Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  P-192/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja BN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama u Rijeci , protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 8. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenice tužiteljevih punomoćnica, TN, odvjetničke vježbenice u Rijeci i tuženikove punomoćnice, Hane Avdović, odvjetnice u Zagrebu, 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160 / 51401652-5102719571 sklopljenog 16. studenog 2005.g. između Erste & Steiermärkische bank d.d. te RN kao Korisnika kredita i Založnog dužnika i MN kao Sudužnika, sadržane u članku 10. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 02,000 % (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora kao i da je Korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 546,78 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 17. studenog 2005. pa do isplate, pa do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.386,55 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (29. lipnja 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 1.386,55 eura, a do zatraženih 1.664,05 eura) tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

IV Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 750,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 3. veljače 2025., u bitnom, navodi da je 16. studenog 2005. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 2402006 - 1031262160/51401652-5102719571 s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Ističe da je tuženik u naprijed navedenom Ugovoru u članku 10. pod Naslovom: „Naknada“ ugovorio kako je Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 02,000 % naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora. Tvrdi da riječ o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost. Iznosi navode iz obrazloženja te presude citirajući ju parcijalno. Nadalje, u tužbi ističe da je ta ugovorena naknada, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Citira članak 81. ZZP. Smatra da članak 10. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj on nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kredita, da je evidentno kako mu je tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao potrošaču i slabijo j ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu, dakle da je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača, da navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja, da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu on nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja, da se radilo o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi, da je ta odredba netransparentna, da nije navedeno na što se odnosi takva naknada te da je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu njega kao potrošača, da činjenica što ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Također, da je ta naknada nepoštena i iz razloga što ju banka ne može naplaćivati radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Poziva se na presude Europskog suda C-224/19 i C-259/19, C84/19, C,222/19 i C252/19, C-620/17, C-26/13 citirajući ih u dijelovima. Nadalje, tvrdi da zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena, da je ulazna naknada ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da on nije upoznat s parametrima temeljem kojih će mu se takva naknada zaračunati niti se na njega smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata, da činjenica što je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da ga je pritom prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu, Uz to, da se između njega i tuženika vodio sudski spor radi isplate iznosa na ime ništetne odredbe valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji spor da se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem: P–124/2022, te je okončan pravomoćnom presudom kojom je naloženo tuženiku da mu isplati iznos od 5.542,69 EUR (41.761,42 HRK) na ime valutne klauzule i promjenjive kamatne stope zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Činjenica da je tuženik od njega naplatio 16.11.2005. iznos u visini od 4.119,69 kn / 546,78 €, jest razvidna iz materijalne dokumentacije - Prometa po partiji kredita te otplatnog plana. Predlaže donošenje presude kao u točkama I i II izreke presude. Potražuje parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 16. lipnja 2026. (str. 53 i dr. spisa) tuženik, u bitnom, u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Citira čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 02,000% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna sukladno odredbi čl. 84. ZZK. Poziva se i citira čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Nadalje, da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, da je tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik/ca Banke njemu jasno iskomunicirala da postoji njegova obveza na plaćanje takve naknade za obradu kredita, da je tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojem da se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita visini od 02,500% od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik osporava navode tužitelja kako nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), da je nesporno i logično da mu kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi, a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja, da se utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i s različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita, da je obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 02,000% od visine predmetnog kredita u iznosu od 4.119,69 kuna. Poziva se i citira sudski praksu u odluci Gž-2101/2022-2 od 11.10.2022. (Županijski sud u Zagrebu), odluku Suda EU C-621/17. Osim toga, da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovo rne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive, da sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer da je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Potom da je korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od djelatnika tuženika zatražio sniženje naknade za obradu kredita te da je tuženik predmetnom zahtjevu i udovoljio, da su korisnik kredita i tuženik su pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03. Nastavno, sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a, da iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je njegov službenik tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj da se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade, da tužitelj nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik ističe prigovor zastare, da je naknada naplaćena 25. studenog 2005., da se na kondemnatorni zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, da niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita, da je jasno da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja, da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što da se spori u cijelosti, da takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara da je izravno povezana s dospijećem obveze. Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti), da promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer da su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Sukladno općim pravilima da se zatezne kamate duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer da je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog, da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, da svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane. Nastavno, da ukoliko sud njegov tuženika ne bi uzeo u obzir, da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Poziva se i citira čl. 214. ZOO/91, istovjetan čl. 1115. ZOO/05 i mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., da bi eventualno tužitelj imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO -a treba smatrati savjesnim, da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjevi tužitelja kao neosnovani te naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 8. lipnja 2026. punomoćnica tužitelja je odustala od saslušanja tužitelja uz prijedlog da se koristi njegov iskaz s ročišta 19. lipnja 2020. kojeg je dao u postupku koji se vodio između istih strankama pod posl.br. P-550/2019 (poslije P-124/2022) vezano uz isti ugovor o kreditu. S navedenim se suglasio tuženik. Stoga je sud izvršio uvid i pročitao iskaz tužitelja od 19. lipnja 2020. (str. 292 spisa).

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela članka 10. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita

– tzv. «ulazna naknada» (deklaratorni dio), te zahtjev za povrat plaćenog iznosa po navedenoj osnovi (kondemnatorni dio).

6. Prije svega, već je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Prema tome, činjenice koje se odnose na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva među strankama nije sporna, pa stoga u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu iznosa 546,78 eura, prvostupanjski sud nije provodio dokaze.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652- 5102719571 (stranice od 12 do 19 spisa) utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 16. studenog 2005., a istim je tužitelju kao korisniku kredita (Članak 2.), kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 43.391,66 CHF i to kao hipotekarni kredit građana. Gotovinski kredit uz hipoteku (Članak 3.). Člankom 10. Ugovora ugovoreno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 02,000 % (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Vezano uz naknadu troškova obrade kredita nesporno je da ju je tužitelj platio, kako je to već argumentirano u prethodnom odlomku ovog obrazloženja.

8. Tuženik je tužitelju osporio status potrošača. Iz sadržaja Ugovora slijedi kako se po vrsti, konkretno, radi o hipotekarnom kreditu građana (Članak 2.). U stranačkom iskazu od 19. lipnja 2020. kojeg je dao u parnici pod posl.br. P - 550/2019 (poslije P-124/2022), uz napomenu da se taj spor vodio u vezi istog Ugovora o kreditu, ali radi utvrđenja ništetnosti odredbi tog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te isplati po tim osnovama, tužitelj je istaknuo da je predmetni kredit uzeo radi svojih i sinovljevih dugova, da se radi o dugovima za privatne svrhe. Tuženik, u odnosu na navode tužitelja, u parnici posl.br. P-550/2019 nije imao nikakve primjedbe, odnosno nije se protivio sadržaju iskaza. Prema tome, tužitelj je predmetni kredit uzeo za obiteljske privatne svrhe (vraćanje dugova), pa je on stoga potrošač i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/2003; dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 16. studenog 2005., dakle u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije. Iz tužiteljevog iskaza i sadržaja Ugovora jasno proizlazi da je on kredit podigao, kao građanin, za vraćanje privatnih dugova, dakle svrhe koja nema nikakve veze s njegovim zanimanjem, niti poslovnom ili poduzetničkom aktivnosti, niti tako nešto slijedi iz bilo kojeg dijela teksta predmetnog pravnog posla. Nadalje, ukazuje se da dokazivanje tereti tužitelja, ali ako tuženik pobija navode i dokaze tužitelja, a to je slučaj kada se tuženik brani isticanjem različitih tvrdnji, na njemu je, a ne na tužitelju, teret dokaza da su takve tvrdnje osnovane, ili da su njegovi prigovori pravno utemeljeni. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x-71/18 od 12. 3. 2019.). Ništa u tom smislu tuženik nije dokazao, stoga je ovaj njegov prigovor neosnovan.

9. Dalje, tužitelj je u iskazu 19. lipnja 2020., osim u pogledu razloga zašto je podignuo kredit (sklopio Ugovor), istaknuo da je tekst kredita bio pripremljen i gotov, da nisu ništa mijenjali te da je on potpisao taj gotov tekst. Dakle, iz tog tužiteljevog iskaza ne proizlazi da je bilo što oko sadržaja ugovora bilo predmetom pregovaranja, nije da mu je bilo išta objašnjeno, pa tako niti pojašnjeno u odnosu na obvezu iz članka 10. Ugovora da mora platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti mu je bilo razjašnjeno na što se ta naknada odnosi, od kojih elemenata i faktora se taj trošak točno sastoji, niti njegov nominalni iznos.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 82. stavkom 1. alineja 10. ZPP-a određeno je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

11. Također, odredbama članka 85. i članka 86. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12. Člankom 87. st.1. i st.2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Iz spisa predmeta, odnosno rezultata dokaznog postupka, proizlazi da tužitelj s bankom nije pojedinačno pregovarao o predmetnoj spornoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane banke u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od banke pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, dok drugačije tuženik u postupku nije dokazao.

14. U odnosu na tuženikove navode da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nužno je ukazati da sama činjenica što je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

15. Već je u odgovoru na tužbu tuženik tvrdio kako su tužitelj i on pregovarali prilikom sklapanja ugovora. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao upravo o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i visini te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao (u tom smislu nije predložio saslušanje kao svjedoka osobe koja je s tužiteljem kako tvrdi pregovarala i informirala ga, niti ju je poimenice naveo, odnosno isticanjem sintagme u odgovoru na tužbu «službenik/ca Banke«, uopće nije odredio radi li se o nekom njegovom službeniku ili službenici u poslovnoj interakciji s tužiteljem), već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da je riječ o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži članak prema kojem se tužitelj obvezuje prilikom isplate plasmana platiti naknadu za obavljene usluge (obrada zahtjeva i odobravanje kredita), te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a to znači da je ova odredba nepoštena, te ništetna u smislu odredbi članaka 81., u vezi s člankom 82. stavkom 1. alineja 10. i 87. ZZP-a.

16. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Naime, tužitelju je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu odredbu (Članak 10.), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

20. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije po jedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

21. Kanalizirajući navedeno u prethodnim točkama 19. i 20. obrazloženja u okvire ove parnice u kojoj tuženik nije dokazao koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tzv. «ulazne naknade» – troška bankarske usluge, te nije ni dokazao u parnici da je upravo to bilo tužitelju razjašnjeno prije zaključenja Ugovora, pa se zato radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati visina i koja je podložna jednokratnom određivanju od strane tuženika odlukom na koju on nije mogao utjecati.

22. Slijedom svega navedeno proizlazi zaključak da je predmetna odredba sadržana u članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna (što je utvrđeno točkom I dispozitiva presude), te je točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 546,78 eura sa zateznom kamatom koja teče od 17. studenog 2005. do isplate (članak 103. stavak 1. i članak 210. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - «Narodne novine» broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - nadalje u tekstu: ZOO).

23. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare jer je člankom 110. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti (ranija terminologija - ništavost) ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. U odnosu na materijalno pravo članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. je sadržajem jednak kao članak 104. stavak 1. ZOO/91.

24. Odluka o pravu tužitelja na zateznu kamatu na iznos glavnice u skladu je s odredbom članka 214. ZOO-a, i to idući dan od dana stjecanja (17. studenog 2005.) jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa primljenog temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

25. Pitanje dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Budući kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije u zastari, tužitelj je, protivno stavu tuženika, imao pravni interes utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe predmetnog Ugovora kako je to postavio u deklaratornom smislu, obzirom oba tužbena zahtjeva predstavljaju sadržajnu cjelinu.

27. Naime, glede pojma ništetnosti, sud ukazuje da se na ništetnost, ništavost (ugovora ili pojedine odredbe) može pozivati svaka zainteresirana osoba bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (čl. 109. st.1. ZOO-a) i pravo na isticanje ništavosti se ne gasi (čl. 110. ZOO-a).

28. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima i u odredbi članka 277. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

29. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.500,00 eura ističući da je ta vrijednost očito visoko označena obzirom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 546,78 eura, te da deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

30. Predmet spora u svakoj parnici uvijek je zahtjev (jedan ili njih više). Ako ih je više, onda i pravno i logički svaki od postavljenih tužbenih zahtjeva ima određenu vrijednost bez obzira radi li se, osim kondemnatornog, i o deklaratornom i / ili konstitutivnom zahtjevu. Ovo osobito stoga što nijednom normom pozitivnog pravnog poretka Republike Hrvatske nije regulirano da postoje i takve vrste (tužbenih) zahtjeva koji postavljeni (samostalno ili vezano s drugim zahtjevima) kao predmet istog spora ne bi imali nikakvu vrijednost. U konkretnoj tužbi, vrstom pravne zaštite koja se traži, postavljena su dva različita tužbena zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 546,78 eura. Članak 40. stavak 2. ZPP- a određuje da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Prema članku 19. Zakona o sudskim pristojbama («Narodne novine» broj 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP) u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. U ovoj tužbi postavljen je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Dio članka 19. ZSP- a koji normira predmet spora kao utvrđivanje nepostojanja pravnog odnosa jest šira sintagma (viši rodni pojam) koji u sebi obuhvaća i uži sadržaj, odnosno supsumira i niži rodni pojam utvrđivanja ništenosti odredbe pravnog posla (ugovora) kojim je među pravnim subjektima nastao određeni pravni odnos. Naime, u oba slučaja (i utvrđivanje nepostojanja i utvrđivanje ništetnosti) radi se o deklaraciji odsutnosti (u cijelosti ili djelomično) pravnih učinaka određenog pravnog odnosa. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari primjenjuje se i članak 19. ZSP-a.

31. U okolnostima predmetne parnice upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio relevantan za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, obzirom je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost prethodno već nije utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Nadalje, vrijednost predmeta spora u izravnoj je korelaciji s priznavanjem troškova postupka, pa priznavanjem troškova postupka stranci koja je uspjela u parnici samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (uzimajući kao da je deklaratorni zahtjev bez ikakve vrijednosti u kontekstu v.p.s.-a) bilo bi povrijeđeno i pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda («Narodne novine – Međunarodni ugovori» broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99-ispr. 14/02 i 1/06). Dodatno, činjenica da odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu pretpostavlja prethodnu ocjenu osnovanosti deklaratornog zahtjeva ne znači da deklaratorni zahtjev gubi samostalni procesni identitet, te da bi njegova vrijednost u kontekstu i za potrebe određivanja vrijednosti predmeta spora bila jednaka nuli. Takav zaključak ne slijedi ni iz jedne odredbe ZPP -a budući taj propis polazi od toga da se vrijednost predmeta spora određuje prema pravnom i ekonomskom interesu koji se ostvaruje tužbenim zahtjevima, uključujući i nenovčane zahtjeve kod kojih se vrijednost nužno procjenjuje. Upravo kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pravni interes tužitelja nije imaginaran, već se očituje u potrebi da sud zasebno odluči o (ne)postojanju pravnog učinka ugovora, odnosno ugovorne odredbe (jedne ili njih više), čime se trajno uklanja pravna nesigurnost u konkretnom pravnom odnosu stranaka, dok se kondemnatornim zahtjevom ostvaruje zaštita u vidu dosude određene novčane tražbine. Osim toga, ne može se prihvatiti niti tuženikova teza da deklaratorni zahtjev zapravo predstavlja tek pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva bez ikakvog samostalnog značenja. Naime, iako se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, između tih zahtjeva ne postoji potpuna podudarnost, niti takva međusobna povezanost da bi odluka o jednom nužno određivala i odluku o drugom. Naime, s općenitog gledišta moguće su pravne situacije u kojima sud prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, ali istovremeno odbija zahtjev za isplatu, primjerice zbog osnovanosti prigovora zastare. Iz toga jasno proizlazi da se radi o dva samostalna tužbena zahtjeva različitog predmeta odlučivanja i različitog pravnog učinka, pri čemu deklaratorni zahtjev i odluka o njemu proizvodi pravne posljedice, pa time i zaštitu u sferi pravne sigurnosti i utvrđenja pravnog odnosa, dok kondemnatorni zahtjev proizvodi pravne učinke u području obveznopravne činidbe. Slijedom navedenog, tužitelj je pravilno odredio vrijednost predmeta spora tako što je svakom zahtjevu pridružio njegovu procesnu i ekonomsku vrijednost, i to deklaratornom zahtjevu iznos od 953,22 eura, a kondemnatornom zahtjevu iznos od 546,78 eura, pa ukupna vrijednost predmeta spora iznosi 1.500,00 eura. Ovaj sud ne nalazi da je iznosom od 1.500,00 eura vrijednost predmeta spora naznačena očito suviše visoko, niti da je proizvoljna, budući odražava tužiteljev stvarni pravni interes u ovoj parnici, koji se ne iscrpljuje isključivo u novčanoj tražbini, nego i u utvrđenju ništetnosti sporne ugovorne odredbe kao samostalnog predmeta sudske zaštite. Drugim riječima, svota od 1.500,00 eura ne predstavlja iznos koji bi se u okolnostima ove parnice imao supsumirati pod normativnu sintagmu iz članka 40. stavka 3. ZPP-a o «očito suviše visoko» naznačenoj vrijednosti predmeta spora, pa je zato istu na pripremnom ročištu održanom 26. rujna 2025. sud rješenjem odredio upravo u tom iznosu.

32. Odluka o trošku (točka III izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (1.500,00 eura), ostvareni potpuni uspjeh tužitelja te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćnicama odvjetnicama prema troškovniku od 8.6.2026. (str. 294 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 6.8.2025. i 2.6.2026. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 26.9.2025. i 8.6.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno četiri (5) radnji po 200,00 eura, dakle 1.000,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife), te po osnovi plaćene sudske pristojbe za tužbu - 26,55 eura i za presudu 110,00 eura (Tar.br.1. stavak 1. i Tar.br.2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 50/2026), dakle sveukupno 1.386,55 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije osnovan, pa tako niti u odnosu na sastav podneska od 5.2.2026. (zatraženo 50,00 eura s PDV-om) kojim tužitelj obavještava sud da je platio sudsku pristojbu za tužbu jer sastav tog troška nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155.st.1. ZPP-a).

33. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a.

34. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

35. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke IV dispozitiva.

U Rijeci 29. lipnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP- a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika - e.komunikacijom