REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U
ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna
Fitzgeralda Kennedyja 11
Poslovni broj: P-2618/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja FH, vl. obrta za autolimarske, autolakirerske i prevoditeljske usluge [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Librenjaku, odvjetniku u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, zastupanog po punomoćnici Lidiji Klepo, odvjetnici iz OD Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 14. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 29. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 438,90 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 24. prosinca 2024. do isplate, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , te nakaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 477,31 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 29. lipnja 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zakonske zatezne kamate obračunate na dosuđeni iznos parničnog troška od 477,31 eur, počevši od 29. lipnja 2026. pa nadalje potražuje po stopi koja prelazi referentnu stopu uvećanu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1./ Tužitelj je 11. studenog 2025. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate, u kojoj navodi, u bitnome, da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 10. listopada 2024. oštećeno vozilo registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o. S obzirom da je u vrijeme nezgode predmetno vozilo kod tuženika bilo osigurano policom automobilskog kasko osiguranja, da je na zahtjev vlasnika vozila kao tuženikovog osiguranika, kod tuženik izvršen izvid i procjena štete. Vozilo je tuženikov osiguranik odlučio popraviti kod tužitelja, koji je za izvršeni popravak vozila izdao račun na iznos od 3.536,65 eur (bez PDV-a). Međutim, tuženik je 15. srpnja 2025. samo djelomično izvršio isplatu troškova potrebnih za popravak vozila, i to, temeljem predmetnog tužiteljevog računa, u iznosu osnovice od 3.097,75. Preostala je razlika osnovice od 438,90 eur, utužena u ovom postupku, koja tvrdi da je posljedica je različite cijene radnog sata potrebnih limarskih i lakirerskih radova. Naime, tuženik je prilikom isplate odštete satnicu potrebnih radova servisera obračunao po cijeni koju sam priznaje, uzimajući si time neosnovano pravo određivati cijene radnog sata drugog gospodarskog subjekta, tužitelja. S obzirom da je tuženikov osiguranik ugovorom o ustupu potraživanja tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi isplate naknade iz osiguranja temeljem predmetnog računa izdanog radi popravka osiguranog vozila, tužitelj od tuženika potražuje isplatu preostalog iznosa potrebnog za izvršeni popravak vozila, sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 24. prosinca 2024. do isplate, po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora.
2./ U odgovoru na tužbu tuženik osporava aktivnu i pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost, odnosno nastanak osiguranog slučaja i postojanje osigurateljnog pokrića. Nadalje, osporava i visinu istaknutog zahtjeva i ukazuje da je, u skladu s ugovornim uvjetima predmetnog kasko osiguranja, svog osiguranika uputio vozilo popraviti u servisu po izboru tuženika, upozoravajući ga da će, ne postupili u skladu s uvjetima osiguranja, osigurninu isplatiti u visini kalkulacije troškova servisne radionice u koju je osiguranika uputio radi popravka vozila. Dakle, jer je osiguranik postupio suprotno uputi tuženika i uvjetima osiguranja, odbija isplatiti razliku temeljem tužiteljevog računa za popravak vozila.
3./ Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, osnovanost kojih osporava, tužitelj je naveo da je njegova cijena radnog sata od 39,40 eur bez PDv-a upravo mjerodavna na tržištu mjerodavnom za popravak vozila, ukazujući da i drugi osiguratelji temeljem cijene radnog sata u nešto višem iznosu, od 42,11 eur bez PDV- a, redovito obračunavaju i podmiruju osigurnine po osnovi troškova popravka osiguranih vozila.
4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: tužiteljev račun (list 10 spisa), izvid štete (list 12 spisa), ponuda za odštetu (list 14-16 spisa), potvrda o plaćanju (list 18 spisa), korespondencija stranaka (list 20-25 spisa), tužiteljev cjenik (list 26 spisa), ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja i obavijest o ustupu (list 28 -35 spisa), sudska praksa (list 36-50, 53-57, 62-75, 91-94 spisa), očitovanje Agencije za nadzor financijskih usluga (list 51-53 spisa), očitovanje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 58-61 spisa), tuženikova uputa o radionici za popravak vozila i suglasnost na ovu uputu (list 88-90 spisa), tuženikovi uvjeti kasko osiguranja (list 95- 134 spisa), računi drugih servisa s potvrdama o plaćanju (list 140-156 spisa).
5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje ZPP) , ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
6./ Predmet spora je zahtjev tužitelja kao novog vjerovnika za isplatom naknade iz osiguranja u visini preostalog dijela računa ispostavljenog za popravak osiguranog vozila.
7./ Među strankama je sporna pasivna legitimacija tuženika kao osiguratelja, aktivna legitimacija tužitelja kao novog vjerovnika. Nadalje, sporna je i visina zahtjeva odnosno cijena radnog sata po kojoj je tuženik kao osiguratelj dužan izvršiti plaćanje naknade štete u visini troškova potrebnih za popravak vozila. Tuženik naime tvrdi da postoje servisi koji popravke obavljaju i po nižim cijenama, a odabirom skuplje usluge popravka da je sam oštećenik doprinio visini nastale štete i postupio suprotno ugovorenim uvjetima s osigurateljem.
8./ Na temelju navoda stranaka i priloženih isprava odlučne su činjenice utvrđene kako slijedi. Naime, tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi 10. listopada 2024. oštećeno vozilo [registarska oznaka], u vlasništvu Unicredit leasing Croatia d.o.o. S obzirom da je u vrijeme nezgode ovo vozilo kod tuženika bilo osigurano policom kasko osiguranja, da se vlasnik vozila obratio tuženiku radi izvida štete. Iz izvida štete razvidno je da je, na temelju police osiguranja broj [broj police osiguranja] kod tuženika povodom štetnog događaja od 10.listopada 2024. izvršen izvid štete i pregled predmetnog vozila 12. studenog 2024. Pozivajući se na broj citiranog izvida štete, tuženik je vlasnika vozila dopisom od 18. prosinca 2024. obavijestio da je utvrdio postojanje osigurateljne obveze, dakle da je odštetni zahtjev pravno osnovan, a visina odštete da je procijenjena na iznos od 3.097,75 eur. Pojašnjavajući u prepisci elektroničkom poštom izvršeno umanjenje obračuna odštete na temelju tužiteljevog računa za popravak vozila, tuženik je naveo da je tužiteljev račun ispostavljen na iznos od 3.536,65 eur umanjen za iznos od 438,90 eur, jer da je maksimalna priznata cijena radnog sata za tužitelja kao servisera 24,00 eur. Tuženik je 15. srpnja 2025. izravno tužitelju izvršio plaćanje iznosa odštete kako ju je procijenio (3.097,75 eur). Prethodno obavijesti o osnovanosti odštetnog zahtjeva, dopisom od 11. listopada 2024., tuženik je vlasniku vozila dostavio izvid štete te ga uputio na sadržaj kasko uvjeta osiguranja uz dostavu upute o radionici za popravak vozila. Naime, na temelju tuženikovih Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila 2022. (dalje Opći uvjeti), koji se na predmetni ugovor o osiguranju primjenjuju, popravak se ima izvršiti u radionici po izboru tuženika slijedom čega je tuženik uputio osiguranika na mogućnost popravka vozila u dvije radionice Nadalje, tuženik je u predmetnom dopisu naveo da će, za slučaj da osiguranik uputu ne poštuje, troškove popravka vozila koji nastanu u drugoj radionici priznati u visini iz kalkulacije troškova popravka u radionicama u koje ga je sam radi popravka uputio. Uz dopis od 8. studenog 2024. tuženik je vlasnika vozila obavijestio da je njegov odštetni zahtjev pravno osnovan i dao mu suglasnost obratiti se jednoj od radionica u koje ga je prethodnim dopisom uputio radi popravka vozila.
9./ Tuženik ponude ovih radionica, u koje je dakle uputio osiguranika, nije priložio, no iz njegovih navoda i priloženih isprava nedvojbeno je da je plaćanje utuženog iznosa osporio jer je osiguranik postupio protivno obvezama iz predmetnog ugovora o kasko osiguranju, stoga što oporavak nije izvršio u radionici u koju ga je tuženik uputio, slijedom čega da tuženik ima pravo osigurninu isplatiti u visini kalkulacije troškova popravka koju su dale radionice u koje je osiguranika uputio, a koja je kalkulacija troškova popravka očito manja od cijene po kojoj je osiguranik vozilo popravio, slijedom čega je osigurnina isplaćena u manjem iznosu od cijene prema kojoj je vozilo popravljeno. Pri tome se očitovao u prepisci elektroničkom poštom da cijenu radnog sata priznaje u iznosu od 24,00 eur po satu.
10./ Naime, iz tužiteljevog računa od 13. prosinca 2024., utvrđeno je da je predmetno oštećeno vozilo osiguranik odlučio popraviti kod tužitelja, a za izvršeni popravak vozila tužitelj je obračunao naknadu u iznosu od 3.536,65 eur (bez PDV-a), i to za limarski i lakirerski rad prema količini radnih sati navedenoj i u tuženikovom izvidu (od 16,5 odnosno 12,0 sati).
11./ Iz tužiteljevog cjenika od 2. ožujka 2023. razvidno je da je cijena po kojoj obavlja autolimarske i autolakirerske radove upravo ona obračunata u predmetnom računu od 39,40 eur (bez PDV-a), a da poslovnim partnerima tužitelj odobrava i rabate na ovu redovnu cijenu. Dakle, redovna tužiteljeva cijena je upravo ona obračunata na predmetnom računu, a tuženik niti ne tvrdi da bi, bilo on kao osiguratelj oštećenog vozila ili vlasnik koji je popravak kod tužitelja naručio, u odnosu s tužiteljem imali pravo na obračun redovne cijene s rabatom.
12./ Iz računa drugih servisa s potvrdama o plaćanju, koje je priložio tužitelj, utvrđeno je da cijena radnog sata po kojoj je tužitelj izvršio popravak vozila (39,40 eur bez PDV-a), odgovara cijenama na tržištu mjerodavnom za popravak vozila, a po kojima tuženik i drugi osiguratelji podmiruju troškove popravka osiguranih vozila. Naime, iz priloženih računa razvodno je da su drugi osiguratelji u razdoblju od početka 2022. redovito podmirivali osigurnine obračunate prema troškovima popravka vozila od 42,11 eur bez PDV-a. Dakle, da su troškove popravka i u ranijem razdoblju podmirivali po nešto višoj cijeni od one po kojoj tužitelj popravke vrši i krajem 2024.
13./ Ugovorom o ustupu tražbine radi ispunjenja od 21. ožujka 2025. Unicredit leasing Croatia d.o.o. ustupio je tužitelju tražbinu prema tuženiku u iznosu od 438,90 eur, a po osnovi preostalog dijela tužiteljevog računa za izvršeni popravak vozila , te je tuženik 16. svibnja 2025. obaviješten o izvršenom ustupu (list 19-20 spisa).
14./ U skladu s odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj tražbini osiguranika po osnovi naknade temeljem kasko osiguranja prema tuženiku kao osiguratelju, to se ne radi o tražbini koja bi sukladno citiranoj odredbi bila neprenosiva. Sukladno odredbi čl. 82. st. 1. ZOO -a za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju, što je u konkretnom slučaju učinjeno. Tužitelj kao p rimatelj ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je njegov osiguranik kao ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). U konkretnom se slučaju, prema sadržaju ugovora o ustupu, radi o ustupu tražbine radi ispunjenja pa se obveza tuženikovog osiguranika prema tužitelju, po osnovi isplate naknade za izvršeni popravak vozila, gasi tek kad tužitelj naplati od tuženika ustupljenu mu tražbinu po osnovi naknade iz osiguranja.
15./ Neosnovano stoga tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, jer je tužitelj vjerovnik kojem je vlasnik vozila kao osiguranik ustupio svoju tražbinu prema tuženiku, odnosno svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelja temeljem zaključene police automobilskog kasko osiguranja za oštećeno vozilo. S obzirom da je tuženik nakon prijave odštetnog zahtjeva obavijestio osiguranika o utvrđenju svoje obveze na isplatu i potom djelomično isplatio naknadu iz osiguranja po predmetnom štetnom događaju, očito neosnovano tuženik osporava nastanak štetnog događaja i svoju odgovornost za isplatu naknade iz kasko osiguranja u konkretnom slučaju. Tuženik naime, iako je osiguranika obavijestio da je njegov odštetni zahtjev pravno osnovan, nije tijekom ove parnice iznio činjenice kojima bi potkrijepio svoje navode kojima osporava nastanak osiguranog slučaju, odnosno osiguranog rizika i osigurateljnog pokrića, slijedom čega su takvi njegovi navodi očito paušalni.
16./ S obzirom da je na tužitelja prenesena tražbina prema tuženiku kao osiguratelju po osnovi sklopljenog ugovora o kasko osiguranju vozila, to isti prema tuženiku ima ista prava kao i njegov osiguranik, pa je dakle tuženik isplatu osigurnine dužan izvršiti u skladu s ugovorenim uvjetima, sadržaj kojih među strankama nije sporan.
17./ Osim toga, u konkretnom slučaju tuženik neosnovano osporava da cijena radnog sata po kojoj je tužitelj izvršio popravak ne bi odgovarala cijenama na tržištu mjerodavnom za popravak vozila. Naime, okolnost da na tržištu postoje i servisi koji popravke vršen po nižim cijenama prema tuženikovim izvidima štete ne potvrđuje tvrdnje tuženika da cijena po kojoj je tužitelj izvršio popravak vozila nije mjerodavna tržišna cijena. Naime, mjerodavna cijena nije najpovoljnija cijena. Tužitelj je priloženim cjenikom i računom u kojem je cijenu obračunao u skladu s cjenikom pokrijepio tvrdnju da se radio o cijeni po kojoj redovito naplaćuje troškove popravka. Tuženik tek paušalno osporava vjerodostojnost tužiteljevog cjenika na iznoseći razloge kojima bi doveo istinitost ovih navoda tužitelja u sumnju. Osim toga, tužitelj je tvrdnje da je cijena po kojoj je obračunao troškove popravka upravo mjerodavna na tržištu potkrijepio i računima drugog autoservisera s potvrdama po plaćanju, iz kojih je razvidno da osiguravajuća društva u razdoblju koje je prethodilo izdavanju tužiteljevog računa redovito podmiruju i nešto veću cijenu auto-serviserskih radova.
18./ Konačno, neosnovano tuženik plaćanje osporava pozivajući se na sadržaj ugovornih odredaba kasko osiguranja, prema kojima ima pravo odrediti mjesto popravka vozila, a u slučaju da se osiguranik takvih njegovih uputa ne pridržava, osigurninu isplatiti u visini kalkulacije troškova popravka radionice u koju je osiguranika uputio. Navedeno naime, po shvaćanju ovog suda, ne proizlazi iz sadržaja ugovorenih uvjeta osiguranja.
19./ Naime, u skladu s odredbama tuženikovih Općih uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila 2022. (dalje Opći uvjeti), postupak naknade štete podrazumijeva naturalnu restituciju (uspostavu stanja osiguranog vozila koje je bilo prije no što je šteta nastala) odnosno isplatu odgovarajućeg iznosa novca na ime naknade štete (E. I. 1. Općih uvjeta). Naturalna restitucija osiguranog vozila, u skladu s Općim uvjetima, podrazumijeva popravljanje oštećenih dijelova vozila, pod uvjetom da je popravak vozila ekonomski opravdan, pri čemu tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila (E. I. 2. Općih uvjeta). U slučaju neslaganja osiguranika s procedurom navedenom u prethodnom stavku, tuženik može isplatiti naknadu iz osiguranja u opsegu koji proizlazi iz primjene ove i sljedećih odredbi Općih uvjeta (E. I. 3. Općih uvjeta).
20./ Dakle, prema uvjetima osiguranja, obveza je tuženika štetu naknaditi uspostavom ranijeg stanja, pri čemu ima pravo odrediti mjesto popravka ili organizirati i izvršiti popravak, ili isplatiti odgovarajući iznos novca na ime naknade štete.
21./ Po shvaćanju ovog suda, iz odredaba Općih uvjeta ne proizlazi da bi tuženik imao pravo izabrati na koji će od ova dva načina, naturalnom restitucijom ili isplatom odgovarajućeg iznosa novca kod djelomične štete ((E. III Općih uvjeta), o kakvoj je u konkretnom slučaju nedvojbeno riječ, osiguraniku naknaditi štetu. Upravo suprotno, proizlazi da pravo izbora ima osiguranik, koji očito nije odabrao naturalnu restituciju kako ju Opći uvjeti predviđaju, na način da tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka ili organizirati i izvršiti popravak vozila, već, unatoč tome što mu je tuženik takvu mogućnost navođenjem radionica za popravak vozila ponudio, svoje je vozilo odlučio popraviti kod tužitelja kao servisera, a od tuženika je naknadu štete potraživao u isplatom odgovarajuće iznosa novca, u visini nastalih troškova popravka prema tužiteljevom računu.
22./ Već stoga, prema sadržaju odredbe čl. E. I. 3. Općih uvjeta, iz koje proizlazi da se odnosi na slučaj u kojem osiguranik odabere naknadu štete od tuženika naturalnom restitucijom kako ju predviđaju predmetni Opći uvjeti, a što konkretan slučaj nije, nema mjesta primjeni odredbe E. I. 3. Općih uvjeta jer je u njoj navedeno da se odnosi na prethodni stavak (odredbu čl. E. I. 2. Općih uvjeta) kojim je uređena upravo naturalna restitucija predviđena Općim uvjetima (uz pravo tuženika odrediti mjesto popravka), kao jedan od dva načina naknade štete.
23./ No, sve i kada bi se, unatoč navedenom, iako osiguranik vozilo nije odlučio popraviti na mjestu koje tuženik odredio, niti je tuženik učinjeni popravak vozila organizirao i izvršio, mogla primijeniti odredba čl. E. I. 3. Općih uvjeta, predmetnu odredbu nije moguće tumačiti na način kako to tuženik predlaže, i navodi osiguraniku u svojem dopisu od 11. listopada i 8. studenog 2024. ., na način da bi troškove popravka oštećenja nastalih na osiguranom vozilu u osiguranom slučaju, dakle osigurninu, imao pravo i dužnost isplatiti samo u visini kalkulacije troškova popravka u radionici u koju je osiguranika uputio da izvrši popravak vozila.
24./ Odredbama čl. E. III. Općih uvjeta, kojima je uređeno utvrđivanje iznosa štete za slučaj djelomične štete, kao niti ostalim odredbama Općih uvjeta, nije ugovoreno da bi se iznos naknade štete (osigurnine) imao računati u visini kalkulacije troškova popravka u radionici u koju je tuženik osiguranika uputio da izvrši popravak vozila. Opći uvjeti ne sadrže u odredbi abecednog pojmovnika (čl. A. Općih uvjeta) definiciju pojma "opseg" navedenog u odredbi čl. E. I. 3. Općih uvjeta, prema kojoj tuženik naknadu može isplatiti u opsegu koji proizlazi iz primjene ove i sljedećih odredaba Općih uvjeta. Nije stoga iz citirane odredbe čl. E. I. 3. Općih uvjeta jasno odnosi li se pojam "opsega naknade", odnosno ograničenje naknade na primjenu kojeg tuženik upire, na novčani iznos koji iz računa popravka proizlazi, neovisno o pojedinim njegovim stavkama (uobičajeno dijelovi za zamjenu, rad servisera, potrošni materijal, i sl.) ili pak na opseg radova prema njihovoj vrsti i količini (primjerice količina radnih sati servisera). Pri tome valja imati u vidu da se nejasne odredbe u konkretnom slučaju, s obzirom da su sadržane u tuženikovim Općim uvjetima, dakle unaprijed otisnutom sadržaju ugovora koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, imaju tumačiti u korist druge strane, odnosno u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba (čl. 320. ZOO-a), dakle u korist osiguranika tuženika, odnosno tužitelja koji je u njegov pravni položaj vezano uz isplatu osigurnine ustupom tražbine stupio.
25./ Stoga u konkretnoj situaciji, s obzirom da među strankama opseg radova i potrebni radni sati za popravak osiguranog vozila nisu sporni, kao niti da je cijena radnog sata po kojoj je popravak izvršen određena upravo u skladu s uvjetima na tržištu mjerodavnom za popravak vozila, citiranu odredbu čl. E. I. 3. Općih uvjeta nije moguće tumačiti na način da tuženiku daje pravo ograničiti osigurninu prema nekoj cijeni radnog sata. Naime, ograničenje cijene radnog sata Općim uvjetima nije predviđeno, niti iz njih proizlazi da bi tuženik obračun osigurnine imao pravo vršiti prema najpovoljnijoj, od više na tržištu ponuđenih, cijeni radnog sata za popravak vozila. Takovo ograničenje obveze tuženika prilikom isplate osigurnine ne proizlazi niti iz zakona. Stoga pogrešno smatra tuženik da bi, u konkretnom slučaju, pozivanjem na odredbe Općih uvjeta imao pravo odbiti isplatu osigurnine prema utvrđenim troškovima popravka osiguranog vozila, pri čemu opseg radova nije sporan, umanjenjem računa popravka za neki dio cijene radnog sata.
26./ Slijedom navedenog, tuženik je dužan isplatiti preostali iznos osigurnine u visini troškova potrebnih za popravak vozila u iznosu od 438,90 eur.
27./ Osnovano tužitelj, zbog kašnjenja tuženika u isplati naknade iz osiguranja, zatezne kamate potražuje počevši od 24. prosinca 2024., s obzirom da je povodom osiguranog slučaja kod tuženika izvod štete obavljen 12. prosinca 2024. Naime , uz primjenu odredbi Općih uvjeta i odredbe čl. 943. ZOO-a, s obzirom da tuženik isplatu nije izvršio u rokovima predviđenim ovim odredbama, tužitelju pravo na zatezne kamate pripada počevši od podnošenja odštetnog zahtjeva, dakle najkasnije od izvida štete. Stoga osnovano zatezne kamate potražuje od 24. prosinca 2024. do isplate, po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkog ugovora, imajući u vidu stranke predmetnog ugovora o osiguranju.
28./ Slijedom navedenog, utvrđeno je da su odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene pa su kao nepotrebni odbijeni preostali tužiteljevi dokazni prijedlozi. Tuženikovi dokazni prijedlozi radi saslušanja njegovog djelatnika procjenitelja, vještačenja na okolnost visine troškova prema kalkulaciji radionica u koje je uputio osiguranika, pribave podatak ovih radionica o cijeni radnog sata, odnosno pribave podatka o cijenama koje tužitelj redovito naplaćuje pregledom izdanih njegovih računa, odbijeni su jer su usmjereni na utvrđenje činjenica koje nisu odlučne za donošenje odluke, a kako je prethodno obrazloženo.
29./ Po shvaćanju ovog suda, pogrešno je tuženikovo protivljenje korištenju kao dokaza isprava koje je tužitelj priložio uz podnesak od 9. siječnja 2026. Naime, radi se o ispravama koje je tužitelj dostavio očitujući se na tuženikov odgovor na tužbu, u kojima pobija prigovore tuženika vezane uz mjerodavnu visinu cijene radnog sata, dostavljajući račune drugih servisera u kojim je obračunata i viša cijena radnog sata no u konkretnom slučaju, s potvrdama o plaćanju. S obzirom da je predmetni podnesak dostavljen pravovremeno, prije održavanja pripremnog ročišta 14. svibnja 2026., to po shvaćanju ovog suda nema zapreke uzimanju ovih isprava kao dokaza u obzir. Naime, prema odredbi čl. 461.a st. 9. i 10. ZPP-a, u sporovima male vrijednosti, tek za činjenice iznijete i dokaze predložene na pripremnog ročištu vrijedni pravilo procesne prekluzije vezano uz opravdanost propusta stranke ove činjenice i dokaze iznijeti do održavanja pripremnog ročišta. Naime, po shvaćanju ovog suda, a imajući u vidu smisao i svrhu procesnih odredaba vezanih uz ograničavanje stadija u kojem, u sporovima male vrijednosti, stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, odredbu čl. 461.a st. 2. ZPP-a, na koju se očito poziva tuženik, prigovarajući procesnoj prekluziji, valja tumačiti imajući u vidu i sadržaj odredaba čl. 461.a st. 9. i 10. ZPP-a. Okolnost da za predmetno pisano očitovanje tužitelj prethodno nije tražio odobrenje suda nije od utjecaja (razlog iz odredbe čl. 299.a st. 5. ZPP-a).
30./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa).
Tužitelju je priznat trošak za:
- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) i obrazloženog podneska od 9. siječnja 2026. kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu (prema T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od po 100,00 eur,
- zastupanja na ročištu 14. svibnja 2026. (prema T.br. 9/1 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,
- zastupanja na ročištu za objavu presude (prema T.br. 9/3 Tarife), u iznosu od 50,00 eur
dakle ukupno 350,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost u visini od 25% (T.br. 46 Tarife), što ukupno iznosi 437,50 eur.
31./ Sudska pristojba za tužbu priznata je u plaćenom iznosu od 13,27 eur, a za presudu u iznosu od 26,54 eur, u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) i mjerodavnim odredbama Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23. i 50/26.).
32./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka tužitelju u iznosu od 477,31 eur osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, mjerodavnoj za ostale odnose. Naime, i kada glavna tražbina koja je predmet spora proizlazi iz trgovačkog ugovora, na sporednu tražbinu po osnovi naknade parničnih troškova zatezne kamate se obračunavaju po stopi mjerodavnoj za ostale odnose.
U Zagrebu 29. lipnja 2026.
Sutkinja:
Tina Šimović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda, u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
U postupku u sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ovog Zakona.
