Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Pr-55/2026-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda za javno zdravstvo Varaždinske županije, OIB: 20184981156, [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženice DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Roberti Gottwald, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon na dan 15. svibnja 2026., održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženice, 29. lipnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženici DO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da isplati tužitelju Zavodu za javno zdravstvo Varaždinske županije, OIB: 20184981156, [adresa] iznos od 13.440,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8.4.2018. pa do isplate, po stopama sukladno čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je ukinuta presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-110/2018-33 od 1. travnja 2021. za isplatu 94.897,33 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8.4.2018.

III. Nalaže se tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.213,86 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 4. srpnja 2018. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženice DO radi isplate. U istoj je naveo da su stranke 9. veljače 2012. sklopile ugovor o specijalizaciji, kojim je tuženici kao specijalizantu omogućeno redovito obavljanje specijalizacije iz psihijatrije, u skladu s Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika (NN 100/11 i NN 133/11) i Odlukom o izboru kandidata za upućivanje na specijalizaciju br. 02/1-500/2-2011. Naveo je da je rješenjem Ministarstva zdravlja br. Klasa: UP/i 131-02/12-01/121 Urbroj: 534-07/2-2/3-12-2 tuženici odobrena specijalizacija iz psihijatrije u Zavodu za javno zdravstvo Varaždinske županije, u kojem je tuženica bila dužna završiti poslijediplomski specijalistički studij „Psihijatrija" i obvezana je pohađati tečajeve trajnog stručnog usavršavanja doktora medicine te da se Ugovorom o specijalizaciji, konkretno čl. 3. tuženica obvezala ostati na radu u Zavodu u svojstvu specijaliste onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija, odnosno 5 godina. Naveo je da je tuženica specijalistički ispit iz psihijatrije položila 20.09.2017., te je sukladno tome s tužiteljem 1 . listopada 2017. sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da je 7. veljače 2018. tuženica temeljem čl. 115. st. 4. Zakona o radu pisanim putem otkazala ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1.10.2017. radi obavljanja poslova specijaliste psihijatra, uz otkazni rok od mjesec dana koji ističe 7.03.2018. Uz otkaz ugovora podnijela je i zahtjev za korištenje neiskorištenog dijela godišnjeg odmora za 2017. i 2018., koji će iskoristiti za vrijeme trajanja otkaznog roka te je time radni odnos između stranaka prestao s danom 7.03.2018. Tvrdi da je u čl. 6. Ugovora o specijalizaciji navedeno da ako specijalizant ne ispuni obveze iz tog Ugovora, odnosno ako mu nakon specijalizacije prestane radni odnos prije isteka roka iz čl. 3. st. 1. alineja 3 Ugovora, na način opisan u čl. 5. Ugovora, specijalizant se obvezuje Zavodu naknaditi sve troškove iz čl. 2. Ugovora i nadoknaditi mu nastalu materijalnu štetu, u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa. S obzirom da je tuženica otkazala ugovor o radu prije isteka roka u kojem je sukladno odredbama sklopljenog Ugovora o specijalizaciji morala ostati na radu nakon završene specijalizacije, tvrdi da mu je dužna vratiti nastale troškove iz čl. 2. Ugovora o specijalizaciji koji se odnose na naknadu isplaćene bruto plaće s doprinosima, naknadu za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda, naknadu putnih troškova, troškove mentora i ostale troškove koji se isključivo odnose na svladavanje programa specijalizacije, a koji ukupno iznose 818.505,26 kn. Tvrdi da mu u roku od 30 dana od prestanka ugovora o radu tuženica nije dobrovoljno isplatila troškove specijalizacije, te je pozvana odvjetničkom opomenom na isplatu istih. Odvjetničku opomenu je primila 14.06.2018., a istekom roka od 8 dana po opomeni, nije mu isplatila tražene troškove, niti mu je na bilo koji način odgovorila. Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev za isplatu 818.505,26 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8.4.2018. pa do isplate te da naloži tuženici da mu naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da je postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan. Prvenstveno čini spornom osnovanost, a zatim, opreza radi, i visinu iznosa "troškova" od 818.505,26 kn od strane tužitelja jer je isto nedopušteno prvenstveno iz razloga jer je takva činidba protivna Ustavu Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; dalje "Ustav RH") te Zakonu o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, dalje: "ZoR"), i važećoj praksi VSRH, te stoga posljedično ništetna, sukladno čl. 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje "ZOO"). Ističe da od navedenih 818.505,26 kn, a sve sukladno tužiteljevom izračunu obračuna troškova specijalizacije, na ukupne troškove specijalističkog usavršavanja - naknadu troškova specijalističkog studija, te troškove specijalizacije otpada 12.221,73 kn (12.000,00 kn + 221,73 kn), dok cjelokupni preostali iznos, odnosno 806.283,53 kn otpada na bruto isplaćene plaće i naknadu za odvojeni život, te putne troškove u razdoblju u kojem je radila za i po uputi tužitelja, a tužitelj joj je za to vrijeme isplaćivao naknadu plaće za obavljeni rad. Navela je da je temeljem Ugovora o radu (i Ugovora o specijalizaciji) sklopljenim s tužiteljem obavljala poslove specijalizanta (i dalje specijalista) te joj je za taj rad, u skladu s čl. 8. Ugovora o radu, isplaćivana plaća, te da joj je tužitelj plaće i naknade plaća isplaćivao isključivo temeljem ugovora o radu, Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, broj 9/05; dalje: "KU") i drugih propisa koji se odnose na radne odnose stranaka, a ne temeljem Ugovora o specijalizaciji. Navela je da iznos isplaćenih plaća koje je primila kao naknadu za svoj rad temeljem ugovora o radu ne može predstavljati trošak specijalizacije te da iz odredbe čl. 7. ZoR-a proizlazi da se radniku plaća i naknada plaće isplaćuje za obavljeni rad, a temeljem ugovora o radu, dok iz odredbe čl. 368. st. 2. ZOO-a proizlazi da po raskidu ugovora strana koja je nešto dala na ime ispunjenja tog ugovora, ima pravo na povrat onoga što je dala. Navela je da ne može posljedica raskida Ugovora o specijalizaciji biti obveza na povrat sredstava koja su isplaćena temeljem drugog ugovora (ugovora o radu) te da tužitelj nema pravo plaću tuženice uračunati u ukupan trošak specijalizacije. Navela je da se o ovom pitanju izjasnila sudska praksa pa je priložila presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Revr 33/11 od 22. listopada 2013. Navela je i da, kao ustavno pravna kategorija i kao zakonska kategorija, plaća ne može biti određena kao trošak postupka organiziranog stjecanja kompetencija prema propisanom programu, jer je ona temelj ostvarenja ustavnog prava na zaradu i naknada za obavljeni rad. Istaknula je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije te navela da bi tužitelj mogao potraživati naknadu za trošak specijalizacije od nje, tužitelju je morala zaista i nastati šteta u smislu umanjenja imovine tužitelja, sve sukladno definiciji pojma štete iz čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. ZOO-a. Tvrdi da imovina tužitelja nije umanjena zbog toga što joj je tužitelj isplaćivao plaću kao naknadu za njen rad, ali na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje: "HZZO"), odnosno iz sredstava HZZO-a, te da je iz izvješća o radu HZZO-a jasno vidljivo da upravo HZZO snosi troškove specijalizanata, uključujući i njihove plaće. Tvrdi da tužitelj uopće nije obveznik plaćanja plaće specijalizantima, niti te plaće isplaćuje iz svoje imovine, pa tako niti njoj istu nije isplatio iz svoje imovine, te mu zbog isplata plaća na teret druge osobe (HZZO) niti ne može nastati šteta. Navela je da zdravstvenim ustanovama koje svoje zdravstvene djelatnike pošalju na specijalizaciju, HZZO u okviru godišnjeg plana financiranja refundira troškove s naslova njihovih plaća za vrijeme specijalizacije, te da jedini koji bi eventualno bio legitimiran potraživati naknadu troška specijalizacije je HZZO. Navela je da tužitelj Ugovorom o specijalizaciji nije mogao potraživati ono što nije niti dao kao ispunjenje konkretnog raskinutog ugovora (o specijalizaciji), odnosno ono što je dao kao ispunjenje ugovora o radu, te da nije aktivno legitimiran potraživati povrat isplaćenih plaća i naknada plaća temeljem ugovora o specijalizaciji jer sporne plaće i naknade plaća nisu isplaćene temeljem tog ugovora, već temeljem ugovora o radu (čiji raskid sukladno pravilima radnog prava nikako ne može prouzročiti obvezu tuženice na povrat isplaćenih plaća, kao naknade za obavljeni rad). Nadalje, je navela da kao posljedica raskida Ugovora o specijalizaciji, ne može biti obvezana na isplatu, odnosno povrat poslodavcu primljenih bruto plaća iz razloga što su bruto plaće i naknada plaća isplaćene na temelju drugog ugovora (ugovora o radu, a ne ugovora o specijalizaciji) i jer predstavljaju naknadu za obavljeni rad i takav je zaključak protivan osnovnom načelu ZoR o obvezi isplate plaće za obavljeni rad (čl. 7. ZoR) te ustavnom načelu prava na zaradu (članak 56. Ustava RH). Navela je i da su posljedice raskida ugovora o radu propisane ZoR, a ni u kojem slučaju ne predstavljaju obvezu radnika na povrat isplaćenih plaća kao naknada za obavljeni rad, i na raskid ugovora o radu se ne primjenjuje odredba čl. 368. st. 2. ZOO-a iz razloga što je protivna ZoR, kao lex specialis. Navela je da su posljedice raskida ugovora o specijalizaciji propisane odredbom čl. 368. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, te da isplaćivanje bruto plaća nikako ne predstavlja ispunjenje ugovora o specijalizaciji, pa ju se ne može obvezati na povrat tih iznosa, a vezano za naknadu štete takav bi zahtjev bio neosnovan u utuženom iznosu jer naknada štete ne može predstavljati iznos isplaćenih bruto plaća. Navela je i da osim što se usavršavala prema programu specijalizacije je za tužitelja također obavljala rad (ambulanta, dežurstva itd.) te je za taj rad primala plaću, i to sukladno Ugovoru o radu i KU. Odredbom čl. 69. KU propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće i za vrijeme koje je po uputi poslodavca proveo na stručnom usavršavanju. Tvrdi da je plaće i naknade plaće primala od tužitelja u skladu s ugovorom o radu i KU i ima pravo na zaštitu u skladu s pravilima radnog prava te da prema odredbi čl. 90. ZoR-a radnik nije ni u kojem slučaju dužan vratiti naknade plaća koje su mu isplaćene za vrijeme koje je proveo na radu/edukaciji ili bilo gdje drugdje po uputi ili odluci poslodavca, pa se isto pravilo ima primjenjivati i na nju, bez obzira što je istovremeno sklopila i ugovor o specijalizaciji, te bi svaka odluka kojom bi bila obvezana na povrat isplaćenih bruto plaća i naknada plaća bila protivna čl. 7. i 90. ZoR i čl. 69. KU te bi bila neosnovano lišena prava na zaštitu u skladu s načelima radnog prava. Navela je da da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO- a), te da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni (čl. 3. ZOO-a) te da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), a koja načela u konkretnom slučaju nisu poštovana u ovom ugovornom odnosu od strane tužitelja. Navela je da se u odnosu na načelo pacta sunt servanda ugovori o specijalizaciji doktora medicine ne mogu smatrati „običnim" privatno-pravnim ugovorima, pa tako niti konkretni ugovor, jer se isti sklapaju isključivo po načelu "uzmi ili ostavi" te da se ne smije ignorirati čl. 56. Ustava RH kojim je propisano da svaki zaposlenik ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život koji mu tužitelj ugovornim odredbama protupravno oduzima kao i čl. 23. Ustava RH koji zabranjuje prisilan i obvezatan rad. Pozvala se na odredbe čl. 270. i 271. ZOO-a, te da se pri donošenju odluke treba uzeti u obzir Odluku i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske od 11. srpnja 2017., te je navela da u skladu s odlukom Ustavnog suda sve verzije pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, zajedno sa svim izmjenama i dopunama pravilnika prestaju u bitnome dijelu kojim se uređuju pitanja propisivanja obveze sklapanja ugovora o međusobnim pravima i obvezama, najdulje trajanje obveze ostanka na radu, obveza naknade troška, utvrđenje visine troškova specijalizacije - jer, kako to ističe Ustavni sud RH, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti "nije izrijekom dana ovlast nadležnom ministru da pravilnikom propiše obveze sklapanja ugovora o međusobnim pravima i obvezama zdravstvene ustanove i specijalizanta, najduljeg trajanja obveze ostanka na radu specijalizanta nakon završetka specijalističkog usavršavanja, uvjetovanja dopuštenosti otkazivanja ugovora o radu u jednoj i zasnivanja radnog odnosa specijalizanta odnosno specijalista u drugoj zdravstvenoj ustanovi prethodnom suglasnošću ministarstva, okolnosti u kojima nije potreban javni natječaj za zasnivanje radnog odnosa specijalizanta u drugoj zdravstvenoj ustanoví, obveze zdravstvene ustanove u kojoj specijalizant odnosno specijalist zasnuje radni odnos da naknadi trošak specijalizacije te obveze specijalizanta odnosno specijalista da nadoknadi troškove specijalizacije u slučaju otkazivanja radnog odnosa bez prethodne suglasnosti ministarstva. Također (...) nije izrijekom dana ovlast nadležnom ministru da pravilnikom utvrdí troškove specijalizacije". Navela je da je članak 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine kojim su se utvrđivali troškovi specijalizacije, a na koji se tužitelj u tužbi i u čl. 2. Ugovora o specijalizaciji poziva, ukinut upravo gore navedenom odlukom Ustavnog suda RH te je predložila odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naložiti tužitelju da joj nadoknaditi troškove parničnog postupka.

3. U podnesku od 9. listopada 2018. tužitelj je očitovao na odgovor na tužbu tuženice. U bitnom je naveo da uopće nije doveo u pitanje niti pravo tuženice na plaću, koja obveza isplate je njemu kao poslodavcu propisana ZoR, a još manje je doveo u pitanje čl. 56. Ustava RH koji jamči svakome zaposlenome pravo na zaradu. Upravo zbog citiranih Ustavnih i zakonskih odredaba je isplatio tuženici plaću te je poštovao je i odredbe čl. 7. i čl. 92. ZoR, te ni na koji način nije doveo u pitanje ustavno pravo tuženice na zaradu — koju joj je i isplatio. Naveo je da se ovaj postupak vodi radi isplate troškova koje je tuženica uzrokovala tužitelju, a da nakon toga nije ostala u radnom odnosu ugovorenih 5 godina sukladno preuzetoj ugovornoj obvezi iz Ugovora o specijalizaciji od 9.2.2012., a o kojoj ugovornoj obvezi tuženica u odgovoru na tužbu ne govori niti riječi. Naveo je da su stranke dobrovoljno sklopile dvostranoobvezni Ugovor o specijalizaciji kojim su oboje jasno i decidirano ugovorili kako će tužitelj snositi trošak njezine specijalizacije, dok se ujedno tuženica obvezala zauzvrat ostati u radnom odnosu kod tužitelja jednako onoliko vremena koliko traje i sama specijalizacija (5 godina) te da su stranke dobrovoljno ugovorile obvezu tuženice da nadoknadi tužitelju sve troškove ako ne ispuni preuzetu obvezu (tj. ako prekine radni odnos prije isteka roka od 5 godina) te su jasno definirali u čemu se ta naknada sastoji i kako se ona obračunava. Naveo je da su imale zakonsku mogućnost tu naknadu izraziti novčanim iznosom i odmah ju odrediti ili pak su ju mogle opisati (čime ona nije točno određena, ali je odrediva) kao što su u konkretnom slučaju i učinile — točno navevši čl. 6. i čl. 2. Ugovora o specijalizaciji, što sve ulazi u troškove i naknade koje se specijalizant - tuženica obvezuje vratiti tužitelju u slučaju kršenja ugovorne obveze te da su stranke decidirano navele da se tuženica, ukoliko joj nakon specijalizacije prestane rad u Zavodu prije isteka roka iz čl. 3 Ugovora, obvezuje tužitelju nadoknaditi sve troškove iz čl. 2. tog Ugovora, a to su naknada plaće, naknada za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda, naknada putnih troškova, troškovi mentora i ostali troškovi koji su uvjetovani svladavanjem programa specijalizacije, te mu nadoknaditi nastalu materijalnu štetu. Naveo je da je tužbom zatražio samo isplatu troškova iz čl. 2. Ugovora o specijalizaciji, a ne i naknadu nastale materijalne štete (daljnje štete u odvijanju djelatnosti Zavoda), koju sukladno citiranom čl. 6. i čl. 8. Ugovora također ima pravo potraživati. Naveo je da suprotno mišljenju tuženice, posljedica raskida Ugovora o specijalizaciji može biti obveza na povrat sredstava koja su isplaćena temeljem drugog ugovora (Ugovora o radu) jer su stranke upravo to i ugovorile, a isto nije u suprotnosti niti sa Ustavom RH niti sa prisilnim propisima te da presuda Vrhovnog suda RH, uopće nije primjenjiva na ovaj predmet, jer se radi o tuženiku specijalizantu, koji je specijalizaciju obavljao upravo kod samog tužitelja, dakle kod svog poslodavca — u bolnici u kojoj je imao zasnovan radni odnos, te da navedeno nema nikakve veze sa ovim predmetom gdje je tuženica, nakon potpisivanja Ugovora o specijalizaciji specijalizaciju obavljala u drugim zdravstvenim ustanovama, konkretno bolnicama u Zagrebu i to u Klinici za psihijatriju Vrapče i KBC Sestre Milosrdnice, te ni u kom smislu tih 5 godina specijalizacije nije (faktički) radila za tužitelja kod kojega je (doista) bila u radnom odnosu. Naveo je da prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženice potpuno pogrešan. Pojasnio je da je tužitelj Zavod za javno zdravstvo Varaždinske županije osnovano je odlukom Poglavarstva Županije Varaždinske od 16.03.1994., a osnivačka prava temeljem Zakona o zdravstvenoj zaštiti prema Zavodu ima Varaždinska županija. Sredstva za rad i poslovanje stječe, između ostaloga: iz sredstava osnivača, iz ugovora s HZZO-om, iz ugovora sa Županijom, ugovora s dobrovoljnim osiguravateljima, iz ugovora s jedinicom lokalne samouprave, iz ugovora s ministarstvom odnosno drugim tijelima državne vlasti za poslove koji se na osnovi zakona financiraju iz državnog proračuna, naplatom usluga fizičkim osobama, ali i iz brojnih drugih izvora financiranja koji su svi pobrojani Statutom tužitelja. Tvrdi da u konkretnom slučaju tuženice DO, HZZO nije niti jednim dijelom financirao ili sufinancirao specijalizaciju iste, pa je predložio da tuženica dokaže svoju tvrdnju da primio jednu kunu na ime troškova specijalizacije DO od HZZO. Tvrdi da je da iz svoji sredstava platio sve troškove specijalizacije (uključivo i plaću) tuženice, te se ona ugovorno obvezala vratiti mu ono što je za nju platio na ime i za vrijeme specijalizacije, raskine li radni odnos prije ugovorenog roka. Naveo je da tuženica u potpunosti osporava svoje ugovorom preuzete obveze iako nije, sukladno također preuzetoj ugovornoj obvezi, kod tužitelja ostala u radnom odnosu čak niti 5 mjeseci, a kamoli ugovorenih 5 godina, te da je dala otkaz i otišla raditi u Irsku nakon nepunih 5 mjeseci rada po završenoj specijalizaciji. Naveo je da tuženica pogrešno navodi kako su posljedice raskida Ugovora o specijalizaciji propisane samo odredbom čl. 368. st. 2. ZOO-a, kao i da se pogrešno poziva na čl. 90. ZoR te je naveo da se tuženica u konkretnom slučaju nije nalazila na radu ili edukaciji niti po uputi niti po odluci poslodavca već se nalazila na specijalizaciji sukladno dvostranoobveznom ugovoru kojeg je sklopila, a zove se Ugovor o specijalizaciji. Naveo je da niti jedno od načela ZOO-a nije povrijedio. Pozvao se na presudu Vrhovnog suda RH broj Revr. 33/2011 od 22.10.2013. u kojoj je upravo Vrhovni sud zauzeo stajalište da ugovor o specijalizaciji nije ništav u smislu čl. 103. (sada 270.) ZOO-a jer nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima, a niti moralu društva. Naveo je da činjenica što su Odlukom i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske od 11.07.2017. prestale važiti odredbe Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, a kojima se ureduju pitanja propisivanja obveze sklapanja ugovora o međusobnim pravima i obvezama te između ostaloga i o obvezi naknada troškova, ni u kom slučaju ne utječe na ovaj predmet. Naveo je da su te odredbe ukinute pet godina nakon što su stranke već sklopile svoj ugovorni odnos, te da Ustavni sud nije zaključio kako sadržaj tih odredbi Pravilnika nije u skladu s Ustavom RH jer to niti nije bio predmet ocjenjivanja od strane Ustavnog suda, nego je zaključak da ministar nije imao ovlasti uređivati ona pitanja na koje se odnose ukinute odredbe Pravilnika. Upravo zato se i u tužbi ne poziva na odredbe tog Pravilnika u smislu da na njemu temelji tužbeni zahtjev, već ga spominje isključivo u kontekstu sklapanja Ugovora o specijalizaciji jer se ovaj Pravilnik 2012., kada su stranke sklapale Ugovor o specijalizaciji — primjenjivao. Naveo je da je činjenica ukidanja nekih odredbi Pravilnika irelevantna, jer se tužba ne temelji na ukinutim odredbama tog Pravilnika, već na ugovornoj obvezi po kojoj se tuženica obvezala tužitelju pod određenim okolnostima, koje su se upravo i dogodile, vratiti ugovoreni i opisani trošak specijalizacije, sve u skladu sa načelom pacta sunt servanda. Napomenuo je i da iz dostavljenih platnih listi za tuženicu proizlazi da je tuženici isplaćeno više nego što on tužbom potražuje, budući da on ovom tužbom potražuje samo onaj dio koji se odnosi na specijalizaciju.

4. Tuženica je nakon zaključenja prethodnog postupka isticala da plaća i naknada plaće nisu istoznačnice, te da naknadu plaće ne može predstavljati iznos bruto plaće. Isticala je i da ako sud prihvati stav da je odredbama Ugovora o specijalizaciji između ostalog uređeno da troškovi specijalizacije obuhvaćaju bruto plaće za vrijeme cjelokupnog trajanja specijalizacije, takva obveza bi bila protivna pravu Europske unije, odnosno Povelji Europske unije o temeljnijim pravima i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije (UFEU) jer je odredbom čl. 15. Povelje Europske unije o temeljnim pravima propisano da: „1.Svatko ima pravo na rad i na obavljanje slobodno izabranog ili prihvaćenog zanimanja; 2. Svaki građanin Unije može slobodno tražiti zaposlenje, raditi i ostvarivati pravo na poslovni stan i pružanje usluga u svakoj državi članici; 3. Državljani trećih zemalja kojima je dopušten rad na državnim područjima država članica imaju pravo na radne uvjete jednake onima koje imaju građani Unije," dok je odredbom čl. 45. UFEU propisano: „1. Sloboda kretanja radnika osigurava se unutar Unije; 2. Ta sloboda kretanja podrazumijeva ukidanje svake diskriminacije na temelju državljanstva među radnicima iz država članica u vezi sa zapošljavanjem, primicima od rada i ostalim uvjetima rada i zapošljavanja.“ Nadalje je navela da se Europska unija temelji na unutrašnjem tržištu čiji su bitni dio četiri tržišne slobode među kojima je i sloboda kretanja radnika, a da obveza rada u razdoblju u jednakom trajanju specijalizacije, te obveza da u slučaju otkaza ugovora o radu nastaje obveza naknade štete predstavlja ograničenje prava na slobodno kretanje radnika, te je navela da tužitelj mora dokazati, odnosno da nacionalni sud treba provesti test proporcionalnosti i presuditi je li predmetna mjera odstupanja od načela slobode kretanja zaštićenih pravom EU-a razmjerna za postizanje zadanog cilja i prelazi li ono što je potrebno za njegovo postizanje, odnosno uputiti zahtjev za prethodnu odluku Sudu u Luxembourgu. Tuženica je navela da je nužno uputiti prethodno pitanje predstavljaju li odredbe ugovora o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije sklopljenih između specijalizanata kao radnika s jedne strane i javnih zdravstvenih ustanova kao poslodavaca s druge strane, a kojima se u slučaju raskida ugovora prije odrađivanja ugovorne obveze ostanka na radu u jednakom vremenskom trajanju koliko je trajala specijalizacija određuje naknada štete poslodavcu od strane radnika, ograničenje slobode kretanja radnika. Zahtijevala je da sud poduzme test proporcionalnosti, navodeći da niti jedna nacionalna mjera koja se nalazi u polju primjene prava EU ne smije biti suprotna temeljnim pravima koja štiti pravni poredak EU-a i predložila je i da se uputi prethodno pitanje Sudu EU o tumačenju prava EU odnosno prethodno pitanje predstavljaju li odredbe ugovora o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije sklopljenih između specijalizanata kao radnika s jedne strane i javnih zdravstvenih ustanova kao poslodavaca s druge strane, a kojima se u slučaju raskida ugovora prije odrađivanja ugovorne obveze ostanka na radu u jednakom vremenskom trajanju koliko je trajala specijalizacija, kao naknada štete poslodavcu uz druge troškove specijalizacije određuje i povrat prethodno isplaćenih bruto plaća radnika, povredu prava vlasništva.

5. Sud je navedene prijedloge i zahtjeve tuženice ocijenio neosnovanim, s obzirom da je nadležnost Suda Europske unije odlučivati o usklađenosti nacionalnih zakonodavstava s pravom Europske unije, a u konkretnom slučaju tuženica je predlagala da sud postavi prethodno pitanje Sudu Europske unije o usklađenosti odredbi dvostranoobveznog ugovora sklopljenog između stranaka sa pravom Europske unije.

6. Sud je donio presudu poslovni broj Pr-110/2018-33 od 1. travnja 2021. kojom je naložio tuženici da tužitelju isplati iznos od 816.272,47 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8.4.2018. ( točka I. izreke). Odlukom sadržanom pod točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu 2.232,79 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8.4.2018., a odlukom sadržanom pod točkom III. izreke je naloženo tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 79.862,50 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. travnja 2021. pa do isplate.

7. Protiv presude poslovni broj Pr-110/208-33 od 1. travnja 2021. tuženica je podnijela žalbu, odnosno protiv dijela presude pod točkama I. i III. izreke, a tužitelj je podnio odgovor na žalbu i predložio je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu Općinskog suda u Varaždinu.

8.Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-459/2021-2 od 2. prosinca 2021. odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-110/2018-33 od 1. travnja 2021. u pobijanom dijelu u točki

I. i III. Izreke presude.

9. Protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-459/2021-2 od 2. prosinca 2021. tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Revd 2011/2022-2 od 26. ožujka 2024. odbacio prijedlog za dopuštenje revizije.

10. Nakon toga tuženica DO je podnijela ustavne tužbe koje su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1185/2022 i U-III-3292/2024 od 21. studenog 2024. usvojene i ukinuto je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 2011/2022-2 od 26. ožujka 2024., presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-459/2021-2 od 2. prosinca 2021. i točke I. i III. presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-110/2018-33 od 1. travnja 2021., te je predmet vraćen Općinskog sudu u Varaždinu na ponovno odlučivanje, te je odlučeno da se ustavne tužbe odbacuju u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova ustavnog postupka. Iz obrazloženja navedene odluke u bitnom proizlazi da je polazeći od prigovora podnositeljice Ustavni sud razmotrio njihovu osnovanost u odnosu na pravo zajamčeno člankom 55. stavkom 1. Ustava koji glasi: „ Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. (…)“. Nadalje proizlazi da je člankom 55. Ustava utemeljen pojam zarade, odnosno plaće koja ima socijalnu funkciju i predstavlja osnovu za osiguravanje slobodnog i dostojnog života pojedinca koji je ostvario zaradu, ali i njegove obitelji te da se istim člankom jamči ostvarivanje zarade na temelju rada, to jest štite se i zakonom zajamčena prava građana koja iz njihovog rada proizlaze te da za Ustavni sud nije sporno da obveza isplate plaća i drugih davanja iz radnog odnosa nije i ne može predstavljati iznos troškova specijalizacije te da su troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata strogo odvojiva novčana kategorija u odnosu na prava specijalizanata koja proizlaze iz ugovora o radu. Ustavni sud Republike Hrvatske je naveo da navedeni troškovi nikako ne uključuju troškove koje zdravstvena ustanova kao poslodavac ima prema specijalizantu s osnova isplate bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji pravni odnos između bolnice i specijalizanta je i reguliran odvojenim pravnim poslom, odnosno ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. U konkretnom slučaju podnositeljici je omogućeno stjecanje neophodnih vještina, znanja i iskustva prijeko potrebnih za nastavak njezinog daljnjeg rada, nakon položenog specijalističkog ispita na radnom mjestu liječnika specijalista. Međutim, takav trošak ne može predstavljati bruto isplaćena plaća podnositeljice te da plaća specijalizanta predstavlja ekvivalent njegova rada, po osnovu ugovora o radu zbog čega niti ne može predstavljati trošak specijalizacije niti ulaziti u doseg bilo kakvog vida naknade štete poslodavcu za slučaj otkaza ugovora o radu. Ustavni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sudovi sva tri stupnja, pri iskazivanju pravnog shvaćanja kakvo je navedeno u obrazloženju osporenih presuda i rješenja nisu razmotrili sve činjenične i pravne elemente koji su konkretno objektivno mjerodavni te stoga ne udovoljavaju zahtjevu dostatnosti, relevantnosti i uvjerljivosti razloga kojima su se vodili pri njihovom donošenju. Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je opisano postupanje i odlučivanje sudova rezultiralo povredom prava podnositeljice na zaradu zajamčenog člankom 55. stavkom 1. Ustava. Iz obrazloženja rješenja u pogledu zahtjeva podnositeljice na naknadu troškova sastava ustavne tužbe proizlazi da podnositeljica, odnosno tuženica u ostavljenom roku nije dostavila relevantnu dokumentaciju slijedom čega su na temelju članka 19. stavka 4. i članka 23. u vezi s člankom 72. Ustavnog zakona odbačene ustavne tužbe u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova ustavnosudskog postupka.

11. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i naveo da isti naznačuje u iznosu valute EUR tako da iznosi 108.634,31 EUR. Međutim, ispravno bi bilo da je tužbeni zahtjev naznačio u iznosu od 108.337,97 EUR, s obzirom da je presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-110/2018-33 od 1. travnja 2021. ukinuta samo u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke za isplatu iznosa od 816.272,47 kn (primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn = 108.337,97 EUR), a ne i u odbijajućem dijelu za iznos od 2.232,79 kn (primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn = 296,34 EUR), odnosno u dijelu pod točkom II. Izreke, tako da prema stajalištu suda vrijednost predmeta spora u ovoj fazi postupka može biti samo 108.337,97 EUR, a ne više 108.634,31 EUR. Tužitelj se pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1283/2022 i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-166/2024 navodeći da je u tim odlukama istaknuta nužnost sagledavanja svakog konkretnog slučaja za sebe i da su činjenice u ovom predmetu podudarne s činjenicama iz navedenih odluka. Tuženica je isticala da je Ustavni sud donio odluku u ovom konkretnom predmetu te da je sud istom vezan i isticala je da tužitelj nema pravo potraživati troškove bruto plaće, niti ostale naknade iz radnog odnosa koje su joj isplaćene temeljem ugovora o radu, nego samo izričito trošak specijalizacije koji je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka u iznosu od 12.221,73 kn, što od početka nije ni osporavala. Predložila je zaključiti glavnu raspravu i donijeti novu odluku u skladu s pravnim shvaćanjem i uputom Ustavnog suda. Stranke su suglasno predložile da se u ponovljenom postupku provedeni dokazi obnove čitanjem, što je i učinjeno.

13. Dakle, u ponovljenom dokaznom postupku pročitani su ugovor o specijalizaciji (stranice 5-7 spisa), rješenje Ministarstva zdravstva od 8. veljače 2021. (stranice 8-9 spisa), diplomu (stranica 10 spisa), ugovor o radu (stranice 11-12 spisa), redoviti otkaz ugovora o radu (stranica 13 spisa), troškovi specijalizacije (stranica 14 spisa), ostali ukupni troškovi (stranica 15 spisa), dnevnik knjiženja salda konta (stranice 16-17 spisa), rekapitulacija vrsta rada (stranice 18-23 spisa), dopis (stranica 24 spisa), povratnica (stranica 25 spisa), Statut tužitelja (stranice 75-77 spisa), izvješće o poslovanju (stranice 78-86 spisa), stav Hrvatske liječničke komore (stranice 87-97 spisa), dopis (stranice 90-92 spisa), dokumentacija u kuverti stranica 95 spisa, a koja se sastoji od dopisa Kliničkog bolničkog centra Sestre Milosrdnice tužitelju od 31.1.2014., odnosno od evidencije dežurstava za siječanj 2014. za tuženicu, rješenja Ministarstva zdravlja od 8.2.2012. i 14.5.2012., potvrde Porezne uprave, poreznih kartica, računa za školarinu, potvrde o plaćanju troškova školarine, molbe za plaćanje troškova održavanja obveznog poslijediplomskog specijalističkog studija "Psihijatrija" i izdavanje potvrde o plaćanju troškova školarine, uputnice Kliničkog bolničkog centra Zagreb Klinici za psihijatriju i računa za troškove specijalizacije, platnih lista tuženice za razdoblje od lipnja 2012. do zaključno sa kolovozom 2017., dokumentaciju o dežurstvima i evidenciji radnog vremena za razdoblje od veljače 2014. do zaključno sa kolovozom 2014. u Klinici za psihijatriju Vrapče, dopis (stranica 119 spisa), dopise (stranice 121-124 spisa), uputnicu (stranica 125 spisa), dokumentaciju u kuverti na stranici 130 spisa, a koja se sastoji od preslika dopisa Ministarstva zdravstva tužitelju, te preslike specijalističke knjižice i dnevnika rada tuženice, izvod iz zapisnika (stranica 223 spisa), presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-459/2021-2 od 2. prosinca 2021. (stranice 314-320 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 2011/2022-2 od 26. ožujka 2024. (stranice 335-337 spisa), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1185/2022, U-III-3292/2024 od 21. studenoga 2024. (stranice 340-345 spisa), iskaz zakonskog zastupnika tužitelja i tuženice, te nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić.

14. Iz Ugovora o specijalizaciji (stranice 5-7 spisa) proizlazi da su stranke sklopile taj ugovor 9. veljače 2012. te da se tužitelj obvezao tuženici kao specijalizantu omogućiti redovito obavljanje specijalizacije iz psihijatrije, u skladu s Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika (NN 100/11 i 133/11) i odlukom o izboru kandidata na upućivanje na specijalizaciju broj: 02/1-500/2-2011. Člankom 2. je ugovoreno da će Zavod za specijalizanta za vrijeme trajanja specijalizacije snositi troškove koji čine naknada plaće, naknada za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda, naknada putnih troškova, troškovi mentora i ostali troškovi koji su uvjetovani svladavanjem programa specijalizacije (sukladno čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine), te da će se naknada troškova vršiti sukladno Kolektivnom ugovoru i općim aktima Zavoda. Iz čl. 3. proizlazi da se tuženica kao specijalizant obvezala završiti specijalizaciju u roku utvrđenom programom specijalizacije i rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, na poziv Zavoda privremeno prekinuti sa specijalizacijom i vratiti se na rad radi obavljanja određenog stručnog posla, ostati na radu u Zavodu u svojstvu specijalista onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija. Iz čl. 4. proizlazi da se tužitelj obvezao za vrijeme trajanja specijalizacije izvan Zavoda tuženici kao specijalizantu osigurati sva prava u skladu s općim aktima Zavoda, Kolektivnim ugovorom i zakonom. Nadalje, proizlazi da je čl. 5. st. 1. ugovoreno da specijalizant ne može zahtijevati da mu se vrijeme koje je proveo na radu u Zavodu nakon završene specijalizacije uračunava radi smanjenja njegovih obveza prema tom ugovoru, u slučaju kada ugovor o radu u Zavodu raskide svojoj voljom prije proteka roka iz čl. 3. st. 1. alineja 3. tog ugovora, odnosno ako mu ugovor o radu prestaje odlukom ravnatelja ili raskidom ugovora o radu uvjetovanog krivnjom radnika. Iz čl. 5. st. 2. ugovora o specijalizaciji proizlazi da iznimno, ako doktor medicine otkaže ugovor o radu i uz pribavljenu suglasnost ministra zasnuje radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivača Republika Hrvatska, županija, odnosno grad, obveza rada iz čl. 3. alineja 3. nastavlja se u toj zdravstvenoj ustanovi, a Zavodu nadoknađuje razmjerni iznos troškova iz čl. 2. tog ugovora. Člankom 6. je ugovoreno da ukoliko specijalizant ne ispuni obveze iz tog ugovora, odnosno ako mu nakon specijalizacije prestane radni odnos u Zavodu prije isteka roka iz čl. 3. st. 1. alineja 3. na način opisan u čl. 5. tog ugovora, specijalizant se obvezuje nadoknaditi Zavodu sve troškove iz čl. 2. tog ugovora, te nadoknaditi nastalu materijalnu štetu, u slijedećim rokovima: - ako je ugovor o radu raskinut voljom specijalizanta, u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, - ako je specijalizant prekinuo specijalizaciju u roku od 30 dana od dana prekida specijalizacije,

- u ostalim slučajevima u roku od 30 dana od dana raskida ugovora od bilo koje ugovorne strane. Iz čl. 7. proizlazi da svaka ugovorna strana u slučaju neispunjenja ugovornih obveza iz tog ugovora može raskinuti ugovor u roku od 30 dana od dana neispunjenja obveza. Iz čl. 8. proizlazi da u slučaju raskida ugovora radi neispunjenja obveza specijalizanta specijalizant je obvezan Zavodu vratiti sva novčana davanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana svake pojedinačne isplate do dana raskida ugovora, te platiti na ime pretrpljene štete u odvijanju djelatnosti Zavoda iznos od 50% iznosa troškova specijalizacije iz čl. 12. st. 1. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine utvrđenog odlukom ministra za svaku godinu specijalizacije. Iz čl. 9. proizlazi da su stranke ugovorile da će eventualne sporove rješavati sporazumno, a u protivnom da je nadležan Općinski sud u Varaždinu.

15. Iz rješenja Ministarstva zdravlja, Klasa: UP/I-131-02/12-01/121, Urbroj: 534-07-2- 2/3-12-2 od 8. 2.2012. (stranice 8-9 spisa) proizlazi da je tuženici, zdravstvenoj radnici u Zavodu za javno zdravstvo Varaždinske županije odobrena specijalizacija iz psihijatrije. Za glavnog mentora imenovan joj je prof. dr. sc. PO. Iz točke 4. rješenja proizlazi da je tuženica kao specijalizant bila obvezna provoditi specijalizaciju sukladno odredbama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (NN broj 100/11, 133/11) te prema programu propisanom prilogom II. citiranog Pravilnika, a specijalistički ispit položiti najkasnije u roku od 6 mjeseci od uspješno završene specijalizacije čime stječe naziv specijalist psihijatrije.

16. Iz diplome o specijalističkom usavršavanju (stranica 10 spisa), proizlazi da je tuženica 20. rujna 2017. položila specijalistički ispit iz psihijatrije u KB Sestre Milosrdnice, Zagreb te stekla naziv specijalist psihijatar.

17. Iz ugovora o radu (stranice 11-12 spisa), proizlazi da su stranke 1. listopada 2017. zasnovale radni odnos na neodređeno vrijeme te da je na temelju tog ugovora o radu tuženica obavljala poslove specijalista psihijatra u djelatnosti za javno zdravstvo, u ambulantni za metalno zdravlje, prevenciju i van bolničko liječenje ovisnika po nalogu voditelja djelatnosti na terenu. Nadalje, proizlazi da je tuženica po tom ugovoru o radu radila u punom radnom vremenu od 40 sati. Iz čl. VIII. proizlazi da je istim regulirana plaća tuženice na način da za obavljene poslove tuženici pripada osnovna plaća utvrđena primjenom koeficijenta 1,94, te dodaci na plaću, sukladno odredbama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika od 12. lipnja 2006. te Izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama o 3. listopada 2008., te da se poslodavac obvezao tuženici isplatiti naknadu plaće i druga materijalna prava, u visini utvrđenoj Pravilnikom o plaćama, Kolektivnim ugovorom i pojedinačnim odlukama ravnatelja.

18. Iz redovitog otkaza ugovora o radu (stranice 13 spisa) proizlazi da je tuženica tužitelju 7. veljače 2018. otkazala ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. listopada 2017. na temelju čl. 115. st. 4. ZoR (NN broj 93/14) te navela da otkazni rok iznosi mjesec dana te da ugovor o radu otkazuje sa 7. ožujka 2018., kao zadnjim danom radnog odnosa, te da ujedno podnosi i zahtjev za korištenje neiskorištenog dijela godišnjeg odmora za 2017. i 2018., a koji će iskoristiti za vrijeme trajanja otkaznog roka.

19. Iz obračuna tužitelja troškova specijalizacije za tuženicu od 8. veljače 2018. (stranice 14 spisa) u razdoblju od 24. svibnja 2012. do 24. kolovoza 2017. proizlazi da isti iznose ukupno 818.505,26 kn, a da ostali i ukupni troškovi za tuženicu u razdoblju od 24. svibnja 2012. do 24. kolovoza 2017. iznose 940.235,55 kn. Iz dnevnika knjiženja salda konti (stranice 16-17 spisa) proizlazi da je tužitelj platio troškove specijalizacije Kliničkom bolničkom centru Zagreb u iznosu od 221.073,00 kn 24.3.2017., te da je školarinu za tuženicu platio 12.000,00 kn 1.12.2015. Rekapitulaciju vrsta rada za zaključene isplate (stranice 18-23 spisa) i platne liste sud nije posebno analizirao s obzirom da je navedeno učinila vještakinja prilikom izrade nalaza i mišljenja.

20. Iz dopisa punomoćnice tužitelja tuženici od 11.6.2018. (stranica 24 spisa) proizlazi da ju je tužitelj pozvao da u roku od 8 dana računajući od dana primitka tog poziva uplati na račun tužitelja iznos od 818.505,26 kn. Nadalje, proizlazi da je taj dopis tužiteljica primila 14. lipnja 2018.

21. Iz Statuta Zavoda za javno zdravstvo Varaždinske županije (stranice 75-76 spisa) u bitnom proizlazi da je tužitelj osnovan odlukom Poglavarstva županije Varaždinske od 16.3.1994., te da sredstva za rad i poslovanje Zavoda stječe: - ugovorom s HZZO- om, - Ugovorom s ministarstvom, odnosno drugim tijelima državne vlasti za poslove koji se na osnovi zakona financiraju iz državnog proračuna; - iz sredstva osnivača u skladu s aktom o osnivanju, - ugovorom s Županijom, - ugovorom s jedinicom lokalne samouprave, - ugovorom s dobrovoljnim osiguravateljima, - ugovorom s trgovačkim društvima i drugim pravnim osobama za provedbu posebnih projekata, - uz sudjelovanja korisnika zdravstvene zaštite u pokriću dijela ili ukupnih troškova zdravstvene zaštite, - ugovaranjem i naplatom naknade za usluge pružene drugim zdravstvenim ustanovama, ostalim ustanovama, poduzećima i drugim pravnim osobama, - naplatom usluga fizičkim osobama, - ugovorom o izradi preventivnih programa financiranih iz proračuna države, područne (regionalne) samouprave ili lokalne samouprave, - povremenim i izvanrednim prihodima, - darovima fizičkih i pravnih osoba.

22. Iz dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (stranica 119 spisa) proizlazi da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nije tužitelju refundirao troškove za specijalizaciju tuženice.

23. Iz dokumentacije u kuverti na stranici 95 spisa, proizlazi da je tuženica odradila dežurstvo u Kliničkom bolničkom centru Sestre Milosrdnice od 9.1.2014. od 16,00 sati do 10.1.2014. do 8,00 sati, 12.1.2014. u 16,00 sati do 13.1.2014. do 8,00 sati, isto tako 20.1.2014. i 30.1.2014. Nadalje, proizlazi da je tužitelj tuženici platio troškove školarine za specijalistički poslijediplomski studij u iznosu od 12.000,00 kn Medicinskom fakultetu u Zagrebu i 221,73 kn Kliničkom bolničkom centru Zagreb.

24. Nadalje iz dokumentacije na stranicama 121 do 125 spisa proizlazi da je tužitelj uputio tuženicu u Kliniku za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Sestre Milosrdnice na obavljanje dijela specijalističkog staža iz psihijatrije, te da je tuženica dio specijalizacije tamo provodile u periodu od 24.5.2012. do 31.10.2013., a od prosinca 2013. do ožujka 2014. je samo dežurala u Kliničkom bolničkom centru Sestre Milosrdnice i to 10.12.2013., 24.12.2013., 28.12.2013., 9.1.2014., 12.1.2014., 20.1.2014., 30.1.2014., 16.2.2014., 19.2.2014. i 25.2.2014. Nadalje, proizlazi da je tuženica dio specijalističkog staža obavljala u Klinici za psihijatriju Vrapče i to 6 mjeseci je obavljala specijalistički staž iz kliničke psihijatrije, a forenzične medicine u trajanju od 3 mjeseca prema uputnici tužitelja, koji je zamolio da joj se omogući obavljanje specijalističkog staža od 7.1.2014. Iz specijalističke knjižice i dnevnika rada tuženice proizlazi da je tuženica započela specijalističko usavršavanje 24.5.2012. u KBC Sestre Milosrdnice i to do 8.5.2014., a od 9.5.2014. u Klinici za psihijatriju Vrapče do 17.11.2014., a od 18.11.2014. u Općoj bolnici Varaždin na Odjelu za psihijatriju do 8.9.2015. Zatim od 9.9.2015. u Klinici za psihijatriju Vrapče do 24.9.2015., a od 25.9.2015. u Kliničkom bolničkom centru Zagreb do 23.9.2016. Nakon toga je obavljala program, odnosno poslijediplomski specijalistički studij psihijatrije od 25.9.2016. do 24.12.2016., a od 25.12.2016. do 24.1.2017. je bila na godišnjem odmoru nakon čega je obavljala program specijalizacije u Psihijatrijskog bolnici za djecu i mladež od 25.1.2017. do 24.4.2017. Od 25.4.2017. je obavljala dio programa specijalizacije klinička specijalizacija u Kliničko bolničkom centru Zagreb do 24.5.2017., a od 25.5.2017. u Klinici za psihijatriju Vrapče do 24.7.2017. Nakon čega je obavljala dio programa specijalizacije u nastavnom Zavodu za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar i to od 25.7.2017. do 24.8.2017. Na kraju iz navedenog proizlazi da je tuženica u potpunosti savladala program iz specijalizacije i psihijatrije, odnosno da je specijalistički staž završila 24.8.2018.

25. Iz dopisa Ministarstva zdravlja, Uprave za pravne i financijske poslove proizlazi da je obračun plaća tužitelja od travnja 2014. obračunavan kroz centralni obračun plaća COP.

26. Iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja LO proizlazi da je od 22.1.2018. ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo Varaždinske županije i da tuženica je tijekom njegovog mandata podnijela zahtjev za raskid ugovora o radu, a s obzirom da je odgovorna osoba ustanove dužan je postupiti po Ugovoru o specijalizaciji iz kojeg proizlaze sve obveze tuženice. Iskazao je da je tuženica svega nekoliko mjeseci bila u radnom odnosu nakon završetka specijalizacije kod tužitelja. Misli da je krajem 2012. započela specijalizaciju, koju je je obavljala u drugim ustanovama. Misli da je to psihijatrijska bolnica Vrapče i KBC Sestre Milosrdnice. Iskazao je da tuženica nije ni dio specijalizacije obavljala u Zavodu za javno zdravstvo Varaždinske županije. Svi troškovi specijalizacije tuženice su plaćeni od strane tužitelja, znači tužitelj isplaćivao bruto plaću za tuženicu troškove mentore, odnosno sve troškove vezane za specijalizaciju. HZZO nije niti jedan dio troškova refundirao tužitelju, odnosno sve je išlo iz tužiteljeva proračuna, jer HZZO ne financira specijalizacije. Iskazao je da tužitelj ima dva tima i u timu treba biti liječnik psihijatar, psiholog i medicinska sestra, a ako liječnik psihijatar nije prisutan u timu tada HZZO ne prizna cijeli tim te je tako tužitelj morao sklopiti Ugovor o djelu s drugim liječnicima psihijatrima iz bolnice u [adresa] i [adresa] za taj period nedostatka tuženice, i te daljnje troškove tužitelj nije utužio u postupku. Pojasnio je da HZZO ne financira specijalizacije u Zavodu za javno zdravstvo, a tužitelj se 47% financira od HZZO, putem DTP ili glavarina, a 53% na temelju tržišta. Iskazao je da se za liječnika psihijatra plaća glavarina ako u timu nema liječnika psihijatra tada se ne priznaje cijeli tim, odnosno ne dobivaju se sredstva od HZZO. Nema saznanja tko je tuženici isplaćivao naknadu za dežurstva. Ne zna da li u bruto plaću ulazi naknada za dežurstvo. Iskazao je da za svaku specijalizaciju postoji pravilnik gdje ga liječnik mentor vodi kroz cijelu specijalizaciju, te ne zna da li je postojala teoretska mogućnost da bi tuženica mogla obavljati specijalizaciju u Zavodu za javno zdravstvo. Iskazao je da ju je formalno poslao na specijalizaciju, a tuženica se javila na natječaj i potpisala Ugovor o specijalizaciji. Nadalje, je iskazao da je tužitelj raspisao natječaj za specijalizanta na koji se javila tuženica i na kojem je odabrana te je dalje odrađivala specijalizaciju po pravilniku, a Zavod za javno zdravstvo Varaždinske županije nije klinički bolnički centar te tuženica nije mogla obavljati specijalizaciju u Zavodu za javno zdravstvo Varaždinske županije.

27. Analizirajući iskaz zakonskog zastupnika tužitelja valja reći da sud isti prihvaća kao istinit u cijelosti, posebno u dijelu da tuženica nije niti jedan dio specijalizacije obavljala u Zavodu za javno zdravstvo Varaždinske županije, te da su svi troškovi specijalizacije tuženice su plaćeni od strane tužitelja, te da HZZO nije niti jedan dio troškova refundirao tužitelju, odnosno sve je išlo iz tužiteljeva proračuna, jer HZZO ne financira specijalizacije. Naime, u tom dijelu njegov iskaz potvrđuje dokumentacija u spisu, odnosno specijalistička knjižica i dnevnik rada tuženice te dopis HZZO-a na stranici 119 spisa. Isto tako sud na temelju njegovog iskaza utvrđuje da se tuženica slobodnom voljom javila na natječaj za specijalizanta, na kojem je odabrana, odnosno ministar zdravlja joj je odobrio specijalizaciju iz psihijatrije rješenjem od 8. veljače 2012. nakon čega je potpisala ugovor o specijalizaciji.

28. Iz iskaza tuženice DO proizlazi da je od 2010. do 2012. radila u Zavodu za javno zdravstvo Varaždinske županije i 2012. ju je tadašnja ravnateljica pitala da li bi htjela specijalizaciju iz psihijatrije, te se javila na natječaj. Pitala je ravnateljicu da li se koje odredbe ugovora mogu izmijeniti, ona je rekla da ne, da Pravilnik propisuje ugovor, odnosno kao stranka nije mogla utjecati na ugovor. 2016. se promijenio Pravilnik i 2/3 ustanova su dale specijalizantima nove ugovore, no tadašnji ravnatelj tužitelja nije dao novi Pravilnik i nije promijenio ugovor. Plaća koju je primala su naknade za njezin rad koji je odradila, te joj nije jasno da mora vratiti svoje plaće koje je odradila i svoja dežurstva. Navela je da je dio specijalizacije odradila u Zavodu, odnosno prijašnji ravnatelj je tražio da svaka dva tjedna jedan dan zamijeni voditeljicu koja je bila porodiljnom. Što se tiče upućivanja na specijalizaciju u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče i KBC Sestre Milosrdnice, iskazala je da je svaki put dobila uputnice da ide tamo. Iskazala je da nije primala nikakvu naknadu po Ugovoru o specijalizaciji, osim plaće i naknade plaće po Ugovoru o radu. Nadalje, je iskazala da je specijalizaciju obavljala u KBC Sestre Milosrdnice, bolnici Vrapče, Zavodu za javno zdravstvo Zagrebačke županije, na Rebru i jedan dio u Zavodu za javno zdravstvo Varaždinske županije. Tri mjeseca je trajalo da je svaka dva tjedna po jedan dan radila u Zavodu za javno zdravstvo Varaždinske županije. Ne spori da je Zavod za javno zdravstvo Varaždinske županije platio sve troškove specijalizacije, te da je snosio troškove mentora, knjižice i državnog ispita, a za plaće ne zna, no dobivala je redovitu plaću od Zavoda za javno zdravstvo Varaždinske županije čitavih 5 godina specijalizacije. Ne spori da je odradila 5 ili 6 mjeseci kod tužitelja nakon završetka specijalizacije. Nakon što je dala otkaz kod tužitelja otišla je raditi u Irsku. Iskazala je da nije pobijala ili raskidala ugovor o specijalizaciji, jedino je tražila nakon izmijene Pravilnika novi ugovor i s time je odbijena i onda je raskinula ugovor i otišla. Nije ništa vratila tužitelju sukladno Ugovoru o specijalizaciji. Misli da nije dužna vratiti tužitelju plaće, ali jest troškove specijalizacije, u razmjernom dijelu neodrađene ugovorne obveze rada. Iskazala je da je ostala u sustavu javnog zdravstva Republike Hrvatske npr. u varaždinskoj bolnici njezin ugovor o specijalizaciji bio bi isti. Iskazala je da na povećani odlazak liječnika i specijalizanata iz varaždinske bolnice nije utjecala činjenica potpisivanja ugovora o specijalizaciji, odnosno aneksiranju istih u srpnju i kolovozu 2016.

29. Analizirajući iskaz tuženice u dijelu da je dio specijalizacije odradila kod tužitelja, odnosno da je prijašnji ravnatelj tražio da svaka dva tjedna jedan dan zamijeni voditeljicu koja je bila na porodiljnom, i to je trajalo tri mjeseca, iz čega bi proizlazilo da je 6 dana u ta tri mjeseca radila u Zavodu, odnosno kod tužitelja, valja reći da tuženica nije decidirano navela u kojem je to periodu mijenjala voditeljicu koja je bila na porodiljnom, a iz dostavljene materijalne dokumentacije u spisu, posebno specijalističke knjižice i dnevnika rada tuženice, proizlazi da tuženica za vrijeme specijalizacije nije radila u prostorijama tužitelja već u drugim zdravstvenim ustanovama, tako da u konačnici sud te tvrdnje tuženice ocjenjuje nedokazanima, odnosno sud na temelju cjelokupnog provedenog postupka zaključuje da tuženica za vrijeme specijalizacije nije radila za tužitelja u njegovim prostorijama, već u drugim zdravstvenim ustanovama, te da joj je tužitelj za vrijeme specijalizacije isplaćivao naknadu plaće sukladno Ugovoru o specijalizaciji sklopljenim između stranaka 9. veljače 2012. i Zakonu o radu. Sud je prihvatio iskaz tuženice da je ista bila zaposlena kod tuženika u razdoblju od 2010. do 2012., međutim tu valja napomenuti da stranke nisu predlagale niti sudu dostavile ugovor o radu sklopljen između stranaka za navedeno razdoblje.

30. Rješenjem o određivanju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja naloženo je vještakinji da po pregledu spisa i dokumentacije u spisu, te po potrebi dodatne dokumentacije očituje o visini nastalih troškova iz čl. 2. Ugovora o specijalizaciji koji se odnose na naknadu plaće, naknadu za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda, naknadu putnih troškova, troškove mentora i ostale troškove koji se isključivo odnose na svladavanje programa specijalizacije (sukladno čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine). Stalna sudska vještakinja Natalija Jambrečić dostavila je sudu nalaz i mišljenje 4. prosinca 2021. te je isti dostavljen strankama na očitovanje.

31. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je koristila dokumentaciju priloženu u spis, te da je sve brojčane iznose izrazila u valuti HRK (kuna). Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je Zavod za javno zdravstvo Varaždinske županije podnio tužbu protiv DO kojom traži isplatu iznosa od 818.505,26 kuna na ime povrata iznosa koji joj je za vrijeme specijalizacije isplaćen od strane tužitelja po osnovi naknade isplaćene bruto plaće s doprinosima, naknadu za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda, naknadu putnih troškova, troškove mentora i ostale troškove koji se isključivo odnose na svladavanje programa specijalizacije, sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Navela je da su 9.2.2012. stranke sklopile Ugovor o specijalizaciji (stranice spisa 5-7) te da je čl. 2. ugovoreno da će Zavod za specijalizanta za vrijeme trajanja specijalizacije snositi slijedeće troškove naknade plaće, naknade za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda, naknade putnih troškova, troškova mentora i ostali troškovi koji su uvjetovani svladavanjem programa specijalizacije (sukladno čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine) te da će se naknada troškova vršiti sukladno Kolektivnom ugovoru i općim aktima Zavoda. Navela je da naknada plaće predstavlja iznos bruto plaće, odnosno, to je novčani iznos obveze poslodavca prema zaposleniku, da se bruto plaća sastoji od doprinosa iz plaće, poreza i prireza, te neto plaće koja se isplaćuje zaposleniku, da poslodavac u ime djelatnika obračunava i plaća doprinose iz plaće, te poreze i prireze direktno u državni proračun, da doprinosi na plaću ne predstavljaju dio naknade plaće za zaposlenika (bruto plaća), već oni predstavljaju trošak rada za poslodavca. Vještakinja je navela da se u izračun isplaćene naknade plaće neće uračunavati doprinosi na plaću te je navela da je uvidom u dokumentaciju tužitelja – Obračunska isprava za isplatu plaće (stranica spisa 95- omotnica) utvrdila da su u razdoblju obračuna plaće od lipnja 2012. do travnja 2014. na obračunskim listama zasebno evidentirani sati i bruto plaća kao „stručno usavršavanje“, da u razdoblju obračuna plaće od svibnja 2014. do kolovoza 2017. na obračunskim listama nema zasebno evidentiranih sati i bruto plaće kao „stručno usavršavanje“, već se sve evidentira pod šifrom 1011 Redovan rad-posebni uvjeti rada. Glede rekapitulacija (stranica spisa 18-23) za razdoblje od svibnja 2014. do kolovoza 2017. navela je da je vidljivo je da je šifra 1011 razdijeljena na 1011-stručno usavršavanje i 1011-redovan rad te da iz isplatnih listi nije moguće nesporno utvrditi koliko se od sati evidentiranih na šifri 1011 odnosi na stručno usavršavanje pa je izračun utvrđen na način da je iznos iz rekapitulacije za koji je navedeno da se odnosi na stručno usavršavanje podijeljen na broj mjeseci u godini, te tako prikazan. Vještakinja je navela da su iznosi naknade za odvojeni život i naknade za prijevoz preuzeti su iz obračunskih listi plaće, da je u rujnu 2014. izvršen povrat primljenih putnih troškova u iznosu od 2.232,40 kuna, te je to uzeto u obzir, odnosno putni su troškovi umanjeni za taj iznos te da se ostali troškovi odnose na plaćenu školarinu za specijalistički postdiplomski studij u iznosu od 12.000,00 kuna i troškove specijalizacije koji su plaćeni KBC Zagreb u iznosu od 221,73 kuna. U tabeli 1. dala je pregled troškova za razdoblje od lipnja 2012. do kolovoza 2017. kako je to pojašnjeno u točkama c.4.) i c.5.) te napomenula da je u razdoblju od lipnja 2012. do kolovoza 2017. tuženici isplaćena ukupna bruto plaća i neoporezive naknade u iznosu od 809.047,85 kuna, kako je to prikazano u tabeli 1z. Navela je da da ukupni troškovi iz čl. 2. Ugovora o specijalizaciji u razdoblju od lipnja 2012. do kolovoza 2017. iznose 450.747,74 kuna, a sastoje se od naknade plaće (bruto plaća-stručno usavršavanje) u iznosu od 349.479,26 kuna, naknade za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda u iznosu od 69.964,49 kuna, Naknade putnih troškova u iznosu od 19.082,26 kuna i troškova školarine i trošak KBC Zagreb (troškovi u skladu s čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine) u iznosu od 12.221,73 kuna.

32. U podnesku od 20. siječnja 2021. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje navodeći da ne prihvaća nalaz i mišljenje, kao ni konačan zaključak sudske vještakinje prema kojem proizlazi da ukupni troškovi iz čl. 2. Ugovora o specijalizaciji u razdoblju od lipnja 2012. pa do kolovoza 2017. iznose 450.747,74 kn. Naveo je da izračun, kao i obrazloženje izračuna u smislu da "doprinosi na plaću ne predstavljaju dio naknade plaće za zaposlenika (bruto plaća), već oni predstavljaju trošak rada za poslodavca", nisu točni, te da je u čl. 2 Ugovora o specijalizaciji navedeno da Zavod snosi između ostalog "ostale troškove koji su uvjetovani svladavanjem programa specijalizacije", dakle sve troškove koji se odnose na radno vrijeme koje je specijalizantica odradila za potrebe specijalizacije. Naveo je da je proračunski korisnik na kojeg se primjenjuje Zakon o proračunu i Pravilnik o proračunskom računovodstvu i računskom planu, prema kojima se doprinosi na plaću potpuno jednako svrstavaju u rashode za zaposlene, kao i naknada plaće (bruto plaća), dakle svi ti troškovi — i neto plaća, i doprinosi iz plaće i doprinosi na plaću za tuženika predstavljaju jednake troškove te da računovodstveno za tužitelja nema nikakve razlike između plaće (bruto plaće) i doprinosa na plaću, jer i jedno i drugo predstavlja rashod za zaposlene, što jasno propisuje čl. 47. i 48. Pravilnika o proračunskom računovodstvu i računskom planu. Predložio je da sudska vještakinja dopuni nalaz i mišljenje na način da u izračun isplaćene naknade plaće uračuna i doprinose na plaću te da je konačna odluka o tome da li su ti doprinosi obuhvaćeni čl. 2 i čl. 6. Ugovora o specijalizaciji na sudu. Naveo je i da je kod izračuna isplaćenih plaća tuženici, vještakinja uzimala u obzir samo osnovnu plaću bez dodataka na osnovnu plaću, a on je tuženici redovito isplaćivao i dodatke u smislu dodatka za uvjete rada, dodatka za liječničku odgovornost i dr. na što sve zaposlenik ima pravo temeljem Kolektivnog ugovora za vrijeme svoje specijalizacije, koje dodatke vještakinja nije uračunala iako su isplaćivani tuženici ili u korist tuženice i na iste su plaćeni doprinosi. Predložio je da vještakinja u tom smislu dopuni nalaz i mišljenje te uz osnovnu plaću izračuna i isplaćene dodatke. Glede dijela obračuna vještakinje na način da je iznos iz rekapitulacije za koje je navedeno da se odnosi na stručno usavršavanje podijeljen na broj mjeseci u godini te tako prikazan naveo je da je pogrešan, te da nema razloga da je vještakinja pribjegla ovakvom improviziranom načinu obračuna jer za rad tuženice (kako redovan tako i onaj na stručnom usavršavanju) u spisu postoje svi materijalni dokazi na temelju kojih je vještakinja na pouzdan i precizan način mogla izračunati svaki sat kojeg je tužena provela na stručnom usavršavanju. Naveo je da je u pravu vještakinja kada kaže da u razdoblju obračuna plaće od svibnja 2014. pa do kolovoza 2017. na obračunskim listama nema zasebno evidentiranih sati bruto plaće kao "stručno usavršavanje", već se sve evidentira pod šifrom 1011 Redovan rad — posebni uvjeti rada, te da je do toga došlo iz razloga što je tužitelj do travnja 2014. radio obračune plaća sam, putem svog softvera, nakon čega je u travnju 2014. prešao na centralni sustav obračuna plaće (COP) koji sve vodi pod jednom te istom šifrom, dakle ne radi razliku između redovnog rada i stručnog usavršavanja, no da je i dalje sam vodio evidenciju rada — i ona je točna sa točno prikazanim danima na stručnom usavršavanju, međutim obračun plaća je od travnja 2014. u domeni COP-a, koji stručno usavršavanje vodi pod nazivom odnosno šifrom kao i redovan rad. Istaknuo je da u spisu postoji kompletna preslika specijalističke knjižice i dnevnika rada tuženice u kojima su ustanove kod kojih je tuženica provodila stručno usavršavanje detaljno vodile dnevnu evidenciju stručnog usavršavanja tuženice i to je najtočniji i najobjektivniji dokaz o tome koje je dane tužena provela na stručnom usavršavanju, a koje eventualno nije (predano u spis 18.2.2019.), te da je i sama tuženica izjavila da medu strankama nije sporna činjenica gdje je i koje dane tuženica provela na stručnom usavršavanju. Predložio je da vještakinja i u tom dijelu dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da izračun naknade plaće pod točkom c.4.) izradi temeljem dokumentacije koja je u spisu, a koja je pribavljena od strane Ministarstva zdravstva i sastoji se od specijalističke knjižice i dnevnika rada tuženice te da pri tome uz osnovnu plaću izračuna i isplaćene dodatke.

33. Tuženica se u podnesku od 21. siječnja 2021. očitovala na nalaz i mišljenje vještakinje navodeći da ne osporava visinu matematičkog izračuna vještaka vezanog za realne troškove specijalizacije koji se tiču troškova školarine (12.000,00 kn) i troška KBC Zagreb (221,73 kn), te da ne osporava ni visinu preostalog matematičkog izračuna vještaka ako isti predstavlja izračun visine bruto plaće tužene. Međutim, ako navedeni izračun vještaka predstavlja izračun visine naknade plaće tužene, takvom matematičkom izračunu se protivi i u osnovanosti i u visini. Navela je da se protivi posrednim tumačenjima osnovanosti tužbenog zahtjeva od strane vještaka na način da vještak daje svoje na zakonu potpuno neutemeljene interpretacije pojma "naknade plaće" i na taj način izračunava "naknadu plaće", te da da naknada plaće ne predstavlja niti može predstavljati iznos bruto plaće! Predlaže da sud naloži vještaku postupiti po prethodnom rješenju te izračunati točan iznos isplaćene naknade plaće tuženoj od strane tužitelja za vrijeme specijalizacije, a predložila je i naložiti vještakinji izračunati koliko bi iznosio trošak specijalizacije primjenom:

a) tada važećeg Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine iz 2016. godine (odnosno primjenom jedne proračunske osnovice po godini neodrađene obveze rada), i b) trenutno važećeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti (odnosno primjenom jedne proračunske osnovice po mjesecu neodrađene obveze rada).

34. Stalna sudska vještakinja dostavila je 4. veljače 2021. dopunu nalaza na način da je izračun izvršila na način da se uključe i dodaci na plaću (posebni uvjeti rada i liječnički dodatak), te doprinosi na plaću. Iz zaključka proizlazi da ukoliko se u obračun uključe dodaci na plaću (posebni uvjeti rada i liječnički dodatak) i doprinosi na plaću, ukupan iznos troškova je 816.272,47 kuna, a sastoji se od bruto plaće (uključeni i dodaci na plaću) u iznosu od 614.145,35 kuna, doprinosa na plaće u iznosu od 100.858,64 kuna, naknade za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda u iznosu od 69.964,49 kuna, naknade putnih troškova u iznosu od 19.082,26 kuna i troškova školarine i trošak KBC Zagreb (troškovi u skladu s čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine) u iznosu od 12.221,73 kuna. Vještakinja je izračun izvršila i na način da su uključene samo neto plaće za vrijeme specijalizacije, te proizlazi da ukoliko se u obračun uključe samo isplaćene neto plaće za vrijeme specijalizacije, ukupan iznos troškova je 331.924,74 kuna, a sastoji se od isplaćene neto plaće u iznosu od 230.656,26 kuna, naknade za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda u iznosu od 69.964,49 kuna, naknade putnih troškova u iznosu od 19.082,26 kuna i troškova školarine i trošak KBC Zagreb (troškovi u skladu s čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine) u iznosu od 12.221,73 kuna.

35. U podnesku od 5. veljače 2021. tuženica je navela da se dopunom vještakinja ni na koji način nije očitovala na prijedlog tuženice da postupi po rješenju suda i izračuna i) trošak naknade plaće kao i da izračuna trošak zdravstvene ustanove ii) primjenom jedne proračunske osnovice po godini neodrađene obveze rada i iii) primjenom jedne proračunske osnovice po mjesecu neodrađene obveze rada. Navela je da se vještakinja nije očitovala niti na prigovor iz podneska od 21. siječnja 2021. vezan uz izračun naknade plaće, već je istaknula da je "tumačenje članka 2. Ugovora o specijalizaciji isključivo pravno pitanje". Navela je da ustraje na prijedlogu da joj se naloži izračunati trošak naknade plaće kao i izračunati trošak zdravstvene ustanove primjenom jedne proračunske osnovice po godini neodrađene obveze rada i primjenom jedne proračunske osnovice po mjesecu neodrađene obveze rada, a sve kako bi Naslovni sud mogao poduzeti test proporcionalnosti i/ili uputiti prethodna pitanja Sudu EU, te u konačnici tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

36. U podnesku od 11. veljače 2021. tužitelj je naveo da u potpunosti prihvaća zaključak vještaka da je tumačenje članka 2. Ugovora o specijalizaciji isključivo pravno pitanje, slijedom čega je vještakinja svoju dopunu izradila na način kako je zatražio tužitelj (obračun sa uključenim dodacima i doprinosima na plaću) te na način kako je tražila tuženica (neto plaća za vrijeme specijalizacije). Navela je da ne stavlja nikakve prigovore ni primjedbe, te u cijelosti prihvaća obračun vještakinje dan pod točkom D (na str. 6 dopune nalaza i mišljenja), a iz kojeg proizlazi da ukupan iznos troškova koje je tužitelj imao radi specijalizacije tuženice iznosi 816.272,47 kn, a sastoji se od bruto plaće (uključeni i dodaci na plaću) u iznosu od 614.145,35 kn, doprinosa na plaće u iznosu od 100.858,64 kn, naknade za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda u iznosu od 69.964,49 kn, naknade putnih troškova u iznosu od 19.082,26 kn i troškova školarine i trošak KBC Zagreb (troškovi u skladu s čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine) u iznosu od 12.221,73 kn.

37. Vještakinja je na ročištu održanom 15. veljače 2021. usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje te iskazala da u prvom nalazu od 4.12.2020. kao naknada plaće obračunata je bruto plaća tužene za period i u danima kada je bila na specijalizaciji te da bruto plaća u ovom slučaju uključuje ukupnu zaradu tuženice koja se sastoji od neto plaće, te poreza i doprinosa iz plaće. Nakon toga stigli su prigovori u kojem tužitelj navodi da naknada plaće pored onog što je obračunala uključuje doprinose na plaću i dodatke na plaću, posebne uvjete rada i liječničku odgovornost, a da je tuženica na prvi nalaz prigovorila da naknada plaće predstavlja iznos koji je isplaćen tuženici, a što u pravilu onda predstavlja iznos neto plaće te da je na taj način je napravljen izračun. Na pitanje tuženice koji je iznos naknade plaće ako se kao naknada plaće uzme naknada za godišnji odmor ili bolovanje odnosno definicija naknade plaće prema Zakonu o radu, vještakinja je odgovorila da ne zna jer takav izračun nije napravila, a na pitanje ako bi se trošak zdravstvene ustanove izračunavao primjenom jedne proračunske osnovice po neodrađenoj obvezi rada, a jedna proračunska osnovica iznosi 3.326,00 kn, koliki bi taj iznos bio za 5 godina, odgovorila je da bi taj iznos bio 16.630,00 kn. Na pitanje ako bi se trošak zdravstvene ustanove izračunavao primjenom jedne proračunske osnovice po neodrađenoj obvezi rada, a jedna proračunska osnovica iznosi 3.326,00 kn koliki bi taj iznos bio po mjesecu, odnosno za 60 mjeseci odgovorila je da bi taj iznos bio 199.560,00 kn.

38. Tužitelj je prigovorio pitanjima tuženice, s obzirom da se ti izračuni temelje na Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine koji nisu bili na snazi za vrijeme sklapanja ugovora između stranaka, a što je sve objasnio u podnesku od 9.10.2018. , kao i u podnesku od 10.2.2021. a o čemu je priložena i sudska praksa VSRH. Tuženica je navela da je taj izračun nužan za odgovor na pitanje zadovoljava li konkretna nacionalna mjera i test nužnosti, odnosno test najmanje restriktivne alternative, a koji bi se provodio pod uvjetom da nacionalni sud odluči da predmetna nacionalna mjera ograničenjem kretanja radnika ima legitimni cilj i da je ista prikladna za ostvarivanje tog legitimnog cilja. Tužitelj je naveo da navedeno uopće nije dano u zadatak financijskoj vještakinji koja je vezana danim joj zadatkom, a niti je tuženica u okviru prethodnog postupka predložila izvođenje financijskog vještačenja na navedene okolnosti. Naveo je da je tuženica nužnost provođenja testa najmanje restriktivne alternative kao i testa proporcionalnosti tuženik detaljno istaknula tek u podnesku od 21.1.2021., dok prije toga, a u okviru prethodnog postupka nije predložila izvođenje financijskog vještačenja na te okolnosti, pa je u ovoj fazi postupka prekludirana. Tuženica je istaknula da se predloženi test može izvesti pred sudom prvog stupnja, pred sudom drugog stupnja a u slučaju da se želi izbjeći odgovornost RH za štetu mora se izvesti pred sudom trećeg stupnja, samo pitanje koje se može ili treba uputiti kao prethodno pitanje sudu EU može se uputiti u bilo kojoj fazi kod bilo kojih postupka kada se isti pojavi. Tužitelj je naveo da nije sporno pred kojim stupnjem i u kojoj fazi tuženik smije istaknuti test proporcionalnosti ili nužnost testa proporcionalnosti, nego govori o dokazima kojima će svoje navode tuženica dokazati, u kojem smislu se primjenjuje ZPP po kojem je tuženica u ovoj fazi postupka prekludirana za postavljanjem dokaznih prijedloga.

39. Ocjenjujući dopunjeni nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje valja reći da je sud isti u konačnici prihvatio kao matematički točan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, te je prihvatio obrazloženje stalne sudske vještakinje u kojem je ona navela da pojam naknade plaće i tumačenje čl. 2. Ugovora o specijalizaciji predstavlja pravno pitanje. Što se tiče prijedloga tuženice da vještakinja izračun koliko je tužitelj isplatio tuženici na ime naknade plaće ako se kao naknada plaće uzme samo naknada za godišnji odmor ili bolovanje, valja reći da je sud taj prijedlog tuženice ocijenio kao neosnovan.

40. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku-NN broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje ZPP), u vezi s čl. 221. a ZPP-a, te imajući u vidu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-1185/2022, U-III- 3292/2024 od 21. studenoga 2024. prema kojoj troškove specijalizacije nikako ne uključuju troškove koje je zdravstvena ustanova kao poslodavac imala prema specijalizantu s osnova isplate bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji pravni odnos između ustanove i specijalizanta je i reguliran odvojenim pravnim poslom, odnosno ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim i to u dijelu za isplatu iznosa od 13.440,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8.4.2018. pa do isplate, a neosnovanim u preostalom dijelu u kojem je ukinuta presuda ovoga suda od 1. travnja 2021. za isplatu 94.897,33 EUR, sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8.4.2018.

41. Naime, nesporno je između stranaka da su 9. veljače 2012. sklopile Ugovor o specijalizaciji te da je sukladno tom Ugovoru o specijalizaciji tuženica trebala po završetku specijalizacije ostati na radu kod tužitelja u svojstvu specijalista onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija, a specijalizacija je u konkretnom slučaju trajala 5 godina. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je predmetni Ugovor o specijalizaciji sklopljen između stranaka za vrijeme dok je važio Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (NN broj 100/11 i 133/11). Nadalje, je u postupku utvrđeno da je člankom 2. tog Ugovora o specijalizaciji ugovoreno da će Zavod za specijalizanta za vrijeme trajanja specijalizacije snositi troškove koje čine naknada plaće, naknada za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda, naknada putnih troškova, troškovi mentora i ostali troškovi koji su uvjetovani svladavanjem programa specijalizacije (sukladno čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine), te da će se naknada troškova vršiti sukladno Kolektivnom ugovoru i općim aktima Zavoda. Člankom 3. je bilo ugovoreno da se tuženica kao specijalizant obvezuje završiti specijalizaciju u roku utvrđenom programom specijalizacije i rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, na poziv Zavoda privremeno prekinuti sa specijalizacijom i vratiti se na rad radi obavljanja određenog stručnog posla, ostati na radu u Zavodu u svojstvu specijalista onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija. Iz čl. 4. proizlazi da se tužitelj obvezao za vrijeme trajanja specijalizacije izvan Zavoda tuženici kao specijalizantu osigurati sva prava u skladu s općim aktima Zavoda, Kolektivnim ugovorom i zakonom. Nadalje je utvrđeno da je člankom 5. st. 1. ugovoreno da specijalizant ne može zahtijevati da mu se vrijeme koje je proveo na radu u Zavodu nakon završene specijalizacije uračunava radi smanjenja njegovih obveza prema tom ugovoru, u slučaju kada ugovor o radu u Zavodu raskide svojoj voljom prije proteka roka iz čl. 3. st. 1. alineja 3. tog ugovora, odnosno ako mu ugovor o radu prestaje odlukom ravnatelja ili raskidom ugovora o radu uvjetovanog krivnjom radnika. Člankom 6. je bilo ugovoreno da ako specijalizant ne ispuni obveze iz tog ugovora, odnosno ako mu nakon specijalizacije prestane radni odnos u Zavodu prije isteka roka iz čl. 3. st. 1. alineja 3. na način opisan u čl. 5. tog ugovora, specijalizant se obvezuje nadoknaditi Zavodu sve troškove iz čl. 2. tog ugovora, te nadoknaditi nastalu materijalnu štetu, u slijedećim rokovima: - ako je ugovor o radu raskinut voljom specijalizanta, u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, - ako je specijalizant prekinuo specijalizaciju u roku od 30 dana od dana prekida specijalizacije, - u ostalim slučajevima u roku od 30 dana od dana raskida ugovora od bilo koje ugovorne strane. Nadalje, valja reći da je specijalizacija, a kako to proizlazi iz čl. 2. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ( NN broj 100/11 i 133/11), oblik organiziranog stjecanja kompetencija prema propisanom programu koja se može obavljati samo u ovlaštenim zdravstvenom ustanovama, trgovačkim društvima koja obavljaju zdravstvenu djelatnost, odnosno kod ovlaštenih doktora medicine koji obavljaju privatnu praksu, a koji ispunjavaju uvjete propisane čl. 4. i 5. tog Pravilnika, a specijalizant je doktor medicine s kojim je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme u zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija ili grad, uz ugovoreni probni rad u trajanju od 6 mjeseci te kojem je po isteku ugovorenog probnog rada na temelju prijedloga ravnatelja zdravstvene ustanove, izdano rješenje ministarstva nadležnog o zdravstvu o odobrenju specijalizacije. Nadalje, je u postupku nesporno utvrđeno da je tuženica uspješno završila specijalizaciju, odnosno 20. rujna 2017. je položila specijalistički ispit iz psihijatrije u KBC Sestre Milosrdnice i stekla naziv specijalist psihijatar nakon čega je između stranaka ugovorom o radu sklopljenim 1. listopada 2017. zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme na temelju kojeg je tuženica od 1. listopada 2017. kod tužitelja započela obavljati poslove specijalista psihijatra. Nakon toga je tuženica 7. veljače 2018. dala tužitelju redoviti otkaz ugovora o radu, te je radni odnos između stranaka prestao 7. ožujka 2017. kao zadnjim danom radnog odnosa, odnosno u provedenom postupku je utvrđeno da tuženica nije kod tužitelja ostala na radu u svojstvu specijalista onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija, već 5 mjeseci i 7 dana, a radni odnos je raskinula svojom voljom. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tuženica nakon završene specijalizacije otkazala svojom voljom ugovor o radu sklopljen između stranaka 1. listopada 2017. i to prije proteka roka iz čl. 3. st. 1. alineja 3. Ugovora o specijalizaciji, te stoga sukladno odredbi čl. 5. st. 1. tog Ugovora prema stajalištu suda ne može zahtijevati da joj se vrijeme koje je provela na radu u Zavodu, odnosno kod tužitelja nakon završene specijalizacije uračunava radi smanjenja njezinih obveza prema tužitelju prema tom Ugovoru o specijalizaciji. Dakle, u postupku je utvrđeno da je da je tuženica dana 7. veljače 2018. otkazala ugovor o radu redovitim otkazom, bez obrazloženja i s otkaznim rokom od 30 dana pa je radni odnos prestao s danom 7. ožujka 2018.; - da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017. ukinut članak 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“, broj 100/11, 133/11, 56/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, i 6/17; dalje: Pravilnik), te članci 17. i 18. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“, broj 62/16 i 69/16 - ispravak) time da ukinuti članci prestaju važiti 31. prosinca 2017. ; - da sredstva za rad i poslovanje tužitelj stječe ugovorom sa HZZO, ugovorom s ministarstvom, odnosno drugim tijelima državne vlasti, iz sredstava osnivača, ugovorom s županijom, ugovorom s jedinicom lokalne samouprave, ugovorom s dobrovoljnim osiguravateljima, ugovorom s trgovačkim društvima i drugim pravnim osobama za provedbu posebnih projekata, iz sudjelovanja korisnika zdravstvene zaštite u pokriću dijela ukupnih troškova zdravstvene zaštite i t. d.; - da je tuženica obavljala specijalizaciju u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, KBC Zagreb, Zavodu za javno zdravstvo Zagrebačke županije i KB Sestre milosrdnice; - da iz iskaza same tuženice proizlazi da je otkazala ugovor o radu i otišla raditi u Irsku; - da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke mag. oec. Natalije Jambrečić te dokumentacije koja prileži spisu predmeta, proizlazi da je tužitelj na ime bruto plaće isplatio tuženici iznos od 614.145,35 kn (dok je neto iznos, bez dodataka temeljem Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, 230.656,26 kn), na ime doprinosa na plaće iznos od 100.858,64 kn, na ime naknade za odvojeni život iznos od 69.964,49 kn, na ime putnih troškova iznos od 19.082,26 kn, na ime troškova školarine i troškova KBC Zagreb iznos od 12.221,73 kn odnosno, ukupno iznos od 816.272,47 kn. Iz iskaza tuženice proizlazi i da je tuženica prije specijalizacije bila u radnom odnosu kod tužitelja, odnosno da je bila zaposlena kod tužitelja u razdoblju od 2010. do 2012. godine, odnosno prije sklapanja Ugovora o specijalizaciji. Člankom 9. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 ; dalje: ZOO)propisano je da su sudionici obveznih odnosa dužni ispuniti svoje obveze i odgovorni su za njihovo ispunjenje, vjerovnik je ovlašten zahtijevati ispunjenje obveze a dužnik je dužan ispuniti je (članak 65. stavak 1. ZOO-a) i to savjesno u svemu kako ona glasi (članak 342. stavak 1. ZOO). Nadalje, prema članku 336. stavak 1. ZOO-a, ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze pri čemu se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase a pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim tim Zakonom (članak 319. ZOO-a). Vrhovni sud Republike Hrvatskoj je na 5. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 28. studenoga 2016. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji je obvezan vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci U-III-1185/2022, U-III-3292/2024 od 21. studenoga 2024. usvojio ustavne tužbe tuženice DO i utvrdio da je dosadašnje postupanje i odlučivanje sudova (ovog suda, Županijskog suda u Splitu te Vrhovnog suda Republike Hrvatske) rezultiralo povredom prava na zaradu zajamčeno čl.55.st.1. Ustava Republike Hrvatske kojim je propisano da svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život te da troškovi specijalizacije nikako ne uključuju troškove koje je zdravstvena ustanova kao poslodavac imala prema specijalizantu s osnova isplate bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji pravni odnos između ustanove i specijalizanta je reguliran odvojenim pravnim poslom, odnosno ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Ustavni sud Republike Hrvatske je također naveo da plaća specijalizanta predstavlja ekvivalent njegova rada, po osnovu ugovora o radu zbog čega niti ne može predstavljati trošak specijalizacije niti ulaziti u doseg bilo kakvog vida naknade štete poslodavcu za slučaj otkaza ugovora o radu. S obzirom na takvo obrazloženje Ustavnog suda Republike Hrvatske sud je odbio zahtjev tužitelja u dijelu za isplatu koji se odnosi na bruto plaće s uključenim dodacima na plaću u iznosu od 614.145,35 kn i doprinose na plaće isplaćene tuženici u iznosu od 100.858,64 kn, odnosno primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn zahtjev za isplatu 94.897,33 EUR. Naime, na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje i dokumentacije u spisu utvrđeno je da je tužitelj na ime bruto plaće (s uključenim dodacima na plaću), odnosno naknade plaće za vrijeme specijalizacije isplatio tuženici DO 614.145,35 kn te da je na ime doprinosa na plaće za vrijeme specijalizacije tuženice DO isplatio 100.858,64 kn, odnosno sveukupno 94.897,33 EUR. S obzirom na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske da troškovi specijalizacije nikako ne uključuju troškove koje je zdravstvena ustanova kao poslodavac imala prema specijalizantu s osnova isplate bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji pravni odnos između ustanove i specijalizanta je reguliran odvojenim pravnim poslom, odnosno ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, a iz iskaza tuženice nedvojbeno proizlazi da je ona bila zaposlena kod tužitelja i prije specijalizacije, odnosno u razdoblju od 2010. do 2012. godine pa je očito između stranaka i prije Ugovora o specijalizaciji od 9. veljače 2012. bio sklopljen ugovor o radu, sud je u tom dijelu koji se odnosi na naknade bruto plaće i doprinose isplaćene/uplaćene za vrijeme trajanja specijalizacije tuženice ocijenio neosnovanim i odlučio kao pod točkom I. izreke presude. U preostalom dijelu u kojem je ukinuta presuda ovoga suda od 1. travnja 2021. odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 21. studenoga 2024. , odnosno u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 13.440,64 EUR sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, sa zakonskom zateznom kamatom koja je zatražena sukladno odredbi čl. 6. Ugovora o specijalizaciji. Naime, u tom dijelu tužbeni zahtjev se odnosi na naknadu isplaćenu tuženici za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda u iznosu od 69.964,49 kn, naknade putnih troškova isplaćenih tuženici za vrijeme specijalizacije u iznosu od 19.082,26 kn, te troškova školarine i trošak KBC Zagreb (troškova u skladu s čl.12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine) u iznosu od 12.221,73 kn, odnosno, primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn, ukupno 13.440,64 EUR. Navedene naknade za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda za javno zdravstvo Varaždinske županije, naknade putnih troškova i troškova školarine i troškove KBC Zagreb prema stajalištu suda nedvojbeno predstavljaju troškove specijalizacije i tuženica ničim nije dokazala da bi se naknada za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda za javno zdravstvo Varaždinske županije i naknada putnih troškova mogla podvesti pod naknade vezane uz radni odnos ( zasnovan 2010. s tužiteljem, o čemu nije dostavila dokaz, odnosno ugovor o radu, niti predlagala izvršiti uvid u isti), a ne uz njezinu specijalizaciju izvan Zavoda za javno zdravstvo Varaždinske županije. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tuženica za vrijeme trajanja specijalizacije imala prijavljeno prebivalište na adresi [adresa], te da i tužitelj ima sjedište u [adresa], odnosno na adresi [adresa] tako da je tuženica za vrijeme trajanja specijalizacije obavljala posao za tužitelja na temelju ugovora o radu sklopljenog između stranaka prije predmetnog Ugovora o specijalizaciji od 9. veljače 2012., tuženica prema stajalištu suda ne bi imala nikakav putni trošak, odnosno tužitelj joj ne bi bio dužan naknaditi putni trošak, kao niti isplaćivati naknadu za odvojeni život (za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda za javno zdravstvo Varaždinske županije). Dakle, jasno je da te naknade putnih troškova i naknade za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan Zavoda za javno zdravstvo Varaždinske županije nedvojbeno predstavljaju troškove specijalizacije u smislu čl. 2. Ugovora o specijalizaciji, a ne naknade vezane uz radni odnos zasnovan između stranaka očito negdje 2010. godine. Što se tiče troškova školarine i trošak KBC Zagreb (troškovi u skladu s čl.12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine) u iznosu od 12.221,73 kn, valja reći i da je sama tuženica na ročištu održanom 15. svibnja 2026. navela da te troškove nije osporavala, čak niti u odgovoru na tužbu. Slijedom svega navedenoga, a imajući u vidu obrazloženje odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske donesene u ovoj pravnoj stvari broj U-III-1185/2022 i U-III-3292/2024 od 21. studenoga 2024. te sadržaj Ugovora o specijalizaciji sklopljenog između stranaka 9. veljače 2012., te naprijed navedene zakonske odredbe te da je tužitelj u konkretnom slučaju tužitelj ispunio sve svoje ugovorne obveze iz Ugovora o specijalizaciji pa je tako s tuženicom sklopio i ugovor o radu te je imao legitimna očekivanja da će taj radni odnos trajati kako su se dogovorili, najmanje pet godina, sud je u tom dijelu ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim, odnosno odlučio je kao pod točkom II. izreke presude. Naime, imajući u vidu odredbe Ugovora o specijalizaciji, odnosno tumačeći ugovorne obveze koje je tuženica preuzela predmetnim Ugovorom o specijalizaciji, zauzeto shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske te cjelokupni provedeni dokazni postupak sud je zaključio da su stranke u konkretnom slučaju Ugovorom o specijalizaciji kao sudionici u obveznom odnosu u tom dijelu slobodno uredile svoje obvezne odnose, te da ih nisu uredile suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu, a kako je to propisano odredbom čl. 2. ZOO-a, te da je tuženica imajući u vidu odredbu čl. 9. ZOO-a, kojom je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje dužna tužitelju isplatiti iznos od 13.440,64 EUR, s zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8.4.2018., a sve s obzirom na sadržaj odredbi čl. 2., čl. 5. st. 1. i čl. 6. Ugovora o specijalizaciji, a koji iznos se, a kako je to utvrđeno na temelju dokumentacije u spisu i provedenog financijskog vještačenja, odnosi na naknade za odvojeni život za vrijeme obavljanja specijalizacije izvan tužitelja u iznosu od 69.964,49 kn, naknade putnih troškova u iznosu od 19.082,26 kn, te troškova školarine i trošak KBC Zagreb, koje je tužitelj platio u iznosu od 12.221,73 kn. Valja reći da tužitelj tuženici sklapanjem tog Ugovora o specijalizaciji, odnosno odredbom nije ograničio slobodu kretanja. Naime, iz njezinog iskaza proizlazi da je slobodnom voljom otkazala Ugovor o radu sklopljen između stranaka 1. listopada 2017. , nakon čega je otišla raditi u Irsku. Nije osnovan niti prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

42. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a. Naime, tužitelj je djelomično uspio u parnici. Odredbom čl. 154.st.2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici, a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Prema stajalištu suda tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pogledu osnove tužbenog zahtjeva, a u pogledu visine tužbenog zahtjeva u omjeru od 12,37% od postavljenog tužbenog zahtjeva (818.505,26 kn odnosno 108.634,31 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Nakon ustavne odluke od 21. studenoga 2024. vrijednost predmeta spora u dijelu u kojem je ukinuta presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-110/2018-33 od 1. travnja 2021. je 108.337,97 EUR (816.272,47 kn). Dakle, prema stajalištu suda uspjeh tužitelja u parnici u pogledu osnove i visine je 56,19%, a tuženice 43,81% pa je stoga tuženica dužna tužitelju naknaditi troškove zastupanja prema uspjehu u parnici u iznosu koji odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, odnosno 12,38% ukupnih troškova zastupanja koji su bili potrebni za vođenje parnice i to uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 108.634,31 EUR do odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1185/2022, U-III-3292/2024 od 21. studenoga 2024. a nakon te odluke u iznosu od 108.337,97 EUR i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023, dalje: Tarifa). Sud je tužitelju priznao troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe 1.636,00 EUR, s obzirom da iz odredbe tbr. 7.t.1. Tarife proizlazi da ako vrijednost spora prelazi 66.361,00 EUR do iznosa 663.614,00 EUR, odvjetnik pored nagrade od 500 bodova ima pravo obračunati nagradu od 1 boda na svaki započetih 133,00 EUR. Slijedom navedenoga bi za sastav tužbe prema stajalištu suda tužitelj imao pravo na 818 bodova, odnosno 1.636,00 EUR sukladno tbr. 7.t.1. Tarife u vezi s tbr. 54. Tarife. Tužitelju je priznat trošak zastupanja na ročištima održanim 9.10.2018., 21.11.2018., 6.2.2019. i 15.2.2021. u iznosima od po 1.636,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska predanog na pripremnom ročištu održanom 9.10.2018. Naime prema stajalištu suda se tužitelj o svemu navedenome u tom podnesku mogao očitovati na navedenom pripremnom ročištu. Za sastav podneska od 5.11.2018. uz koji tužitelj dostavlja dokumentaciju i u bitnom ponavlja da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te predlaže provesti sve dokaze koje je predložio sud je tužitelju priznao trošak u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr.8.t.4. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Naime, prema stajalištu suda tužitelju za sastav tog podneska ne pripada naknada po tbr.8.t.1. Tarife. Za sastav podnesaka od 20.1.2021. i 11.2.2021. kojima se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te na dopunu nalaza i mišljenja tužitelju je priznat trošak u iznosu od 1.636,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem je objavljena presuda 1.4.2021. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno tbr. 9.t.3. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife. Kao potreban za vođenje parnice nije ocijenjen trošak sastava odgovora na žalbu. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu održanom 15.5.2026. u iznosu od 1.632,00 EUR, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife i vrijednosti predmeta spora u iznosu od 108.337,97 EUR. Dakle za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužitelju je kao potreban za vođenje parnice priznat trošak u iznosu od 13.234,00 EUR, na što valja obračunati i PDV po stopi od 25% sukladno tbr.46. Tarife u iznosu od 3.308,50 EUR. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužitelju je priznat trošak u iznosu od 16.542,50 EUR, a prema uspjehu u parnici tuženica je dužna tužitelju naknaditi 12,38% tog iznosa, odnosno 2.047,96 EUR. Tužitelju je bez obzira na uspjeh u parnici priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 165,90 EUR. Dakle, tuženica je dužna tužitelju naknaditi trošak postupka u ukupnom iznosu od 2.213,86 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana.

43. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Varaždinu 29. lipnja 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženici po punomoćnici Roberti Gottwald, odvjetnici u Zagrebu

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte