Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Poslovni broj: P-639/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tužene ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 19. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvane tužene, 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos u visini od 6.648,42 EUR (šest tisuća šesto četrdeset osam eura i četrdeset dva centa) i to uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća:

- na iznos od 93,41 EUR od 21. 8. 2019. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 98,43 EUR od 24. 9. 2019. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 101,09 EUR od 23. 10. 2019. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 97,39 EUR od 19. 11. 2019. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 97,75 EUR od 7. 12. 2019. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 101,64 EUR od 22. 1. 2020. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 107,34 EUR od 8. 2. 2020. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 110,48 EUR od 6. 3. 2020. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 119,81 EUR od 16. 4. 2020. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 102,41 EUR od 10. 6. 2021. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 102,37 EUR od 10. 6. 2021. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 39,63 EUR od 30. 7. 2021. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,6 EUR od 16. 8. 2021. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 42,89 EUR od 4. 9. 2021. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 41,28 EUR od 7. 10. 2021. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 45,76 EUR od 9. 11. 2021. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 46,81 EUR od 8. 12. 2021. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 122,33 EUR od 12. 1. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 122,89 EUR od 3. 2. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 124,28 EUR od 9. 3. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 127,38 EUR od 1. 4. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 129,08 EUR od 4. 5. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 126,7 EUR od 9. 6. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 135,54 EUR od 6. 7. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 146,67 EUR od 3. 8. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 145,84 EUR od 3. 9. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 156,51 EUR od 1. 10. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 140,56 EUR od 1. 11. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 143,54 EUR od 1. 12. 2022. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 142,86 EUR od 5. 1. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 135,19 EUR od 8. 2. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 139,64 EUR od 16. 3. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 138,33 EUR od 1. 4. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 143,18 EUR od 1. 5. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 149,17 EUR od 7. 6. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 145,4 EUR od 4. 7. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 154,79 EUR od 2. 8. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 154,21 EUR od 1. 9. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 150,02 EUR od 14. 10. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 154,37 EUR od 15. 11. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 151,71 EUR od 2. 12. 2023. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 167,54 EUR od 6. 1. 2024. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 162,9 EUR od 10. 2. 2024. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 156,23 EUR od 13. 3. 2024. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 146,08 EUR od 19. 4. 2024. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 145,68 EUR od 23. 5. 2024. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 144,4 EUR od 14. 6. 2024. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 151,46 EUR od 2. 7. 2024. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 153,2 EUR od 2. 8. 2024. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 160,68 EUR od 4. 9. 2024. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 160,93 EUR od 1. 10. 2024. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 161,68 EUR od 21. 11. 2024. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 165,36 EUR od 5. 12. 2024. godine do namirenja tužitelja, uvećavaju do 31.12.2022. g po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana od presuđenja.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 1.400,00 eura (tisuću četiristo eura) uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju

je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženom kao bankom sklopio Ugovor o kreditu br. 316-50/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 09. lipnja 2004. na iznos od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita za kupnju stana uz promjenjivu kamatnu stopu koju je banka ovlaštena mijenjati sukladno odluci o kamatnim stopama banke. Da je s tuženikom zaključio i Aneks broj 1 12. prosinca 2006. kojim je produžen rok otplate. Tvrdi da predmetni ugovor sadrži ništetnu ugovorenu valutnu klauzulu, koja da nepoštena u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istog Zakona. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u kojoj je između ostalog navedeno kako odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 u kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtjeva od sudionika u obveznim odnosima. Da je to stajalište potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju od 03. rujna 2019. pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11. Zatim da je u presudama Europske unije poslovni broj C-51/17 od 20. rujna 2018 i C-186/16 od 20. rujna 2017. navedeno kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničen samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost. Istaknuto je kako je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama, a o čemu potrošači, prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Tvrdi da niti jedna od bitnih činjenica glede rizika mu nije bila objašnjena prije ni tijekom sklapanja predmetnog ugovora. Stoga smatra da je jasno kako su banke, pa tako i tužena, vezano uz valutnu klauzulu CHF počinile povredu članka 81. ZZP-a, a što takvu klauzulu čini ništetnom. Nadalje navodi kako je prema članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene. Navodi da utvrđenje ništetnosti odredbi u kojima se ugovara valutna klauzula u CHF, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno tečaj vraćaju na početno ugovoreni tečaj, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Navodi da svi iznosi plaćeni više od iznosa po početnom tečaju, predstavljaju stjecanje bez osnove, te ih je tužena kao nepošteni stjecatelj dužna vratiti tužitelju zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Naveo je da nije u mogućnosti precizirati tužbeni zahtjev na način da odredi njegovu visinu jer da ne raspolaže potpunom dokumentacijom koju je zatražio od tužene ali ju nije dobio. Radi toga je predložio da sud naloži tuženoj dostavu te dokumentacije, pa nakon toga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje nakon kojeg bi odredio tužbeni zahtjev.

2.Tužena u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknula je da se pred ovim sudom već vodi parnični postupak između istih stranaka u vezi predmetnog ugovora o kreditu pod poslovnim brojem P-1872/2019 u kojem tužitelj tvrdi kako su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je zatražio isplatu iz tih osnova. Stoga je istaknula prigovor dvostruke litispendencije te je predložila da sud donese rješenje o odbacivanju tužbe, a podredno da se ovaj parnični predmet spoji radi zajedničkog raspravljanja na parnični predmet poslovnog broja P-1872/2019. Navodi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu ali je odabrao sklopiti predmetni, očito iz razloga jer mu je taj model tada bio najpovoljniji. Navodi da takav odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, te je životno nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Navodi da tužitelj pogrešno ističe da bi tužena postupala nepošteno i nesavjesno jer da takav stav nije utemeljen na zakonu a niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Navodi da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ističe kako promjena tečaja strane valute ni na koji način se nije mogla predvidjeti niti je banka mogla procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da je nesporno da nije mogla predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer da ni ona sama nije znala kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. Tvrdi da je o svim relevantnim okolnostima obavijestila tužitelja prilikom sklapanja ugovora te upozorila na eventualne rizike valutne klauzule. Nadalje osporava da bi Ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. U cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva koja predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila ni ugovorena. Ističe da bi se takvim uređenjem prava i obveza stranaka u potpunosti dokinulo slobodno uređivanje obveznih odnosa te protivilo volji ugovornih strana, jer da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje prigovaraju postavljenom zahtjevu za plaćanje kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Navodi odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da se od dana stjecanja vraćaju kamate samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Na kraju ističe prigovor zastare jer da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Stoga ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Navodi još da pozivanje tužitelja na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, ali da tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da mu je povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu. Predložila je da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te obveže tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu (36-48), aneks broj 1 (124-127), pregled kamatnih stopa na kunske kredite bez valutne klauzule (197-203), proveo je financijsko računovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec. iz Klane (215-281), te je saslušao svjedoka ĐEZ (307-308) i tužitelja (308).

4.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.

5.U ovom postupku nije sporno:

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 316-50/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 09. lipnja 2004. (36-48), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, na rok otplate od 20 godina, a koji je solemniziran po javnom bilježniku iz Višnjana, Anki Poropat 11. lipnja 2004. pod poslovnim brojem OU-289/04;

- da je u predmetnom ugovoru tužitelj bio korisnik kredita, a tužena banka, dok su CE i EE bile sudužnici, a IE založni dužnik,

- da su stranke zaključile i Aneks broj 1 uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 09. lipnja 2004., od 12. prosinca 2006. (124-126) kojim su produljile rok otplate kredita do 30. lipnja 2034.

- nije ni sporno da se je tijekom otplate kredita tečaj CHF-a mijenjao na način da je rastao.

6.Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je:

- da li su ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu;

- da li tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem eventualno ništetne odredbe ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 dana 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tužena u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tužena u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a-502.h Zakona o parničnom postupku (NN SL SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, NN

53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 155/23 – u nastavku ZPP) i čl. 131.-141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj pravnoj stvari može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojoj su povrijeđeni njegovi interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8. Predmetni Ugovor o kreditu od 09. lipnja 2004. predstavlja potrošački ugovor koji je sklopljen u razdoblju na koji se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9. S tim u vezi sud je saslušao tužitelja (309) koji je izjavio da je predmetni kredit izabrao zato što su mu u banci govorili da je najpovoljniji, da je najmanja rata i da nema nikakvog rizika. Osoba s kojom je razgovarao u banci bila je ME. Ona je napravila usporedbu otplatnog plana kredita u eurima i onoga u CHF iz kojega je proizlazilo da je ovaj u CHF puno povoljniji. Banka je pripremila ugovor o kreditu koji ugovor je pročitao, a na pitanje da li mu je bilo tada jasno što znači valutna klauzula odgovorio je da je tada bio mlad da mu je bilo bitno samo da dobije novac kojim je kupio stan. Bili su i kod javnog bilježnika koji je samo pročitao ugovor i ništa više. Vrlo brzo je rata kredita narasla radi čega je s bankom sklopio aneks ugovora kojim je produžen rok otplate kredita te je na taj način smanjio ratu koja je do tada bila jako narasla. Taj kredit još i dan danas otplaćuje, a trebao bi ga otplatiti za 10 godina. Još je izjavio da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Da je bilo uzmi ili ostavi. Kreditom je kupio stan u kojem je živio, ali ga je prodao 2011. jer da je na to bio primoran. Istaknuo je da je u vrijeme podizanja kredita radio kao konobar, a svoje poduzeće je otvorio tek 2015.

10. Što se tiče svjedoka ĐEZ, inače sudužnika po predmetnom kreditu, supruge tužitelja, ona u svojem iskazu (307-308) nije imala podobnijih saznanja o predmetnom kreditu već je samo izjavila da im je javni bilježnik samo pročitao ugovor i ništa više.

Tužena je odustala od prijedloga da se kao svjedok sasluša ME.

11. Sud je u potpunosti prihvatio iskaze navedenog svjedoka kao i tužitelja kao jasne, logične i uvjerljive koji su u skladu s drugim provedenim dokazima, odnosno utvrđenjima iz naprijed navedenih presuda.

12. Prema tome ugovorna odredba o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak je nepoštena budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetna.

13. Ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne znači ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez te odredbe, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

14. Preplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog valutne klauzule u CHF predstavlja razlike između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početnog isplatnog tečaja za švicarski franak i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate.

15. Radi tog utvrđenja sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću dipl. oec., stalnom sudskom vještaku, iz Klane, koja je u svom nalazu (128-148) izvršio obračun, izračun pretplate po predmetnom ugovoru o kreditu uslijed promjene tečaja švicarskog franka i to za razdoblje od 31. srpnja 2019. do 30. studenog 2024 iznosi ukupno 6.648,42 eura.

16. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka, te je sukladno njemu uskladio i svoj tužbeni zahtjev.

17. Tužena je osporila metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna jer da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Istaknula je da vještak nije prikazao negativnu razliku uslijed promjene tečaja, prigovorila je preinaci tužbe te je predložila da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

18. Sud je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao cjelovit, jasan, objektivan i argumentiran.

Sud nije naložio vještaku da obračuna i utvrdi tzv. negativnu razliku zbog eventualno nižeg tečaja od početnog iz razloga što ju tužena nije zatražila do zaključenja prethodnog postupka i nije bila predmetom ničijeg zahtjeva iz kojeg razloga nije bilo osnove da se takav zadatak da vještaku.

Što se tiče protivljenja usklađenju tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja jer da se radi o preinaci čemu se tužena protivi valja reći da je tužitelj tek nakon provedenog vještačenja mogao konačno postavi tužbeni zahtjev radi čega nije riječ o preinaci tužbe.

19. Zbog ništetnosti ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli u švicarski franak, tužena je sukladno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) odnosno u skladu sa čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., u nastavku ZOO/05) dužna vratiti tužitelju iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužitelj bio obavezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja.

20. Tužena je sukladno čl. 323. st. 1. ZOO/05 dužna tužitelju isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/05.

22. Tužena je istaknula prigovor zastare.

23. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

24. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno završen donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2019., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (14. lipnja 2023.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužena je prigovorila da je tužitelj već pokrenuo parnični postupak koji se vodi kod ovoga suda pos. poslovnim brojem P-1872/2019 u kojem tužitelj tvrdi da su ništetne odredbe predmetnog kredita o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te potražuje isplatu s tih osnova.

Prigovor nije osnovan.

Točno je da je u tijeku parnični postupak kod ovoga suda poslovnog broja P- 1872/2019 između istih parničnih stranaka u kojem tužitelj potražuje isplatu temeljem ništetnih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ali za razdoblje od 09. travnja 2004. do 31. srpnja 2015. Donesena je i presuda poslovni broj P-1872/2019-30 dana 13. studenog 2023. koja još nije postala pravomoćna.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom na vrijednost predmeta spora od 6.648,42 eura, te s obzirom da je tužitelja zastupaj punomoćnik koji je odvjetnik, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe, podneska od 29. siječnja 2025., trošak zastupanja na ročištima 16. siječnja 2026. i 19. svibnja 2026. u iznosima od po 200,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na te iznose tj. od po 50,00 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, ukupno 1.400,00 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 23. kolovoza 2024. s obzirom da je navode iz tog podneska mogao usmeno iznijeti na ročištu.

26.Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.

U Poreču-Parenzo 29. lipnja 2026.

S u d a c:

Vlatka Markuš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.

Presuda istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova dana 29. lipnja 2026.