REPUBLIKA HRVATSKA

P-243/2022-31

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja ZR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Suzana Malenica, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu „KALLAY & PARTNERI“ d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice zamjenika punomoćnika tuženika Z (nom. H) Ljubičić, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu „OLUJIĆ I PARTNERI“ d.o.o. u Splitu, na ročištu za objavu odluke održanom 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 418-50-3395807 od 10. 04. 2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 25.017,99 CHF-a, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i u čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ZR, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplati iznos od 2.350,78 EUR sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007.g., od 1.1.2008. do 31.7.2015. g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od:

- na iznos od 0,71 EUR od 30.05.2006. g. - na iznos od 0,05 EUR od 30.09.2006. g. - na iznos od 8,83 EUR od 22.10.2008. g. - na iznos od 11,73 EUR od 25.12.2008. g. - na iznos od 13,82 EUR od 27.01.2009. g. - na iznos od 14,76 EUR od 23.02.2009. g. - na iznos od 12,16 EUR od 31.03.2009. g. - na iznos od 12,66 EUR od 30.04.2009. g. - na iznos od 8,68 EUR od 27.05.2009. g. - na iznos od 5,74 EUR od 23.06.2009. g. - na iznos od 6,52 EUR od 22.07.2009. g. - na iznos od 8,07 EUR od 26.08.2009. g. - na iznos od 7,93 EUR od 25.09.2009. g. - na iznos od 6,37 EUR od 21.10.2009. g. - na iznos od 9,30 EUR od 23.11.2009. g. - na iznos od 11,65 EUR od 23.12.2009. g. - na iznos od 15,00 EUR od 26.01.2010. g. - na iznos od 14,23 EUR od 19.02.2010. g. - na iznos od 18,77 EUR od 25.03.2010. g. - na iznos od 17,91 EUR od 26.04.2010. g. - na iznos od 19,59 EUR od 26.05.2010. g. - na iznos od 34,11 EUR od 28.06.2010. g. - na iznos od 31,12 EUR od 27.07.2010. g. - na iznos od 40,25 EUR od 25.08.2010. g. - na iznos od 37,10 EUR od 22.09.2010. g. - na iznos od 32,02 EUR od 26.10.2010. g. - na iznos od 42,73 EUR od 26.11.2010. g. - na iznos od 56,35 EUR od 27.12.2010. g. - na iznos od 46,71 EUR od 28.01.2011. g. - na iznos od 50,09 EUR od 22.02.2011. g. - na iznos od 45,79 EUR od 29.03.2011. g. - na iznos od 46,56 EUR od 29.04.2011. g. - na iznos od 64,82 EUR od 26.05.2011. g. - na iznos od 66,60 EUR od 20.06.2011. g. - na iznos od 81,86 EUR od 25.07.2011. g. - na iznos od 74,02 EUR od 30.08.2011. g. - na iznos od 65,44 EUR od 29.09.2011. g. - na iznos od 64,52 EUR od 26.10.2011. g. - na iznos od 63,86 EUR od 29.11.2011. g. - na iznos od 67,96 EUR od 27.12.2011. g. - na iznos od 71,52 EUR od 28.01.2012. g. - na iznos od 72,00 EUR od 29.02.2012. g. - na iznos od 69,53 EUR od 30.03.2012. g. - na iznos od 71,20 EUR od 30.04.2012. g. - na iznos od 72,34 EUR od 23.05.2012. g. - na iznos od 70,42 EUR od 29.06.2012. g. - na iznos od 70,93 EUR od 30.07.2012. g. - na iznos od 69,49 EUR od 28.08.2012. g. - na iznos od 66,38 EUR od 17.09.2012. g. - na iznos od 69,69 EUR od 29.10.2012. g. - na iznos od 71,28 EUR od 27.11.2012. g. - na iznos od 70,17 EUR od 31.12.2012. g. - na iznos od 62,91 EUR od 23.01.2013. g. - na iznos od 69,23 EUR od 22.02.2013. g. - na iznos od 69,69 EUR od 27.03.2013. g.

- na iznos od 67,61 EUR od 25.04.2013. g.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.739,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od donošenja ove odluke (29. lipnja 2026.) do isplate teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, dok se odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu u visini od 500,00 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od donošenja ove odluke do isplate, te se ujedno odbija zahtjev tuženika za nadoknadu troška prouzročenog mu povodom povučenog dijela tužbe.

i  r i j e š i o  j e

Utvrđuje se povlačenje tužbe glede dijela zahtjeva tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 418-50-3395807 od 10. 04. 2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tuženiku naloži da mu isplati daljnji iznos od 1.020,73 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi, i to glede dijela zahtjeva koji je predmet odlučivanja ovom presudom, tvrdi da je 10. travnja 2006. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 418-50-3395807 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg da mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti (prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke) iznosa od 25.017,99 CHF, s tim da je po tuženiku u unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1. Ugovora, unesena odredba o valutnoj klauzulu u valuti švicarski franak te otplata kredita u članku 7. vezana uz navedenu valutu, te tako u Ugovor ugrađena nepoštena i ništetna ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP. Naveo je i da je u vezi istaknutog protupravnog postupanja tuženika protiv istog vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, a u kojem postupku da je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018., odlučujući i o žalbi ovdje tuženika, a presudom br. Pž-6632/2017-10, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je utvrđeno da je ovdje tuženik (tuženik ad. 4. u tom postupku) u razdoblju 10.09.2003. - 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i njegove interese i prava, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP, i to člancima 81., 82. i 90. Slijedom istaknutih činjeničnih navoda, tužitelj je ustao zahtjevom kojim je tražio da se ništetnima utvrde odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli (i promjenjivoj kamatnoj stopi) te tuženiku naloži da mu isplati iznos od 24.135,74 kune uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenom zahtjevu navodeći kako slijedi:

- da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. promašeno, a to stoga jer da se radilo o postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja da se pruža na općenitoj razini, dok da je obveza svakog pojedinog potrošača da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istom prilikom sklapanja konkretnog ugovora odgovarajuće pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora o kreditu bile ništetne, a što da u predmetnoj tužbi nije učinjeno. Ujedno je naveo da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) bile zakonom dopuštene te jasne, razumljive i lako uočljive, zatim, da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, da je tužitelj u članku 9. Ugovora izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istog koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF), pa kada da se isto poveže s činjenicom da je Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika koji da je na temelju članaka 57. - 59. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93., 29/94. i 162/98.) objasnio strankama smisao i posljedice Ugovora te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, to da je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora raspolagao svim potrebnim informacijama, te u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje tek u ovom postupku drži spornima. Osim toga, naveo je da je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u valuti CHF u onoj mjeri u kojoj je mu je u datom trenutku bilo poznato. Suviše toga, naveo je da je iz okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem Ugovora, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno da je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, kao i da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti Ugovor sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti Ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Naveo je i da je tužitelj nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega da nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Nadalje je naveo da je Ugovor sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, slijedom čega da nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja CHF bili vrlo slični onima za druge valute, iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Naveo je i da je sudionik ugovora bio i HR kao sudužnik, slijedom čega da je i on morao biti obuhvaćen kao stranka predmetnom tužbom, pa kako da je isto propušteno učiniti, to da se zbog navedenog materijalnopravnog nedostatka zahtjev stavljen u ovoj parnici mora odbiti. Ujedno je naveo da tužitelj ničim nije dokazao da bi vršio plaćanja po Ugovoru, pa da bi upravo njegov dio imovine prešao u imovinu druge osobe. Konačno je naveo i da tužitelj ničim nije dokazao da bi u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača. Tuženik je, opreza radi, istaknuo i prigovor zastare predmetnog potraživanja tužitelja. Slijedom istaknutih navoda, predložio je da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan i istom naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tužitelj je u očitovanju na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu naveo kako slijedi:

- da se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa primjenjuje u konkretnom slučaju u skladu s odredbama članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. 155/23. i 146/25., dalje: ZPP), a kojima je izvršeno zakonsko proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti te odluke na individualne potrošače koji pokrenu parnicu radi zaštite svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora,

- da prilikom sklapanja Ugovora nije imao potrebna znanja o samom financijsko-bankarskom aspektu odredbi istog o valutnoj klauzuli, a niti da mu je tuženik dao sve informacije nužne za donošenje informirane odluke, u vezi s čim da je za tuženika rast tečaja CHF bio predvidiv, unatoč čemu da mu je predmetni kredit ponudio kao najpovoljniji, s tim da u slučaju postojanja saznanja o potonje navedenom ne bi pristao uzeti kredit u švicarskim francima,

- da mu od strane javnog bilježnika nisu bili predočeni valutni rizici budući se javni bilježnik u to nije upuštao a niti je isti imao za to potrebna znanja da bi mogao davati ikakva pojašnjenja u tom pravcu,

- da sudjelovanje sudužnika iz Ugovora nije nužno obzirom da se sporne odredbe o valutnoj klauzuli ne odnose na sudužnika ili njegov status, s tim da isti nema ni položaj nužnog suparničara,

- da su sve uplate vršene po Ugovoru od strane tuženika i proknjižene na predmetnu kreditnu partiju, slijedom čega da se irelevantnim ukazuje tko bi vršio odgovarajuće uplate,

- da predmetno potraživanje nije zastarjelo budući da je do prekida zastarijevanja došlo podnošenjem kolektivne tužbe te je u konkretnom slučaju relevantni opći zastarni rok počeo ponovo danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.

- da ne postoji potraživanje tuženika iz osnova tzv. negativnih razlika tj. kada su anuiteti kredita bili manji s obzirom na niži tečaj CHF u odnosu na početno ugovoreni budući da nije odgovoran za ništetnost odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli, s tim da se odredbe članka 81. stavak 1. ZZP odnosi samo na potrošače; da ništa nije stekao bez osnove ili primio od tuženika, pa tako niti uslijed nižeg tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni; da je rečeno potraživanje tuženika u zastari; da tuženik potraživanje na ime tzv. negativnih kamata nije stavio u formi prigovora radi prijeboja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, zbog čega da sud nije ovlašten niti dužan umanjiti njegovu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama.

3.1. Tužitelj je ujedno u podnesku zaprimljenom u sudu 17. ožujka 2026. kondemnatorni zahtjev stavio u visini od 3.371,51 EUR (u vezi s čim se tuženik protivio preinaci tužbe), dok je u podnesku zaprimljenom u sudu 29. travnja 2026. konačno stavio zahtjev u sadržaju koji je predmet odlučivanja ovom presudom, a na koji način je izvršio djelomično povlačenje tužbe, i to u dijelu koji se tiče potraživanja iz osnova nepoštene odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a na koje djelomično povlačenje tužbe je tuženik pristao (zbog čega je riješeno kao u izreci, članak 193. stavak 2. ZPP), međutim, zahtijevajući nadoknadu parničnog troška u vezi povučenog dijela tužbe.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora, financijsko-knjigovodstvene i dr. dokumentacije vezane za Ugovor (zahtjeva za kredit od 6. travnja 2006., ponude Auto Centra Pavešković d.o.o., zadužnice, suglasnosti u vezi zapljene sredstava, prometa po predmetnoj kreditnoj partiji i Otplatnog plana), iskaza tužitelja te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 9. ožujka 2026., dok je sud odbio prijedloge tuženika za izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika Željane Biuk iz Trogira koja je sudjelovala u solemnizaciji Ugovora, pribavom podataka od Hrvatske narodne banke o povijesnom kretanju LIBOR-a za CHF, CDS-a i šestomjesečnog troška regulacije te pribavom podataka od Ministarstva financija, Porezne uprave o tome da li je tužitelj objekt (za koju namjenu predmetni kredit nije odobren i realiziran, već u vezi nabavke vozila) financiran predmetnim kreditom unio u imovinu obrta ili trgovačkog društva, odnosno u vezi istog koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, a sve kraj ocjene suda da se isti ukazuju suvišnima ili irelevantnima za ocjenu osnovanosti postavljenog zahtjeva tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je Ugovor ništetan u dijelu odredbi koje se tiču valutne klauzule u valuti CHF, kao i da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 2.350,78 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate pojedinih preplaćenih anuiteta iz osnova nepoštenih tj. ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti CHF, i to polazeći od razlike iznosa anuiteta plaćanih po uvećanom tečaju valute CHF tijekom vremena otplate kredita u odnosu na one koji bi bili plaćani po tečaju valute CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, s tim da je stajalište ovog suda da je tužitelj u rečenom ugovornom odnosu imao status potrošača, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava, pa je tako odredbama članaka 81. ZZP bilo propisano da se odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Identične odredbe sadržavaju i odredbe naknadno važećih Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09.

79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - članak 96., odnosno „Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19. - članci 49. i 50.), s tim da je potonje navedeni zakon usklađen i s Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) - člankom 3. koje je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Osim toga, iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

7. Bitne činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su analizom i ocjenom naprijed citirane dokazne građe dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu, te je ujedno provedeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja utemeljenosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva kojeg je tuženik također osporavao pored osporavanja samog osnova postavljenog zahtjeva tužitelja.

8. Ocjenom provedenih dokaza sukladno članku 8. ZPP, sud je utvrđenja da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

9. Naime, u ovoj parnici nije sporno da su stranke sklopile Ugovor, i to namjenski - za kupnju automobila, a koji je tužitelju i stavljen na raspolaganje u visini od 25.017,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, na rok otplate od 84 mjeseca (7 godina). Predmetni kredit odobren je uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF (članci 1. i 7. Ugovora), te je otplaćen u skladu s otplatnim planom.

10. U ovoj parnici je sporno da li su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF nepoštene u smislu odredbi ZZP/03., a time i ništetne, te u vezi s tim postoji li obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa uplatama vršenima tijekom trajanja predmetnog kreditnog odnosa na ime ugovorenih anuiteta koji su uredno podmirivani do otplate kredita, sve uslijed primjene rečenih spornih odredbi Ugovora, te sve polazeći od početnog tečaja CHF.

11. Utemeljeno se tužitelj tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu drugostupanjskog suda (Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), a u kojem postupku je na pasivnoj strani sudjelovao i ovdje tuženik (kao tuženik ad. 4.), te u kojima je ugovaranje valutne klauzule (na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak) ocijenjeno nepoštenom odredbom kojom su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište revizijskog suda (izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., a budući da je rečena drugostupanjska odluka od strane ovdje tuženika pobijana i izvanrednim pravnim lijekom - revizijom) da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF uz koju je vezana glavnica, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužitelja kao logičnog i uvjerljivog, te koji iskaz ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da mu je predmetni kredit ponuđen kao najpovoljniji kredit, u vezi s čim da je u cijelosti imao povjerenje u djelatnika auto kuće kod koje da je kupio vozilo za osobne svrhe u smislu da će sve biti ugovoreno onako kako da mu je ranije i bilo kazano; da je visina rate u početku otplate kredita iznosila nešto više od 1.400,00 kuna, dok da je najviši iznos bio u visini od cca 2.200,00 kuna; da nije imao mogućnost utjecaja na odredbe ponuđenog mu ugovora o kreditu; da je po struci automehaničar i bez financijskih znanja, kao i da je u vrijeme sklapanja Ugovora imao 20 godina, a kada da mu nije bilo poznato značenje termina valutna klauzula; da u vrijeme sklapanja Ugovora nije imao otvoren obrt ili udio u trgovačkom društvu.

12. Posljedica ništetnosti spornih nepoštenih ugovornih odredbi (unatoč kojima Ugovor može opstati na snazi) je povrat preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO-a od dana njihova stjecanja do isplate, pri čemu je shvaćanje ovog suda da su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu sukladno odredbama članka 502.c ZPP-a, i to sve neovisno o činjenici što u vrijeme sklapanja Ugovora nije bila propisana mogućnost vođenja kolektivnog spora.

13. Stoga, kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, pa tako i u konkretnom slučaju (polazeći i od gornjih utvrđenja utemeljenih na iskazu tužitelja) i time povrijedio prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita, sve to u smislu da ga u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženik postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama ZZP, odnosno načela savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO-a, zbog čega je tuženik ujedno u obvezi vratiti odnosno nadoknaditi tužitelju vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama viših iznosa plaćenih anuiteta odnosno više plaćenog iznosa tijekom otplate kredita, sve sukladno članku 1111. ZOO-a (kao stečeno bez osnove), i to upravo u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem na kojeg stranke nisu imale primjedbi (osim što je tuženik neutemeljeno prigovarao načinu izračuna preplate korištenjem tečaja CHF na dan sklapanja Ugovora), sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate u smislu odredbi članka 1115. i članka 29. st. 2. ZOO-a, pa je slijedom navedenog deklaratorni i kondemnatorni zahtjev tužitelja valjalo prihvatiti u cijelosti, te presuditi kao pod točkama I. i II. izreke.

14. U vezi s navedenom odlukom valja navesti i da je sud otklonio prigovor zastare kondemnatorne tražbine istaknut po tuženiku, a to stoga jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. srpnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 donesena 14. lipnja 2018., od tog dana je počeo teći opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a (u pogledu potraživanja na ime ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli), pa stoga, a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 2. veljače 2022., proizlazi da zastara predmetnog kondemnatornog potraživanja nije nastupila.

15. Osim toga, za navesti je da sudužnik iz Ugovora nema položaj nužnog suparničara, zbog čega isti nije ni trebao biti obuhvaćen tužbom u svojstvu stranke, dok okolnost da bi moguće plaćanje po Ugovoru u ime tužitelja vršio tko drugi nema za posljedicu da bi isključivo ta osoba mogla potraživati preplaćene iznose, a to stoga jer su uplate po Ugovoru nesporno knjižene kao uplate u vezi predmetne kreditne partije korisnik koje je upravo tužitelj.

16. Konačno valja navesti da je tuženik, kao jača ugovorna strana, u konkretnom slučaju povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita sklapajući Ugovor s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz valutu CHF, a koja odredba je nađena nepoštenom i ništetnom, pa polazeći i od činjenice da tužitelj od tuženika nije primio ništa u odnosu na iznos za koji tuženik traži da bi ga valjalo obračunati prilikom odlučivanja o postavljenom zahtjevu tužitelja (koje potraživanje tužitelj nije ni stavio u formi prigovora radi prijeboja, materijalnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva), a koje potraživanje tuženika (koji uostalom za razliku od tužitelja nema status potrošača kojeg bi štitile odredbe ZZP) je, uzgred rečeno, i zastarjelo, to tužitelj ne može biti u obvezi vratiti ono što nije primio.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. te članka 155. ZPP.

17.1. Tužitelj je stavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetnici u ovoj parnici, i to za sastav tužbe i podnesaka od 24.06.2023., 21.02.2024. i 29.04.2026., te za zastupanje na ročištima održanima 22.09.2023., 20.02.2025. i 12.05.2026. u visini od po 100 bodova za svaku radnju, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14. -ispravak, 107/15. i 37/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25%, te sve uvećano za trošak sudske pristojbe za tužbu u visini od 39,24 EUR, odnosno za trošak vještačenja u visini od 450,00 EUR.

17.2. Sud je kao opravdane troškove tužitelja prouzročene mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, polazeći pritom od vrijednosti predmeta spora u visini od 2.350,78 EUR i stavljenog troškovnika, cijenio:

- sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podnesaka od 21.02.2024. i 29.04.2026. u visini od po 100 bodova za svaki (Tbr. 8. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), te zastupanje na ročištima održanima 22.09.2023. i 20.02.2025. u visini od po 100 bodova za svako (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno ukupno 500 bodova, što sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR kuna predstavlja iznos od 1.000,00 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (250,00 EUR) iznos od 1.250,00 EUR, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak financijskog vještačenja predujmljenog po tužitelju i likvidiranog po sudu u visini od 450,00 EUR, te trošak sudske pristojbi za tužbu u potraživanoj visini od 39,24 EUR (Tar br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi, kao priloga Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, „Narodne novine“ br. 53/19. i 92/21.).

17.3. Nasuprot tome, neosnovanim je ocijenjen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška za kojeg tvrdi da mu je prouzročen sastavom po odvjetnici podneska od 24.06.2023. i zastupanjem po odvjetnici na ročištu održanom 12.05.2026., a to stoga jer spisu ne prileži podnesak od navedenog dana, a niti je ročište u ovom postupku održano 12.05.2026.

17.4. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku naložiti da tužitelju nadoknadi opravdane troškove prouzročene mu ovom parnicom u ukupnom iznosu od 1.739,24 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. i 8. ZOO, dok je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu u visini od 500,00 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate valjalo odbiti te o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom III. izreke presude, a u vezi s kojom odlukom se ističe da je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troška prouzročenog mu postupkom povodom povučenog dijela tužbe, a to stoga jer je tarifni razred u vezi visine kako ranijeg tako i konačno stavljenog zahtjeva jednak, slijedom čega tuženiku nisu niti nastali posebni troškovi uslijed djelomičnog povlačenja tužbe, odnosno njegovi troškovi su jednake visine neovisno o promjeni visine tužbenog zahtjeva.

Šibenik, 29. lipnja 2026.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv prvostupanjske presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima