Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj P-361/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari 1. tužiteljice RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužiteljice FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnici Ani Srok Lopar, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 12. lipnja 2026. u prisutnosti 1. tužiteljice, punomoćnice tužiteljica, i OĆ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za javnu objavu presude 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.12.3. Ugovora o kreditu broj 9011174084 koji je sklopljen dana 21. travnja 2006. godine između VĆ iz [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, kao kreditora koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% (dva cijelih deset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“,

pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, tužiteljicama RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 343,99 EUR (slovima: tristočetrdesetitrieuraidevedesetidevetcenti) zajedno sa zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od 22. travnja 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje tekućim od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. do dana 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje tekućim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje tekućim od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje tekućim od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje tekućim od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje tekućim od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje tekućim od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje tekućim od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje tekućim od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje tekućim od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje tekućim od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje tekućim od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje tekućim od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po s topi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljicama naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 756,25 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (29. lipnja 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 625,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljice u tužbi podnesenoj ovom sudu 4. ožujka 2025., u bitnom, navode da je VĆ kao korisnik kredita s tuženikom zaključio 21. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011174084, da je člankom 12.3. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% (dva cijelih deset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, da je VĆ preminuo **.**.2014., da su rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Rijeci, doneseno po sudskom povjereniku, javnom bilježniku Radosni Mavrinac, posl. br. O-20/15 od 14. svibnja 2015. njegovim nasljednicima temeljem oporuke i zakona proglašene tužiteljice te su isti kao pravni slijednici VĆ aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari. Tvrde da je VĆ platio naknadu za obradu kredita 21. travnja 2006. u iznosu od 1.079,91 kn (143,33 EUR) – 1,5% isplaćenog kredita (15.532,57 CHF) i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 232,99 CHF (200,66 EUR) – 2,10% isplaćenog kredita (15.532,57 CHF). Pozivaju se na čl. 3. ZOO-a, da je nedvojbeno da su sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu korisnik kredita i tuženik neravnopravni, sve zbog ugovaranja ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita. Također, korisniku kredita da je nametnuto plaćanje ulazne naknade za koju uopće ne zna što bi obuhvaćala te koji je stvarni trošak banke prilikom obrade i odobravanja kredita niti mu je to objašnjeno od strane djelatnika banke. Takvo ponašanje tuženika da nije savjesno niti pošteno, a što ga čini i protivnim u odnosu na odredbu članka 4. ZOO-a, posebno iz razloga što uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, Ugovor o kreditu broj 9011174084 sklopljen između stranaka da predstavlja tipski ugovor, da je takav ugovor samo obrazac s tipičnim klauzulama za pojedinu vrstu poslovne transakcije koji olakšava sklapanje samog ugovora, da u konkretnom slučaju, korisnik kredita nije mogao pregovarati s tuženikom o niti jednoj odredbi ugovora pa tako niti o troškovima obrade kredita niti o naknadi za osiguranje kredita, da nije mogao utjecati, nije ju mogao mijenjati, nije ju mogao izbaciti iz ugovora niti je o njoj pregovarao s djelatnikom tuženika. Poziva se i citira čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da je odredba članak 12.3. Ugovora o kreditu broj 9011174084 od 21. travnja 2006. koja se odnosi na ulaznu naknadu i naknadu za osiguranje kredita nepoštena, a stoga i ništetna. S obzirom da korisnik kredita kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 343,99 EUR, da je korisniku kredita trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj korisnik kredita zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja, da se u konkretnome radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Dalje, da postupanje tuženika predstavlja i zavaravajući poslovnu praksu koja predstavlja nepoštenu poslovnu praksa, da se zavaravajuća poslovna praksa u konkretnome očituje u tome da korisniku kredita nisu dane informacije na temelju kojih bi on mogao procijeniti rizik kojemu može biti izložen niti su mu dane važne informacije potrebne za donošenje odluke o pravnom poslu. Upravo propuštanje davanja takve obavijesti korisniku kredita da je imalo za posljedicu donošenje odluke od strane korisnika kredita da sklopi s tuženikom predmetni Ugovor o kreditu, odnosno tuženik ga je uvjerio da stupi u kreditni odnos vezan uz rizičniju valutu, a koji pravni posao inače, da je bio upoznat sa svime, tužitelj zasigurno ne bi sklopio. Iz toga da je razvidno da provedbom ovakvog Ugovora dolazi do očitog nerazmjera u pravima i obvezama između stranaka u postupku što čini ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, valutnu klauzulu (pravomoćno utvrđene u korist tužitelja u ovosudnom postupku posl. br. P - 3183/2019) te naknadu za obradu kredita nepoštenima te sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 ništetnima. Sukladno odredbi članka 322. ZOO-a da nije moralno pa niti savjesno ni pošteno da je tuženik korisniku kredita nametnu plaćanje troškova obrade kredita bez da je jasno koji se to konkretno troškovi namiruju iz toga iznosa, a uz to i trošak naknade za osiguranje kredita u visini od 2,10% isplaćenog iznosa kredita. Uz to, da je svaka strana u slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Također, da se u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora primjenjuju odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 1115. ZOO-a kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, da je potrebno uspostaviti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se korisnik kredita nalazio da nepoštena odredba nije postojala. Predlažu donošenje presude kao u točkama I i II izreke presude. Potražuju parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 17. lipnja 2025. (str. 117 i dr.) tuženik, u bitnom, u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor zastare, da se u odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa da je zastarni rok pet godina od dana plaćanja, da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje spornih naknada predstavlja razuman period u kojemu je prednik tužitelja i tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti tih odredbi. Tuženik ne spori da je 21. travnja 2006. s tužiteljem (očito, prednikom tužiteljica) sklopio Ugovor o kreditu broj 9011174084 te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužb i. Ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, stoga sporna odredba stavka 3. članka 12. da ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. ZZP/03, da predmetna odredba ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge, da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50 % (ugovorna transparentnost). Tvrdi da kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita), da ima pravo naplatiti usluge koje pruža, da kroz spornu naknadu naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene da se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti, da su troškovi obrade kredita jasno definirani, da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom da je potrebno da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između njegovih različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu, da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba, da je tužitelj samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji, da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, da tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, da je Ugovorom odobren i isplaćen iznos od 15.532,57 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada da je naplaćena u iznosu od 1,50 %, pa ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu, da su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena, da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. U odnosu na obvezu korisnika na plaćanje premije osiguranja u odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tvrdi da je premija osiguranja isplaćena osiguravajućem društvu, da temeljem predmetne ugovorne odredbe nije od tužitelja išta stekao, da je tužitelj platio predmetnu naknadu, da je bio upoznat s njom i pristao na istu. Dalje, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Citira čl. 1115. ZOO-a. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Ukazuje na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.3.2004. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Traži trošak postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 5. ožujka 2026. saslušana je 1. tužiteljica RĆ (str. 234 i 235 spisa).

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe vezane uz plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. «ulazna naknada»), te uz plaćanje premije osiguranja kredita (deklaratorni dio), kao i zahtjev za povrat plaćenih iznosa po navedenim osnovama (kondemnatorni dio).

6. Prije svega, u odgovoru na tužbu (u točki 13.) tuženik je istaknuo da ne spori da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu naznačenom u tužbi (1.079,91 kuna, sada 143,33 eura), dok je u odnosu na premiju osiguranja u podnesku od 19.1.2026. tuženik naveo kako nije sporno da je i ona naplaćena kako je navedeno u tužbi u iznosu od 200,66 eura dana 21. travnja 2006. Prema tome, navedene činjenice koje se odnose na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva među strankama nisu sporne, pa stoga u odnosu na visinu zahtjeva (novčana svota) prvostupanjski sud nije provodio dokaze.

7. Iz pravomoćnog rješenje o nasljeđivanju iza VĆ od 14. svibnja 2015. kojeg je donio javni bilježnik u Kastvu, Radosna Mavrinac (stranice 15 - 17 spisa), slijedi utvrđenim da su njegovim nasljednicama proglašene RĆ i FĆ, predmetne tužitelja.

8. Prema članku 327. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05; u daljnjem tekstu: ZOO) na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba bez potrebe dokazivanja pravnog interesa. Stav je ovog suda da se pod pojmom zainteresirane osobe, u kontekstu pravnog interesa za podnošenje tužbe, imaju supsumirati, osim ugovornih stranaka i njihovi univerzalni nasljednici (sukcesori), te da je pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine odredbe (općenito pravnog posla) ona vrsta prava koja prelazi na pravne slijednike stranke koja je prestala postojati, odnosno umrla. (U tom smislu i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž-1231/22 od 31. 10. 2022. te Visoki trgovački sud RH, Pž-170/16 od 20. 1. 2016.).

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9011174084 od 21. travnja 2006. (str. od 9 do 12 spisa) sklopljen između korisnika kredita VĆ i tuženika (banke) proizlazi utvrđenim da je predniku tužiteljica kao korisniku kredita (Članak 1) odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 15.532,57 CHF. Člankom 12.3. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% (dva cijelih deset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

10. Iz sadržaja Ugovora, također, slijedi kako se kredit odobrava za kupnju vozila (Članak 2.). U stranačkom iskazu 1. tužiteljica RĆ je jasno istaknula (time i potvrdila sadržaj Ugovora) da je predmetni ugovor zaključen radi kupnje osobnog automobila koji se koristio i koristi samo u privatne obiteljske svrhe. Prema tome, prednik tužiteljica bio je potrošač i to u smislu članka 3. stavkom 1. alinejom 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/2003; dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi 21. travnja 2006. (u vrijeme zaključenja Ugovora), a kojom normom je regulirano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije. Kao što je već ranije istaknuto, tužiteljice su smrću potrošača VĆ, kao univerzalni sukcesori, stupile u njegovu pravnu poziciju.

11. Nadalje, 1. tužiteljica je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe podizanja kredita, u bitnom istaknula da je bila prisutna u banci sa suprugom kada je on uzimao predmetni kredit, da suprug nije pregovarao s djelatnikom banke vezano uz plaćanje ulazne naknade niti vezano uz plaćanje premije osiguranja kredita, niti je utjecao na sadržaj ugovora kojeg je dobio na potpis od strane banke, Uz to, da nitko njenom suprugu nije pojasnio što pojam ulazne naknade odnosno naknade za obradu kredita podrazumijeva odnosno na što se točno taj pojam odnosi, da je obje naknade platio tuženiku, da nije bilo govora o tome kojem bi eventualno osiguravajućem društvu naknada za osiguranje kredita bila isplaćena, da suprugu nije pružena mogućnost smanjenja iznosa naknada ili odgode plaćanja, da suprugu nije od strane tuženika dostavljena, niti objašnjena odluka banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. U odnosu na sadržaj tužiteljičinog iskaza nije bilo primjedbi.

12. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unapri jed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 82. stavkom 1. alineja 10. ZPP-a određeno je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

13. Nadalje, odredbama članka 85. i članka 86. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

14. Člankom 87. st.1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Iz spisa predmeta, odnosno rezultata dokaznog postupka, proizlazi da banka s prednikom tužiteljica (korisnikom kredita) nije pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi Ugovora, niti obrnuto, već je VĆ isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane banke u formi ugovora koji je unaprijed bio i sastavljen od banke pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita. Što se tiče tvrdnji da je prednik tužiteljica primio potpunu i transparentnu informaciju o naknadi za obradu kredita, tuženik iste nije ničim dokazao. Ti navodi su zapravo u izravnoj suprotnosti s iskazom 1. tužiteljice, čijem sadržaju se tuženik nije protivio.

16. Sud pojašnjava da dokazivanje tereti tužitelja, ali ako tuženik pobija navode i dokaze tužitelja, a to je slučaj kada se tuženik brani isticanjem različitih tvrdnji, na njemu je, a ne na tužitelju, teret dokaza da su takve tvrdnje osnovane, ili da su njegovi prigovori pravno utemeljeni. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x-71/18 od 12. 3. 2019.).

17. U odnosu na predmetnu ugovoru odredbu o tzv. «ulaznoj naknadi» nesporno je među strankama da ju je VĆ platio 21. travnja 2006.

18. Glede tuženikovih navoda da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nužno je ukazati da sama činjenica što je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

19. Prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a to znači da je ova odredba nepoštena, te ništetna u smislu odredbi članaka 81., u vezi s člankom 82. stavkom 1. alineja 10. i 87. ZZP-a.

20. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. U smislu prethodno navedenog, korisniku kredita VĆ je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija (što je bila obveza tuženika) objasniti odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu sada tužiteljica, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Međutim, tuženik je nesporno sastavio predmetnu odredbu (Članak 12.3.), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što je rezultiralo time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica koje su trenutkom smrti stupile u pravnu poziciju svog prednika kao potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

24. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije po jedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

25. Kanalizirajući navedeno u prethodnim točkama 23. i 24. obrazloženja u okvire ove parnice u kojoj tuženik nije dokazao koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tzv. «ulazne naknade» – troška obrade kreditnog zahtjeva, te nije ni dokazao da je upravo to bilo predniku tužiteljica razjašnjeno prije zaključenja Ugovora, pa se zato radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je korisnih kredita stavljen u neravnopravni položaj jer je bio dužan platiti naknadu za koje nije znao na koji način će se formirati visina i koja je podložna jednokratnom određivanju od strane tuženika odlukom na koju on nije mogao utjecati. Zato je ova odredba ništetna pozivom na odredbu članka 87. stavka 1. ZZP-a.

26. U odnosu na premiju osiguranja primarno je tuženik istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije uz tvrdnju da je premija osiguranja isplaćena osiguravajućem društvu te da temeljem predmetne ugovorne odredbe nije od tužitelja išta stekao.

27. Sud nije prihvatio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, sporna odredba dijela članka 12.3. o obvezi prednika tužiteljica plaćanja premije osiguranja sadržana je u predmetnom ugovoru o kreditu kojeg su sklopili upravo korisnik kredita i tuženik, pa se pravni učinci eventualne ništetnosti te ugovorne odredbe prosuđuju isključivo u pravnom odnosu između ugovornih strana. Iz sadržaja Ugovora ne proizlazi da bi određeno osiguravajuće društvo uopće bilo ugovorna strana ili primatelj predmetne činidbe, niti je u ugovoru naznačen identitet osiguravatelja kojem bi tužitelj bio dužan izvršiti plaćanje. Stoga tuženikova tvrdnja da je novčani iznos iz te osnove proslijeđen osiguravajućem društvu ne može sama po sebi isključiti njegovu legitimaciju za zahtjev usmjeren na restituciju (vraćanje onog što je primljeno). Pritom se ukazuje da se tuženik nije pozvao, niti je dostavio ikakav dokaz svoje tvrdnje iz kojeg bi proizlazilo da je predmetni iznos doista isplaćen na određeni račun određenom osiguravajućem društvu, određenog dana (dokaz o transakciji). Prema tome, kako je upravo tuženik u tipizirani ugovor uključio obvezu na strani prednika tužiteljica plaćanja predmetne premije osiguranja kao njegov sastavni dio, te nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključivale njegovu pasivnu legitimaciju, taj njegov prigovor nije osnovan.

28. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da stranke nisu pregovarale niti o dijelu Članka 12.3. Ugovora koji se odnosi na plaćanje premije osiguranja kredita. Prvostupanjski sud smatra i ovu odredbu nepoštenom, a time i ništetnom, u bitnom, iz istih razloga kao što je to navedeno i u pogledu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. To iz razloga što se radi o ugovornoj odredbi standardnog, unaprijed po tuženiku formuliranog Ugovora o kreditu. Tuženik nije dokazao niti da se o tom dijelu članka pojedinačno pregovaralo između stranaka Ugovora. Također, i ova odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući mu je ustegnuta od ukupno ugovorenog iznosa kredita prilikom njegove isplate. Navedeno je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se radi o jednom od načina osiguranja tuženikove tražbine, a spomenuta ugovorna odredba je u isključivom interesu tuženika kao vjerovnika u slučaju neplaćanja kredita. Pri tome svakako treba uzeti u obzir da je predmetnim Ugovorom (Članak 8.) ugovoren i čitav niz drugih instrumenata osiguranja naplate kredita, pa je tako korisnik kredita uručio tuženiku ovjerovljenju isprave o zapljeni po pristanku dužnika, ovjerovljenu zadužnicu. Zatim korisnik kredita je dozvolio radi osiguranja novčane tražbine prijenos vlasništva vozila na banku, a također se obvezao kod kreditora deponirati izvornik knjižice vozila. Temeljem prezentiranog, zaključak je suda kako, uz sve navedene instrumente osiguranja, i daljnje ugovaranje osiguranja kredita pri čemu puni trošak snosi tužitelj kao potrošač, predstavlja pretjerani teret potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa je osim iz svih drugih razloga i zbog navedenog, odredba članka 12.3. - ništetna.

29. Slijedom svega navedenog proizlazi da je predmetna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu ništetna (što je utvrđeno točkom I dispozitiva presude), te je točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljicama isplati iznose od 143,33 eura i 200,66 eura, dakle ukupno 343,99 eura sa zateznom kamatom koja teče od 22. travnja 2006. do isplate (članak 322. stavak 1. i članak 1111. stavak 1. ZOO-a)

30. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 12.3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

31. Odluka o pravu tužitelja na zateznu kamatu na iznos glavnice u skladu je s odredbom članka 1115. ZOO-a, i to od prvog dana nakon stjecanja (22. travnja 2006.) jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa primljenog temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

32. Pitanje dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. Budući kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije u zastari, tužitelj je, protivno stavu tuženika, imao pravni interes utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe predmetnog Ugovora kako je to postavio u deklaratornom smislu, obzirom oba tužbena zahtjeva predstavljaju sadržajnu cjelinu.

34. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima u odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. ZOO-a. Odlučivanje o zateznim kamata podrazumijeva primjenu materijalnog prava.

35. Odluka o trošku (točka II izreke rješenja) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (343,99 eura), ostvareni potpuni uspjeh tužiteljica te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužiteljicama su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćnici odvjetnici prema troškovniku od 12.6.2026. (str. 239 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 5.3.2026. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 20.10.2025., 5.3.2026. i 12.6.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno pet (5) radnji po 100,00 eura, dakle 500,00 eura, za pristup na ročište za objavu iznos od 50,00 eura (Tbr.9. toč 3. Tarife), povećanje svih stavki od 10 % zbog zastupanja dvije osobe (Tbr.40.1. Tarife), dakle 55,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 151,25 eura (Tbr. 46. Tarife), dakle sveukupno 756,25 eura.

36. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatražena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23).

37. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

38. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke III izreke rješenja.

U Rijeci 29. lipnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP- a).

Dostaviti:

- pun. tužiteljica - neposredno

- pun. tuženika - e.komunikacijom