Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-45/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mljt. NA kao nasljednika pok. AA, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po majci i z.z. MA iz [adresa], zastupanoj po punomoćnicima UA, Tomislavu Kneževiću i Nataliji Kriković, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Čakovca, protiv tuženika HA, OIB [osobni identifikacijski broj], vl. obrta "[obrt]", iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Marijanu Fosinu i Božici Petak Vujec, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u Varaždinu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-2/2020-10 od 4. lipnja 2021., na sjednici vijeća 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-2/2020-10 od 4. lipnja 2021. u točki I. izreke, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu, te u točki III izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 480,85 eura.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u točki I izreke u odnosu na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu razlike plaće od 1.431,93 eura na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.788,90 kn/1.431,93 eura[1] (bruto) sa zateznim kamatama od 1. studenog 2011. do isplate. Točkom II izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 85.493,17 kn/11.346,89 eura sa zateznim kamatama od 1. studenog 2011. do isplate. Točkom III izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.551,02 kn/1.665,81 euro.

2. Protiv presude suda prvog stupnja žalbu je podnio tuženik, pobijajući točku I izreke i odbijajući dio točke III izreke za iznos parničnog troška tuženika u iznosu od 3.662,98 kn/480,85 eura, zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 -dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Prije svega treba navesti da je u žalbenom stadiju postupka prvotno tužitelj AA preminuo zbog čega je po samom zakonu nastupio prekid postupka (čl. 212. toč. 1. ZPP-a) te je predmet spisa vraćen prvostupanjskom sudu koji je rješenjem poslovni broj Pr-2/2020-16 od 24. prosinca 2021. utvrdio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, a rješenjem poslovni broj Pr-2/2020-18 od 16. prosinca 2022. je nastavljen prekinuti postupak budući da je nasljednik prvotno tužitelja ml jt. NA preuzeo postupak (čl. 215. st. 1. ZPP-a).

6. Predmet spora u žalbenom stadiju je zahtjev prvotno tužitelja za isplatu prekovremenog rada u bruto iznosu od 10.788,90 kn/1.431,93 eura s kamatama.

6.1. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno sljedeće:

- da je prvotno tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 1. studenog 2010. do 31. listopada 2011. na radnom mjestu vozača te da je vršio dostavu proizvoda trgovačkog društva Vindija d.d. kupcima u okolici Zagreba, odnosno Samobora,

- da je tuženik otkazao prvotno tužitelju ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu 31. listopada 2011., koju odluku tužitelj nije osporavao,

- da je u ugovoru o radu naznačena kao osnovna plaća prvotno tužitelja u bruto iznosu od 3.517,50 kn,

- da je prvotno tužitelj tijekom rada kod tuženika najčešće preuzimao kamion tuženika u jutarnjim satima i vraćao ga u poslijepodnevnim satima, a nakon što je izvršio utovar proizvoda Vindija d.d. za dostavu sljedećeg dana,

- da je tuženik isplaćivao prvotno tužitelju plaću na njegov račun u Međimurskoj banci,

- da je tuženik po primitku administrativne zabrane od Vaba d.d. banke vršio ustegu na plaći prvotno tužitelja počevši od 26. siječnja 2011. do zaključno 9. studenog 2011. u ukupnom iznosu od 4.410,00 kn,

- da tuženik nije isplaćivao plaću redovito u jednom iznosu, nego u više navrata tijekom mjeseca,

- da je ukupno prvotno tužitelju mjesečno isplaćivana neto plaća od 3.000,00 kn te da je zajedno s mjesečnim ustegama iznosila 3.517,50 kn,

- da je tuženik u cijelosti isplatio plaću prvotno tužitelju za redovan rad tijekom trajanja radnog odnosa,

- da je radno vrijeme prvotno tužitelja prema Ugovoru o radu određeno u trajanju od 40 sati tjedno, odnosno osam sati dnevno te da se raspored radnog vremena utvrđuje jednokratno, dok se o promjeni rasporeda radnog vremena kao i o promjeni početka i završetka radnog vremena donosi posebna obavijest od strane tuženika kao poslodavca (čl. 5. Ugovora),

- da iz nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka Stanka Divjaka proizlazi da se tehnički posao koji je obavljao prvotno tužitelj, preuzimanjem kamiona, vožnje, istovara robe pojedinim trgovinama, povratka u [adresa] te utovara za slijedeći dan, mogao obaviti u okviru osmosatnog radnog vremena (7 sati i 18 minuta, u slučaju idealnih uvjeta, bez ikakvih zastoja na cesti i u slučaju da je vozač došao odmah na red prilikom utovara,

- da na temelju sadržaja iskaza prvotno tužitelja i svjedoka ZA, KA i BA proizlazi da se često čekalo na utovar,

- da prema dopuni nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka proizlazi da je na temelju podataka iz tahografskih listića za 173 dana prvotno tužitelj radio u prosjeku 9 sati i 18 minuta dnevno,

- da je prvotno tužitelj u tim danima radio više od jedan sat preko ugovorenog redovnog rada,

- da je dopunom nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Jadranke Dejanović izvršen obračun plaće za prekovremeni rad prvotno tužitelja, za ukupno 353,42 sata, uzimajući u obzir bruto plaću prvotno tužitelja u iznosu od 3.517,50 kn i uvećanje od 50%, te je utvrđena razlika u ukupnom iznosu od 10.788,90 kn.

6.2. Prvostupanjski sud cijeni da prilikom ocjene trajanja redovnog radnog vremena ne dolazi u primjenu odredba čl. 4. st. 1. Zakona o mobilnim radnicima ("Narodne novine" br. 60/08, 124/10-dalje Zakon o mobilnim radnicima/08) kojom je propisano najduže prosječno radno vrijeme u trajanju od 48 sati tjedno, a to stoga jer citirana zakonska odredba nije bila na snazi u utuženom razdoblju, već se primjenjuje tek od pristupanja Republike Hrvatske u EU, te isto ocjenjuje sukladno odredbama Ugovora o radu prvotno tužitelja i primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu ("Narodne novine" br. br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13-dalje ZR/09) pa slijedom prednjih utvrđenja i pozivom na čl. 86. ZR/09 dosuđuje tužitelju razliku plaće za prekovremeni rad u iznosu od 10.788,90 kn.

6.3. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 2. ZPP- te utvrđuje da je tužitelj uspio u sporu 11,20%, dok je uspjeh tuženika 88,80% i odmjerava tuženiku parnične troškove za razliku od 77,60% prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-dalje:Tarifa).

7. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena koja od tih procesnih povreda .

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, osim u dijelu odluke o isplati zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu u kojem dijelu je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

9. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, tuženik u žalbi osporava utvrđenja proizašla iz dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske struke o obračunu razlike plaće za prekovremeni rad ukazujući na rezultate prometno tehničkog vještaka prema kojem ukupno efektivno vrijeme za obavljanje poslova tužitelja traje 7 sati i 18 minuta, odnosno unutar redovnog radnog vremena tužitelja od 8 sati. Stoga nadalje smatra neprihvatljivim obračun tog vještaka o prosječnom radu tužitelja dnevno u trajanju od 9 sati i 18 minuta budući da taj obračun nije utemeljen na detaljnoj analizi tahografskih listića za što je i vještak naveo da postoji tehnička mogućnost, na način da se analizira točno vrijeme polaska i povra tka svakog dana, čekanja utovara te konačnog parkiranja vozila, pri čemu da je riječ o dugotrajnom i složenom poslu. Nadalje, ističe da se nije složio s navodom prometnog vještaka da je dnevni odmor uključen u radno vrijeme vozača jer da je to suprotno Zakonu o mobilnim radnicima/08. Smatra da tužitelj u postupku nije dokazao, niti da je sud utvrdio što ulazi u 1 sat i 18 minuta jer se da se prema prosjeku od 9 sati i 18 minuta ne može smatrati da je tužitelj radio prekovremeno. U vezi toga nadalje navodi da ni vještak financijske struke nije mogla utvrditi sate prekovremenog rada tužitelja kao razlike između dnevnog fonda sati i sati radnog vremena tužitelja koje je proveo u vožnji u ostalim poslovima kod utovara i istovara robe, pa da je dopunski nalaz vještakinje o obračunu prekovremenog rada u kontradikciji s prethodno iznesenim. Ističe da se obračun prekovremenog rada ne može vršiti na temelju prosjeka sati, već da je tužitelj trebao dokazati da određeno vrijeme predstavlja rad, a posebno jer je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju zbog toga što je tužitelj kasnio na utovar i nije izvršavao obveze iz ugovora o radu.

10. Protivno prednje iznesenom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka da je tužitelj u naznačenom razdoblju prema dostavljenim tahografskim listićima za 173 dana prosječno radio 9 sati i 18 minuta i nastavno pravilno utvrdio da je rad preko 8 sati prekovremeni. Tuženik naime izdvaja iz konteksta rezultate prometno tehničkog vještačenja, ukazujući na mogućnost obavljanja poslova radnog mjesta tužitelja u idealnim uvjetima. Naime, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio dani obračun vještaka o prosječnim odrađenim satima tužitelja u spornom razdoblju, koji svoje uporište ima i u sadržaju iskaza tužitelja i svjedoka kojima je potvrđeno da su vozači u pravilu morali čekati na utovar, te je vještak u danoj analizi tahografskih listića to i potvrdio jer se na listićima uočava da se gotovo svakog dana čekalo nakon dolaska u Varaždin 1 do 1,5 sati, što da bi ukazivalo da je u pitanju vrijeme utovara. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio obrazloženje vještaka o tehničkoj složenosti analize tahografskih listića na način kako to ukazuje tuženik u žalbi, pri čemu je vještak u dopuni nalaza i mišljenja dodatno pojasnio da je taj postupak otežan i zbog toga što je vozač dostavljao robu na 17-18 mjesta i zbog čega je potrebno analizirati i svako stajanje vozača, međutim da u konkretnim okolnostima smatra da je i to stajanje uzrokovano radi utovara ili istovara te uključeno u radno vrijeme. Nadalje, neosnovano tuženik prigovara da je vještak uključio i trajanje dnevnog odmora u trajanje radnog vremena tužitelja jer je vještak u dopunskom mišljenju naveo da je prosječno izračunato vrijeme od prvog pokretanja vozila do zadnjeg zaustavljanja vozila, dok je već prethodno u nalazu i mišljenju II naveo da je iz postojećih tahografskih listića vidljivo da je vozač svakodnevno bilježio na tahografu vrijeme vožnje, vrijeme ostalih poslova, vrijeme raspoloživosti kao i vrijeme kada je odmarao, pa jasnim proizlazi da u isto nije uključen dnevni odmor kako je definiran čl. 3. toč. 5. u smislu Zakona o mobilnim radnicima/08 način da je to dnevno razdoblje tijekom kojega vozač može slobodno raspolagati svojim vremenom, a obuhvaća „redoviti dnevni odmor“ i „skraćeni dnevni odmor“. Tuženik nadalje neosnovano u žalbi osporava pravilno utvrđenje suda prvog suda o trajanju radnog vremena tužitelja navodima da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog toga što je kasnio na utovar jer to ne proizlazi iz sadržaja odluke o otkazu (list 19 spisa), niti je u odluci konkretizirano da bi se povrede obveze iz radnog odnosa odnosile na rad tužitelja u konkretno vrijeme za koje je vršen obračun sati rada tužitelja.

11. S obzirom na izloženo, pravilno je prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenih sati rada tužitelja i u skladu s uputom ovoga suda u rješenju poslovni broj Gž R-655/2017-2 od 27. prosinca 2019. odredio (dopunski) zadaću financijskom vještaku za obračun razlike plaće s osnove prekovremenog rada. Tuženik naime neosnovano tvrdi da bi rezultati tog vještačenja bili kontradiktorni prethodno danom očitovanju ovog vještaka u vezi obračuna razlike plaće jer vještak prethodno nije imao takav zadatak.

12. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud pozivom na čl. 86. ZR/09 dosudio tužitelju razliku plaće za prekovremeni rad prema dopuni nalaza i mišljenja financijskog vještaka u iznosu od 10.788,90 kn bruto, te je nastavno pravilno sadržajno primjenom čl. 84. st. 3. ZR/09 i čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje:ZOO) dosudio tužitelju kamate s tijekom kako je zatražio. Pri tome je za napomenuti da tuženik neosnovano smatra da je odluka o tijeku zateznih kamata nezakonita jer da je tužitelj trebao zahtijevati kamatu na pojedinačne iznose, kraj činjenice da bi u tom slučaju to bilo nepovoljnije za tuženika budući da su predmetne tražbine sukladno čl. 84. st. 3. ZR/09 dospjele prije nego li to tužitelj zahtijeva od prestanka radnog odnosa 1. studenog 2011.

13. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće i naknade za neiskorišteni godišnji odmor budući da se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120//13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) te čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22,114/23) kao i odredbi čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09,146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) te relevantne odredbe Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 74/20, 138/20, 1/21, 102/22, 112/22, 156/22, 1/23, 3/23, 56/23, 143/23, 16/25), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

14. S obzirom na djelomičan uspjeh tuženika u postupku, pravilno je u primjeni čl. 154. st. 2. ZPP-a odbijen zahtjev tuženika za naknadu preostalog parničnog troška, pri čemu nije od utjecaja to da je tuženik u žalbenom postupku djelomično uspio budući da u vezi toga nisu nastali posebni troškovi.

15. Iz tih razloga je primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

16. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer je u konačnom uspio u odnosu na sporedno potraživanje s osnova zateznih kamata zbog čega nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

17. Presuda suda prvog stupnja nije pobijana u točki II i dosuđujućem dijelu točke III izreke, te u tom dijelu ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 29. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović