REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. P-1392/2025-20
U IM E RE PUB LIK E H RVA TSKE
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PF iz Kuča, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri d.o.o. u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Marije Maričević, odvjetnice, i punomoćnika tuženika Karla Golubića, odvjetnika, radi utvrđenja i isplate, dana 29. lipnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e:
I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb isplatiti tužitelju PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 157,71 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 20.02.2009. pa do isplate i to do 31.07.2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. g. do 29.12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb isplatiti tužitelju PF iz Kuča, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 287,51 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu na pojedine iznose od dospijeća pa do isplate i to od :
30.5.2009 na iznos od 4,87 EUR
31.5.2009 na iznos od 4,80 EUR
30.6.2009 na iznos od 4,78 EUR
31.7.2009 na iznos od 4,80 EUR
31.8.2009 na iznos od 4,80 EUR
30.9.2009 na iznos od 4,78 EUR
31.10.2009 na iznos od 4,72 EUR
30.11.2009 na iznos od 4,80 EUR
31.12.2009 na iznos od 4,78 EUR
31.1.2010 na iznos od 4,78 EUR
28.2.2010 na iznos od 4,76 EUR
31.3.2010 na iznos od 4,76 EUR
30.4.2010 na iznos od 4,74 EUR
31.5.2010 na iznos od 4,76 EUR
30.7.2010 na iznos od 4,71 EUR
31.8.2010 na iznos od 4,73 EUR
30.9.2010 na iznos od 4,77 EUR
30.10.2010 na iznos od 4,78 EUR
31.10.2010 na iznos od 4,81 EUR
30.11.2010 na iznos od 4,86 EUR
31.12.2010 na iznos od 4,83 EUR
31.1.2011 na iznos od 4,85 EUR
28.2.2011 na iznos od 4,86 EUR
31.3.2011 na iznos od 4,84 EUR
30.4.2011 na iznos od 4,82 EUR
31.5.2011 na iznos od 4,88 EUR
30.6.2011 na iznos od 4,84 EUR
31.7.2011 na iznos od 4,87 EUR
31.8.2011 na iznos od 4,90 EUR
30.9.2011 na iznos od 4,91 EUR
31.10.2011 na iznos od 4,91 EUR
30.11.2011 na iznos od 4,92 EUR
31.12.2011 na iznos od 4,94 EUR
31.1.2012 na iznos od 4,96 EUR
29.2.2012 na iznos od 4,97 EUR
31.3.2012 na iznos od 4,93 EUR
30.4.2012 na iznos od 4,94 EUR
31.5.2012 na iznos od 4,96 EUR
30.6.2012 na iznos od 4,93 EUR
31.7.2012 na iznos od 4,93 EUR
31.8.2012 na iznos od 4,91 EUR
30.9.2012 na iznos od 4,86 EUR
31.10.2012 na iznos od 4,94 EUR
30.11.2012 na iznos od 4,95 EUR
02.1.2013 na iznos od 4,95 EUR
31.1.2013 na iznos od 4,97 EUR
28.2.2013 na iznos od 4,98 EUR
30.4.2013 na iznos od 4,98 EUR
31.5.2013 na iznos od 4,99 EUR
31.5.2013 na iznos od 4,96 EUR
30.6.2013 na iznos od 4,87 EUR
01.8.2013 na iznos od 4,91 EUR
2.9.2013 na iznos od 4,96 EUR
30.9.2013 na iznos od 4,99 EUR
31.10.2013 na iznos od 5,00 EUR
30.11.2013 na iznos od 4,99 EUR
31.1.2014 na iznos od 5,01 EUR
31.1.2014 na iznos od 5,02 EUR
28.2.2014 na iznos od 4,69 EUR,
sve to do 31.07.2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. g. do 29.12. 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30.12.2023.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III. Odbije se tužitelj i sa dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 224,78 EUR sa zateznom kamatom počev od 30.5.2009. do isplate i to do 31.07.2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. g. do 29.12. 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30.12.2023.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao neosnovan .
IV. Odbija se prigovor prijeboja tuženika kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb isplatiti tužitelju PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka od 898,61 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 29. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je tužitelj je kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao Kreditorom, 19.02.2009. sklopio ugovor o potrošačkom kreditu za kupnju vozila, broj 066 108/2009, na iznos od 10.514,00 EUR. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja se utvrđuje odlukom Banke i jednokratna naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, temeljem čega je 20.02.2009. naplaćeno 157,71 EUR. Iz navedenog slijedi da su predmetnim pravnim poslom ugovorene kamatne stope promjenjive odlukom banke, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama koje će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao kao potrošač utjecati ili pregovarati sa tuženikom, pa su tako kamatne stope i anuiteti za vrijeme trajanja ugovorom mijenjani na štetu tužitelja, počevši od 31.03.2009., a zbog čega je došlo do povećanja iznosa kredita. Tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke dakle nepredvidivo i bez jasnih kriterija, jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice tih odredaba, koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je učinkom tih odredaba kreditna obveza za tužitelja narasla za najmanje 560,00 EUR, u vezi čega tužitelj zadržava pravo specifikacije i usklađenja sukladno nalazu vještaka. Pored toga, tužitelju je nametnuta i tzv. „ulazna” naknada, ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na te odredbe, odnosno o njima se nije pregovaralo, te u ugovorima nije navedeno od čega se sastoje naknade, na što koje troškove se odnose, niti kako je određen njihov postotak, slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača tužitelja i zbog toga su ništetne. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da su navedene odredbe ugovora nepoštene i ništetne u smislu čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i 296. Zakona o obveznim odnosima, i to;- čl.2. u dijelu kojim je određeno da su ugovorne strane suglasne da se kredit isplaćuje umanjen za troškove obrade- čl.5. u dijelu kojim je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita- čl.6. kojim je određeno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta Banke, te da korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, a koja se ogleda u razlici obračunatih i plaćenih iznosa koje je tuženik zaračunavao uslijed primjene protupravnih i ništetnih odredbi ugovora, u odnosu na početnu kamatnu stopu i anuitet, zbog čega je tužitelj izvršio preplatu u utuženom iznosu, a pored toga su i neosnovano naplaćene naknade. Tužitelj se obratio tuženiku dopisom od 14.02.2025. sa zahtjevom za restitucijom, dostavom kreditne dokumentacije i podacima o uplati naknada. Tuženik je dostavio dio dokumentacije i podatke ali nije udovoljio zahtjevu za restitucijom, pa slijedom navedenog a prema konačnom zahtjevu iz podneska od 28.01.2026. potražuje od tuženika po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ulaznoj naknadi iz čl. 2. 5. i 6. predmetnog ugovora o kreditu iznos od 157,71 EUR sa zateznom kamatom od 20.02.2009. do isplate, iznos od 512,29 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose do isplate, kao i parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05), a što ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Naime, odredba članka 5. i 6. Ugovora o kreditu je: (i) uočljiva – iz razloga što je jasno vidljiva odnosno istaknuta u samom Osnovnom ugovoru te se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba, dakle sasvim je uočljiva; (ii) jasna – iz razloga što je jezično i gramatički ispravno sastavljena, ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe; (iii) razumljiva – iz razloga što ne sadrži nikakve pojmove koje bi bile dvojbene po svom značenju. Po prirodi stvari, graničilo bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužitelj ne razumije što znači riječ „promjenjiva“ odnosno da to znači suprotno od riječi „fiksna“. Dakle, jasno je kako je predmetna odredba tužitelju bila sasvim razumljiva. Podredno tome, tuženik tvrdi kako predmetna odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi: (i) (ii) o kojoj se pojedinačno raspravljalo – tužitelj je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi; koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja – odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka i nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. 7. 8. 9. 10. Tuženik ovdje ističe da iz tužbe nije moguće zaključiti da se eventualna promjena kamatne stope negativno odrazila na njegove ekonomske interese, a bez ispunjenja te pretpostavke odredba potrošačkog ugovora teško može biti nepoštena i posljedično ništetna jer u tom slučaju ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Iz naprijed navedenih obrazloženja je razvidno kako tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12, u daljnjem tekstu: „ZID ZPK“) dana 04.10.2012. godine. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Dokaz tome predstavlja činjenica da je već 01.01.2011. godine tuženik utvrdio odnosno propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. iako u tom trenutku nije imao zakonsku obvezu definiranja parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Prema tome, i prije donošenja ZID ZPK tuženik je mijenjao visinu kamate isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno pokušava argumentirati tužitelj. 11. 12. 13. 14. 15. 16. Nadalje, ugovaranjem promjenjive kamatne stope u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti kamate. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom odredbom. Obzirom na navedeno tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnosti pregovaranja i informiranja prilikom sklapanja Ugovora. Naknada za obradu kredita Prvenstveno, tuženik ističe prigovor zastare. Ugovor je otplaćen u ožujku 2014. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 10.514,00 EUR, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 157,71 EUR tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005; ZOO 05). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. U članu 5. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022. stavkom 2. ZOO 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 8. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, članak 8. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C 84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Dokaz: presuda Suda Europske unije C-621/17 od 3. listopada 2019. (u privitku) Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., P i KF, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 34.). Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška1, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće. Prvo, tuženik ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje pa tuženik predlaže saslušanje tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. 40. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u potvrdu tuženika o naplaćenoj ulaznoj naknadi od 20.02.20096. (list 4 spisa), očitovanje tuženika na zahtjev za mirno rješenje spora od 19.02.2025. (list 6-7 spisa), otplatni plan (list 8-9 spisa), , zajhtjev za mirno rješenje spora od 13.02.2025. (list 10 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 11 spisa), otplatni plan za kredit (list 12 spisa), Ugovor o kreditu 066- 108/2009 od 19.02.2009. (list 13-16 spisa), pregled prometa za klijenta (list 17-23 spisa), , izvod iz sudske prakse (list 38-63 spisa), Odrednice neto kamatne marže banaka u EU (list 71-89 spisa), izvod iz sudske prakse (list 118-122 spisa), pregled kamatnih stopa na kunske kredite bez valutne klauzule (list 127-130 spisa). Nadalje proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću (list 96-111 spisa), te saslušanjem tužitelja (list 131-132 spisa).
4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.
5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Hxpo Alpe Adria bank d.d. dana 19.02.2009. zaključili Ugovor o kreditu 066-108/2009, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit za kupovinu motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.514,00 EUR i prema srednjem tečaju za EUR banke važećim na dan korištenja kredita, uz primjenu kamate od 7,10 % dekurzivno godišnje, a obračunava se mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete.
6. U razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope iz st. 1.
7. Rok otplate kredita iznosi 5 godina u 60 mjesečna obroka u kunskoj protuvrijednosti od 208,69 EUR obračunatim po srednjem tečaju za EUR banke na dan plaćanjaukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, a dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu , a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.
8. Među strankama je nadalje nesporno kako je u čl.2. među strankama ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da se kredit isplaćuje umanjen za troškove obrade, u čl.5. stranke su ugovorile da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, te u čl.6. da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta Banke, te da korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta 9. Sporno je jeli naprijed navedena odredba, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorena ulazna naknada i promjenjiva kamatna stopa sukladno odukama banke, ništetna, te ima li tužitelj pravo na povrat zahtijevanog novčanog iznosa plaćenog na ime navedene naknade, i preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope za razdoblje od 30.05.2009. do 28.02.2014. iznosa te je li nastupila zastara potraživanja.
10. U svom iskazu tužitelj navodi kako je predmetni ugovor zaključio u poslovnici prednika tuženika na Slavonskoj aveniji u Zagrebu, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 10.000,00 eura za kupnju vozila. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. U auto kući mi je ponuđen kredit u EUR kao najpovoljniji, zbog najpovoljnije kamate. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, shvatio je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivao takav skok anuiteta. Prvotno mu je rata iznosila 1.000,00 kn, a kasnije 1.200,00 kn. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora, kao niti o odredbi o ulaznoj naknadi. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko mu nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Ne sjeća se da li je zaprimao obavijesti o promjeni kamatne stope. Nije bio upoznat sa odlukama i tarifama banke o načinu određivanja i visinu ulazne naknade. On je naknadu platio prilikom odobrenja kredita, no ne sjeća se u kojem iznosu. Vozilo je koristio isključivo u privatne svrhe. Nije bio vlasnik obrta niti tvrtke. U vrijeme predmetnog Ugovora nije postojala fiksna kamatna stopa. Njemu nitko u banci nije objasnio koliko će iznositi ulazna naknada.
11. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.
12. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.
13. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu kupnje vozila, dok iz samog ugovora proizlazi da je kredit tužitelju isplaćen za tu svrhu.
14. Nadalje iskazom tužitelja sud je sa sigurnošću utvrdio da su predmetni Ugovori o kreditu bili sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljeni od strane tuženika kao i da se u trenutku sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao ni o kakvoj naknadi za troškove obrade kredita, niti mu je objašnjeno koliko bi oni iznosili.
15. U vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
16. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u navedene Ugovore o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbe čl. 2. kojom jer određeno kako prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% od iznosa kredita. U ugovorima međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o ulaznoj naknadi.
17. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.
18. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba čl. 2 i 5. kojom jer određeno kako prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita i da su stranke suglasne da se kredit isplaćuje umanjen za trošak obrade, bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
19. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.
20. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da su predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.
21. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa su navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.
22. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.
23. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio naknadu.
24. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine naknade, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredba Ugovora o kreditu i to čl. 2. i 5. kojom jer određeno kojom jer određeno kako prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita i da su stranke suglasne da se kredit isplaćuje umanjen za trošak obrade, ima smatrati nepoštenom, te slijedom toga i ništetnom.
25. Obzirom je iz isplatnog naloga od 20.02.2009. (list 4 spisa) vidljivo da je navedenog dana tužitelju naplaćena naknada , odnosno troškovi obrade kredita u visini od 1,50 % jednokratno, i to iznos od 1.174,15 kn radi svega navedenog sud je tužitelju dosudio na ime plaćene naknade za obradu kredita iznos od 157,71 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja, tj. 20.09.2009. do isplate, jer su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, pa je sud tužitelju dosudio navedeni iznos temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, i odlučio kao u izreci ove presude pod točkom I.
Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
26. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.
27. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž 7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na 8 Poslovni broj: P-2911/2023-44 promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."
28. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.
29. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.
30. Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva 9 Poslovni broj: P-2911/2023-44 kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."
31. Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."
32. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. 15. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 3. i 6. Ugovora o kreditu sklopljenim između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, sada Addiko Bank d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari, i tužitelja TF, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
33. Radi utvrđenja činjenice postoji li razlika između anuiteta koje je tužitelj trebala plaćati prema kamatnoj stopi određenoj predmetnim Ugovorom o kreditu i anuiteta koje je plaćao u utuženom razdoblju te je li eventualno došlo do preplate u otplati i u kojem iznosu, kredita izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Darku Prpiću iz čijeg vještva proizlazi kako su HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika Addiko bank d.d.) kao Banka i PF kao Korisnik kredita zaključili su dana 19.02.2009. godine Ugovor o kreditu broj 066- 108/2009 (list 13-16 spisa, u daljnjem tekstu: Ugovor). Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.514,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR Banke važećem na dan korištenja kredita. Člankom 3. Ugovora ugovorena je kamata od 7,10% dekurzivno godišnje. Člankom 4. ugovoren je rok otplate kredita i iznosi 5 godina. Kredit se otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 208,69 EUR obračunatih po srednjem tečaju za EUR Banke na dan dospijeća. odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Otplatni plan u EUR prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.03.2009. do 28.02.2014. godine, izrađen na temelju Pregleda prometa za klijenta (list 17-23 spisa), Obavijesit o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 11 spisa), Otplatni plan (list 12 spisa), Specifikacija uplata (dostavljena u postupku vještačenja). Sveukupno otplata kredita iznosi 12.811,70 EUR od čega je otplata glavnice 10.514,00 EUR i kamata 2.297,70 EUR. 2.3. Simulirani početni otplatni plan u EUR prema Ugovoru o kreditu Simulirani početni otplatni plan u EUR prema Ugovoru o kreditu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 7,10% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.03.2009. do 28.02.2014. godine, izrađen na temelju Ugovora o kreditu broj 066-108/2009 (list 13-16 spisa). Sveukupno otplata kredita iznosi 12.521,14 EUR od čega je otplata glavnice 10.514,00 EUR i kamata 2.007,14 EUR. Razlika s osnove promjena kamatne stope Razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.03.2009. do 28.02.2014. godine: Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope iznosi 290,56 EUR, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 2.166,21 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 287,51 EUR.
34. Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da ne osporava matematički izračun, osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući je isti izvršen kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu što nije ugovorna volja stranaka, a isto ne proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik navodi da se kao početno kamatna stopa trebala primijeniti prosječna kamatna stopa banke na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke, jer tužitelj i tuženik nisu ugovorili fiksnu kamatnu stopu. Sud je ocijenio navode tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka kao neosnovane.
35. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za vještačenjem sa zadatkom vještaku da se utvrdi visina preplate s osnova kamatne stope time da početna kamatna stopa se uzme prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenima u Biltenima HNB-a jer je tuženik ugovorio s tužiteljem otplatu kredita u mjesečnim anuitetima prema tečaju banke EUR u kunskoj protuvrijednosti. Činjenica da je tuženik ugovorio s tužiteljem otplatu kredita prema tečaju banke EUR u kunskoj protuvrijednosti ukazuje da je tuženik ugovorom odredio početno ugovorenu kamatnu stopu na kredit u kunskoj protuvrijednosti s valutnom klauzulom u EUR, a ne kunski kredit s valutnom klauzulom. Kako tužitelj zahtjeva povrat preplate zbog promjene kamatnih stopa po osnovi koja izvire iz instituta ništetnosti jer je ništetna odredba o promjeni visini kamatne stope jednostranom odlukom banke o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale to je neosnovan tuženikov zahtjev za vještačenjem radi utvrđenja visine preplate prema kamatnoj stopi na kunske kredite.
36. Tužitelj je platio prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznos anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom kamatne stope prema ugovoru o kreditu od 7,10% razliku u visini od 290,56 EUR, odnosno kunska protuvrijednost u visini iznosa od 2.166,21 kn što po fiksnom tečaju eua daje iznos od 287,51 EUR. Kako je vještak izračunao razliku u iznosu anuiteta primjenom početno ugovorene kamatne stope od 31.03.2009. do 28.02.2014. godine razliku u iznosu anuiteta prema obračunu tuženika imajući u vidu početno ugovorenu kamatnu stopu od 7,10% i povišenje kamatnih stopa te je utvrdio i razliku u iznosu anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni plan primjenom kamatne stope 7,10% to tuženik neosnovano osporava nalaz i mišljenje vještaka navodeći da se isti bazira na pogrešnom zadatku suda.
37. U odnosu na prigovor prijeboja tuženika za napomenuti je da je osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195 Zakona o obveznim odnosima, postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju ili kamati nižom od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, stoga je prigovor prijeboja koji je tuženik istaknuo na pripremnom ročištu odbijen kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.
38. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da mu tuženik na ime razlike isplati iznos od 287,51 EUR te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke presude, dok je odbio dio zahtjeva za isplatu iznosa od 224,78 EUR sa zateznom kamatom od 30.05.2019. do isplate budući da se navedeni iznos ne navodi nigdje u vještačkom nalazu niti je jasno na što se osti odnosi, slijedom čega je odlučen kao u izreci ove presude pod točkom II. i III.
39. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).
40. U odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka čl. 2. i 5. i 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
41. Tužitelju je nadalje dosuđen parnični trošak i to: za sastav odštetnog zahtjeva 150,00 EUR, za sastav tužbe 150,00 EUR, za sastav podneska od 15.04.2025., 31.07.2025., 28.01.2026. 150,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 01.09.2025., 10.04.2026. 150,00 EUR za svako ročište, ukupno 1.050,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a od 262,50 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 26,54 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP).
42. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednost boda, kao i uspjeh stranaka u sporu prema konačnom zahtjevu iz podneska od 28.01.2026. od 670,00 EUR i to tužitelja u iznosu od 83,23%, (u osnovi 100% i visini od 66,45 %-dosuđeni iznos od 445,22 EUR podijeljen sa konačnim zahtjevom od 670,00 EUR, pa kad se zbroj navedena dva postotka podijele sa 2 dobije se postotak od 83,23%), a tuženika u omjeru od 16,78 % (visina 33,55 % podijeljena sa 2) pa kad se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika, tužitelj je u postupku uspio u omjeru od 66,45%.
43. Slijedom navedenog tužitelju je sukladno čl. 154.st. 3. i čl. 155. ZPP-a u dosuđen parnični trošak u ukupnom iznosu od 898,61 EUR, dok je tuženik zbog svega navedenog u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je slijedom navedenog valjalo u pogledu parničnog troška stranaka odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom V i VI.
44. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 29. lipnja 2026. do isplate.
U Zagrebu, 29. lipnja 2026.
Sudac:
Blaženka Butigan Matić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu-26,54 EUR
2. pun. tuženika
