Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-578/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dubravku Marjanoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank Zagreb d.d. iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-123/2025-12 od 20. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-123/2025-12 od 20. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu koji je sklopljen između prednika tuženika i tužiteljice 16. rujna 2003., kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 447,33 eura sa zateznom kamatom od 24. rujna 2003. do isplate, dok je u točki III. izreke obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 414,81 eura sa zateznom kamatom od 20. veljače 2026. do isplate.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. točka 11. i 12. ZPP-a, bez posebnog obrazloženja.

4. Ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka ugovoreno da se od iznosa kredita naplaćuje naknada u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, koja odredba da je jasna, razumljiva i lako uočljiva te da stoga nije dozvoljeno provoditi test nepoštenosti. Pritom ukazuje na sadržaj odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje; ZZP/03) koji isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pri čemu smatra da troškovi obrade predstavljaju cijenu predmetnog kredita, budući da tuženik pruža uslugu kreditiranja. U svakom slučaju da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u odnosu na koji zaključak da nisu izneseni uvjerljivi razlozi.

5. Navodi da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 81. ZZP/03 da bi se prijeporna odredba mogla smatrati nepoštenom. Naglašava da naplaćivanje naknade za obradu kredita nije bilo zabranjeno niti je protivno Ustavu Republike Hrvatske, da je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO) te da banka nije bila dužna u ugovoru o kreditu utvrditi točan iznos troškova i naknada na teret potrošača.

6. Osporava stajalište suda prvog stupnja glede pitanja zastare tražbine tužiteljice, ukazuje da je presudom Suda Europske unije broj C-561/21 izneseno obvezujuće pravno stajalište glede zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve, prema kojemu je potrebno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja i omogućiti pružatelju usluga da dokazuje da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koji za posljedicu imaju ništetnost ugovorne odredbe i prije donošenja presude. Pored toga tvrdi da nije nepošteni stjecatelj, budući da je postupao u skladu s propisima pa da ne dolazi u primjenu članak 214. ZOO-a glede dospijeća zatezne kamate. Osporava i odluku o parničnom trošku, bez posebnog obrazloženja..

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje , sve uz nadoknadu troškova žalbenog postupka.

8. Žalba tuženika nije osnovana.

9. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio povrede postupka na koje ukazuje tuženik u žalbi, dakle povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati, niti povredu iz čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP-a, budući da je sud odlučivao u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. ZPP-a). Nije počinjena ni neka od povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužiteljica kao korisnica kredita, s prednikom tuženika kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu 16. rujna 2003., temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 25.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti te da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita u skladu s čl. 6. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se korisnik kredita obvezuje banci platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini 1,50 % od iznosa kredita.

11. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da joj glede naknade za obradu kredita nije ništa pojašnjeno, da nije mogla utjecati na visinu naknade, budući da o tome stranke nisu pojedinačno pregovarale te da joj je rečeno da takvu odredbu ili može prihvatiti ili odustati od ugovora.

12. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja ocjenjuje da je banka bila ovlaštena ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za troškove obrade kredita. Nadalje ocjenjuje da je u odnosu na naknadu za obradu kredita ugovorena činidba sasvim određena i transparentna u smislu čl. 84. ZZP/03, budući da je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze. Međutim, unatoč tome što je odredba o visini naknade za obradu kredita bila gramatički jasna, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ta odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti, budući da tužiteljica nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze. Kako odredba čl. 6. Ugovora ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na ugovaranje takve odredbe u pojedinačnim pregovorima, pa zaključuje da nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP/03.

13. Glede postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, ocjenjuje da takva neravnoteža može proizlaziti iz činjenice što se ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim pravilima. U nazočnom slučaju da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelj ice kao potrošača, budući da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se naplaćuju, pri čemu da tuženik ni tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva. Ovo tim više što je ugovorena naknada zavisna o visini odobrenog kredita, iako troškovi obrade nisu o tome zavisni, već su jednaki za sve kredite, bez obzira na iznos koji je klijentu odobren. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na tužitelj icu obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na njezinu štetu stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana .

14. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da zastara počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje restitucijskog zahtjeva.

15. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tužiteljici priznat parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) te trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu, ukupno 414,81 eura, primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

16. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužiteljici pripada pravo na podnošenje zahtjeva kojim se ništetnost utvrđuje i zahtjeva za povrat isplaćene naknade.

17. Kako je uvodno navedeno, tužiteljica je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu 16. rujna 2003., u vrijeme važenja ZZP/03. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, radi se o ugovornoj odredbi koja ne predstavlja bitni sastojak ugovora pa je podložna ocjeni poštenosti. Glede postupanja u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio bitne okolnosti pri sklapanju ugovora, pa tako okolnost da je ugovor pripremio tuženik, da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo pa tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Iako se nepoštenost odredbe o naknadi ne tiče odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, pravilno je zaključeno da se te činjenice trebaju uzeti u obzir pri ocjeni je li se postupalo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pa je tako osnovano cijenjena okolnost da je naknada za obradu kredita ugovorena bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti troškova i njihovoj specifikaciji. Pravilan je i zaključak da je nametanjem obveze plaćanja narečene naknade prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pri čemu su i u tom dijelu izneseni uvjerljivi razlozi.

19. Treba navesti da je u svezi s narečenim pitanjima pravno shvaćanje izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023, prema kojem shvaćanju zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita (takvo stajalište je izneseno i u presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019., u predmetu Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820). Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U narečenom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine, s obzirom na činjenicu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako propisuje čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), a zahtjev za povrat naknade dospijeva pravomoćnošću presude kojom je ništetnost utvrđena.

21. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 29. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara