Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-386/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate , odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 851/2024-33 od 14. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-851/2024-33 od 14. studenoga 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

" Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 5.554,84 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 2020. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi navodi da presuda nije na zakonu osnovana, a i djelomično je sadržajno kontradiktorna. Smatra kako prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu, odnosno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi razlozima presude koji su jasni i logični, te odgovaraju stanju spisa. Dakle, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima u presudi navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Naime, razlozi dani u obrazloženju pobijane presude su jasni logični i sasvim razumljivi.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom invalidske mirovine povodom prometne nezgode koju je pretrpjela osiguranica tužitelja IG prilikom povratka sa posla, 23. rujna 1993. i za koju je odgovoran osiguranik tuženika JG, a kojom prilikom je ozlijeđena osiguranica tužitelja.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

9. Prvostupanjski sud navodi da je među strankama sporna primjena materijalnog prava, odnosno sporno je primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe članka 161. ZOMO, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme izvršenih isplata invalidske mirovine, po kojim odredbama bi tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, ili se primjenjuje čl. 27. ZOOP-a. te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

10. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je na utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23, dalje: ZOOP), kojim je propisano:

(1.) Društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2.) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3.) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4.) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

11. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-x-388/18 od 25. kolovoza 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mjerodavne mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Ista pravna shvaćanja zauzeta su i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda RH (Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev- 12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. i Rev-850/2022 od 25. listopada 2022.).

12. Temeljem naprijed utvrđenih činjenica i zauzetih stajališta Vrhovnog suda RH, suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, da se tada obveza tuženika određuje prema članku 27. stavak 2. i 3., u svezi sa člankom 4. ZOOP -a i ta obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja je isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

13. U tom smislu na tužitelju je teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno da postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.

14. Dakle, obveza tuženika kao društva za osiguranje postojala bi samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog invalidnosti.

15. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer je zaključio da je tužitelj u ovom postupku sukladno odredbi članka 27. stavak 3. ZOOP-a trebao dokazati postoji li i u kojem iznosu razlika između mirovine utvrđene njegovim rješenjem i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a što tužitelj, na kojem je teret dokaza (a ne na tuženiku), nije dokazao (financijsko vještačenje), slijedom čega nije dokazao osnovanost svog zahtjeva.

16. Stoga, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, budući da iz provedenih dokaza, a sud je proveo sve predložene dokaze ne proizlazi da postoji razlika koja bi predstavljala tužiteljevu štetu.

17. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 29. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš