REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4804/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Patricia Đurić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. svibnja 2026., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj 116-142/2006 od 07. lipnja 2006. potvrđenog od javnog bilježnika Gordane Frković iz Samobora pod posl. br. OU- 832/2006-1 dana 09. lipnja 2006. sklopljenog između tužitelja VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita te pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Podružnica Samobor, Livadićeva 20, Samobor, kao kreditora i FČ, [adresa], kao sudužnik te UČ, [adresa], kao založni dužnik.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužitelju VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 9.537,62 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa sukladno čl. 29. st. 2. ZOO za razdoblje od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku kako slijedi:

Na iznos 6,61 EUR od 12.11.2008. godine do isplate

Na iznos 1,40 EUR od 6.12.2008. godine do isplate

Na iznos 27,16 EUR od 1.1.2009. godine do isplate

Na iznos 31,55 EUR od 6.2.2009. godine do isplate

Na iznos 34,64 EUR od 3.3.2009. godine do isplate

Na iznos 28,22 EUR od 1.4.2009. godine do isplate

Na iznos 29,45 EUR od 1.5.2009. godine do isplate

Na iznos 19,64 EUR od 2.6.2009. godine do isplate

Na iznos 16,98 EUR od 8.7.2009. godine do isplate

Na iznos 15,03 EUR od 4.8.2009. godine do isplate

Na iznos 19,45 EUR od 4.9.2009. godine do isplate

Na iznos 16,44 EUR od 2.10.2009. godine do isplate

Na iznos 14,07 EUR od 5.11.2009. godine do isplate

Na iznos 20,21 EUR od 4.12.2009. godine do isplate

Na iznos 26,98 EUR od 1.1.2010. godine do isplate

Na iznos 32,17 EUR od 4.2.2010. godine do isplate

Na iznos 32,39 EUR od 6.3.2010. godine do isplate

Na iznos 48,77 EUR od 3.4.2010. godine do isplate

Na iznos 43,17 EUR od 5.5.2010. godine do isplate

Na iznos 46,53 EUR od 1.6.2010. godine do isplate

Na iznos 80,03 EUR od 6.7.2010. godine do isplate

Na iznos 65,04 EUR od 5.8.2010. godine do isplate

Na iznos 101,58 EUR od 4.9.2010. godine do isplate

Na iznos 86,28 EUR od 8.10.2010. godine do isplate

Na iznos 72,91 EUR od 6.11.2010. godine do isplate

Na iznos 102,66 EUR od 4.12.2010. godine do isplate

Na iznos 134,35 EUR od 5.1.2011. godine do isplate

Na iznos 111,07 EUR od 1.2.2011. godine do isplate

Na iznos 116,30 EUR od 3.3.2011. godine do isplate

Na iznos 105,84 EUR od 5.4.2011. godine do isplate

Na iznos 111,52 EUR od 3.5.2011. godine do isplate

Na iznos 149,78 EUR od 3.6.2011. godine do isplate

Na iznos 141,36 EUR od 6.7.2011. godine do isplate

Na iznos 218,01 EUR od 4.8.2011. godine do isplate

Na iznos 183,79 EUR od 2.9.2011. godine do isplate

Na iznos 159,31 EUR od 5.10.2011. godine do isplate

Na iznos 148,68 EUR od 1.11.2011. godine do isplate

Na iznos 147,15 EUR od 1.12.2011. godine do isplate

Na iznos 156,62 EUR od 1.1.2012. godine do isplate

Na iznos 164,59 EUR od 8.2.2012. godine do isplate

Na iznos 163,52 EUR od 7.3.2012. godine do isplate

Na iznos 159,94 EUR od 4.4.2012. godine do isplate

Na iznos 161,84 EUR od 3.5.2012. godine do isplate

Na iznos 166,95 EUR od 5.6.2012. godine do isplate

Na iznos 161,11 EUR od 5.7.2012. godine do isplate

Na iznos 163,50 EUR od 1.8.2012. godine do isplate

Na iznos 158,50 EUR od 4.9.2012. godine do isplate

Na iznos 151,70 EUR od 3.10.2012. godine do isplate

Na iznos 159,57 EUR od 3.11.2012. godine do isplate

Na iznos 164,42 EUR od 1.12.2012. godine do isplate

Na iznos 161,89 EUR od 5.1.2013. godine do isplate

Na iznos 150,65 EUR od 6.2.2013. godine do isplate

Na iznos 152,71 EUR od 8.3.2013. godine do isplate

Na iznos 160,76 EUR od 4.4.2013. godine do isplate

Na iznos 155,82 EUR od 1.5.2013. godine do isplate

Na iznos 144,11 EUR od 7.6.2013. godine do isplate

Na iznos 139,24 EUR od 4.7.2013. godine do isplate

Na iznos 144,14 EUR od 1.8.2013. godine do isplate

Na iznos 150,37 EUR od 4.9.2013. godine do isplate

Na iznos 158,21 EUR od 4.10.2013. godine do isplate

Na iznos 154,61 EUR od 8.11.2013. godine do isplate

Na iznos 157,71 EUR od 6.12.2013. godine do isplate

Na iznos 152,64 EUR od 9.1.2014. godine do isplate

Na iznos 137,64 EUR od 5.2.2014. godine do isplate

Na iznos 139,95 EUR od 6.3.2014. godine do isplate

Na iznos 139,52 EUR od 3.4.2014. godine do isplate

Na iznos 136,03 EUR od 7.5.2014. godine do isplate

Na iznos 133,45 EUR od 4.6.2014. godine do isplate

Na iznos 136,09 EUR od 5.7.2014. godine do isplate

Na iznos 138,88 EUR od 7.8.2014. godine do isplate

Na iznos 142,53 EUR od 3.9.2014. godine do isplate

Na iznos 142,81 EUR od 7.10.2014. godine do isplate

Na iznos 145,68 EUR od 8.11.2014. godine do isplate

Na iznos 147,37 EUR od 4.12.2014. godine do isplate

Na iznos 148,83 EUR od 9.1.2015. godine do isplate

Na iznos 148,40 EUR od 5.2.2015. godine do isplate

Na iznos 148,40 EUR od 6.3.2015. godine do isplate

Na iznos 148,40 EUR od 3.4.2015. godine do isplate

Na iznos 148,40 EUR od 8.5.2015. godine do isplate

Na iznos 148,40 EUR od 4.6.2015. godine do isplate

Na iznos 148,40 EUR od 4.7.2015. godine do isplate

Na iznos 148,40 EUR od 5.8.2015. godine do isplate

Na iznos 148,40 EUR od 3.9.2015. godine do isplate

sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužitelju VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 6.103,55 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 1.10.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužitelju VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka 4.475,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana 29. lipnja 2026. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO - koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se alternativni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj 116-142/2006 od 07. lipnja 2006. potvrđenog od javnog bilježnika Gordane Frković iz Samobora pod posl. br. OU- 832/2006-1 dana 09. lipnja 2006. sklopljenog između tužitelja VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita te pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Podružnica Samobor, Livadićeva 20, Samobor, kao kreditora i FČ, [adresa], kao sudužnik te UČ, [adresa], kao založni dužnik.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužitelju VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.109,71 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja ove tužbe do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana. III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužitelju VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO - koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 116-142/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 07. lipnja 2006. potvrđen od javnog bilježnika Gordane Frković iz [adresa] pod posl. br. OU-832/2006-1 dana 09. lipnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Stranka ugovora o kreditu je i FČ, [adresa], kao sudužnik te UČ, [adresa], kao založni dužnik.

2. Navedenim Ugovorom tužitelju je odobren iznos kredita od 126.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita, uz primjenu promjenljive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 3,88 % godišnje.

3. Nadalje, stranke su sklopile Aneks Ugovoru o kreditu broj: 116-142/2006 od 03. veljače 2016. radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (u daljnjem tekstu: Aneks KONV) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

4. Činjenice o pravnom odnosu stranaka

5. Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli u CHF valuti sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6. Dakle, tužitelj deklaratornim zahtjevom predlaže sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu ništetni.

7. Zbog teškog položaja potrošača u CHF kreditima zbog istovremenog rasta valute CHF te promjenjive kamatne stope intervenirao je zakonodavac fiksiranjem kamatne stope u stambenim kreditima na 3,23% od siječnja 2014. godine te fiksiranjem tečaja na 1 HRK = 6,39 CHF da bi u konačnici bio donesen i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – u daljnjem tekstu ZID ZPK 15) temeljem kojeg su banke bile obvezne izvršiti konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR na način da potrošača u CHF kreditu stave u položaj potrošača s valutnom klauzulom ugovorenom u EUR). Banke su mogle birati hoće li sklopiti novi ugovor ili aneks već postojećem ugovoru.

8. Tuženik se odlučio za potonju opciju te s tužiteljem kao potrošačem dana 03. veljače 2016. sklopio Aneks, a u čl. 2. predmetnog Aneksa utvrđena je nedospjela glavnica u visini od 64.713,89 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR. Nadalje, u čl. 2. utvrđen je manje uplaćen iznos (tzv. manjak) koji iznosi 215,86 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

9. Tužitelj tvrdi da je kroz intervencije zakonodavca te sklapanjem Aneksa KONV samo djelomično obeštećen za ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje su za posljedicu imale smanjenje njegove imovine uz istodobno povećanje imovine na strani tuženika bez valjane pravne osnove, a što detaljno izlaže u nastavku.

10. Valutna klauzula

11. Valutna klauzula u CHF valuti ugovorena je dijelom odredaba čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu.

12. Tužitelj osporava valjanost ugovaranja navedenih odredbi sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima što sve detaljno obrazlaže u nastavku.

13. Tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika, niti mu je obrazložena valutna klauzula, niti su mu obrazloženi rizici koji su povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, tužitelj nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF, a u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji nije mu dano obrazloženje, kako njemu tako i brojnim drugim dužnicima koji su uzeli kredit u valuti CHF, što već predstavlja općepoznatu činjenicu. U konačnici, reagirao je i zakonodavac fiksiranjem tečaja, smanjenjem kamatnih stopa na3,23 % za stambene kredite (tzv. Milanovićev zakon 2014.) i omogućavanjem konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

14. Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu.

15. Pored navedenog, stranke su prilikom zaključenja ugovora imale u vidu određene okolnosti koje postoje u tom trenutku i u skladu s tim su određeni elementi obveza koje preuzimaju.

16. Prilikom zaključenja ugovora tužitelj, kao prosječni potrošač, nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečni anuitet koji je bio značajno uvećan u pojedinim razdobljima otplate.

17. Tuženik kao banka je, za razliku od tužitelja, kao specijalizirana novčarska ustanova, čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, to znao ili mogao znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupio u dobroj vjeri. Banka je dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njezinim uslugama, ali nikada na štetu potrošača. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o takvim poslovima prosječnog potrošača.

18. Tužitelj čini nespornim da je ugovorena „valutna klauzula“ uz koju je vezana otplata kredita, a koja vezuje glavnicu za CHF, te je ista sadržana u dijelovima odredaba čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu.

19. Ugovaranje „valutne klauzule“ dopušteno je u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), no to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ako bi njeno ugovaranjebilo u suprotnosti s drugim kogentnim propisima kao što je Zakon o zaštiti potrošača, kao lex specialis, te u suprotnosti s temeljnim načelima ZOO-a. Odnosno, predmetnu odredbu nije dopušteno ugovoriti ako bi posljedice njenog ugovaranja, kao bitnog sastojka ugovora, dovele do toga da je ugovor u suprotnosti s drugim odredbama i temeljnim načelima ZOO-a te Zakona o zaštiti potrošača.

20. Smisao i svrha „valutne klauzule“ jest taj da se ona ugovorna strana koja daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći npr. uslijed inflacije, porasta cijena roba i usluga itd., i to na taj način da prilikom povrata novčanih jedinica vjerovnik dobije istu onu vrijednost koju je dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Tužitelj tvrdi da se ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane štite i to, vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije.

21. Visoki trgovački sud RH u presudi posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. na stranici 5. navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:

− o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,

− o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB- a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.),

− o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja

EURO zone gotovo potpuno izvjestan te

− o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

22. Tijekom sklapanja ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao „sigurna valuta“ te tužitelj nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača. Tužitelju nije spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost upravo tuženiku kao banci. Plasiranje kredita u CHF valuti bilo je sigurno ulaganje samo za banke, a ne i za potrošače. S obzirom na to da tužitelj nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, kako o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope, tako i o valutnom riziku, isti nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku želi li sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive, te se o njima nije pojedinačno pregovaralo, iste su nepoštene te posljedično ništetne.

23. Bitni elementi ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik preuzima potrošač, ovdje tužitelj, a da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu toga nije svjestan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja, kao potrošača, na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navedeno potvrđuje i Visoki trgovački sud RH na str. 62 u presudi posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 te Vrhovni sud RH u Presudi i Rješenju posl.br. Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine.

24. Tužitelj tvrdi da su u praksi prilikom otplate mjesečnih iznosa kredita, anuiteta, pogrešno i protivno ZOO-u odredbe o valutnoj klauzuli primijenjene na način da se pogoduje tuženiku. Takvo pogodovanje bilo je na štetu tužitelja, kao korisnika kredita, budući da je predmetna klauzula bila izvor nepravične zarade i to ekstra profita banke jer je za tužitelja nastalo enormno povećanje iznosa otplate kredita, iskazano u kunama, pa time valutna klauzula nije predstavljala klauzulu kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – HRK.

25. Osim toga, u ovom konkretnom slučaju "valutna klauzula" primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, protivno načelu zabrane zlouporabe prava, protivno načelu jednake vrijednosti činidaba i protivno načelu zabrane prouzročenja štete iz ZOO-a.

26. Isto tako, ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom na to da se o navedenim odredbama nije pregovaralo te iste nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču nastala je znatna neravnoteža između ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

27. Tužitelj ističe da prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZZP.

28. Tužitelj je odlučio sklopiti Ugovor o kreditu s tuženikom uz primjenu valutne klauzule u CHF zato što mu je tijekom ugovaranja tuženik savjetovao i prezentirao da je takav ugovor najpovoljniji za njega te da je isti najpovoljniji bankarski proizvod u odnosu na druge modalitete u ponudi tuženika. Tužitelj je podrazumijevao valutnu klauzulu kao zaštitnu klauzulu, a ne kao sredstvo primjenom kojeg jedna strana može ostvariti dobitke, a druga gubitke.

29. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže sudu da uzme u obzir izravni učinak kolektivne presude i obrazloženje odluke Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-3142/18 u kojoj odluci se ukazuje da nije potrebno u pojedinačnim parnicama izvoditi dokaze u odnosu na utvrđenje činjenica koje su već utvrđene u kolektivnom sporu. Ako bi usprkos tome sud smatrao isto potrebnim, tužitelj predlaže da se provede dokaz saslušanjem tužitelja kao korisnika kredita na okolnost jesu li mu odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF valuti i posljedice njenog ugovaranja bile razumljive kao potrošaču te je li bio upozoren na rizike koje nosi ugovaranje u stranoj valuti osobito CHF.

30. Tužitelj je putem trgovačkog društva Rahela računovodstvo j.d.o.o. izračunao koliki iznos je preplatio temeljem rasta tečaja kao posljedice ugovorene nepoštene valutne klauzule.

31. Aneks KONV Ugovoru o kreditu

32. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30.9.2015.godine banci je naloženo da s potrošačima koji su sklopili ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF sklopi ugovor ili dodatak uz osnovni ugovor o kreditu. Tuženik se odlučio konverziju valuta izvršiti na način da sklopi s tužiteljem dodatak osnovnom ugovoru (Aneks KONV).

33. Na taj način provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja Aneksa KONV otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR pa nadalje te da mu se na ime rekalkulacije konverzije u EUR kredit za ranije razdoblje otplate (od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Aneksa KONV) izvrši umanjenje nedospjele glavnice na dan 30.9.2015. te mu se eventualno prizna preplata u konverziji.

34. Provedbom konverzije tužitelju na dan 30.9.2015. kao i na dan sklapanja Aneksa KONV nije isplaćen nikakav iznos na ime povrata preplaćenih iznosa tj. ukupne razlike koja je nastala zbog povećanja anuiteta u kunama a koja je nastala kao posljedica ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

35. Ukupna razlika u anuitetima koja je nastala kao posljedica ništetnih odredbi o valutnoj 9.634,96 EUR / 72.594,63 HRK, a na koji iznos teku i zakonske zatezne kamate i to od svake pojedine mjesečne preplate do isplate.

36. Nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. iznosila je 96.058,14 CHF što pomnoženo s tečajem za CHF na dan provođenja konverzije iznosi 670.559,97 HRK.

37. Primjenom početnog tečaja po kojem je kredit isplaćen glavnica bi na dan 30.9.2015. iznosila 448.351,37 HRK.

38. Aneksom KONV utvrđena je nedospjela glavnica iz Ugovora o kreditu u CHF valuti u iznosu od 96.058,14 CHF te je ista provedbom konverzije smanjena na iznos od 64.713,89 EUR / 493.901,46 HRK.

39. Iznos glavnice nakon provedene konverzije još uvijek premašuje iznos nedospjele glavnice koji bi se dobio na dan 30.9.2015. da nije bilo ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

40. Razvidno je da je došlo do djelomičnog obeštećenja tužitelja koje se očituje kroz umanjenje glavnice kredita, ali ne u potpunosti. Ostaje još razlika na štetu tužitelja prilikom utvrđenja glavnice u visini od 6.045,54 EUR / 45.550,09 HRK (493.901,46 HRK –448.351,37 HRK).

41. Slijedom navedenoga tužitelj zahtijeva od suda da tuženiku naloži isplatu iznosa od 6.045,54 EUR / 45.550,09 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana sklapanja Aneksa KONV 03.02.2016.

42. Kroz provedbu konverzije tužitelj je djelomično obeštećen za ništetne ugovorne odredbe slijedom čega u ovom postupku zahtijeva razliku do punog obeštećenja a na što ima pravo temeljem zakona a i odluke Suda EU broj C- 118/17 u kojoj se izričito navodi da zakonodavna intervencija kod CHF kredita u ugovorima o kreditu koji sklapaju potrošači s bankama ne smije ići nauštrb potpunog obeštećenja potrošača za umanjenje njegove imovine / štetu koja je nastala zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Položaj dužnika koji su svoje CHF kredite ranije otplatili ili nisu sklopili konverziju jer su im u njoj postavljeni lošiji uvjeti / ili im nije dozvoljena zbog prekoračenja roka / ili su bolje platežne mogućnosti pa su uopće mogli riskirati čekanje pravomoćnosti odluke o valutnoj klauzuli u kolektivnom sporu koja je postala pravomoćna tek 2018., nikako ne smije biti povoljniji od položaja potrošača koji su svoje kredite konvertirali odnosno na koje se odnose posljedice zakonodavne intervencije sukladno ZID ZPK 15. Nelogično je da bi potrošač koji se koristio svojim pravom utemeljenima na potonjem Zakonu naknadno bio u lošijoj poziciji od onog koji se istim pravom nije mogao ili nije želio koristiti.

43. Preventivno, radi mogućeg prigovora tuženika i u slučaju dvojbe oko postojanja pravnog interesa za podizanje ove tužbe opreza radi tužiteljica ukazuje na rješenje VSRH od 12.2.2019. pod posl. br. Rev 2868/2018-2 kojim je jasno i nedvojbeno utvrđeno kako sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu potrošač nije izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi istog ugovora te posljedično zahtijevati isplatu. Na str. 4. rješenja navodi se: „Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom.... Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

44. Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.“

45. Tužitelj pored navedenog ističe da provedenom konverzijom ništetnost spornih odredbi nije mogla biti otklonjena jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Navedeno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u prethodno navedenoj odluci.

46. Zahtjev za povrat stečenog / naknadu štete u slučaju utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu

47. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu, a prema zakonitom dijelu potonjih odredaba tužitelj bi bio obvezan isplatu vršiti po srednjem tečaju Kreditora koji je vrijedio na dan isplate kredita.

48. U protivnom, Ugovor o kreditu, kada izostavimo valutu obveze, ne bi sadržavao iznos glavnice što bi imalo za posljedicu ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti.

Zahtjev za povrat stečenog bez osnove

49. Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove čl. 211. – 216. ZOO, te posljedično tome da isplati tužitelju sve preplaćene iznose koji su nastali zbog nepoštenih ugovornih odredbi, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini preplaćeni iznos od uplate svakog pojedinog anuiteta do isplate. 50. b) zahtjev za naknadu štete u slučaju djelomične ništetnosti

51. Podredno, ako bi sud smatrao da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove, tužitelj zahtijeva isplatu s osnove naknade štete te tvrdi da postoji i krivnja tuženika u smislu čl. 323. st. 2. ZOO, a time i odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio. Za tužitelja je šteta, u smislu čl. 155. ZOO-a, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je preplatio tuženiku na temelju ništetnih odredbi, pa temeljem čl. 185. ZOO-a tužitelj potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom čl. 189. i 190. ZOO-a.

52. Slijedom toga, tužitelj s obje pravne osnove potražuje preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate do isplate ukupnog iznosa sukladno čl. 29. st. 2. ZOO za razdoblje od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

53. Vještačenje preplaćenih iznosa

54. Tužitelj je zbog nepoštenih odredbi ugovora kojima se iznos glavnice i otplata anuiteta vezuje uz valutu CHF (valutna klauzula) ukupno preplatio iznos od 15.680,50 EUR / 118.144,72 HRK, od toga:

- iznos od 9.634,96 EUR / 72.594,63 HRK preplatio je po svakom anuitetu za vrijeme rasta CHF tečaja u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu pa do 30.9.2015. na koje iznose preplate potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog preplaćenog iznosa do isplate,

- iznos od 6.045,54 EUR / 45.550,09 HRK preplatio je kao razliku u visini glavnice koja je utvrđena Aneksom KONV u odnosu na glavnicu koja bi bila utvrđena na dan konverzije / sklapanja Aneksa KONV da od početka otplate nije bilo valutne klauzule u CHF valuti odnosno da je za cijelo vrijeme otplate vrijedio tečaj po kojem je kredit isplaćen, što je također posljedica ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu. Na navedeni iznos tužitelj potražuje zateznu kamatu od dana sklapanja Aneksa KONV do isplate.

55. Slijedom svega navedenog tužiteljica je podnijela ovu tužbu i tužbeni zahtjev konačno specificiran u podnesku od 23. listopada 2025.

56. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

57. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 116-142/2006 dana 7. lipnja 2006. (dalje: ugovor).

58. Međutim, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks) 3. veljače 2016. Tuženik je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15).

59. Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu.

60. Tuženik, niže u odgovoru na tužbu, razlaže pravnu argumentaciju vezano za istaknute pravne stavove.

61. U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli

62. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno.

63. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

64. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. VČL, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti.

65. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev,nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

66. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

67. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina.

68. U odnosu na konvalidaciju ništetnih odredbi

69. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim,ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

70. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19.ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe:„Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“

71. U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu? 72. Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu.

73. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da tužitelj još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu.

74. U odnosu na pravni interes tužitelja te odluku Vrhovnog suda Rev-2221/18

75. Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21-22. obrazloženja koje glasi:„Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15)omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ 76. Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu.

77. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

78. U odnosu na odluku Rev-2868/18 i odluku Gos-1/2019

79. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako:„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

80. Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

81. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“

82. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019,zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena:„U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ 83. Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18.

84. Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja.

85. Sudski vještak, Ručević vještačenja d.o.o. potvrdio je ispravnost načina izračuna konverzije odstrane tuženika. Isto se prilaže kao dokaz da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK.

86. U prilog navedenom, tuženik dostavlja i presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž-1172/2018 od 30. lipnja 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravo zbog činjenice da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu, a uz primjenu pravnog stajališta zauzetog u oglednom postupku. Dostavlja se i presuda Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 9/19 od 16. ožujka2020. u kojoj je također zauzet isti pravni stav. 87. Županijski sud u Varaždinu u presudi posl. br. Gž-244/2019 od 14. lipnja 2023. kojom je odbio žalbu tužitelja te potvrdio prvostupanjsku presudu u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za povratom „preplaćenih iznosa“, jasno utvrđuje kako zbog retroaktivnosti konverzije ne postoji niti pravo tužitelja na restituciju:„Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK/2015 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja,uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,25%, 5,65%, 6,15% i 6,40%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,99%) te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog aneksa ugovoru nije (više) u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.“ (toč. 34.) 88. Na kraju, sud zaključuje kako je:„pravilan zaključak suda prvog stupnja da nema pravne osnove za isplatu (...) jer su i uplate koje čine tu razliku u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita ime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala. (toč. 35.)

89. Konačno, i Županijski sud u Splitu se u rješenju posl. br. Gž-1468/2022 od 7. srpnja 2023., također se izjasnio da je kao odlučno u postupku trebalo utvrditi je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, jer ako jeste, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke, te kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana. (toč. 13.)

90. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva

91. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena.

92. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinu oslobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO- a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo.

93. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule.

94. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu.

95. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

96. Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti,namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

97. U slučaju provedbe financijskog vještačenja, tuženik predlaže da se ono izvede na način da se- vještak očituje i na okolnost ispravnosti konverzije te je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

- vještak očituje i okolnost je li tuženik umanjio neotplaćeni dio glavnice konverzijom i u kojem iznosu

- izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u

98. predmetnom periodu

- u izračun uključe sve nastale razlike, uključivo i one nastale uslijed niže kamate i tečaja od početnih vrijednosti (tzv. negativne razlike), a ne samo iznosi preplate.

99. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate.

100. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

101. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214.Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

102. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno.

103. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. gdje se navodi:„Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba,do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“

104. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. 105. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a.

106. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji.

107. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.

108. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. 109. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

110. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one korisnike kredita koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na korisnike kredita koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.

111. Također, u slučaju potrošača koji su izmijenili valutu obveze u EUR, ističe se i pravno mišljenje prof. dr.sc. JČ i doc. dr.sc. ZČ iz stručnog članka „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“ gdje se navodi:„Ostvarenje povrata svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora u CHF-u obuhvaćenih konverzijom (dakle ne i povratom pretplate koja se sukladno pravilima o konverziji mora vratiti korisniku kreditu) dovelo bi korisnike kredita u CHF-u u položaj koji više ne bi bio izjednačen s položajem korisnika kredita u eurima jer bi takvi korisnici zadržali ugovore o kreditu u eurima, a pritom ostvarili i povrat učinjenih plaćanja s naslova ranijeg ugovora o kreditu u CHF-u.

112. Drugim riječima, takvo stajalište dovelo bi do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi korisnika kredita (potrošača) na štetu banke.“

113. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku. 114. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 116-142/2006 od 9.6.2006., Aneks Ugovora o kreditu broj 116-142/2006 3.2.2016., provedeno je vještačenje po vještaku Darku Prpiću, saslušana je tužiteljica.

115. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

116. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, pravni interes tužiteljice za podnošenje tužbe nakon provedene konverzije ugovora i sklapanja aneksa ugovora.

117. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva saslušavana je tužiteljica. 118. Tužiteljica je iskazala da je sklopila ugovor u svrhu rješavanja stambenog pitanja, kupnje zemljišta i izgradnje kuće. Kuća je korištena za stambene svrhe. Ugovor u CHF sklopili su obzirom na tadašnju, u vrijeme sklapanja ugovora, ogromnu kampanju koja je upućivala na sklapanje ugovora u CHF kao najpovoljnijim ugovorima o kreditu i obzirom su imali povjerenje u banku, vjerovali su banci. Raspitivali su se i kod drugih banaka, ali u konačnici su se odlučili za Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Prilikom sklapanja ugovora nije se pregovaralo o uvjetima ugovora niti odredbama ugovora niti je postojala mogućnost bilo kakvog pregovora, bilo je to sklapanja ugovora po principu "uzmi ili ostavi". Dobili su ugovor već unaprijed sastavljen od strane banke i pročitala ga je. Glede promjenjive kamatne stope bilo je rečeno da se može tijekom vremena mijenjati ali da to neće biti veće promjene, obzirom se radi o banci kao financijskoj instituciji koja mora poslovati u skladu sa zakonima RH, to joj je dalo vjeru u ono što joj je rečeno. Nisu ju upozorili niti na kakve rizike CHF. Ugovor je konvertiran po pozivu banke, što je ona prihvatila obzirom je željela stabilnost do konačne isplate ugovora, obzirom su rate u CHF konstantno rasle. Prilikom sklapanja aneksa ugovora također nije bilo nikakvih pregovora oko uvjeta i odredbi aneksa ugovora. Glede učinaka same konverzije pojašnjeno joj je da ta valutna izmjena znači stabilnost ugovora do konačne isplate. Godine 2015. otvorila je j.d.o.o. koje se bavilo organizacijom koncerata, produkcijom festivala, glazbenom djelatnošću, sjedište j.d.o.o. bilo je u kući, ali djelatnosti društva obavljale su se izvan kuće. Adresa kuće navedena je samo radi primitka pošte. Prilikom sklapanja aneksa ni na koji način nije bilo razgovora da bi se moglo dogoditi da neće moći ostvariti preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora sklopljenog u CHF, konverzija je napravljena isključivo radi stabilnosti.

Nakon saslušanja tužiteljice sud je utvrdio da se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo oko odredbi ugovora o kreditu. Ugovor je sklopila isključivo u svrhu rješavanja stambenog pitanja i kupnje zemljišta za gradnju kuće i raspitivala se i u drugim bankama, ali se u konačnici odlučila za Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor je dobila već unaprijed sastavljen od strane banke i pročitala ga je, kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali joj je rečeno da ta promjena tijekom otplate kredita ne može se znatnije mijenjati, a glede valutne klauzule u CHF nije upozorena niti na kakve rizike sklapanja ugovora u CHF. Također se nije pregovaralo niti prilikom sklapanja aneksa ugovora, a posebno nije bilo nikakvih razgovora prilikom sklapanja aneksa da kasnije neće moći ostvariti preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora u CHF. Takvim postupanjem prilikom sklapanja ugovora banka je definitivno iskoristila položaj jače ugovorne stranke, kao financijska institucija, u odnosu na tužiteljicu koja nije imala dovoljno saznanja o financijskom poslovanju, i na taj način dovedena je u neravnopravni položaj u odnosu na banku i time je stvorena neravnoteža među ugovornim strankama. Godine 2015. osnovala je j.d.o.o. koje se bavi organizacijom koncerata, produkcijom festivala i glazbenom djelatnošću i sjedište je bilo u kući kupljenoj od sredstava koje je ostvarila temeljem ugovora o kreditu, ali isključivo radi primanja pošte. Djelatnost j.d.o.o. nije se obavljala u samoj kući. Obzirom na činjenicu da je kuća kupljena radi stanovanja i da se djelatnost j.d.o.o. nije obavljala u kući nesporna je aktivna legitimacija tužiteljice.

119. Međutim, postupanjem banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu sasvim je jasno da tužiteljica nije dobila sve potrebne informacije kako bi mogla donijeti kvalitetnu odluku prilikom sklapanja ugovora. I kao što je navedeno, time je bila u neravnopravnom položaju u odnosu na banku, odredbe ugovora nije mogla mijenjati, ugovor je bio unaprijed sastavljen, a banka je time postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a). 120. Predmet ovog spora je zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

121. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g.u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti . 122. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a. 123. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. 124. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

125. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 126. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

127. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

128. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

129. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

130. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

131. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

132. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

133. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

134. Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

135. Istaknuti prigovor tuženika glede zastare neosnovan je iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

136. U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužitelj sklapanjem Dodataka ugovora o kreditu izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer su voljom ugovornih strana u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost Dodatka ugovoru o kreditu, valja navesti da tužitelj ima pravo tražiti povrat onog iznosa koje je neosnovano preplatio po ugovoru o kreditu od 30.3.2006. neovisno o izvršenoj konverziji.

137. U odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama ZIDZPK) sud smatra kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

138. Ovo stoga jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK-a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača, odnosno općih odredbi ZOO-a. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate (u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka (tj. kada je potrošač pristao na konverziju) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

139. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku (tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i

ZIDZPK-a propisano da:

140. ''Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR''. Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena (čl. 19 c ZIDZPK-a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

141. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.), ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. gdje je navedeno da: ''…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…''.

142. Naime cilj ZID ZPK iz 2015. nije obeštetio tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti EUR. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.9.2015. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.9.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti EUR i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".

143. Konverzija kredita napravljena je prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.

144. Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.9.2015. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači da se radi o stabilnoj valuti koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na kredite u eurima.

145. Znači banka je smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.9.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.9.2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu.

146. Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je kredit otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.

147. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.

148. Dakle, cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.

149. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćena kamata, preplaćena valuta i zatezne kamate.

150. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po kamati i valuti, iako je kredit konvertiran.

151. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Dapače, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava. 152. Stoga je zaključno mišljenje suda da tužiteljica nije obeštećena za preplatu u odnosu na valutnu klauzulu i ima pravo na povrat preplaćenih iznosa, a zbog čega je osnov zahtjeva u cijelosti utvrđen. S druge strane tuženik tijekom postupka suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a niti nije dokazao.

153. Nakon što je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva sud je utvrđivao visinu provođenjem financijskog vještačenja.

154. Vještak Darko Prpić, dipl.oec. u svom je nalazu i mišljenju utvrdio je:

155. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 71.860,87 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 9.537,62 EUR.

156. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 45.987,16 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.103,55 EUR.

157. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema izračunu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku iznosi 64.713,89 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 494.338,53 HRK

158. Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 96.058,14 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju dan isplate kredita iznosi 448.351,37 HRK. 159. Razlika između iznosa 494.338,53 HRK i iznosa 448.351,37 HRK je 45.987,16 HRK.

160. Prema Izračunu konverzije (list 65) utvrđen je manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. godine te iznosi -1.648,92 HRK a prema fiksnom tečaju -218,85 EUR.

161. Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30.09.2015. godine iznose 3.109,71 EUR.

162. Vještak se očituje da je prema prema Izračunu konverzije (list 65) utvrđen manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. godine te iznosi - 1.648,92 HRK a prema fiksnom tečaju -218,85 EUR.

163.

- obračunate su zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije, te ukupno iznose 3.109,71 EUR

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 9.537,62 EUR

- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 6.103,55 EUR

- UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 18.750,88 EUR

- Manjak utvrđen konverzijom iznosi -218,85 EUR.

- UKUPNO II predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za manjak utvrđen konverzijom i iznosi 18.969,73 EUR.

164. Punomoćnik tužitelja nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka već je temeljem tog nalaza i mišljenja specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 23.10.2025.

165. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun nalaza, ali je prigovarao metodologiji izračuna koji je vještak koristio prilikom izračuna budući da je izvršio izračun na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit, te ističe da bi trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike odnosno manje iznose koje je tužiteljica platila tijekom otplate kredita.

166. Sud u ovom postupku nije uzimao u obzir tzv. negativne razlike, odnosno manje plaćene iznose tijekom otplate kredita, obzirom sud smatra da ne postoji zakonska osnova da se tužiteljici od ukupno utvrđenih preplaćenih iznosa, temeljem utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora odbiju iznosi koje je ona tijekom otplate kredita manje platio iz osnove manjeg tečaja. 167. Naime, iz stanja predmeta ne proizlazi da je plaćanje manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužitelja bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužitelja pa stoga u tim okolnostima tužitelj nije u obvezi tuženiku vratiti ništa radi manje plaćenih anuiteta tijekom otplate kredita.

168. Nalazu i mišljenju vještaka sud je poklonio vjeru u cijelosti. Vještak je nalaz sačinio po zadatku suda, temeljem dokumentacije koja prileži spisu, u skladu sa pravilima struke i sud nema razloga sumnjati u objektivnost tog nalaza i mišljenja, te ga je prihvatio u cijelosti.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 9.537,62 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 23.10.2025. g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

169. Sud naime tuženika smatra nepoštenim stjecateljem, obzirom je temeljem ništetne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu u CHF stekao protupravnu imovinsku korist. Stoga je primijenjena odredba čl. 1115. ZOO/05.

170. Sud je odbio tužiteljicu sa alternativnim tužbenim zahtjevom iz razloga što time tužiteljica ne bi bila potpuno obeštećena za preplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj kaluzuli u CHF te ima pravo na povrat preplaćenih iznosa.

171. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

172. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 15.680,50 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 500,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 2.6.2025., 12.3.2026., 18.5.2026., 29.6.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 1.600,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 23.10.2025.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 500,00 EUR, što sveukupno iznosi 3.100,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 775,00 EUR, predujam za vještačenje 600,00 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 4.475,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 29. lipnja 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

- punomoćnicima stranaka