Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-563/2026-2

Šibenik, Stjepana Radića 81

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Šibeniku, po sucu Marti Plančić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika protiv tuženika VRBANJA ŠUME d.o.o., Bosna i Hercegovina, Kotor Varoš, Obodnik bb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-429/2024-13 od 23. ožujka 2026.g., dana 29. lipnja 2026.g.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja, ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-429/2024-13 od 23. ožujka 2026.g.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud se oglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo je provedene radnje i odbacio tužbu.

2. Protiv citiranog rješenja žali se tužitelj iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – odluka USRH, 123/08., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže uvažiti njegovu žalbu i preinačiti pobijano rješenje, podredno ukinuti ga i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje u smislu odredbe čl. 365. stavak 1. i 2. ZPP ovaj sud ne nalazi da je u istom ili u postupku koji je prethodio njegovom donošenju počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje povrede ovaj sud kao drugostupanjski pazi po služenoj dužnosti, ali nalazi osnovanim žalbeni razlog pogrešne primijene materijalnog prava.

6. Prema razlozima pobijanog rješenja, utvrdivši da se radi o sporu s međunarodnim elementom jer tuženik ima domicil na području Republike Bosne i Hercegovine, prvostupanjski se sud proglasio nenadležnim za suđenje u ovom predmetu pozivom na odredbu članka 46. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj: 101/17 i 67/23, dalje: ZMPP) uz primjenu Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju stranih sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinaka (u daljnjem tekstu: Uredba), te je ukinuo provedene radnje i odbacio predmetnu tužbu.

6.1. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je odredbom čl. 46. st. 2. ZMPP hrvatski zakonodavac proširio izravno primjenjiv izvor pravila o međunarodnoj nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima i primjenu određenih odredaba Uredbe i na situacije kada tuženik ima u smislu te Uredbe domicil u državi koja nije članica Europske unije, kao što je u konkretnom slučaju. Prema odredbi čl. 4. st. 1. Uredbe, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice, što znači da je temeljno načelo Uredbe međunarodna nadležnost sudova države članice tuženikova domicila. To znači da tuženik može biti tužen u drugoj državi članici samo onda ako postoji posebna nadležnost po odredbama Uredbe. To je izričito navedeno u odredbi čl. 5. st. 1. Uredbe prema kojoj osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja (posebna nadležnost). Uredba propisuje posebnu nadležnost, među ostalim, u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu ili odgovornosti koja je istovjetna toj odgovornosti. Prema čl. 7. st. 1. t. 2. Uredbe, osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja.

6.2. Sud Europske unije je u presudi C-12/15 Universal Music od 16. lipnja 2016. naveo: „U skladu sa sudskom praksom Suda, pojam „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte” u smislu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 obuhvaća sve zahtjeve koji se temelje na odgovornosti tuženika i koji ne pripadaju u „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) te uredbe (presuda od 28. siječnja 2015., Kolassa, C-375/13, EU:C:2015:37, t. 44.). U tom pogledu, s obzirom na to da u zahtjevu za prethodnu odluku nema elemenata koji bi upućivali na to da postoji ugovorna veza između stranaka u glavnom postupku, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, Sud treba ograničiti svoju analizu na članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001, na koju se odnose pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.“ Isto navodi i u presudi C-548/12 Brogsitter od 13. ožujka 2014. (da pojam "stvari koje se odnose na delikte" u smislu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 obuhvaća sve tužbe kojima se utvrđuje odgovornost tuženika i koje se ne odnose na "stvari koje se odnose na ugovore" u smislu članka 5. točke 1. točke (a) te uredbe), presudi C-27/02 Z od 20. siječnja 2005. (točka 29) i u presudi C-189/87 Ž od 27. rujna 1988. (pojam "stvari koje se odnose na delikte, delikte i kvazidelikte" obuhvaća sve tužbe kojima se nastoji utvrditi odgovornost tuženika i koje nisu povezane s 'ugovorom' u smislu članka 5. stavka 1.).

6.3. Dakle, uzevši u obzir naprijed navedeno tumačenje Suda Europske unije, ovaj sud je mišljenja da je u konkretnom slučaju nadležan sud Republike Hrvatske jer se radi o tužbi kojom se nastoji utvrditi odgovornost tuženika koja nije povezana s ugovorom (jer se parnične stranke ne nalaze u ugovornom odnosu). Prema sudskoj praksi Suda Europske unije, „mjesto u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja” odnosi se kako na mjesto uzročnog događaja, tako i na mjesto gdje je nastala šteta, s obzirom na to da svako od njih može, ovisno o okolnostima, biti posebno korisno u pogledu dokaza i postupovne ekonomije (presuda od 17. listopada 2017., Bolagsupplysningen et Ilsjan, C-194/16, EU:C:2017:766, t. 29., C-800/2019). Tužitelj ima sjedište u [adresa] i ovdje trpi štetne posljedice, odnosno šteta je nastala u Republici Hrvatskoj.

7. Slijedom svega navedenog, u smislu čl. 7. st. 1. t. 2. Uredbe, sud Republike Hrvatske je nadležan za meritorno odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari, te je zbog pogrešnog tumačenja navedenog pravila o posebnoj nadležnosti iz Uredbe, u vezi s čl. 46. st. 2. ZMPP, prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu čl. 16. st. 1. i 3. ZPP.

8. Stoga je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP.

U Šibeniku, 29. lipnja 2026.

S U D A C

Marta Plančić