REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Us I-1052/2025-11

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja ĐŠ državljanin Maroka, kojega zastupa opunomoćenik Matej Šokčević, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, VI Policijska postaja Zagreb, Trg Narodne zaštite 1, OIB: 36162371878, radi protjerivanja iz Europskog gospodarskog prostora, 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VI Policijske postaje Zagreb, KLASA: NK-UP/I-216-01/25-03/763, URBROJ: 511-19-32-25-2 od 7. listopada 2025.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VI Policijske postaje Zagreb, KLASA: NK-UP/I-216-04/25-01/4258, URBROJ: 511-19-32-25-2 od 7. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: NK-UP/I-216-04/25-01/4258, URBROJ: 511-19-32-25-2 od 7. listopada 2025. u točki 1. izreke protjeruje se ĐŠ iz [adresa] s obzirom na to da nezakonito boravi u [adresa] te je dužan napustiti Europski gospodarski prostor (točka 2. izreke). Također , tužitelju je određena zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru u trajanju dvije godine računajući od dana prisilnog udaljenja (točka 3. izreke). Tužitelja se prisilno udaljava u državu njegova podrijetla Maroko, državu iz koje je došao u Republiku Hrvatsku ili uz njegov pristanak u drugu treću zemlju (točka 4. izreke).

1.1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: NK-UP/I-216-01/25-03/763, URBROJ: 511-19-32-25-2 od 7. listopada 2025. u točki 1. tužitelj je smješten u Tranzitno prihvatni centar za strance Tovarnik. Smještaj je određen na najkraće moguće vrijeme, najduže do tri mjeseca te se isti računa od dana donošenja rješenja (točke 2. i 3. izreke).

2. Prvenstveno treba istaknuti da je Sud radi potrebe konačnog (i ujednačenog) rješavanja ove upravne stvari primjenom članka 107. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24 – dalje: ZUS), izvršio spajanje ovog spora sa sporom ovog suda poslovni broj: Us I-1229/2025. To je učinio jer je u navedenim sporovima riječ o istim strankama, a sporovi su pokrenuti radi ocjene zakonitosti pojedinačnih odluka javnopravnih tijela, a koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, sve radi ostvarenja načela učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a.

2.1. U oba predmeta donesena su rješenja o odbijanju odgodnog učinka tužbe u ovim upravnim sporovima.

3. Tužitelj u tužbi ističe da su pobijani upravni akti zasnovani na nepravilnoj primjeni zakona, da je činjenično stanje nepravilno utvrđeno te da je doneseno rješenje o protjerivanju unatoč postojanju zabrane prisilnog udaljenja. Napominje da obrazloženja rješenja nisu sastavljena u skladu s člankom 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/2009. i 110/2021., - dalje: ZUP) te da je tuženik bio u obvezi prema članku 191. stavku 1. Zakona o strancima (Narodne novine, br. 133/2020, 114/2022., 151/2022., 40/2025. i 55/2026., dalje: Zakon) prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona, uzeti u obzir duljinu boravka, starosnu dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalnu i kulturnu integraciju u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla. Također, napominje da u odnosu na rješenje o smještaju nije bila provedena individualna procjena potrebe i izbora mjere, odnosno da se u konkretnom slučaju svrha mogla postići drugim blažim mjerama iz članka 213. Zakona. Izražava bojazan da bi mogao biti vraćen u Maroko čime bi njegov život ili sloboda mogli biti ugroženi, a time bi se narušilo načelo „non refoulement“.

4. Tuženik u odgovorima na tužbu ističe da je tužitelj 28. rujna 2023. nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku, zatim da je 2. prosinca 2024. iz Slovenije vraćen po Dublinskom postupku te ponovo 13. ožujka 2025. vraćen u Republiku Hrvatsku kada je utvrđeno da je u odnosu na njega obustavljen postupak međunarodne zaštite te da je brisan iz evidencije. 7. travnja 2025. tužitelj je počinio kazneno djelo prisile prema osobi koja obavlja poslove od javnog interesa ili u javnoj službi te je prema policijskim službenicima počinio kazneno djelo prisile prema službenoj osobi. Tužitelj je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i jednog mjeseca. Nadalje, u provedenom upravnom postupku utvrđeno je da tužitelj nezakonito boravi u [adresa] i to na temelju članka 183. stavka 1. i članka 55. stavka 2. Zakona. Ističe kako je interes Republike Hrvatske da osoba koja je u nezakonitom boravku ne ostaje u Republici Hrvatskoj i nadalje. Napominje da subjektivno nezadovoljstvo osporavanih rješenja ne znači da su ista objektivno nezakonita. Predlaže odbiti tužbene zahtjeve.

5. Sud je 25. svibnja 2026. održao javnu raspravu kako bi se u skladu s člankom

6. ZUS-a, strankama dala mogućnost izjasniti se o navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika u skladu s člankom 91. stavkom 3. ZUS-a.

6. Ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja sud je pročitao spis, spis upravnog postupka te isprave priložene istom.

6.1. Na raspravi je Sud u skladu s člankom 93. stavkom 2. ZUS-a odbio provesti dokaz saslušanjem tužitelja s obzirom na to da je opunomoćenik tužitelja odustao od predmetnog dokaznog prijedloga jer se tužitelj ne nalazi u Republici Hrvatskoj.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjevi nisu osnovani.

8. Dakle, predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti dvaju upravnih akata donesenih od strane tuženika: Rješenja o protjerivanju sa zabranom ulaska u Europsko gospodarski prostor na dvije godine i Rješenja o smještaju u tranzitni prihvatni centar za strance. Sud je proveo ocjenu zakonitosti osporavanih rješenja u granicama tužbenog zahtjeva, a u skladu s odredbama Zakona o upravnim sporovima i relevantnim materijalnim propisima, prvenstveno Zakonom o strancima.

9. Člankom 189. stavkom 1. Zakona je propisano da se državljanina treće zemlje može protjerati ako isti predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje. Zakonodavac pritom kao jedan od kriterija za utvrđivanje ugroze javnog poretka navodi počinjenje kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti ili prekršaja s elementima nasilja. U konkretnom slučaju, materijalnopravno utemeljenje za donošenje rješenja o protjerivanju proizlazi iz nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno činjenice da je tužitelj pravomoćno proglašen krivim i osuđen presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: K-469/2025-7, na kaznu zatvora. Predmetna osuda obuhvaća kaznena djela prisile prema službenoj osobi te prisile prema osobi koja obavlja poslove od javnog interesa, što po svojoj naravi predstavljaju delikte s izrazitim elementima nasilja i izravnim napadom na integritet državnih institucija i javnopravni poredak Republike Hrvatske. Sukladno navedenom, počinjenje takvih kaznenih djela predstavlja relevantan i dostatan pravni osnov za aktivaciju mehanizma protjerivanja, jer tužitelj svojim ponašanjem manifestira neprihvaćanje pravnih normi države domaćina, čime izravno potpada pod zakonske pretpostavke za ograničenje boravka radi zaštite općih društvenih vrijednosti.

10. Sud ocjenjuje da je tuženik pravilno i potpuno utvrdio mjerodavno činjenično stanje te na isto ispravno primijenio materijalno pravo kada je na temelju nepobitne činjenice o pravomoćnoj kaznenoj osudi tužitelja za kaznena djela prisile prema službenoj osobi te prisile prema osobi koja obavlja poslove od javnog interesa, utvrdio kumulativnu ispunjenost zakonskih pretpostavki za izricanje mjere protjerivanja. Prilikom ispitivanja zakonitosti osporenog rješenja, Sud je s osobitom pažnjom razmotrio narav i težinu počinjenih delikata, nalazeći da izravni napad na integritet javnih službenika predstavlja flagrantno kršenje pravnog sustava države domaćina. Shodno navedenom, takvo ponašanje tužitelja nedvojbeno indicira da imenovani predstavlja stvarnu, sadašnju i dovoljno ozbiljnu prijetnju javnom poretku i sigurnosti Republike Hrvatske, što po svom intenzitetu nadilazi puki poremećaj društvenog reda uzrokovan samim počinjenjem kaznenog djela. Sud drži da se u radnjama tužitelja manifestira kontinuirana sklonost nepoštivanju institucija državne vlasti, čime se aktivira zakonska obveza države da primjenom restriktivnih mjera propisanih člankom 189. Zakona zaštiti temeljne vrijednosti demokratskog društva i osigura nesmetano funkcioniranje javnopravnih tijela. Slijedom izloženog, izrečena mjera protjerivanja u konkretnom je upravnom postupku ne samo pravno utemeljena, već i nužna radi prevencije daljnje ugroze javne sigurnosti.

11. Tužitelj prigovara da tuženik nije proveo individualiziranu procjenu njegovih osobnih, zdravstvenih i obiteljskih okolnosti, pozivajući se na članak 191. Zakona. Članak 191. stavak 1. propisuje da se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju uzima u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna integracija i kulturna integracija i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla.

12. Sud u predmetnom postupku utvrđuje da tužitelj, izuzev paušalnog pozivanja na osobne i zdravstvene prilike, niti u tužbi niti tijekom prethodnog upravnog postupka nije podastro relevantne dokaze o postojanju snažnih obiteljskih, kulturnih ili socijalnih veza u Republici Hrvatskoj koje bi svojom naravi i intenzitetom prevagnule nad imperativom zaštite javnog poretka. Činjenično stanje ukazuje na to da je tužitelj u Republiku Hrvatsku u više navrata ulazio nezakonito, slijedom čega je njegov cjelokupni boravak na državnom području obilježen kontinuiranim protupravnim postupanjem i kaznenim ponašanjem. Imperativ zaštite javnog poretka kroz mjeru udaljenja osobe koja je manifestirala agresivno ponašanje prema službenim osobama, u konkretnom slučaju prevladava nad tužiteljevim paušalnim i ničim potkrijepljenim navodima o stupnju njegove socijalne integracije.

13. U odnosu na izrečenu mjeru zabrane ulaska i boravka u trajanju od dvije godine, Sud utvrđuje da je ista pravilno utemeljena na članku 192. Zakona. Sud ocjenjuje da je određeno trajanje predmetne mjere u cijelosti razmjerno i proporcionalno naravi počinjenog kaznenog djela te utvrđenim okolnostima višekratnih nezakonitih prelazaka državne granice, čime se postiže nužan stupanj usklađenosti između težine povrede i izrečene sankcije.

14. Tužitelj se izričito poziva na povredu načela zabrane prisilnog udaljenja (non - refoulement) iz članka 207. stavka 1. Zakona, navodeći da mu u državi podrijetla, Maroku, prijeti opasnost za život i slobodu. U odnosu na istaknute prigovore, Sud utvrđuje odlučnom činjenicu da je tužitelj prethodno pokrenuo postupak za priznavanje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, koji je pravomoćno okončan rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-216-03/25-06/1507, URBROJ: 511-01- 212-25-8 od 12. lipnja 2025. kojim je zahtjev odbijen. Tijekom navedenog postupka meritorno su i iscrpno ispitani svi navodi tužitelja o postojanju osobne ugroženosti u državi podrijetla (Maroko) što znači da je o navedenim okolnostima već meritorno odlučeno. Dodatno, s obzirom na to da tužitelj u tužbi tek paušalno i općenito navodi postojanje opasnosti po život i slobodu, ne nudeći pritom konkretne i individualizirane dokaze koji bi opravdali primjenu načela zabrane prisilnog udaljenja iz članka 207. predmetnog Zakona, Sud predmetni prigovor odbija kao neosnovan.

15. Člankom 212. stavkom 1. Zakona o strancima (Narodne novine, br. 133/2020, 114/2022., 151/2022., 40/2025.) propisano je da se u svrhu ograničenja slobode kretanja radi osiguranja prisilnog udaljenja državljanina treće zemlje može smjestiti u centar ako se prisilno udaljenje i povratak ne mogu osigurati blažim mjerama. Članak 214. Zakona definira razloge za smještaj, ako postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja Europskog gospodarskog prostora odnosno Republike Hrvatske. Sud ocjenjuje da u odnosu na tužitelja ĐŠ postoje osobito opravdane okolnosti koje nalažu primjenu mjere smještaja u centar, uz istodobno isključenje mogućnosti primjene blažih mjera propisanih člankom 213. Zakona o strancima (Narodne novine, br. 133/2020, 114/2022., 151/2022., 40/2025.) (pologa putnih isprava, putnih dokumenata i putnih karata, pologa određenih financijskih sredstava, zabrane napuštanja određene adrese smještaja, javljanje u policijsku postaju u određeno vrijeme). U prvom redu, tužitelj u Republici Hrvatskoj nema prijavljeno prebivalište niti boravište, kao ni osigurana sredstva za uzdržavanje, čime je de facto onemogućeno izricanje mjere obveze boravka na određenoj adresi ili polaganja financijskog jamstva. Nadalje, dosadašnje postupanje tužitelja nedvojbeno ukazuje na postojanje visokog rizika od izbjegavanja obveze napuštanja države, što se očituje u višekratnim nezakonitim prelascima državne granice te postupanju suprotnom odlukama nadležnih tijela, uključujući i povratak u Republiku Hrvatsku iz Republike Slovenije primjenom Dublinske uredbe, čime je manifestirana sklonost nedopuštenom sekundarnom kretanju. Nadalje, kao ključnu okolnost Sud ističe činjenicu da je tužitelj u objektu Prihvatilišta, pod utjecajem alkohola, počinio kazneno djelo prisile prema službenoj osobi. Takvo agresivno i protupravno ponašanje prema osobama s javnim ovlastima predstavlja jasan indikator nepouzdanosti tužitelja, čime se isključuje opravdanost određivanja blažih mjera koje se temelje na dragovoljnoj suradnji s policijskim tijelima, poput obveze redovitog javljanja u policijsku postaju. Sud ističe da je mjera smještaja u centar zakonita ako konkretne okolnosti — uključujući kriminalni povrat, opetovane nezakonite prelaske granice te nepostojanje imovine i prijavljene adrese — nesporno ukazuju na to da se nazočnost stranca u postupku ne može osigurati blažim mjerama. Slijedom navedenog, tuženik je osnovano procijenio da bi tužitelj, bez primjene mjere ograničenja slobode kretanja, izbjegao i onemogućio provedbu postupka prisilnog udaljenja.

16. Što se tiče prigovora nedostatka obrazloženja pobijanih akata te povrede načela pomoći neukoj stranci Sud ističe da su osporavana rješenja tuženika donesena u potpunosti u skladu s odredbama ZUP-a s obzirom na to da ista sadrže potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje utemeljeno na relevantnim javnim ispravama — konkretno, na pravomoćnoj kaznenoj presudi i službenim podacima o nezakonitim prelascima državne granice — uz iznošenje jasne i na zakonu utemeljene pravne ocjene.

17. Uvažavajući sve izneseno, Sud je ocijenio da je u provedenom upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo, bez činjenja bitnih povreda pravila upravnog postupka. Osporavano rješenje je dostatno obrazloženo i sadrži sve propisane dijelove.

18. Stoga je Sud osporavana rješenja tuženika ocijenio zakonitim te primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u točki I. izreke presude.

19. Člankom 198. stavkom 2. Zakona propisano je da pravo na pravnu pomoć ima državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi i državljanin treće zemlje na kratkotrajnom boravku za kojeg je pokrenut postupak donošenja rješenja u vezi s povratkom ili za kojeg je doneseno rješenje u vezi s povratkom, protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, nego pokrenuti upravni spor. Nadalje, člankom 8. stavkom 1. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku povratka (Narodne novine, broj: 132/2021., dalje: Pravilnik) propisano je da ako državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za pravno zastupanje ispunjava uvjete za odobrenje pravnog zastupanja, nadležna PU/PP iz članka 5. ovoga Pravilnika donijet će rješenje o odobrenju pravnog zastupanja i dostaviti ga podnositelju zahtjeva zajedno s popisom pružatelja pravne pomoći. Nadalje, stavkom 2. istog članka propisano je da ako državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za pravno zastupanje ne ispunjava uvjete za odobrenje pravnog zastupanja, nadležna PU/PP iz članka 5. ovoga Pravilnika donijet će rješenje o odbijanju zahtjeva sukladno članku 198. stavku 9. Zakona o strancima, u kojem će navesti da podnositelj zahtjeva ima pravo na pravno savjetovanje te ga dostaviti podnositelju zahtjeva zajedno s popisom pružatelja pravne pomoći. Također, člankom 11. Pravilnika određeno je da će pružatelju pravno pomoći Ministarstvo isplatiti iznos troškova za pravnu pomoć u sastavljanju tužbe i za zastupanje pred Upravnim sudom sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa), uvećan za porez na dodanu vrijednost te umanjen za 50%. Osim troškova iz stavka 1. ovoga članka, pružatelj pravne pomoći ima pravo na naknadu putnih troškova sukladno odredbama važeće Tarife (članak 11. stavak 2. Pravilnika). Radi isplate troškova iz stavaka 1. i 2. ovoga članka pružatelj pravne pomoći dužan je nadležnoj PU/PP koja je donijela rješenje u vezi povratka dostaviti dokaze o pruženoj pravnoj pomoći te o troškovima koje je imao (članak 11. stavak 3. Pravilnika).

20. Sud ističe kako je u spisu predmeta vidljiv potpisani zahtjev za odobrenje besplatne pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje u upravnom sporu. Međutim, a imajući na umu gore navedene odredbe Zakona i Pravilnika Sud nije u mogućnosti odlučiti o zatraženom trošku tužitelja u ovom upravnom sporu. Naime, Sudu nije dana zakonska mogućnost donijeti odluku umjesto jasno i nedvojbeno utvrđene nadležnosti i ovlasti Ministarstva unutarnjih poslova odnosno nadležne PU/PP (članak 8. stavak 1. i 2. Pravilnika). Dakle, Ministarstvo unutarnjih poslova je ovlašteno i dužno donijeti rješenje o postavljenom zahtjevu za pravno zastupanje. Nadalje, pružatelj pravne pomoći dužan je radi isplate troškova dostaviti dokaze nadležnoj PU/PP o pruženoj pravnoj pomoći te o troškovima koje je imao. Ministarstvo unutarnjih poslova je dužno u skladu s člancima 96. i 97. ZUP-a odlučiti o navedenom trošku. Slijedom navedenog, a imajući na umu gore navedene odredbe te njihovo cjelovito tumačenje Sud smatra kako nije imao procesnu mogućnost odlučiti o postavljenom zahtjevu niti bi navedeno odlučivanje bilo svrhovito u smislu konačnog rješenja ove pravne stvari.

Osijek, 29. lipnja 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku