Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 123/2023-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. G. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i k. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-49/2021-2 od 5. srpnja 2022., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-819/2016-27 od 23. studenoga 2020., u sjednici održanoj 17. siječnja 2024.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tuženice, ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-49/2021-2 od 5. srpnja 2022., te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos 4.172,29 kuna na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate (točka 1. izreke), naloženo mu je platiti tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor iznos 1.011,23 kune sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate (točka 2. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto razlici naknade plaće tužitelja (točka 3. izreke), odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 24.055,02 kuna (točka 4. izreke), te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 800,00 kuna sa zateznim kamatama (točka 5. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke žalba tuženice odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu pod točkama 1. i 2. izreke,
dok je žalba tužitelja djelomično odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu pod točkom 3. izreke (točka 2.a) izreke drugostupanjske presude), te je žalba tužitelja djelomično prihvaćena i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor daljnji iznos 1.615,58 kuna bruto sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate (točka II.b), tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad daljnji iznos 22.439,44 kuna bruto sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak (točka II.c) izreke), te je ujedno preinačena odluka o parničnom trošku na način da je tuženici naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 13.200,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. d) izreke).
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 4354/2022-2 od 22. studenoga 2022. tuženici dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:
„Pripada li tužitelju pravo na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad na terenu za koje je ostvario i iskoristio slobodne dane, a koji slobodni dani su evidentirani u evidencijama rada, odnosno je li trebalo od ostvarenih sati prekovremenog rada oduzeti nesporno iskorištene slobodne dane koje je tužitelj dobivao s osnova prekovremenog rada?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud drugostupanjsku presudu preinači, podredno ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu ili samo drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
5. U odgovoru na reviziju, tužitelj je predložio reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.
6. Revizija je osnovana.
7. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP).
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu naknade manje isplaćene plaće s osnova ostvarenog prekovremenog rada, rada na terenu, subotom, nedjeljom, noću i blagdanom te za isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor za razdoblje od rujna 2011. do lipnja 2014., koji tužitelj temelji na odredbama Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02,175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZSOS/02), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 73/13 - dalje: ZSOS/13), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09 i 118/12 - dalje: Odluka/09), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 118/09 - dalje: Pravilnik/09), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 140/02 i 68/11) i Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 54/14).
9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba kod Ministarstva obrane Republike Hrvatske, HKOV, Gardijska oklopno-mehanizirana brigada, sa sjedištem zapovjedništva u N.;
- da je tužitelj u spornom razdoblju kao djelatna vojna osoba obavljao službene poslove i zadaće na terenu, na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom i u smjenama koji dodaci na plaću mu nisu isplaćeni;
- da je u nalazu i mišljenju od 13. veljače 2020., knjigovodstveni vještak izračunao dvije varijante trajanja prekovremenog rada za vrijeme rada na terenu, i to prvu varijantu -bez odbijanja iskorištenih slobodnih dana s osnova prekovremenog rada na terenu, te drugu varijantu - uz odbijanje iskorištenih slobodnih dana s osnova prekovremenog rada na terenu prema dokumentaciji priležećoj spisu.
10. Prvostupanjski sud je zaključio da je obveza tuženice voditi preciznu i točnu evidenciju o radu tužitelja, što proizlazi iz odredbe čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR/14), međutim da se iz dostavljene evidencije o radu tužitelja može sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj za prekovremeni rad na terenu iskoristio sve slobodne dane koji mu pripadaju, radi čega nema pravo na isplatu razlike naknade za prekovremeni rad na terenu, već samo na dodatke na plaću. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio drugu varijantu nalaza i mišljenja vještaka, ocijenivši tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
11. Drugostupanjski sud je zaključio da je u slučaju spora u svezi s radnim vremenom teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu, ukoliko poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 6/11, 82/12 , 88/12 i 73/13 - dalje: ZR/09) odnosno čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14, što je propisano odredbama čl. 131. st. 4. ZR/09 odnosno čl. 135. st. 4. ZR/14. Smatrajući da su evidencije tuženice neprecizne i da tuženica nije dokazala da su slobodni dani koje je tužitelj iskoristio vezani za odrađeni prekovremeni rad, drugostupanjski sud je prihvatio prvu varijantu nalaza i mišljenja vještaka, prema kojoj vještak nije od ostvarenih prekovremenih sati odbio iskorištene slobodne dane po osnovi rada na terenu, te je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev za daljnji iznos.
12. Tuženica u reviziji navodi da iz dokumentacije koju je priložila tijekom postupka, proizlazi da je vodila evidenciju radnog vremena u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu (prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom iskazane pod oznakom RRV, službeni put-Sp, sahrana, straža-STR, dežurstvo-DEŽ, teren-TR i dr.) tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova, te da su tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje je potpisivao i na njih nije nikada iznio primjedbe, niti je tužitelj u upravnom postupku prije podnošenja tužbe osporio evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, te smatra da sud nije mogao ne uzeti u obzir slobodne dane, koje je tuženica dokazala evidencijama o radu tužitelja.
13. Tuženica nadalje smatra da tužitelj, na kojem je teret dokaza spornih činjenica u ovom postupku, imajući u vidu da je tužena postupala u skladu s odredbama čl. 4. st. 1. i 2. ZR/9, odnosno čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14 i vodila evidenciju radnog vremena, trebao dokazati da je slobodne dane dobio po nekoj drugoj osnovi, a ne po osnovi preraspodjele radnog vremena za odrađeni prekovremeni rad (čl. 219. ZPP i 221.a ZPP).
14. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj prema evidencijama radnog vremena koristio slobodne dane po osnovi dežurstva ili straže (koji oblici rada na temelju čl. V. i VIII. Odluke/09 ne predstavljaju prekovremeni rad), ali i po drugim osnovama, pa kraj takve, iako u postupku ocjenjenom manjkave, pisane evidencije, sudovi su dužni pažljivo razmotriti sadržaj zakonskih odredbi, poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te ocijeniti sadržaj i narav te evidencije, odnosno utvrditi kakva je ta evidencija bila i kakva je trebala biti, te zavisno od toga prosuditi o kvaliteti evidencije radnog vremena, koju je vodila tuženica, a u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu (prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom pod oznakom RRV, službeni put-Sp, sahrana, straža-STR, dežurstvo-DEŽ, teren-TR i dr.) tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova. Pri tomu je nužno imati u vidu jesu li tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, je li je potpisivao i na tu evidenciju tužitelj do pokretanja sudskog postupaka iznosio primjedbe, i je li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbu na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena. Ovo stoga, jer je na tužitelju teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena odnosno da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni (tako i Rev-445/2023 od 12. rujna 2023. te Rev 927/2022-2 od 7. veljače 2023.).
15. Tuženica kao poslodavac mora dokazati da su tužitelju odobreni slobodni dani, a to što ne postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi nesporno iskorišteni, jer uz naprijed navedena utvrđenja, i evidencijom radnog vremena tuženica može dokazati da su tužitelju i za prekovremeni rad odobreni slobodni dani. Navedeno pod točkama 14. i 15. ove odluke ujedno predstavlja odgovor na postavljeno pravno pitanje.
16. Kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).
17. Budući je tužitelj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji o pogrešno obračunatom prekovremenom radu, odnosno pogrešno vođenoj evidenciji radnog vremena, pogrešno je drugostupanjski sud s obzirom na navedeno primijenio materijalno pravo kad je u navedenim okolnostima tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim u cijelosti.
18. Budući da je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, uslijed čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i nema uvjeta za preinaku pobijane presude, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo revizijom pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
dr. sc. Ante Perkušić, v.r.