REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: Pp-12479/2025

Zagreb, Avenija Dubrovnik 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski prekršajni sud u Zagrebu, po sucu Mariji Malenica-Marić, uz sudjelovanje Marije Halozar kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv I okrivljene pravne osobe Plitvice Đogaš d.o.o., II okrivljenice odgovorne osobe IC, III okrivljenika odgovorne osobe ICR i IV okrivljenice odgovorne osobe UCR zbog prekršaja iz čl. 296. st. 1. t. 16. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, povodom optužnog prijedloga Hrvatskog društva skladatelja-ZAMP, broj: 329000-0011, nakon žurnog postupka, 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I) Temeljem čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona (Narodne novine 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17,118/18 i 114/22),

I okrivljena pravna osoba: Plitvice Đogaš d.o.o., OIB65688097699, sa sjedištem u [adresa],

II okrivljenica, odgovorna osoba: IC, kći I, rođena **.**.1951., državljanka RH, OIB [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa],

III okrivljenik odgovorna osoba ICR, OIB [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa],

IV okrivljenica odgovorna osoba UCR, OIB [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa],

o s l o b a đ a j u s e o p t u ž b e

da bi:

dana 4. listopada 2024. oko 08.40 sati u [adresa], gostima hotela Cvita, javno priopćavali autorska glazbena djela putem TV uređaja kao sredstava za mehaničku izvedbu zvuka postavljenim u hotelskim sobama, omogućivši tako korištenje glazbenih djela u javnosti, iako za takvo priopćavanje nisu posjedovali zakonom propisano odobrenje Hrvatskog društva skladatelja, ovlaštene udruge za kolektivno ostvarivanje prava svih domaćih i stranih autora glazbena djela, temeljem Rješenja Državnog Zavoda za intelektualno vlasništvo klasa: UP/I 034-03/2018-020/0005 i ur.broj: 559-07/3-18-004,

pa da bi time počinili djelo prekršaja iz čl. 296. st. 1. t. 16. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (Narodne novine 111/21),

II Temeljem čl. . 2. Prekršajnog zakona troškovi prekršajnog postupka iz čl.138. st. 2. t. 2. do 5. i t. 7. Prekršajnog zakona padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. Hrvatsko društvo skladatelja-ZAMP, pod brojem: 329000-0011 podnijelo je 22. rujna 2025. optužni prijedlog protiv okrivljenika, zbog djela prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci ove presude, predlažući da se provede žurni postupak.

2. U zajedničkoj pisanoj obrani za I okrivljenu pravnu osobu i II okrivljenicu IC ista je navela da joj se u predmetnom postupku stavlja na teret da je prekršila Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima činjenicom što u hotelskim sobama unutar hotela se nalazi televizija i emitiraju programi unutar hotelske sobe. Nije sporno kako je ona zakonska zastupnica pravne osobe Plitvice Đogaš d.o.o., koja pravna osoba je vlasnik hotela Cvita u Splitu. Nadalje je navela da je nesporno kako u zajedničkim prostorijama hotela (atrij, recepcija) ne postoji televizija, niti radio uređaj, pa se za navedeno niti ne može teretiti. Stavlja joj se na teret da je navedeni zakon prekršila time što u sobama unutar hotela koje su registrirane kao dvokrevetne imala televiziju no navedeno ne može predstavljati povredu navedenog prava, jer nedostaje element javnosti koji je nužan kod takve vrste prekršaja. Smatra da se hotelska soba ne može smatrati javnim mjestom i pritom izjednačava pojmove hotelska soba i hotel koji je znatno širi pojam. Hotelska soba ni po kojoj definiciji nije javno mjesto, jer nema pristup javnosti tj. neodređenom broju ljudi, već za točno određene osobe. Hotelski gosti nikako ne predstavljaju javnost u smislu čl. 3. st. 3. Zakona, jer navedena odredba javnost označava kao veći broj osoba, što se treba tumačiti kao skupina ljudi, odnosno najmanje pet osoba ili više njih. Autorsko djelo je javno izvedeno kada je izvedeno pred većim brojem osoba ili je izvedeno u prostoru dostupnom javnosti. Upravo taj pojam javnosti koji predstavlja odlučnu činjenicu i bitno obilježje terećenog prekršaja. Osim toga, naglasila je da je dostupnost televizijskog signala u hotelskoj sobi dodatna usluga u odnosu na temeljnu uslugu noćenja, a ne obratno. Pružanje takvih dodatnih i dodatno naplatnih usluga ne isključuje kvalifikaciju priopćavanja javnosti emitiranja na mjestu pristupačnom javnosti uz plaćanje ulaznice jer se pored plaćanja za te usluge plaća cijena za samu mogućnost prisustvovanja predstavi, na primjer u obliku kino ulaznice. Riječ je, međutim, o situaciji posve različitoj od noćenja u hotelu. Plaćanje noćenja u hotelu s gledišta tumačenja predmetnih pravila bitno različite naravi nego, na primjer, plaćanje ugostiteljskih usluga. Vlasnik ugostiteljskog objekta opremljenog televizijskim prijamnikom može zbog toga također povisiti cijenu svojih usluga, ponajprije prilikom prijenosa emitiranja koja osobito zanimaju javnost, poput sportskih prijenosa. Hotelske sobe nisu mjesta pristupačna javnosti uz plaćanje ulaznice u smislu članka 13. točke (d) Rimske konvencije, tako da priopćavanje javnosti u tim sobama emitiranja organizacija za radiodifuziju ne potpada u isključivo pravo tih organizacija, zaštićeno na temelju tog propisa. Ono što je nužno primijeniti u ovom postupku je hrvatski zakonodavni okvir koji se pak temelji na Europskom zakonodavnom okviru te je mjerodavno u ovom postupku odnosi se na tumačenje članka 8. stavka 3. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva koji glasi: „Države članice moraju organizacijama za radiodifuziju predvidjeti isključivo pravo davanja odobrenja ili zabrane za bežično reemitiranje njihovih radiodifuzijskih emitiranja kao i za priopćavanje javnosti njihovih radiodifuzijskih emitiranja, ako se takvo priopćavanje obavlja na mjestima pristupačnim javnosti uz plaćanje ulaznice. ”Europskom sudu su u smislu tumačenja navedene odredbe u prethodnom postupku postavljena izravno 2 pitanja: Je li ispunjena pretpostavka 'uz plaćanje ulaznice' iz članka 8. stavka 3. Direktive [2006/115] ako: su u sobama hotela postavljeni televizijski prijamnici te operator hotela kroz njih omogućava prijam različitih televizijskih i radijskih programa (,hotelska televizija'), i operator hotela zahtijeva naknadu za korištenje sobe (s 'hotelskom televizijom') po noćenju ('cijena sobe'), koja uključuje i korištenje televizijskog uređaja i televizijskih i radijskih programa koji se tim uređajem primaju?” U presudi Europskog suda pod brojem C-641/2015 od 16.veIjače 2017.godine sud je veoma detaljno obrazložio pojam javnosti u smislu hotelske sobe u kojima se nalazi televizija. Priopćavanje javnosti televizijskih i radijskih emitiranja putem televizijskih i radijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe ne ulazi u područje primjene isključivog prava organizacija za radiodifuziju iz članka 8. stavka 3. Direktive 2006/115. S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 8. stavak 3. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da priopćavanje televizijskih i radijskih emitiranja putem televizijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe ne predstavlja priopćavanje na mjestu pristupačnom javnosti uz plaćanje ulaznice. Nadalje se posebno upire na recentnu sudsku praksu Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu i to presudu Pp-5953/2024 od 11. studenog 2025. u kojoj je u bitnom navodi: „Ako se prekršaj utvrđuje bez dokaza o stvarnom priopćavanju (npr. da je TV bio uključen i emitirao zaštićena djela), to bi, po mišljenju ovog suda, značilo proširivanje zakonske definicije prekršaja izvan onoga što zakon izričito predviđa, te bi bilo u suprotnosti s načelom zakonitosti jer bi se okrivljeniku pripisivalo kažnjivo ponašanje bez jasne zakonske osnove, a što je već naprijed navedeno.” Nadalje, u presudi istoga suda posl.br.: Pp-1576/2025 od 30. lipnja 2025. navodi se: "Dakle, sama činjenica da su se u sobama nalazili TV prijemnici, a što također nije kritične zgode utvrđivano neposrednim opažanjem, već samo na temelju podataka koji se nalaze na stranici Ministarstva turizma, gdje je navedeno da objekt ima 128 hotelskih soba sa TV uređajima, a koji su ondje zbog zakonskih i kategorizacijskih uvjeta, nije dokaz da je konkretno autorsko djelo bilo učinjeno dostupnim javnosti, niti može biti dokaz o stvarnom priopćavanju, te nije dokaz na temelju kojeg bi se nedvojbeno mogao utvrditi prekršaj, odnosno bitna obilježja prekršaja definirana u čl. 189.st.1.toč.4., koji se okrivljenicima stavlja na teret. Radi svega navedenog smatra kako navedenim činom nije počinila prekršaj koji joj se stavlja na teret. II okrivljenica je na zapisniku od 12. siječnja 2026. još navela da u cijelosti ostaje kod pisane obrane s prilozima tj. primjercima presude, napominjući da zapisnik o izvršenom nadzoru javnog korištenja autorskih glazbenih djela od 4. listopada 2024. nije potpisan, niti je uručen njoj kao odgovornoj osobi, a niti je navedeno ime djelatnice kojoj je uručen zapisnik, pa smatra da isti ne može biti vjerodostojan, s time da isti nije uručen niti jednoj odgovornoj osobi u pravnoj osobi Plitvice Đogaš d.o.o.

3. Sud je proveo postupak bez nazočnosti III i IV okrivljenika, budući se činjenično stanje, obzirom, spisu predmeta, priložene, dokaze i tijekom postupka provedene dokaze, može nedvojbeno utvrditi, bez pozivanja i ispitivanja navedenih okrivljenika.

4. Nadalje, sud je u svojstvu svjedoka ispitao referenta HDS-ZAMP-a UC, pročitao zapisnik o izvršenom nadzoru javnog korištenja autorskih glazbenih djela, dopis tužitelja od 26. rujna 2025., priloge uz pisanu obranu okrivljenika, te izvadak iz sudskog registra za pravnu osobu.

5. Svjedok, referent ZAMP-a UC iskazao je da se 4. listopada 2024. nalazio u Splitu, u hotelu Cvita, gdje je utvrdio da su okrivljenici putem TV uređaja, u sobama hotela javno priopćavali autorska glazbena djela. Također je naveo da je navedeni hotel radio, ali nije ulazio u sobe, već je obavio razgovor s djelatnicom, koja je bila nazočna nadzoru i koja je odbila potpisati zapisnik, ali je primjerak istoga ostavljen u hotelu.

6. Nakon ovako provedenog postupka, sud ne nalazi dokazanim da su okrivljenici počinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Naime, I okrivljena pravna osoba i II okrivljenica odgovorna osoba u cijelosti su porekli počinjenje prekršaja koji im se stavlja na teret, dok je svjedok, referent Hrvatskog društva skladatelja, UC, naveo da nije ulazio u hotelske sobe, već je obavljao razgovor s djelatnicom hotela koja je bila nazočna nadzoru. Također treba uzeti u obzir da činjenični opis djela prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret iz čl. 296. st.1.t.16. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, jasno definira prekršaj, koji glasi: da tko bez odobrenja autora ili drugog nositelja autorskog prava ili organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog prava na bilo koji način priopći javnosti autorsko djelo kaznit će se…Dakle, odredba Zakona koja propisuje prekršaj jasno govori o tome da je prekršaj počinjen kada se autorsko djelo priopći javnosti bez odobrenja nositelja prava. Ključna riječ, koja čini bitno obilježje prekršaja je "priopći" te ista označava radnju koja mora biti stvarno izvršena, a ne samo potencijal za izvršenje. Prema tome da bi postojala prekršajna odgovornost prema čl. 296. st.1.t 16. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, potrebno je utvrditi da je priopćavanje zaista izvršeno, te se konkretni prekršaj ne može temeljiti isključivo na postavljanju uređaja (TV) u hotelske sobe, već je potrebno dokazati da su ti televizori bili uključeni i da su emitirali zaštićeni sadržaj, a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno, a niti je utvrđivano, što proizlazi iz iskaza ispitanog svjedoka UC, jer je naveo da nije ulazio u hotelske sobe, a što ne proizlazi niti iz zapisnika o izvršenom nadzoru javnog korištenja autorskih glazbenih djela. Dakle, za postojanje navedenog prekršaja mora postojati stvarno činjenje, što proizlazi iz jezičnog i pravnog smisla svršenog glagola "priopći" koji zahtijeva da se radnja konkretno ostvari, a ne da samo postoji mogućnost njezina izvršenja.

7. Također, u predmetu Europskog suda pravde SGAE v. Rafael Hotels (C-306/05), Europski sud pravde odlučivao je o pravnom pitanju da li se emitiranje glazbenih i audiovizualnih djela putem televizora u hotelskim sobama smatra "priopćavanjem javnosti" u smislu Direktive 2001/29/EZ o autorskom pravu na jedinstvenom tržištu. U tom predmetu Sud je presudio u korist SGAE-a, španjolske organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih prava navodeći da hotelski gosti čine "publiku" jer se ne radi o privatnom korištenju, već o potencijalno velikom broju ljudi koji nisu u međusobnoj vezi, te da emitiranje u hotelskim sobama predstavlja "priopćavanje javnosti" jer hotel aktivno omogućuje pristup djelima putem tehničkih sredstava. Time se ostvaruje "nova publika" koja nije bila obuhvaćena izvornom dozvolom emitiranja, pa je potrebna dodatna dozvola/naknada nositeljima prava

8. Naglašava se, da se ova Presuda Evropskog suda odnosi prvenstveno na tumačenje prava EU, konkretno Direktive 2001/29/EZ i usmjerena je na obveznopravni odnos-pravo autora, odnosno kolektivne organizacije da traži naknadu zbog korištenja njihovih djela bez odobrenja, te Sud nije odlučivao o kaznenoj ili prekršajnoj odgovornosti, već o obvezi dobivanja dozvole i plaćanju naknade. Dakle SGAE je podnio civilnu tužbu radi naknade štete, a presuda potvrđuje da postoji obveza plaćanja jer se radi o "priopćavanju javnosti". U civilnopravnom postupku za naknadu štete ( npr. tužba HDS ZAMP-a) dovoljan je niži prag, te je dovoljna dostupnost sadržaja, a što proizlazi i iz presude SGAE v. Rafael Hotels, no u prekršajnom postupku, teret dokaza je viši. Preuzimanje kriterija iz obveznog prava gdje je dovoljan i posredan ili tehnički prijenos, ne može se automatski prenijeti na prekršajno pravo. To bi bilo tumačenje analogijom "in malam partem" što je nedopustivo u prekršajnom pravu, jer u prekršajnom postupku svako bitno obilježje prekršaja mora biti jasno i konkretno ostvareno i dokazano, a što ovdje nije slučaj, jer u smislu čl. 296. st. 1. t. 16. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima kojim je definiran prekršaj mora se utvrditi da je ta radnja stvarno i izvršena, te bi samo u tom slučaju bila ispunjena bitna obilježja tog djela prekršaja.

9. Dakle, to bi bilo prošireno tumačenje na štetu okrivljenika, a što nije u skladu sa Zakonom jer prekršajna odgovornost mora biti temeljena na jasnoj zakonskoj odredbi, tumačenje iste bi trebalo biti restriktivno (strogo) u korist okrivljenika, te se ne smije proširivati kao u obveznopravnim odnosima.

10. U konkretnom slučaju referent Hrvatskog društva skladatelja UC nije utvrdio da bi se dana 4. listopada 2024. u 08.40 sati, kada je obavljen nadzor u Hotelu Cvita, u Splitu, u sobama, koje po iskazu svjedoka imaju tv prijemnike, što je konstatirano i u zapisniku o izvršenom nadzoru javnog korištenja autorskih glazbenih djela, gostima bilo javno priopćavano neko autorsko glazbeno djelo, a kako to proizlazi iz činjeničnog opisa djela prekršaja koje se okrivljenicima stavlja na teret.

11. Prema tome, činjenica da su se u sobama nalazili TV prijemnici nije dokaz da je konkretno autorsko djelo bilo učinjeno dostupnim javnosti, niti može biti dokaz o stvarnom priopćavanju, te nije dokaz na temelju kojeg bi se nedvojbeno mogao utvrditi prekršaj, odnosno, bitna obilježja prekršaja definirana u čl. 296. st. 1. t. 16. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji se okrivljenicima stavlja na teret.

12. U slučaju da je sama činjenica posjedovanja TV prijemnika u sobama hotela dovoljna za utvrđivanje odgovornosti za prekršaj koji se okrivljenicima stavlja na teret, tada proizlazi da se uopće ne trebaju utvrđivati odlučne činjenice, odnosno, da je javno priopćeno autorsko glazbeno djelo, niti datum kada je djelo počinjeno, a koje činjenice su bitna obilježja djela prekršaja, te bez njih konkretno djelo prekršaja ne postoji. U protivnom bi okrivljenici bili odgovorni, te bi bila kažnjiva i sama pretpostavka da isti imaju mogućnost javno priopćavati autorska glazbena djela, jer se u sobama hotela nalazi TV prijemnik, a što nije prihvatljivo, jer bi na taj način svaki dan isti mogli biti prijavljeni za navedeni prekršaj temeljem same činjenice da se u sobama nalaze TV prijemnici, te činjenice da nemaju zakonom propisano odobrenje ZAMP-a.

13. Naime, ovaj sud smatra da bi tvrdnja da je za postojanje prekršaja iz čl. 296. st. 1. t. 16. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima dovoljno samo posjedovanje televizijskih prijemnika u hotelskim sobama i obavljanje poslovne djelatnosti, bez dokazivanja i utvrđivanja stvarnog priopćavanja autorskog djela u suprotnosti s načelom zakonitosti iz čl. 2. Prekršajnog zakona.

14. Prema ovom načelu nema prekršaja bez Zakona, jer prekršaj može postojati samo ako je propisan zakonom, što uključuje precizno definiranje svih bitnih elemenata radnje koja predstavlja prekršaj, te nema kazne bez zakona, jer se ne može izreći kazna za nešto što nije jasno i precizno definirano kao kažnjivo ponašanje.

15. Članak 296. st. 1. t. 16. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima jasno propisuje da je prekršaj počinjen kada netko "priopći" autorsko djelo javnosti bez odobrenja upotrebljavajući "svršeni" glagol. To znači da zakon zahtijeva izvršenje konkretne radnje (stvarno priopćavanje) da bi prekršaj postojao. Tumačenje prema kojem bi samo posjedovanje tehničkih sredstava (TV prijemnik) bilo dovoljno za prekršaj nije u skladu s preciznim jezikom zakona. Ako se prekršaj utvrđuje bez dokaza o stvarnom priopćavanju (npr. da je TV bio uključen i emitirao zaštićena djela), to bi, po mišljenju ovog suda, značilo proširivanje zakonske definicije prekršaja izvan onoga što zakon izričito predviđa, te bi to bilo u suprotnosti s načelom zakonitosti, jer bi se okrivljeniku pripisivalo kažnjivo ponašanje bez jasne zakonske osnove, a što je već naprijed navedeno. Načelo zakonitosti zahtijeva restriktivno tumačenje kaznenih i prekršajnih odredbi, te bi proširivanje pojma "priopći" na situacije u kojima priopćavanje nije stvarno izvršeno, već samo postoji tehnička mogućnost, bilo u suprotnosti ovom načelu. Svako kažnjavanje mora se temeljiti na jasnim i dokazanim činjenicama koje ukazuju na izvršenje radnje opisane u Zakonu, a što u ovom slučaju Sud nije mogao utvrditi.

16. Također, odredba čl.16. Prekršajnog zakona propisuje da je prekršaj počinjen u vrijeme kada je počinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira kada je nastupila posljedica prekršaja. Bez vremena počinjenja prekršaja nema ni prekršajne odgovornosti okrivljenika, niti prekršaja, a isto tako bez točno određenog vremena počinjenja prekršaja nije moguće utvrditi niti kada nastupa zastara vođenja prekršajnog postupka. Prema tome ne može se prihvatiti tvrdnju da je za postojanje prekršaja iz članka 296. st. 1. t. 16. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, odnosno, da je za to da su okrivljenici u hotelskim sobama javno priopćavali autorska glazbena djela dovoljno utvrditi da su okrivljenici (hotel) u sobama posjedovali TV prijemnike, te da su u vrijeme kontrole obavljali poslovnu djelatnost, jer kako je već naprijed navedeno članak 296. navedenog Zakona zahtijeva radnju priopćavanja autorskih glazbenih djela koristeći svršeni glagol "priopći" što znači da mora postojati stvarna radnja priopćavanja, te se mora dokazati da su autorska djela bila stvarno priopćena gostima hotela, a ne da postoji potencijal za takvo priopćavanje, a iz već naprijed navedenih razloga.

17. S obzirom na navedeno kada se obrana okrivljenika analizira i dovede u vezu sa svim provedenim dokazima, kako pojedinačno, tako u njihovoj uzajamnoj povezanosti, sud ne nalazi dokaznim da su okrivljenici počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, pa je u skladu s načelom in dubio pro reo, po kojemu se u slučaju sumnje u pogledu odlučnih činjenica rješava u korist okrivljenika, temeljem čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona iste i oslobodio optužbe.

18. Okrivljenici su oslobođeni optužbe, pa je shodno tome odlučeno da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

U Zagrebu 29. lipnja 2026.

Zapisničar

Sudac

Marija Halozar

Marija Malenica-Marić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu, Avenija Dubrovnik 8, u dva primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Dostavna naredba:

1. I okrivljenoj pravnoj osobi, Plitvice Đogaš d.o.o., [adresa],

2. II okrivljenici, IC, [adresa],

3. III okrivljeniku, KCR, [adresa],

4. IV okrivljenici, UCR, [adresa],

5. branitelju okrivljenika, odvjetničkom društvu Ljubičić-Vrdoljak & partneri d.o.o., Split, Sukojišanska 4,

6. tužitelju, Hrvatskom društvu skladatelja-ZAMP, broj: 329000-0011,

7. pismohrana, ovdje