu naknadu za obradu kredita. Tužitelj je kao bitno istakao da se interesirao zašto mora platiti taj iznos naknade, međutim njegova osobna bankarica mu nije na to odgovorila, a nije mu odgovorila niti na njegove upite o tome da mu se obrazloži što sve predstavlja novčani iznos koji plaća po osnovi te obrade kredita. Novac za kupnju stana mu je bio potreban i nije dalje inzistirao da mu se obrazlaže što ako eventualno ne prihvati taj stavak članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, a u kojem određeno stoji: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora". Dakle, on nije dobio ni tu Tarifu iako je i kasnije putem svog odvjetnika, a prije utuženja zahtijevao da mu se dostavi ta Tarifa. Odgovorio je na posebne upite tako da je istakao kako je njegov upit gospođi BI bio u kontekstu njegove konstatacije da je on klijent Zagrebačke banke dugo godina i onda ga je zanimalo zašto on, za razliku od drugih eventualnih korisnika usluga banke treba platiti tu naknadu za obradu kredita. Ponovio je kako mu njegova osobna bankarica na to pitanje nije odgovorila.

7. U vrijeme zaključenja navedenog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007 - dalje u tekstu: ZZP/07) a odredbom članka 96. stavak 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca.

8. Dakle, poklanjajući vjeru iskazu tužitelja da se o navedenoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo to još uvijek ne znači da bi navedena ugovorna odredba bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i izazvala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, imajući u vidu da je tužitelju bilo prijeko potreban novčani iznos za kupnju stana, da je tužitelj komitent tuženika i prije negoli je realiziran kredit 2008., da službena osoba banke nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala, a da je navedena ugovorna odredba (članak 2. stavak 6.) unaprijed bila formulirana od strane banke i da tužitelj kao potrošač nije mogao na istu utjecati, bez obzira što je bila jasna i uočljiva, takva ugovorna odredba je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, bez obzira o visini iznosa naknade. Također je sud imao u vidu činjenicu da bi tužitelj neprihvaćanjem ove ugovorne odredbe bio ograničena u realizaciji navedenog iznosa kredita koji mu je bio nužan za kupnju stana.

9. Zbog ovih razloga sud u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07 utvrđuje da je doista nepoštena ugovorna odredba o ulaznoj naknadi i ništava odredba navedenog Ugovora, a slijedom čega sukladno odredbi članka 323. ZOO/05, sud zaključuje da je tuženik dužan vratiti tužitelju novčani iznos koji je primio po osnovi dijela ništetne odredbe rečenog Ugovora i to sa zateznom kamatom od prvog sljedećeg dana kada je ova naknada tužitelju naplaćena pa sve do isplate.

10. U smislu odredbe članka 1111. ZOO/05 tuženik neosnovano stekao navedeni novčani iznos i kako je tuženik nepošten stjecatelj tada u smislu odredbe članka 1115. ZOO/05 treba platiti i zateznu kamatu od prvog dana poslije stjecanja navedenog novčanog iznosa, a što znači da je nespornim utvrđeno da je dan stjecanja iznosa od 4.191,32 HRK bio 1. rujna 2008. i onda tuženik ima obvezu tužitelju isplatiti nesporni iznos od 556,28 EUR sa zateznom kamatom počev od 2. rujna 2008. pa sve do isplate.

11. Prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženik nije osnovan.

12. Naime, tuženik pravno ocjenjuje da niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača a niti neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita i da onda nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu, a sve kada bi ovaj sud iz bilo kojeg razloga zauzeo stav da je navedena odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, što tuženik osporava u cijelosti, opet bi potraživanje tužitelja, tvrdi tuženik bilo u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade.

12.1. Ovaj sud zaključuje da potraživanje po osnovi plaćene tzv. ulazne naknade nije zastarjelo jer zastara počinje teći tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost djela ugovorne odredbe navedenog Ugovora. Upravo je u ovoj presudi utvrđena ništetnost djela Ugovora o ulaznoj naknadi i onda zastarni rok od 5 godina nije protekao. Treba istaći da i prema pravnom shvaćanju građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u odnosu na potraživanje tužiteljice s osnove ništetne valutne klauzule zastara je u smislu članka 241. ZOO/05 prekinuta podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite potrošača s time da je zastarni rok u odnosu na to potraživanje po toj osnovi počeo ponovno teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dok zastara potraživanja s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Kako je ništetnost djela odredbe vezano za tzv. ulaznu naknadu utvrđena tek u ovom postupku tada potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

13. Tužitelj je pravilno utvrdio da je iznos od 4.191,32 HRK, u vrijeme podnošenja tužbe iznos od 556,28 EUR jer je konverzijski tečaj tužitelj pravilno primijenio, a i pravilno zahtijevao zateznu kamatu koja je definirana odredbom članka 29. stavak 1. i 2. ZOO/05 (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima i Uredba o izmjeni Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine broj: 114/22, 156/22, 155/23) jer pravo na zateznu kamatu tužitelj ima od prvog dana poslije stjecanja navedenog novčanog iznosa za korist tuženika, pa sve do isplate.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, a kako ga je zastupao opunomoćenik – odvjetnik tada je u smislu odredbe članka 155. stavak 2. ZPP-a u ovom sporu sud u pogledu troškova primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 – dalje OT) i odmjerio tužitelju troškove prema toj Tarifi, a vodeći se stavkom 1. ove odredbe koja propisuje da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

15. Odvjetnik je kao opunomoćenik tužitelja tužitelju sastavio zahtjev za isplatu prije podnošenja tužbe (stranica 25 – 26 spisa) tj. 16. ožujka 2026. i taj zahtjev je predao kao preporučenu pošiljku na pošti 17. ožujka 2026. primatelju Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, a kako tuženik tužitelju nije isplatio zahtijevani novčani iznos tada je opravdano tužitelj postupio kada je putem opunomoćenika podnio tužbu 15. travnja 2026. Za sastav tužbe sud je priznao odvjetniku, kao i za sastav zahtjeva za isplatu po 50 bodova (Tbr. 7. točka 1. i Tbr. 32. točka 1. OT), priznata mu je nagrada za sastav obrazloženog podneska od 27. svibnja 2026. u kojem se tužitelj očitovao na podneseni odgovor na tužbu (Tbr. 8. točka 1. OT) te mu je priznata nagrada i za nazočnost pripremnom ročištu na kojem je zaključen prethodni postupak i održana glavna rasprava 3. lipnja 2026. (Tbr. 9. točka 1. OT).

Dakle, kako je vrijednost boda 2,00 EUR ukupno priznata nagrada radi zastupanja tužitelja utvrđena je iznosom od 500,00 EUR jer na osnovicu od 400,00 EUR odvjetnik plaća PDV po stopi od 25 % (Tbr. 46. OT), a što je iznos od 100,00 EUR.

Tužitelj je obveznik plaćanja sudskih pristojbi i kako je koristeći privilegij propisan odredbom članka 7. stavak 1. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23 – dalje u tekstu: ZSP/18), sudsku pristojbu na tužbu platio u iznosu od 13,27 EUR i ima obvezu platiti sudsku pristojbu za donesenu presudu u iznosu od 60,00 EUR (Uredba o Tarifi sudskih pristojbi – stupila na snagu 1. lipnja 2026., a objavljena u Narodnim novinama broj: 50/26), proizlazi da je ukupan tužiteljev izdatak u ovom sporu utvrđen iznosom od 573,27 EUR i taj novčani iznos mu je dosuđen sa zateznom kamatom od donošenja ove presude pa sve do isplate, a jer je tužitelj zahtijevao zateznu kamatu na trošak parničnog postupka sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

Preostali novčani iznos od 65,00 EUR po osnovi troška parničnog postupka sud tužitelju nije priznao jer opunomoćenik tužitelja nije nazočio ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude, uz napomenu da nagrada opunomoćeniku za nazočnost ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude, zbog utvrđene vrijednosti predmeta spora može iznositi prema Tbr. 9. točka 3. OT 50 % nagrade iz Tbr. 7., a to je 25 bodova ili 50,00 EUR, a ne 100,00 EUR koliko je opunomoćenik tužitelja zahtijevao.

16. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 29. lipnja 2026.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Nikola Raguž, Dr. Filipa Potrebice 4, [adresa] Požega

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, [adresa] Zagreb