Posl. br. Gž R-109/2026-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČV iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika TŽV GREDELJ d.o.o., Zagreb, Vukomerečka cesta br. 89., OIB: 65952859647, zastupanog po punomoćnici Vladimiri Hebrang odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr 1740/2025 od 12. ožujka 2025., u Rijeci 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja ČV, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr 1740/2025 od 12. ožujka 2025.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 910,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 375,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je tužitelj s zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

2.Protiv citirane presude, žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tužitelja nije osnovana.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući je prema prosudbi ovog suda, odluka suda prvog stupnja u potpunosti jasna, razumljiva, te ista ne trpi od takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a isto tako da obzirom na čl. 467. st.1. ZPP-a, kako se radi o predmetu u postupku spora male vrijednosti, sud prvog stupnja nije počinio niti jednu drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2., t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9. i 10. ZPP-a, a na koje povrede odredaba parničnog postupka, pazi ovaj sud po službenoj dužnosti.

5.2.Pored toga, rukovodeći se upravom činjenicom da se ovdje radi o sporu male vrijednosti, vezano za žalbene tvrdnje tužitelja u dijelu u kojem upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, ukazuje se istome, da se sukladno čl. 467. st.1. ZPP-a, presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može pobijati osim zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ali samo onih iz čl. 354. st.2. ZPP-a, izuzev iz čl. 354. st.2. t.3. tog Zakona.

Nastavno tome, ovaj žalbeni sud nema ovlaštenja odlučivati o osnovanosti ranije navedenih žalbenih tvrdnji tužitelja.

6.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od po 100,00 eur na ime stimulacije za listopad i studeni 2023., te za lipanj 2024., kao i iznosa od 425,33 eur na ime manje isplaćene plaće za lipanj 2024., naknade za noćni rad za 5 dana u lipnju 2024. i za 1 dan godišnjeg odmora u lipnju 2024.

7.1.Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja ponajprije vodi računa o čl. 135. st.1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014 i dr., dalje: ZR-a), odnosno pravilu o teretu dokazivanja u radnim sporovima.

Slijedom toga, a cijeneći sve provedene dokaze, prvostupanjski sud zaključuje da iz istih nije utvrđeno kada je točno tužitelj obavljao noćni rad u tijeku lipnja 2024., kao ni da mu isti nije obračunat i plaćen. U odnosu na tražbinu za listopad 2023. na ime stimulacije, zaključuje da spisu ne prileži obračunski list za taj mjesec, dok da je iz obračunske liste za studeni 2023. vidljivo da je spomenuta stimulacija plaćena. U odnosu na preostale tražbine za lipanj 2024., sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelju za taj mjesec evidentirano 40 sati godišnjeg odmora, iz čega da proizlazi da je isti bio na godišnjem odmoru pet radnih dana, da iz Zamolbe za korištenjem godišnjeg odmora proizlazi da je tužitelj zatražio korištenje godišnjeg odmora za vrijeme od 17.-28. lipnja 2024. u trajanju od 10 dana, koja zamolba da je bila odobrena od strane neposrednog rukovoditelja, ali ne i od strane rukovoditelja ustrojbene jedinice.

7.2.Nadalje, analizirajući raspoloživu dokumentaciju, sud utvrđuje da je tuženik u periodu od 17.-28. lipnja 2024. evidentirao tužitelju neopravdani izostanak u trajanju od 10 dana tj. 80 sati, zbog čega mu ti sati nisu plaćeni, da je tuženiku s danom 30. lipnja 2024. prestao radni odnos kod tuženika, uslijed čega ostvaruje pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora za 2024. u trajanju od 10 dana, koji je dio godišnjeg odmora iskoristio do 7. lipnja 2024.

Sukladno svemu navedenom, uvažavajući čl. 461.a ZPP-a, sud prvog stupnja je stava da iz dokumentacije koja prileži uz tužbu nije bilo moguće utvrditi osnovanost činjenica na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev, kao niti visinu tužbenog zahtjeva, a što je tijekom postupka od strane tuženika bilo izričito osporeno.

Nastavno tome, te imajući u vidu čl. 219. st.1. i 221.a. ZPP-a, odnosno pravila o teretu dokazivanja, sud prvog stupnja ocjenjuje tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim i odlučuje kao u točki I. izreke presude, dok odluku o parničnom trošku temelji na čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a.

8.U odnosu na žalbene tvrdnje tužitelja sadržane u točki 11. žalbe, vezano za korištenje godišnjeg odmora u tijeku lipnja 2024., odnosno polemiku o tome tko je odobrio odnosno nije tužitelju korištenje godišnjeg odmora, valja odgovoriti da se sadržajno radi o žalbenom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg se sukladno čl. 467. st.1. ZPP-a, presuda u sporu male vrijednosti kao što je ovaj, ne može pobijati, posljedično čemu ti navodi tuženice ne mogu biti predmetom ispitivanja prvostupanjske odluke u ovom žalbenom postupku.

Nastavno prednjem, ističe se da je u ovoj vrsti sporova povodom žalbe, isključeno ispitivanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja pa je ovaj sud kod odlučivanja o žalbi dužan respektirati činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda.

9.Nadalje, u odnosu na žalbene navode tužitelja u dijelu u kojem osporava tvrdnje tuženika iz odgovora na tužbu vezano za tražbine koje su predmet njegovog tužbenog zahtjeva, odnosno analizira postupanje tuženika, ukazuje na tešku situaciju kod tuženika, valja istaknuti da prema uvjerenju ovog suda, nisu pravno odlučni budući da se tim tvrdnjama ni na koji način ne dovodi u dvojbu pravilnost odluke suda prvog stupnja.

10.Neovisno o prednjem, vezano za žalbene tvrdnje tužitelja kojima pobija pravilnost primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na pravila o teretu dokazivanja, valja reći da je i prema uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud načelno primijenio ta pravila, sa time da protivno shvaćanju suda prvog stupnja, ovaj sud drži da na tužitelju nije bio teret dokaza tvrdnje da mu tužitelj nije obračunao i platio odrađeni noćni rad u lipnju 2024., jer bi to predstavljalo negativnu činjenicu, a negativne činjenice se u parnici ne dokazuju.

11.No, unatoč tome, prosudba je i ovog suda da je u konačnici sud prvog stupnja ipak ova pravila u konkretnoj pravnoj situaciji, ispravno primijenio.

Naime, kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev za isplatu temeljio na tvrdnji da postoje određena dugovanja tuženika, između ostalog u iznosu od 425,33 eur na ime manje isplaćene plaće za lipanj 2024., naknade za noćni rad za 5 dana u lipnju 2024. i za 1 dan godišnjeg odmora u lipnju 2024., to je sukladno ranije spomenutom čl. 219. st.1. ZPP-a, na koji se pravilno pozvao i sud prvog stupnja, trebao na adekvatan način (financijskim vještačenjem ili nekim drugim pravno relevantnim dokazom) dokazati ponajprije da te tražbine doista postoje, odnosno da je njegov zahtjev u tom dijelu osnovan, a onda i visinu istih.

Međutim, ni prema stajalištu ovog suda, sagledavajući sve rezultate dokaznog postupka, uključujući i dokumentaciju koju je tužitelj priložio uz tužbu, nije nedvojbeno razvidno da bi prednje spomenute tražbine tužitelja uopće postojale, a još manje visina tih potraživanja tužitelja.

12.U kontekstu prethodno iznesenog, ni prema stajalištu ovog suda nisu bile ispunjene pretpostavke na strani tužitelja temeljem kojih se moglo udovoljiti dijelu ranije navedenog tužbenog zahtjeva.

Što se tiče zahtjeva za isplatu stimulacije za studeni 2023. i lipanj 2024. u iznosu od po 100,00 eur, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da nisu osnovani ni ti tužbeni zahtjevi tužitelja, budući je iz raspoložive dokumentacije razvidno da su mu iste bile isplaćene.

13.Obzirom na do sada navedeno, pravilno je po ocjeni ovog suda, tuženiku točkom II. izreke dosuđen parnični trošak, a točkom III. izreke odbijen tužitelj s zahtjevom za naknadu parničnog troška.

14.Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

15.Zbog svih prethodno iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tužitelja, potvrditi pobijanu presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci, 29. lipnja 2026.

Sutkinja

Svjetlana Pražić