Posl. br. P-616/2023-36
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Vanji Buntić, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d ., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po Branku Bulatu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 02.06.2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 29. lipnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 366-132/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.10.2005.godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: … prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. »,
u odredbi čl.3.II.2. koja glasi:
« … po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama Banke.»
u odredbi čl.3.II.3. koja glasi:
« Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Prihvaća se djelomično kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženoj Addiko Bank d.d ., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 te se nalaže tuženoj da tužitelju na ime obračunatih zakonskih zateznim kamata od dana svake pojedine preplate pa do 30.9.2015.godine isplati iznos od 4.549,53 eura (slovima: četiri tisuće petsto četrdeset devet eura i pedeset tri centa).
III Odbija se u preostalom dijelu tužitelj prema tuženoj preko iznosa glavnice priznate u stavku II izreke ove presude sa kamatom na isti, dakle preostali kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj u kojem je tražena isplata iznosa glavnice od 4.778,54 eura s osnova tečajnih razlika na ime razlike svakog preplaćenog anuiteta sa kamatom na svaki iznos od dospijeća pa do isplate (dakle za cijelo razdoblje) a kako je to specificirano na str. 337 do 339 spisa, kao i u dijelu glede isplate iznosa glavnice od 2.653,10 eura na ime nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji sa kamatom od 30.9.2015.godine, kao neosnovan, stav III izreke ove presude .
IV Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 20.11.2025. godine listovi 336 do 339 spisa.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno njegovim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d. ( koja banka je 11.spnja 2016.godine postala Addiko Bank d.d.Zagreb), dana 14.10.2005.godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 366- 132/2005, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.200,00 CHF uz kamatnu stopu od 3,99 % godišnje, a koji je solemniziran dana 20.10.2005.godine kod Javnog bilježnika Denisa Krajcar iz Pule. Temeljem predmetnog ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.200,00 CHF-a prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika), važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, koji kreditor (tuženik) uručuje korisniku kredita (tužitelju) po isplati kredita. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan plasmana predmetnog ugovora (31.10.2005.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,773772 kn. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Naime, s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF. Dana 20.01.2016.g. tužitelj i tuženik sklopili su Anex uz Ugovor o kreditu broj 366 -132/2005 kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje Zakon o konverziji) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 85.440,03 kn koji se iznos odnosi na neosnovano naplaćene kamate, i neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, do dana 30.09.2015.g, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška a što je u konačnici specificirao u podnesku od 20.11.2025.godine listovi 336 do 339 spisa.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tuženik izričito osporava osnovu. Istaknuo je prigovor zastare. Naveo je da tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužite lj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Navodi da tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto. Tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Navodi da tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten. Tuženik u cijelosti osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 9-85 spisa, 134-253 spisa, 268-287 spisa, 291-292 spisa, 298-329 spisa- nalaz vještaka, 336-335 spisa-specificiranog tužbenog zahtjeva iz podneska od 12.11.2025., listova 303-354 spisa, 389-391 spisa-iskaza vještaka.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja glede deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva osnovan je u cijelosti dok je glede kondemnatornog dijela neosnovan u cijelosti.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 12 do 21 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 366132/2005, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je pravna prednica tuženika (Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. što također glede sljedništva između stranaka nije sporno) dalje u tekstu (sada) tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 67.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.
6. Nije sporna činjenica da na listovima 27 do 29 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 24 do 26 i 45 do 85 spisa prileži pregled prometa za klijenta po predmetnom kreditu za ovdje tužitelja.
7. Nije sporna činjenica da na listovima 30 do 33 spisa prileži Aneks ugovora o kreditu broj 366-132/2005 od 20.01.2016. godine zaključen između tužitelja i pravnog prednika sada tuženika. Nije stoga sporna činjenica da je tužitelj konvertirao predmetni kredit što proizlazi i iz njegovog iskaza sa ročišta od 5.3.2026.godine.
8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 3. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 3,99% dekurzivno godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 3. st. 4 ugovoreno trajanje kredita do 31.10.2030. godine, da je iznos mjesečnog anuiteta trebao iznositi 354,34 CHF u protuvrijednosti po srednje tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF na dan plaćanja. Nije sporna činjenica da je prema članku 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno između ostalog i da je prednica tuženika bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Banke d.d.. Nije nadalje sporna činjenica da je čl. 3 st. 2 točka 2 i čl. 3. st. 2 točka 3 ugovorena valutna klauzula švicarskog franka u kojem se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka.
9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 5.3.2026. godine.
10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 277 do 280 spisa prileži i popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršeni u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015.godine.
11. Nije nadalje sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužitelja sa ročišta od 5.3.2026.godine iskorišten kao stambeni kredit za obiteljsku kuću u kojoj je tužitelji sa obitelji, te da istu nikad nije iznajmljivao Nije sporna činjenica da je tužena naknadno list 404 spisa odustala od saslušanja svjedokinje osobnog bankara KI, dok je prije toga list 289 spisa odustala od saslušanja javnog bilježnika Denisa Krajcara.
12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.
13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke (ovo potonje nije predmetom ove parnice). U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužiteljice kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.
14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate (ali to nije predmetom ove parnice) bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do podnošenja tužbe, što ponavlja se nije predmetom ove parnice.Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu što je predmetom ove parnice navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 9.6.2023.godine specificirana u podnesku od 20.11.2025.godine to nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO -a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
15. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO -a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).
16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 12.10.2025. u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev list 336 do 339 spisa prema pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.
17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 05.03.2026.godine utvrđeno je u bitnom da se radi se o predmetnom ugovoru. Na upit novac mu je trebao za stambeni kredit za kuću radi života u njoj. Išao je u ovu banku jer je već imao otvoren račun u njoj, preko posla. Kad je bio u banci, tražio je kredit, međutim nije bio sposoban za dobiti stambeni kredit u valuti u EUR, pa mu je djelatnica u banci ponudila kredit u valuti švicarcima, rekla mu je da je to dosta stabilna valuta i da može malo varirati, njemu je to odgovaralo radi anuiteta. Prije ovog ugovora nije nikad imao kredit u švicarcima niti kredit u drugoj valuti. Na upit da li mu je djelatnica u banci osim ovoga što je rekao objasnila karakteristiku švicarca kao valute, odgovorio je da nije. Na početku je plaćao ratu kredita 1.500,00 HRK, a poslije je narasla do 2.700,00 HRK. Nije očekivao ovakvu oscilaciju rate. Konvertirao je ovaj kredit u eurima. Učinio je to da zato da mu bude manja rata. Banka je sačinila ovaj ugovor o kreditu. Nije mogao pregovarati s djelatnicom banke o izmjeni ugovornih odredbi. Aneks ugovora o kreditu je sačinila isto banka. Nije mogao pregovarati isto niti vezano za ovaj aneks. Na upit pun. tuženika, odgovorio je da je pročitao ugovor o kreditu, a na upit da li mu je bila jasna valutna klauzula, odgovorio je da mu je bilo jasno da će se mijenjati, ali nije očekivao da će doći do tolikih promjena, niti mu je itko to objasnio zašto se toliko mijenja. Za konverziju se odlučio da mu bude što manja rata jer mu je bilo jako teško plaćati taj kredit više. Otplatio je ovaj kredit prije 2-3 godine. Kredit je uzet za obiteljsku kuću u kojoj i dan-danas žive. Nikad se nije bavio iznajmljivanjem te kuće jer su u njoj njegova obitelj i roditelji. Iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti) te u suglasju sa priležećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru osim u dijelu koji se odnosio na dosege aneksa ugovora o kreditu o čemu će kasnije biti riječi.
21. Isto tako predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja , pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.
22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 14.10.2005. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
23. Tužitelji svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke ovo potonje nije predmetom ove parnice) na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelji nije mogao utjecati na sadržaj i to kao na odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke (što nije predmetom ove parnice), tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF (i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke što nije predmetom ništetnosti glede ove parnice) tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.
25. Stoga su po ocjeni ovog suda, a što je predmetom ove parnice, ništetne navedene ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF.
26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelji nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.
27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava JIP i OIP protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto tako sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž - 612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).
29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka točnije Aneksa predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021- 2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).
30. Sukladno navedenom valjalo je prihvatiti u cijelosti deklaratoran tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku a kako je to u konačnici specificirano u podnesku od 20.11.2025. list 336 spisa te odlučiti sadržajno kao u stavku I izreke ove presude da se sve ne ponavlja.
31. Vezano za sporno pitanje glede pravnog značaja sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu cijeneći dosadašnju sudsku praksu potrebno je ukazati sljedeće. Naime prihvaćanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u cijelosti zanemarili bi se po ocjeni ovog suda u pravnom smislu učinci konverzije koja je imala u pravnom smislu svoju svrhu.
32. Po nalaženju ovog suda valjalo je cijeniti da je dana 30.9.2015.godine stupio na snagu ZID ZPK /2015. Uređuje li taj zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominirnih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.
33. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog uda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se time prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.
34. Stoga tužitelj, koji je sklopilo Dodatak tj. Aneks ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su -IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
35. Opisano stajalište u suglasju je sa odlukom Vrhovnog suda Rev-586/2019 od 21.12.2022.godine,pa će se u nastavku obrazloženja citirati bitan dio obrazloženja te odluke Vrhovnog suda koja predstavlja supsidijaran izvor prava citira se:
"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“
Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
19.1. Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske.
19.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
20. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju J1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.
21. Iz iznesenih razloga nemaju uporišta navodi drugostupanjskog suda da postupanjem tuženice Zagrebačke banke d.d. po obavezi propisanom odredbama ZPK , davanjem ponude za konverziju Ugovora prema članku 19.b.ZPK, na način kako je to tuženica Zagrebačka banka d.d. učinila u konkretnom slučaju , nije ispravljena nezakonita odredba članka 2. Ugovora , jer niti u ovom postupku konverzije o načinu promjene i dalje promjenjive kamatne stope nije pojedinačno pregovarano, niti je tužiteljica mogla mijenjati način promjene kamatne stope, kako za već protekli period starog Ugovora, tako niti za period važenja Ugovora nakon Dodatka Ugovoru, Naime , iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo , te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. To jasno proizlazi i iz citirane odredbe članka 49. stavka 5.
ZZP na koju je ranije ukazano.
22. Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom. Pri tom je za dodati da je točno da, kad je riječ o sadržaju konverzije (pod pretpostavkom da je provedena u cijelosti u skladu s glavom IV.a ZPK), ona izvan primjene odredbi Glave II. ZZP "Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima". To međutim ne znači da se sadržaj zakonskih odredbi o konverziji ne smije tumačiti u svrhu sudske ocjene pravnih učinaka konverzije. U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka.
23. Nadalje, točno je da je odredbom članka 55. stavka 1. ZZP određena materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe, a to je ništetnost. Ništetnom odredbom potrošač ne smije biti vezan i ima pravo na povrat onoga što je po takvoj odredbi platio, primjenom pravila o vraćanju stečenog bez pravne osnove.
24. S tim u vezi, prije svega se ističe da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama, te izuzev plaćenih naknada i troškova) pa tako i preplaćene razlike utvrđene i dosuđene pobijanom presudom, a sve na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom - ZID ZPK/15. Nadalje, obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, također je određena prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužiteljica je prihvatila ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju niže stupanjskih sudova, izaziva pravne učinke.
25. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Pritom je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.
Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Pri tom se napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to b io izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa takve kategorije nisu pravno usporedive (vidi točku 24.). Odluka suda koja pokušava naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u konkretnom slučaju tužiteljici ono što bi joj pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, anulira izbor tužiteljice koji je valjano učinjen i ide protiv zakona čija ustavnost nije dovedena u pitanje.
26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.
27. S obzirom na sve navedeno, tužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice od 27.721,64 kn, nije osnovan, te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je, na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.
28. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne proglašava ništetnom niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu niti pravno uređuje restituciju potrošača zbog te ništetnosti. Iz sadržaja teksta ZID ZPK/15 proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru mijenja nepoštena ugovorna odredba te da se ispunjenje učinjeno na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi uračunava u ispunjenje prema valjanim odredbama dodatka i postiže sporazum o eventualnoj preplati kad ona nije dostatna za zatvaranje cijelog kredita prema novom otplatnom planu ili potrošaču vraća preplata onda kad njezin iznos premašuje ukupan zbroj anuiteta prema novom otplatnom planu.
29.1. ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalno pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Naime, odredbama članka 19.c stavak 4. i stavak 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određeno je u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok za predmetne zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetne odredbe do dana izvršene konverzije nije tim specijalnim propisom ništa određeno. Također, kada ZID ZPK/15 određuje koje troškove konverzije snose potrošači, u članku 19.e izrijekom navodi da oni snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona; iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona; iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.
29.2. Dakle, ovim specijalnim propisom ništa nije određeno u pogledu zateznih kamata po osnovi odredbe članka 1111. ZOO koje tužiteljica također potražuje tužbenim zahtjevom. Pri tom nije prijeporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju sukcesivno izvršila uplate pojedinačno navedenih iznosa.
30. Prema iznesenom pravnom shvaćanju ovog suda (točka 16. i 17.), prilikom tumačenja dosega ZID ZPK/15 valja imati na umu da između jednog dijela (ovdje specijalnih pravnih pravila ZID ZPK/15) i cjeline (propisa koji uređuju zaštitu potrošača i općih propisa obveznog prava) postoji povezanost te sadržaj i smisao ZID ZPK/15 proizlazi iz te njegove povezanosti s drugim pravnim pravilima (ovdje konkretno ZZP, ZOO) i iz njegove integralne pripadnosti cjelokupnom pravnom sustavu.
31. U skladu s rečenim, u situaciji kada specijalnim propisom o preostalom spornom pitanju ništa nije određeno, a ZZP upućuje na primjenu odredaba ZOO, primjenjuje se taj opći propis, dakle odredba članka 1115. ZOO. Podudarno pravno shvaćanje o primjeni općeg propisa (također ZOO) ako posebnim propisom nije što drugo izrijekom određeno, ovaj je sud zauzeo u nizu svojih odluka (primjerice Rev 1331/16-2 od 23. siječnja 2018. i dr.) te izrazio i kroz pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-270/17-10 od 18. prosinca 2017.
32. Zaključno, na temelju svih iznesenih razloga, na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15 valja odgovoriti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
33. U tom smislu je i ovaj sud na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“
34. Posljedično svemu navedenom, a kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije prestala obveza tuženice po ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu, nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužiteljici pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, već su tužiteljici dosuđene zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog utuženog iznosa kontinuirano do isplate.", završen citat. Sukladno svemu prethodno obrazloženom ovaj sud prihvaća upravo opisano pravno stajalište. Naime isto je potvrđeno i u najnovijoj odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-457/2025-21 od 27.5.2026.godine.
35. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane od 12.10.2025. godine utvrđeno je u bitnom preplata koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *4.803,92 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4. Preplate s osnova tečajnih razlika kao više plaćene razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznose *4.778,54 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Dakle, ukupna preplata u anuitetima po osnovi preplaćene kamate i preplaćenog tečaja CHF iznosi *9.582,46 EUR. Zatezna kamata obračunata na preplatu kamate i pozitivne tečajne razlike od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi *4.549,53 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 6. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *2.653,10 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. U konverziji na dan 30.09.2015. godine tuženik je tužitelju utvrdio preplatu u iznosu od *436,54 EUR, za koju je Aneksom Ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija ugovoreno da će se koristiti za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konver tiranog kredita s vk u EUR dok se preplata u cijelosti ne iskoristi sukladno izvršenim izračunima na dan 30.09.2015. godine, razlika po kreditu utvrđena vještačenjem s uključenim samo pozitivnim razlikama, s obračunatom zateznom kamatom te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku je sljedeće specifikacije: preplata s osnova promjenjive kamatne stope iznosi *4.803,92 EUR, preplata s osnova promjene tečaja iznosi *4.778,54 EUR, zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30.09.2015. godine umanjena za preplatu iz konverzije iznosi *4.112,99 EUR - razlika u nedospjelim glavnicama kredita iznosi *2.653,10 EUR, a sve kako je specificirano u Tabeli br. 9.
35a Povodom primjedbi tužene listovi 340 do 347 spisa vještakinja je svoj nalaza usmeno izložila na ročištu od 21.04.2026. z ustrajući u istom. Vezano za primjedbe tuženika vještakinja je navela citira se: "u odnosu na primjedbu da je svrha vještačenja promašena i nema osnovu činjenicama očitujem se kako sam vještačenje provela sukladno određenoj zadaći vještačenja. Samom zadaćom vještačenja određeni su parametri izračuna i to početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj kredita. U odnosu na primjedbu kako u nalazu i mišljenju nisam iskazala negativne razlike očitujem se kako mi je zadaćom vještačenja određeno odbiti ukupnu pretplatu po osnovi preplaćene kamate i preplaćenog tečaja dok mi izračun manje plaćenih iznosa nije bio određen. U odnosu na primjedbu kako sam pogrešno primijenila u izračunima tečaj važeći na dan isplate kredita umjesto da sam primijenila prosječni tečaj chf u promatranom razdoblju ili tečaj npr. za neku drugu valutu očitujem se kako sam vještačenje provela prema zadaći vještačenja kao izračun razliku između stvarnih uplata anuiteta u odnosu na iznos obveze koja bi bila plaćena o početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. U odnosu na primjedbu da sam poništila učinak valutne klauzule očitujem se kako sam vještačenje provela prema parametrima određenim u zadaći vještačenja." završen citat. Na upit pun. tuženika vještakinja je iskazala da je u izračunima je koristila početnu ugovorenu kamatnu stopu 3,99% godišnje. Početni tečaj sam je tečaj na dan isplate kredita a iznosio je 1 CHF=4,773772 HRK. Na upit u odnosu na pitanje da li je izračun izvršila na način da je utvrdila razliku između iznosa koje je tužitelj platio u odnosu na iznose koje bi platio po početnim uvjetima kredita odgovorila je kako je suština izračuna upravo takva a sama metoda izračuna se razlikuje a sve kao posljedica promjene kamatne stope i promjene tečaja. Metodu izračuna detaljno je obrazložila na listovima 10 i 11 nalaza i mišljenja. Na upit da li je uzela u izračunu troškove zakonskih zateznih kamata koje je tužitelj plaćao zbog zakašnjenja odgovorila je da takvi iznosi nisu obuhvaćeni izračunom već samo iznosi plaćenih anuiteta koji sadrže redovnu kamatu i glavnicu. Nije računala negativne razlike, postupala je sukladno zadatku suda.
36. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužitelj je sukladno nalazu vještaka i specificirao svoju tražbinu u podnesku od 20.11.2025.godine , listovi 336 do 339 spisa.
37. Sukladno prethodno obrazloženom pravnom stajalištu tužitelju bi stoga po stajalištu ovoga suda pripadale samo propisane zakonske zatezne kamate i to obračunate na sve pojedinačne iznose glavnica od dospijeća pa do 30.9.2015.godine sukladno nalazu vještaka list 328 spisa u iznosu od 4.549,53 eura i to u punom opsegu bez oduzimanja preplate utvrđene konverzijom (Rev-457/2025-2). Naime ocjena je ovog suda da je "manje sadržajno u većem". Tužitelj je unutar postavljenog tužbenog zahtjeva glede isplate preplaćenih iznosa s osnova tečajnih razlika u ukupnom iznosu od 4.778,54 eura potraživao na te iznose i propisanu zakonsku zateznu kamatu unutar svakog preplaćenog iznosa od dospijeća pa do isplate. Unutar tako postavljenog tužbenog zahtjeva po ocjeni ovog suda sadržan je istovjetan ali kvantitativno manji tužbeni zahtjev koji obuhvaća zakonske zatezne kamate za kraće razdoblje tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa preplate pa do izvršene konverzije zbog čega je bilo mjesta primjeni zaključka da je manje sadržano u većem te da sud nije sudio mimo članka 2 st. 1 ZPP-a. Povratno priznavanjem kamata na tako obračunati iznos od 1.10.2015.godine sudilo bi se mimo zahtjeva. No naravno radi se o pravnom pitanju pa je dopušteno i drugačije pravno stajalište.
38. Tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice listovi 254 i 257 spisa ( u tom smislu ide i Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). Isto tako nije bilo potrebito provoditi druge dokaze predložene po tuženoj budući po ocjeni ovog suda isti nisu bili relevantni.
39. Sukladno prethodno obrazloženom, da se sve ne ponavlja, valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj glede isplate preko iznosa glavnice priznate u stavku II izreke ove presude sa kamatom na isti dakle preostali kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj u kojem je tražena isplata iznosa glavnice od 4.778,54 eura na ime glavnice kao razlike svakog preplaćenog anuiteta s osnova tečajnih razlika sa kamatom na svaki iznos za cijelo razdoblje od dospijeća pa sve do isplate (budući je priznata sukladno prethodno obrazloženom kamata samo za određeno kraće razdoblje) a kako je to specificirano na str. 337 do 339 spisa, kao i u dijelu glede isplate iznosa glavnice od 2.653,10 eura na ime nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji sa kamatom od 30.9.2015.godine, kao neosnovan, stav III izreke ove presude .
40. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž -755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž - 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1 . Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tih razloga ovaj sud ne prihvaća stajalište glede negativne preplate tj.negativne tečajne razlike , te smatra da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate, uz sve ono što je već prethodno i obrazloženo da se ne ponavlja.
41. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 2.6.2026. godine na kojem se tužitelj na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja izričito suglasio da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu a tužena na isto unatoč urednom pozivu nije pristupila. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan7.7.2026.godine, ali je isto prezakazano uslijed spriječenosti ranije tj. za dan 29.6.2026.godine. Isto tako valjalo je dopustiti objektivnu preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja zaprimljenom dana 20.11.2025.godine listovi 336 do 339 spisa temeljem članka 190 ZPP-a.
42. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154 st. 4 ZPP -a budući su stranke po ocjeni ovog suda kvalitativno i kvantitativno gledano uspjele u podjednakom omjeru u ovom sporu (tužitelj je uspio glede osnovanosti osnove u cijelosti a glede visine tražbine samo u manjem dijelu) , valjalo je odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, stav IV izreke presude (u tom smislu i presuda Županijskog suda u Šibeniku Gž-102/2026-2 od 3.3.2026.godine), stav IV izreke ove presude.
U Puli, 29. lipnja 2026. godine
Sudac:
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.
Dna:
1. tužiteljici po pun.
2. tuženoj po pun.
