REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2624/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Stjepana Širole 4, OIB: 57500462912, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1626/2020 od 3. studenog 2025., 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1626/2020 od 3. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

I. Nalaže se tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb, Ulica Stjepana Širole 4, OIB: 57500462912 platiti tužitelju ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976 iznos od 1.344,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 2019. pa do 31. prosinca 2022. po stopama naznačenim u izreci pobijane presude.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb, Ulica Stjepana Širole 4, OIB: 57500462912 naknaditi tužitelju ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976 parnični trošak u iznosu od 2.580,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2025. pa do isplate po stopi naznačenoj u izreci pobijane presude.

2. U izrazito detaljnom obrazloženju presude zaključeno je kako je s obzirom na utvrđene činjenice, tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja (nije osnovan prigovor u pogledu pasivne legitimacije tuženika) jer nije dokazao da bi poduzeo zaštitne mjere u mjeri kojoj bi spriječile dolazak srne na autocestu, a sama činjenica da se srna zatekla na autocesti, ukazuje upravo na propust tuženika u provedbi zaštitnih mjera pa tako i u pogledu zaštitne žičane ograde - jer da je tuženik doista poduzeo sve mjere i da je zaštitna ograda bila pravilno postavljena ili da na njoj nije bio procjep ili da nije bila rupa ili pak prokop ispod ograde, tada srna ne bi mogla pristupiti na samu autocestu, a obveza tuženika koji upravlja autocestom je održavanje autoceste na način koji omogućava siguran promet (za korištenje autoceste se plaća i naknada, upravo i iz razloga da bi vožnja po njoj bila sigurna i da se na njenom prostoru ne nađe ono što na autocesti ne smije biti, dakle, i divljač) pa je primjenom odredbe čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19) u vezi odredaba čl. 1045. st. 1. i čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), te temeljem odredbe čl. 963. ZOO-a, tužitelju dosuđen utuženi iznos od 1.344,41 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana isplate naknade iz osiguranja koji je razvidan iz potvrde AGRAM BANKE d.d. od 20. svibnja 2019. o izvršenom plaćanju iznosa od 10.129,42 kn, sukladno odredbi čl. 1086. ZOO-a.

3. Tuženik u žalbi navodi kako tijekom postupka nije utvrđeno na koji način se srna našla na autocesti, niti su provedeni ikakvi dokazi u tom pravcu, slijedom čega se osnovanost zaključka prvostupanjskog suda da se srna mogla naći na autocesti zbog neispravne zaštitne žičane ograde uopće ne može ispitati. Sama činjenica što se srna, našla na kolniku autoceste, uopće ne mora biti u uzročnoj vezi sa zaštitnom žičanom ogradom koju održava tuženik, odnosno da je u trenutku nezgode u zaštitnoj ogradi postojala neka rupa, a sve iz razloga što postojanje bilo kakvog oštećenja na zaštitnoj žičanoj ogradi tijekom postupka nije utvrđeno. Iz dokumentacije koju je tuženik dostavio tijekom postupka jasno proizlazi kako je isti poduzeo sve propisane mjere na način kako to nalažu odredbe Zakona o cestama, Pravilnika o održavanju cesta te Pravilnika o ophodnji javnih cesta. Teret dokaza da zaštitna žičana ograda tuženika nije bila propisno postavljena ili da je bila oštećena odnosno da se predmetna životinja našla na autocesti zbog propusta u održavanju žičane ograde je na tužitelju, a ne na tuženiku, a tu činjenicu tužitelj tijekom postupka ničim nije dokazao. Zaštitna žičana ograda na autocestama postavljena je u skladu s općim tehničkim uvjetima i projektnom dokumentacijom kojom je propisana njezina visina i kvaliteta te je za nju izdana valjana uporabna dozvola, a koja tijekom postupka ničim nije dovedena u pitanje. Tuženik ne određuje kvalitetu, ni visinu zaštitne žičane ograde, niti je postavlja, već je ona propisana Pravilnikom o prometnim znakovima, signalizacijom i opremi na cestama kao i hrvatskim normama. Nejasno je na koji način bi postavljena žičana ograda mogla biti nepravilno postavljena kada je postavljena sukladno ovjerenom projektu i propisanim normama. Temeljeći presudu na pretpostavci da ograda nije pravilno postavljena bez da se pri tome uzme u obzir notorna činjenica da zaštitna žičana ograda negdje mora i završiti, pa da je upravo na mjestu gdje završava autocesta, srna mogla započeti svoje kretanje na autocestu, odnosno da srna može nesmetano ući na područje autoceste neovisno o stanju zaštitne žičane ograde je u potpunosti pogrešno. Također, usvajanjem tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio i odredbe materijalnog prava. U konkretnom slučaju tuženik je obavio sve propisane zakonske radnje i aktivnosti koje su u funkciji provedbenih mjera za zaštitu javne ceste i prometa na njima kao i provjeru zaštitne ograde autoceste, što znači da u njegovom postupanju nema nikakvog propusta odnosno krivnje pa samim time ni odgovornosti za predmetnu štetu. Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, tuženik nikako ne može biti odgovoran što se na spornom dijelu autoceste nalazila srna jer to nije događaj koji bi tuženik u objektivnom smislu mogao spriječiti ili otežati pa se u tom smislu radi o nepredvidivom uzorku za koji ne može odgovarati tuženik, već jedino lovačko društvo s čijeg lovišta potječe predmetna životinja. Nastavno na navedeno, pogrešna primjena materijalnog prava ogleda se i u tome što je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na dosuđeni tijek zakonskih zateznih kamata. Oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno u konkretnom slučaju tužitelj bi imao pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik zaprimio tužbu budući da je tek tada tuženik saznao za predmetni štetni događaj. Nastavno na gore navedeno, nezakonita je i odluka o troškovima postupka. Traži naknadu troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 EUR.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 1.344,41 EUR na ime naknade štete nastale na vozilu njegovog osiguranika uslijed naleta na divljač (srnu) na području autoceste A3, 20. prosinca 2018.

8. U ovom predmetu radi se stoga o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. Prema odredbi čl. 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, te pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta odnosno konkretno autocesta nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Ti posebni propisi, osim Zakona, na podzakonskoj razini, bili bi Pravilnik o održavanju cesta („Narodne novine“ broj 90/14 i 3/21), Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj 92/19), Pravilnika o ophodnji javnih cesta („Narodne novine“ broj 75/14 i 7/21) i Pravilnik o osnovnim uvjetima kojima javne ceste izvan naselja i njihovi elementi moraju udovoljavati sa stajališta sigurnosti prometa („Narodne novine“ broj 110/01 i 90/22), kako to i tuženik navodi u žalbi.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (primjerice:

Rev-x 230/2012-2 od 8. studenoga 2012., Rev 873/2017-2 od 16. veljače 2021. i Rev 1272/2021-3 od 24. svibnja 2023.) izrazio pravno shvaćanje da upravo činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je ili u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena da spriječi ulaz divljači na autocestu, jer se u suprotnom ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za to po načelu pretpostavljene krivnje odgovara tuženik (čl. 1045. ZOO-a), kako to u pobijanoj presudi pravilno navodi i prvostupanjski sud.

11. Posljedično tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka zauzeo i pravno shvaćanje da činjenica da se divljač zatekla na autocesti ukazuje na propust pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste koja je dužna voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde oko autoceste te je, s obzirom da se prema odredbi čl. 50. Zakona o cestama za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi jesu li takve mjere i radnje poduzete te jesu li bile adekvatne i dostatne radi zaštite i sigurnosti prometa.

12. Suprotno žaliteljevom shvaćanju, na tuženiku je teret dokazivanja činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste.

13. Dopuštena brzina kretanja na autocesti je 130 km/h (čl. 54. st. 1. t. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama – „Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20) pa izbjegavanje divljači može imati kobne posljedice.

14. Stoga činjenica da su ophodari na dan štetnog događaja izvršili ophodnju autoceste ne znači da ne postoji odgovornost pravne osobe zadužene za održavanje autoceste, niti pak znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo, jer se po logici stvari, ako je autocesta pravilno projektirana i održavana, divljač, u konkretnom slučaju srna, ne bi mogla zateći na autocesti (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1187/2024-2 od 12. studenog 2024.).

15. U odnosu na taj žalbeni navod, valja dodati da bi tuženik bio odgovoran i da je srna ušla na područje autoceste na mjestu gdje autocesta završava jer je dužan zbog svega prethodno navedenog osigurati da se divljač ne nalazi na autocesti.

16. Zato je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik propustio osigurati nesmetan i siguran promet autocestom, pa da je po načelu pretpostavljene krivnje, na temelju odredbe čl. 1045. ZOO-a, odgovoran za štetu koju je osiguranik tužitelja pretrpio na vozilu i da je stoga dužan, primjenom čl. 963. i čl. 1090. ZOO -a, naknaditi je tužitelju u cijelosti.

17. Neosnovan je i žaliteljev navod u odnosu na zateznu kamatu jer je prvostupanjski sud pravilno naveo da osiguratelj koji stupa u prava i obveze svog osiguranika kao oštećenika može zahtijevati kamate na iznos naplaćene naknade od dana kada je izvršio isplatu svom osiguraniku. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je npr. u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 643/2022-2, s čim u vezi valja dodati da se ovdje ne radi o sporu između oštećenika i osiguratelja.

18. Slijedom svega navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP -a, odlučeno je kao u izreci, s tim da tuženik u žalbi ne osporava obrazloženo odluku o trošku.

Zagreb, 29. lipnja 2026.

Sudac

Radovan Raduka