Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-767/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ivana Mandić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi ništetnosti i restitucije, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. lipnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 60010471845/2007 zaključenog između tužiteljice AL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, dana 26. lipnja 2007. g., u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici AL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 162,27 EUR-a (stošezdesetdvaeura- dvadesetsedamcenti) sa zateznom kamatom tekućom od 28. lipnja 2007. pa do isplate, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici AL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 275,13 EUR-a (dvjestosedamdesetpeteura-trinaestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa Slavonskom bankom d.d. dana 26. lipnja 2007. godine, sklopila Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit, broj: 5140030250- 60010471845/2007. Predmetnim je ugovorom tuženik, kao Banka odobrio i stavio tužiteljici kao korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan korištenja kredita. Tužiteljica je kredit iskoristila za svrhu adaptacije kuće za osobne, obiteljske svrhe, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 14 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom, sastavljenim isključivo od strane tuženika, u članku 7., ugovorena je naknada za obradu kredita i to u iznosu jednokratno 1,20% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje unaprijed, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 20.06.2007. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.222,52 kn, a koja u protuvrijednosti, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 162,27 eura. Tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita što predmetnu odredbu čini ništetnom ugovornom odredbom, te postoji obveza vraćanja uplaćenoga na temelju ništetne odredbe. Naime, sporna odredba Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ništetna je u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj: 96/03 – dalje ZZP) i to pozivom na odredbe čl. 295. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO). U konkretnom slučaju, tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 81.st.1. i čl. 87.st.1. ZZP-a. U konkretnom slučaju povrijeđeno je načelo savjesti i poštenja koja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavajući interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U vremenskom periodu kada je zaključen predmetni kredit, korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita od strane tuženika plaćaju i višu naknadu, i stoga opravdano zaključujemo da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinačnog kredita i odobravanja kredita, već su isti određeni proizvoljno u skladu sa jednostranom voljom tuženika. U konkretnom slučaju, tužitelju, nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi Banke koji se podmiruju, odnosno na koje konkretne usluge, troškove i slično se odnosi naknada za obradu i odobravanje kredita. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U konkretnom slučaju, tužiteljica je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, te da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Budući se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokovala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Imajući u vidu gore navedeno, zaključujemo kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadnu imovinsku korist, navedeni je kao nepošteni stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu je dužan vratiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Budući da zakonski propisi iz čl. 81.,83., 85. i 87. Zakon o zaštiti potrošača i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, ne dopuštaju tuženiku obračun naknade za obradu i odobravanje kredita očigledno je da se radi o nezakonitoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Predmetna odredba je ništetna zato što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja., jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, neovisno o visini iznosa naknade koju je tuženik obračunao tužitelju, posebice imajući u vidu da su i druge ugovorne odredbe nepoštene. Tužiteljica predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev, te naknadi trošak parničnog postupka.

1.1. Tijekom postupka tužiteljica je navela, a u vezi tuženikovog prigovora zastare da je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tuženik pogrešno interpretira odredbu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, navodeći da se u slučaju ništetnosti spornih odredbi radi o zabrani manjeg značaja. Ova zakonska odredba odnosi se na situacije kada bi utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe imalo zanemariv utjecaj na ugovorni odnos. Međutim, u ovom slučaju, naknada za obradu kredita izravno utječe na financijske obveze potrošača i stoga ne može biti smatrana ugovornom odredbom manjeg značaja. Naplata takvih naknada ne temelji se na stvarno pruženim uslugama, već isključivo na jednostranom nametanju dodatnih troškova potrošačima, čime se značajno narušava ravnoteža ugovornih obveza. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu tužbenog zahtjeva te da ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 28. lipnja 2007. u iznosu od 1.222,52 kuna. Istaknuo je i prigovor zastare, te da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. ZOO-a. Osporavao je i status potrošača tužiteljici. Nadalje, naveo je da je u članku 7. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,20 % iznosa kredita, unaprijed, prema čemu je činidba na koju se tužiteljica obvezala u potpunosti određena. Isto tako, naveo je, da je čl. 1022., st. 2. ZOO-a/05 propisano da se Ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, pa prema tome troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita, dodajući da je navedeno naknadno potvrdio i zakonodavac u čl. 2., st. 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Uz navedeno, posebno je istaknuo kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Tuženik je nadalje isticao da je predmetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz čl. 84. ZZP-a. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2.1. Tijekom postupka, tuženik je naveo da odustaje od saslušanja tužitelja na okolnost spoznaja i obavijesti koje je dobio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Nadalje, istaknuo je kako tužitelj samo paušalno navodi da je ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te da je tuženik nepošteno iskoristio situaciju na strani potrošača, a pritom ne navodeći nikakve dokaze kojim bi argumentirao svoje navode, te osporava vrijednost predmeta spora

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 9-15), Isplatni nalog (list spisa 16), te je saslušao tužiteljicu.

3.1. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što se visina tužbenog zahtjeva uvidom u potvrdu banke (isplatni nalog). Nadalje, sud je odbio dokazni prijedlog za pribavom izvatka iz sudskog registra za tuženika jer su navedeni podaci iz sudskog registra javno dostupni, a činjenice koje su se trebale utvrditi iz navedenih podataka nisu niti sporne.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate ukupnog iznosa od 162,27 EUR-a, koji iznos je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita a koja ugovorna odredba je ništetna.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

7. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti to da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika sklopila 26.lipnja 2007. predmetni Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010471845/2007.

8. Iz Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit proizlazi da su tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili predmetni Ugovor o kreditu 26. lipnja 2007. te da je, između ostalog, čl. 7. st. 1. ugovorena obveza tužiteljice da plati naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.

9. Iz Isplatnog naloga proizlazi da je banka naplatila tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.222,52 kn 28. lipnja 2007.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se sjeća da joj je kći trebala kupiti kuću i da nije imala dovoljno novaca, pa je odlučila podići kredit da joj pomogne. Kada je došla u banku, zatražila je kredit i oni su joj taj ponudili, nije ništa pitala i bila je sretna jer može dobiti kredit. Nije znala niti da je kredit u CHF-u, nije ništa pitala, potpisala je ono što su joj dali. Ugovor o kreditu sastavio je djelatnik banke, nije ga pročitala i djelatnik banke joj nije ništa objasnio. Nije joj objašnjena odredba za naknadu za obradu kredita, niti koje je svrha plaćanja te naknade niti koje troškove plaćam plaćajući tu naknadu. Nije znala da će morati platiti naknadu, a ni ne sjeća se kada je saznala da je platila naknadu. Imala je povjerenje u banku. Djelatnik banke joj nije ponudio mogućnost pregovaranja. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Svrha sklapanja Ugovora o kreditu je bila kupnja kuće kćeri. Nije pročitala niti analizirala Ugovor prije potpisivanja. Ne sjeća se je li išla kod javnog bilježnika. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu djelatnik banke joj nije ukazao na odredbu o naknadi za obradu kredita. Prije potpisivanja Ugovora nije joj predočen iznos naknade u nominalnom iznosu, a nije joj uopće predočeno da ću platiti naknadu. Djelatnici banke je nisu ništa pitali niti su objašnjavali, samo je dobila ugovor da potpiše. Ugovor je dobila kada je došla tamo i odmah ga potpisala. Da nije pristala na tu odredbu o naknadi za obradu kredita ne bi dobila kredit. Ne zna kako zna da ne bi dobila kredit, zna da joj je bilo samo važno da dobije kredit. Nije joj pojašnjeno za koju uslugu se plaća naknada. U banci joj nisu dali mogućnost da obrazac kredita odnese kući da se posavjetuje.

10.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

11. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d., iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d.

11.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedene naknade. Navedena odredba o naknadi za obradu kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje visine. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosei, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Banka je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Slijedom navedenoga, navedene odredbe za tužiteljicu su bile nerazumljive jer nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedenih naknada, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

16. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica, ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi osobnih potreba (kupnja kuće za stanovanje za kći), te da u vrijeme sklapanja ugovora nije imala u svom vlasništvu trgovačko društvo, OPG, niti obrt. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojemu je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom, pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogla izračunati naknadu za obradu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nisu pregovarali o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

18. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedenih odredbi bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

20. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

21. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

22. Dakle, s obzirom na to da se radi o namjenskom, stambenom, kreditu za adaptaciju stana, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica, kao potrošač, nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Tužiteljica (što proizlazi iz njezina iskaza) nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, djelatnici banke tužiteljici nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužiteljicu bile nerazumljive jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje visine (sukladno Odlukama i Tarifama banke).

23. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed. Stoga, sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a navedena odredba čl. 7. Ugovora o kreditu je nepoštena, te je ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

24. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 7. Ugovora o kreditu, ta odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 28.lipnja 2007. u iznosu od 1.222,52 kn/162,27 EUR-a.

25. Na navedeni iznos od 162,27 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za obradu kredita naplaćena 28. lipnja 2007. u iznosu od 162,27 EUR-a, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II. izreke.

26. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

27. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

27.1. Prije svega, potrebno je reći da je sud sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a odredio vrijednost predmeta spora prema visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva, odnosno u visini od 162,27 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

28. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 62,50 EUR-a sa uključenim PDV-om, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 8. lipnja 2026. u iznosu od 62,50 EUR-a sa uključenim PDV-om, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 25. srpnja 2025. u iznosu od 62,50 EUR-a sa uključenim PDV-om, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 187,50 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 31,25 EUR-a sa uključenim PDV-om, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 218,75 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,38 EUR-a, što sveukupno iznosi 275,13 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 29. lipnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

29. Tužiteljici nije priznata naknada troška sastava podneska od 11. kolovoza 2025., 3. lipnja 2026. jer nisu bili potrebni za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Nadalje, tužiteljici nije priznata naknada troška sudske pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela i tužiteljica nisu nije niti platila.

30. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 29. lipnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika