REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Us I-1354/2024-26

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja SOLARIS PONS d.o.o., Vukovarska cesta 131, Osijek, OIB: 28260438524, kojeg zastupa opunomoćenik Jerko Grgić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Miramarska cesta 22, Zagreb, OIB: 69608914212, radi poništenja rješenja, 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije KLASA: UP/I-988- 01/24-02/88, URBROJ: 538-05-3-3-2/731-24-9 od 14. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-988-01/24-02/88, URBROJ: 538- 05-3-3-2/731-24-9 od 14. studenog 2024. odbijen je kao neosnovan prigovor prijavitelja SOLARIS PONS d.o.o. izjavljen na postupanje Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (dalje: HAMAG-BICRO) u povodu Odluke KLASA: 983-03/24-11/52, URBROJ: 567-70-24-2 od 1. kolovoza 2024., da ne ispunjava kriterije za dodjelu bespovratnih sredstava.

2. Tužitelj u tužbi navodi da u postupku i u samom pobijanom Rješenju nisu pravilno primijenjeni relevantni pozitivni propisi i odredbe Poziva na dostavu projektnih prijedloga „jačanje strateških partnerstva za inovacije u procesu industrijske tranzicije“, niti je činjenično stanje pravilno utvrđeno. Ističe kako je projekt isključen jer je HAMAG- BICRO utvrdio da tužitelj snosi 74,55 % prihvatljivih troškova, čime navodno krši uvjet „stvarne suradnje“ prema kojem nijedan poduzetnik ne smije snositi više od 70% troškova. Tvrdi da su nadležna tijela pogrešno izračunala udio troškova uključivanjem cjelokupnog projekta u izračun. Prema tužitelju, ograničenje od 70% odnosi se isključivo na troškove istraživanja i razvoja (industrijsko istraživanje i eksperimentalni razvoj) sukladno članku 25. Uredbe 651/2014 od 17. lipnja 2014. (dalje u tekstu: Uredba o skupnom izuzeću). Prema izračunu tužitelja, njegov udio u troškovima industrijskog istraživanja i eksperimentalnog razvoja iznosi 54 %. Čak i uz pribrajanje troškova studije izvedivosti, taj udio iznosi 56,4 %, što je znatno ispod praga od 70%. Tužitelj naglašava da troškovi ulaganja u infrastrukturu za testiranje i eksperimentiranje (članak 26.a Uredbe o skupnom izuzeću) ne smiju biti dio izračuna za stvarnu suradnju. Napominje da mu nisu dostavljena očitovanja HAMAG-BICRO-a na prigovor, čime mu je onemogućeno pravo na očitovanje te ističe da je tuženik ignorirao vlastite službene odgovore iz dokumenta „Pitanja i odgovori“ koji potvrđuju tužiteljevo tumačenje. Zaključno navodi kako se tužba temelji na izravnoj primjenjivosti Uredbe o skupnom izuzeću i sudskoj praksi Suda EU, a u prilog navedenog prilaže stručno mišljenje profesora JG o tumačenju državnih potpora. Predlaže sudu poništiti rješenje tuženika u cijelosti i vratiti predmet na ponovni postupak uz naknadu troškova postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu jer su u Uputama za prijavitelje (dalje: Upute) u točki 1.6. Vrste i intenziteti potpora, u Tablici 2. navedeni intenziteti potpora te za Potpore za projekte istraživanja i razvoja po članku 25. u kojem stoji fusnota (5) kojom je istaknut uvjet „Stvarna suradnja među poduzetnicima od kojih je najmanje Jedan MSP, a ni jedan poduzetnik sam ne snosi više od 70% prihvatljivih troškova kako je definirana Uredbom o skupnom izuzeću, članak 25. stavak 6. predstavlja uvjet prihvatljivosti“. Ističe kako je projektni prijedlog tužitelja isključen je u Fazi 1. postupka (administrativna provjera i provjera prihvatljivosti) jer ne ispunjava uvjet „stvarne suradnje među poduzetnicima“. Prema Uputama za prijavitelje i Uredbe o skupnom izuzeću, uvjet prihvatljivosti je da nijedan poduzetnik sam ne snosi više od 70% prihvatljivih troškova projekta. Administrativnom provjerom proračuna utvrđeno je da je tužitelj nositelj 74,55% troškova (2.874.048,43 EUR od ukupno 3.855.192,77 EUR), čime je premašio propisanu granicu od 70%. Napominje kako se uvjet prihvatljivosti odnosi na cjelokupni istraživačko-razvojni projekt koji čini neodvojivu tehničku i gospodarsku cjelinu. Navodi da su aktivnosti ulaganja u infrastrukturu za testiranje neophodne za provedbu industrijskog istraživanja te se ne mogu promatrati odvojeno. Naglašava da u ovom Pozivu stvarna suradnja nije propisana radi povećanja intenziteta potpore, već kao obvezni uvjet prihvatljivosti projekta kako bi se osigurala stvarna kooperacija unutar konzorcija. Vezano za prigovore o nedostavljanju dokumentacije u smislu očitovanja HAMAG - BICRA navodi da je riječ o internoj komunikaciji unutar sustava upravljanja i kontrole fondova EU. Zaključno, a s obzirom na to da je udio tužitelja u troškovima projekta nedvojbeno veći od dopuštenih 70%, predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je pročitao sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te 25. svibnja 2026. održao raspravu kako bi strankama omogućio izjašnjavanje u smislu članka 6. i 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/2024., dalje: ZUS). Na navedenoj raspravi Sud je saslušao i svjedokinje JGG i RG.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a u svezi s člankom 116. stavkom 2. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U konkretnom predmetu utvrđene su sljedeće nesporne činjenice: tužitelj Solaris Pons d.o.o. prijavio je projekt IP.1.1.03.0052 „DEEP – Digital Energy Exchange Platform“. Ukupni prihvatljivi troškovi cjelokupnog projekta prema Prijavnom obrascu iznose 3.855.192,77 EUR, dok tužitelj kao jedan od poduzetnika u konzorciju snosi troškove u iznosu od 2.874.048,43 EUR. Na temelju jednostavnog matematičkog izračuna, udio tužitelja u ukupnim prihvatljivim troškovima iznosi 74,55 %.

7. Sporna je metodologija izračuna udjela troškova od 70% i obuhvat troškova na koje se taj prag primjenjuje, a prema članku 25. stavku 6. Uredbe o skupnom izuzeću. Odnosno, sporno je primjenjuje li se postotno ograničenje iz članka 25. stavka 6. Uredbe o skupnom izuzeću ("nijedan pojedinačni poduzetnik ne snosi više od 70% prihvatljivih troškova") na bazu od 3.855.192,77 EUR (cijeli projekt) ili isključivo na bazu koju čine troškovi strogo kvalificirani kao industrijsko istraživanje i eksperimentalni razvoj, bez uključene tehnološke infrastrukture.

8. Sud smatra da je tuženik pravilno prepoznao da bi isključivanje infrastrukturnih i drugih neistraživačkih troškova iz izračuna omogućilo tužitelju da kontrolira gotovo ¾ financijske vrijednosti projekta (74,55%) čime bi se obesmislio sam koncept „stvarne suradnje“ i pretvorio ga u puku formalnost vezano samo uz uski segment istraživanja i razvoja. Ako projekt sadržava tehnološku infrastrukturu koja je prihvatljiv trošak za ostvarenje ciljeva projekta, ona čini neodvojivi dio proračuna cijelog projekta. Sud napominje da bi podjela troškova na način koji to prezentira tužitelj bila usmjerena izbjegavanju limita te samim time protivna svrsi pravila o stvarnoj suradnji. Svrha kriterija stvarne suradnje je spriječiti financijsku i operativnu dominaciju jednog partnera. Kako je već rečeno, tužitelj snosi 74,55% prihvatljivih troškova pa je očigledno da isti dominira financijskom konstrukcijom cjelokupnog projekta, a čime se krši smisao i svrha pravila o suradnji. Dakle, prag od 70% za izračun udjela pojedinog poduzetnika u okviru kriterija stvarne suradnje, propisan točkom 1.6. Fusnota 5. Uputa mora se primjenjivati na ukupne prihvatljive troškove cijelog projekta, a ne isključivo na izolirane kategorije troškova poput industrijskog istraživanja i eksperimentalnog razvoja.

9. Nadalje, sporno je i može li se kriterij iz članka 25. stavka 6. Uredbe o skupnom izuzeću koristiti kao eliminacijski uvjet za prihvatljivost projekta.

9.1. Upute za prijavitelje predstavljaju obvezujući pravni akt za konkretni Poziv. Činjenica je da je tuženik u točki 3. Uputa za prijavitelje (Prihvatljivost projekta) pod kriterijem broj. 7 izričito propisao stvarnu suradnju kao obveznu kroz čitavo trajanje provedbe projekta čime je navedeni kriterij koncipiran kao eliminacijski u fazi administrativne provjere.

9.2. Što se tiče članka 25. stavka 6. Uredbe o skupnom izuzeću Sud ističe da ista izvorno regulira povećanje intenziteta potpore. Međutim, Uredba o skupnom izuzeću ne priječi nacionalnim tijelima da u svrhu ostvarivanja specifičnih ciljeva Poziva i sprječavanja zlouporaba taj isti kriterij postave kao stroži, obvezni uvjet prihvatljivosti. Uvjet za takvo postupanje tuženika je da su takvi uvjeti transparentno objavljeni u pravilima Poziva. Postupanje tuženika na način kako to predstavlja tužitelj podrazumijevalo bi grubo kršenje načela jednakog postupanja prema ostalim prijaviteljima i odstupanje od propisane metodologije. Kršenje načela jednakog postupanja odrazilo bi se na sve one prijavitelje koji su odustali od prijave znajući da ne mogu ispuniti taj strogi uvjet. Dodatno se naglašava kako Uredba o skupnom izuzeću postavlja maksimalne okvire, ali kao što je već rečeno, ne priječi nacionalnim tijelima da postave strože uvjete kako bi osigurali stvarnu suradnju i spriječili zlouporabe.

10. Sud je na ročištu 25. svibnja 2026. saslušao i svjedokinje JGG te RG. Konstatira se da su obje svjedokinje radile na izradi projektne prijave za tužitelja SOLARIS PONS d.o.o. Načelno obje svjedokinje iskazuju na način koji ide u prilog tužitelju što je i životno logično s obzirom na to da su u konkretnoj stvari poslovno surađivali. Obje su naglasile kako istraživačko-razvojni projekt treba promatrati na način da se troškovi infrastrukture ne mogu svrstati pod troškove prihvatljive u okviru istraživačko-razvojnog projekta, ali da bi se oprema koja se nabavlja u okviru projekta koristila u okviru cijelog projekta te da bi se navedena oprema za testiranje i eksperimentiranje mogla/morala dati na raspolaganje javnosti. Sud ne prihvaća iskaze svjedokinja s obzirom na to su iste u pretežitom dijelu iskazivale o načinu shvaćanja odnosno tumačenju uvjeta iz Poziva te posljedično kriterija stvarne suradnje. Dopušteno je i životno logično da sudionici natječajnih postupaka tumače pravna pravila na samostalan način. Međutim, kada dođe do spora kao što je to i ovdje slučaj tada se navedena tumačenja mogu saslušati, ali nemaju obvezujuću snagu za Sud s obzirom da je isti ovlašten i nadležan tumačiti odredbe koje su stavljene pred njega. U tom kontekstu treba promatrati i priloženo mišljenje JG.

11. Slijedom svega navedenog jasno je da je tužitelj imao pravo kriterij iz članka 25. stavka 6. Uredbe postaviti kao eliminacijski uvjet kako bi isti poslužio ostvarenju cilja sprječavanja fiktivnog stvaranja uvjeta. Također, troškovi infrastrukture za testiranje i eksperimentiranje odnosno oprema koja se nabavlja isključivo za potrebe industrijskog istraživanja i koja služi testiranju cjelokupnog rješenja razvijenog unutar projekta tvori s tim projektom „jedinstvenu tehničku cjelinu“. Dakle, takva oprema ne može predstavljati samostalnu infrastrukturu, već trošak nužan za istraživački projekt.

12. U odnosu na prigovor tužitelja kako mu nije dostavljena određena dokumentacija, a za koju je tuženik naveo da se radi o internoj komunikaciji između HAMAG-BICRO i samog Ministarstva Sud ističe kako se u navedenoj dokumentaciji ne iznosi ništa što bi predstavljalo novu ili drugačiju činjeničnu okolnost koja kao takva nije bila poznata u samom startu tužitelju. Naime, iz navedenih podnesaka je vidljivo da se radi o pojašnjavanju određenih spornih natječajnih uvjeta, a koje je detektirao sam tužitelj u svojoj tužbi, ali i u upravnom postupku. Dakle, navedene informacije proizlaze iz općih akata koji su tužitelju bili dostupni i dani na znanje zbog čega je u konačnici i pokrenut ovaj upravni spor. Sud ističe da u skladu s kriterijem bitnosti povrede tužitelj nije dokazao da bi njegovo očitovanje na to tumačenje/pojašnjenje realno moglo promijeniti ishod postupka. Slijedom navedenog, s obzirom na činjenicu da je tužitelj imao mogućnost iznijeti vrlo opširno svoje viđenje i tumačenje spornih činjenica kao i s obzirom na činjenicu da je Sud usvojio sve dokazne prijedloge tužitelja uključujući i saslušanje dviju svjedokinja, Sud ne pronalazi osnovanim prigovor tužitelja koji je usmjeren na eventualnu povredu članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

13. Vezano za prijedlog tužitelja za postavljanjem zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije, Sud ponavlja kako je pravo svake države članice pa tako i Republike Hrvatske postavljati stroža pravila s ciljem sprječavanja stvaranja umjetnih uvjeta. Slijedom navedenog ne postoji potreba za tumačenjem prava Europske unije jer je u konkretnoj situaciji propis iz članka 25. Uredbe o skupnom izuzeću doista poslužio kao pomoćno sredstvo prilikom formiranja uvjeta prihvatljivosti.

14. Slijedom svega iznesenog, a na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a Sud je odbio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je isti neosnovan.

15. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom članka 147. stavka 1. ZUS- a kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

Osijek, 29. lipnja 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku