Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru

Poslovni broj: P-916/2024-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branimiru Zorici, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 11. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Antonije Banić, odvjetnice u Zadru te nakon objave presude, dana 29. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen 13. studenog 2017. između JP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao prodavatelja s jedne strane i AP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao kupca s druge strane, a na kojem ugovoru je ovjeren potpis JP od javnog bilježnika Dušana Kvartuča u Biograda na Moru, broj OV-9632/2017 dana 13. studenog 2017.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak s pripadajućom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude."

i

r i j e š i o  j e

Odbacuje se zahtjev tužitelja JP da ga sud u ovoj pravnoj stvari oslobodi od plaćanja sudskih pristojbi.

Obrazloženje

1.1. Dana 26. travnja 2024. kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja JP protiv tuženika AP u kojoj navodi da je kao prodavatelj dana 13. studenog 2017. s tuženikom kao kupcem zaključio Ugovor o kupoprodaji nekretnine, ovjeren od strane javnog bilježnika Dušana Kvartuča u [adresa] dana 13. studenog 2017., pod brojem ovjere OV-9632/2017, predmetom kojeg je nekretnina oznake kat. čest. [katastarska čestica], zv. „U mjestu“, u naravi dvorište površine 153 m2 i kuća površine 98 m2, ukupne površine 251 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to: 3. Suvlasnički dio: 15/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3) Stan na prvom katu zgrade ravno, označen kao stan C, koji se sastoji od dnevnog boravka sa kuhinjom, kupaonice sa WC om, i dvije sobe i loggiom, površine 52,20 m2, u etažnom elaboratu označen ružičastom bojom, a temeljem kojeg ugovora je tuženik stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, za cijelo, te se u zemljišnoj knjizi upisao kao vlasnik iste, za cijelo. Tužitelj nadalje navodi da iz izjave tuženika od dana 13. studenog 2017. proizlazi da se isti obvezao kako će brinuti o osnovnoj životnoj potrebi, odnosno o hrani tužitelja na način da će mu osigurati jedan topli obrok dnevno počevši od trenutka potpisa Ugovora o kupoprodaji nekretnine, ovjerenog od strane javnog bilježnika Dušana Kvartuča u [adresa] dana 13. studenog 2017., pod brojem ovjere OV-9632/2017, do isplate cjelokupne kupoprodajne cijene kada tuženikova obveza prestaje te je predmetnim ugovorom ugovoreno da će JP prodati predmetnu nekretninu tuženiku, slijedom čega se tuženik obvezao brinuti o hrani tužitelja. Tužitelj tvrdi da tuženik nije ispunio svoju obvezu sukladno njegovoj izjavi od dana 13. studenog 2017., niti se brinuo o tužitelju ni na koji način. Tužitelj smatra da takav ugovor predstavlja zelenaški pravni posao, ali je i inače protivan prisilnim propisima i javnom moralu, pritom se pozivajući na odredbe iz čl. 323. st. 1. i čl. 329. st. 1. Prije svega, po tužitelju, isti tvrdi da se nalazi u teškom psihičkom i fizičkom stanju te je upitna njegova sposobnost za rasuđivanje, potom navodi da tužitelj nema nikakvih novčanih prihoda, niti plaću, niti mirovinu obzirom da isti nije sposoban raditi te se nalazi u izrazitoj teškoj financijskoj situaciji. Nadalje tužitelj navodi da su on i tuženik utvrdili kupoprodajnu cijenu predmetne nekretnine u iznosu od 26.000,00 EUR-a, iako je tržišna vrijednost iste makar 100.000,00 EUR-a te je tuženik naposljetku predmetnu nekretninu prodao trećoj osobi, zasigurno po puno većoj cijeni od ugovorene, s tim da su tuženiku prethodno navedene okolnosti bile poznate te ih je isti namjerno iskoristio kako bi naveo tužitelja da pristane na sklapanje predmetnog kupoprodajnog ugovora te da kupoprodajna cijena predmetne nekretnine iznosi 26.000,00 EUR-a. Tuženik je tužitelju neistinito prikazao činjenice, zlouporabio njegovo povjerenje i naivnost, nagovorio ga da mu proda predmetnu nekretninu po znatno manjoj cijeni od tržišne vrijednosti nekretnine, nakon čega je on istu tu nekretninu prodao trećoj osobi. Tužitelj ističe da je tuženik iskoristio teško psihičko i fizičko stanje tužitelja, kao i njegovu tešku materijalnu situaciju, jer je on prilikom zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora vjerovao da će tuženik o njemu brinuti, tim više na njegovo teško stanje i bilo mu je nužno da ima osobu koja će preuzeti brigu o njemu. Tužitelj je ujedno u tužbi pozivajući se na odredbu čl. 10. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama podnio zahtjev za oslobođenje od plaćanja pristojbe navodeći kao razlog nemanje imovine, niti novčanih prihoda te da se nalazi u izrazito teškoj financijskoj situaciji radi čega nije u mogućnosti platiti sudsku pristojbu bez štetnih posljedica za svoje uzdržavanje.

1.2. Tužitelj je po svojoj zamjenici punomoćnika na ročištu za glavnu raspravu održanoj 11. svibnja 2026. na kojem je sud odredio da će se provesti dokaz saslušanjem stranaka, isticao da punomoćnik tužitelja i dalje nije u mogućnosti stupiti u kontakt s tužiteljem budući ne zna gdje se trenutno isti nalazi, niti ne odgovara na telefonske pozive, s tim da se ustraje u dokaznom prijedlogu saslušanja stranaka.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 13. studenog 2017. (ls 6-8), izjavu AP od 13. studenog 2017. (ls 9), neslužbenu kopiju izvatka iz BZP-a za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 25. travnja 2024. (ls 10-11), neslužbenu kopiju povijesnog prikaza izvatka iz BZP-a za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 25. travnja 2024. (ls 12-16), obavijest (ls 25), odgovor Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Klasa: 410-01/25-01/54, Urbroj: 513-07-13/25-2 od 21. ožujka 2025. s prilogom (ls 26-27) te odgovor Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Klasa: 410-01/25-01/54, Urbroj: 513-07-13/25-04 od 10. travnja 2025. s prilogom (ls 34-36).

4. Ne bi se trebalo ukazivati spornim među strankama slijedeće:

4.1. Da na ls 6-8 u preslici prileži Ugovor o kupoprodaji nekretnine koji da je između JP kao prodavatelja i AP kao kupca sklopljen 13. studenog 2017. (u daljnjem tekstu Ugovor od 13. studenog 2017.) i u kojem Ugovoru je i to:

- u Članku 1. kao predmet kupoprodaje opisana je nekretnina i to suvlasnički dio 15/100 etažnog vlasništva (E-3), stan na prvom katu zgrade ravno, označen kao stan C, koji se sastoji od dnevnog boravka sa kuhinjom, kupaonice sa WC om, i dvije sobe i loggiom, površine 52,20 m2, u etažnom elaboratu označen ružičastom bojom, a koja zgrada da je izgrađena na k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- u Članku 2. sporazumno je utvrđena kupoprodajna cijena u iznosu od 200,000.00 kn (napomena suda: primjenjujući fiksni tečaj konverzije od 7,53450 radilo bi se o iznosu od 26.544,56 EUR),

- u Članku 3. utvrđeno je da će kupac kupoprodajnu cijenu isplatiti u 180 jednakih mjesečnih obroka svakog 15-og u mjesecu na ruke prodavatelja o čemu će se sačiniti potvrda, s tim da prva rata dospijeva u trenutku sklapanja ugovora, a zadnja 15. studenog 2032., pritom da mjesečni obrok iznosi 1.111,11 kn (napomena suda: primjenjujući fiksni tečaj konverzije od 7,53450 radilo bi se o iznosu od 147,47 EUR), a u kojoj odredbi prodavatelj ovlašćuje kupca da bez ikakvog daljnjeg pitanja i odobrenja uknjiži pravo vlasništva na kupljenoj nekretnini u zemljišnim knjigama i drugim javnim upisnicima na svoje ime,

- u Članku 4. utvrđeno je da će kupac stupiti u posjed kupljenje nekretnine odmah po potpisu Ugovora,

- u Članku 7. utvrđeno je da je ugovor ovlašten raskinuti prodavatelj u slučaju da kupac ne isplati kupovninu u roku određenom u Članku 3. Ugovora, odnosno da prodavatelj može raskinuti ugovor ako kupac dođe u zakašnjenje s početnom otplatom,

4.2. Da na ls 9 preslici prileži izjava koja da je potpisana 13. studenog 2017. od AP u kojoj isti izjavljuje kako će brinuti o osnovnoj životnoj potrebi – hrani JP na način da će mu osigurati jedan topli obrok dnevno počevši od trenutka potpisa Ugovora o kupoprodaji nekretnina ovjerenog kod javnog bilježnika Dušana Kvartuča iz [adresa] od 13. studenog 2017. ovjeren pod brojem OV-9632 2017 do isplate cjelokupne kupoprodajne cijene kada prestaje obaveza AP.

4.3. Da je stan koji je predmet kupoprodaje iz Ugovora od 13. studenog 2017. upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (zemljišnoknjižni uložak sa etažnim vlasništvo s određenim omjerima) i u kojem zemljišnoknjižnom ulošku je naveden kao etažno vlasništvo (E-3) u odnosu na koje vlasništvo je u B Vlastovnici:

- pod brojem Z-26740/2017 po prijedlogu zaprimljenom 14. studenog 2017. temeljem Ugovora o kupoprodaji OV-4264/09 29. svibnja 2009., Ugovora o kupoprodaji dodatak OV-8859/17 9. studenog 2017. i Ugovora o kupoprodaji OV- 9632/17 13. studenog 2017. izvršena uknjižba prava vlasništva u korist AP,

- pod brojem Z-24600/2019 po prijedlogu zaprimljenom 21. listopada 2019. temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine ovjeren kod v.d. javnog bilježnika Zorane Brčić iz [adresa] pod br. OV-7439/19 17. listopada 2019. izvršena uknjižba prava vlasništva u korist DP,

4.4. Da iz obavijesti Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Biograd na Moru od 21. veljače 2025. (ls 25) između ostalog proizlazi da je to upravno tijelo podnijelo 01. veljače 2024. Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru prijavu sumnje na počinjenje kaznenog djela lihvarskog ugovora iz čl. 242. te kaznenog djela prijevare iz čl. 236. Kaznenog zakona koje da je AP počinio na štetu JP, a koja prijava da je odbačena temeljem čl. 206. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku.

5.1. Prije samog osvrta na meritum tužbenog zahtjeva ovaj sud se prethodno želi osvrnuti na neka pitanja prvenstveno procesne naravi proizašla iz vođenja ovog postupka, a prvo od tih pitanja odnosi se na zahtjev za oslobođenje od plaćanja pristojbe koji je tužitelj podnio još u samoj tužbi. Međutim, kraj činjenice da iz čl. 16. st. 1. i čl. 17. st. 1. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (Narodne novine broj 143/2013 i 98/2019, stupio na snagu 1. siječnja 2014., dalje ZBPP) proizlazi da se postupak za odobravanje sekundarne pravne pomoći pokreće podnošenjem zahtjeva nadležnom upravnom tijelu koje i odlučuje o tome zahtjevu (napominje se da je u čl. 12. st. 2. ZBPP propisano da sekundarna pravna pomoć obuhvaća i oslobođenje od plaćanja troškova postupka i oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi), razvidno je da sud nije ovlašten u sudskom postupku odlučivati o osnovanosti zahtjeva stranke za oslobođenje od plaćanja pristojbi, već je za odlučivanje o takvom zahtjevu nadležno prethodno spomenuto upravno tijelo, slijedom čega je od strane ovog suda predmetni zahtjev tužitelja odbačen na način kako je to odlučeno u izreci rješenja ove odluke.

5.2. Slijedeće pitanje procesne naravi na koje se sud želi osvrnuti u ovome dijelu tiče se razloga zbog kojih sud na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. svibnja 2026. nije prihvatio prijedlog zamjenice punomoćnika tužitelja u smislu da se to ročište odgodi jer da punomoćnik tužitelja nije bio u mogućnosti stupiti u kontakt s tužiteljem, odnosno da se ustraje u dokaznom prijedlogu saslušanja stranaka, što bi posljedično značilo da bi trebalo odgoditi ročište za glavnu raspravu zakazano za 11. svibnja 2026. Međutim, kraj činjenice da iz stanja ovog parničnog spisa proizlazi da je sud u više navrata odredio ročište za glavnu raspravu na kojem je trebao biti proveden dokaz saslušanjem stranaka i u odnosu na koja ročišta je punomoćnik tužitelja bio u obvezi o tome obavijestiti svoju stranku uz daljnje upozorenje da se to ročište neće odgađati ukoliko neka od stranaka neopravdano izostane sa istog, a radi se o ročištima za koja sud drži da su obje stranke ovog postupka uredno obaviještene o održavanjima istih i to onim održanim 11. travnja 2025., 16. lipnja 2025., 23. veljače 2026. i 11. svibnja 2026., a na niti jedno od prije navedenih ročišta nije pristupio tužitelj, a koje nepristupanje je punomoćnik tužitelja pravdao ili činjenicom da se tužitelj nalazi u teškom psihičkom stanju, da isti ima zdravstvenih problema te da punomoćnik tužitelja nije bio u mogućnosti stupiti u kontakt s tužiteljem budući da ne zna gdje se tužitelj trenutno nalazi. Smatrajući da je punomoćnik tužitelja imao dovoljno vremena i mogućnosti stupiti u kontakt s tužiteljem i omogućiti uredan pristup istoga kod ovoga suda na ročište na kojem bi tužitelj bio saslušan u svojstvu stranke, a ponavlja se da je prvo ročište koje je bilo određeno za provođenje dokaza saslušanjem stranaka bilo zakazano za dan 11. travnja 2025., a zadnje za dan 11. svibnja 2026., dakle radi se o vremenskom periodu duljem od godine dana, ovaj sud je smatrao da na ročištu održanom 11. svibnja 2026. ne egzistiraju razlozi temeljem kojih bi ovaj sud po tko zna koji put trebao odgoditi ročište za glavnu raspravu jer na isto nije pristupio tužitelj, dakle osoba koja bi po redovnom stanju stvari bila najviše i zainteresirana za okončanje ovog sudskog postupka u što kraćem vremenskom periodu, slijedom čega je na spomenutom ročištu od 11. svibnja 2026. sud odlučio da se isto više neće odgađati po prijedlogu tužitelja, odnosno da će se na istome provesti dokazni postupak i zaključiti glavna rasprava.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jeste tvrdnja tužitelja po kojoj bi onaj Ugovor od 13. studenog 2017. bio ništetan sukladno odredbi čl. 329. Zakona o obveznim odnosima, a iz razloga na koje je tužitelj ukazivao u povjesnici njegove tužbe i tijekom samog postupka.

7. Stoga, a prije nego se osvrne na razloge kojima se vodio kod donošenja predmetne sudske odluke ovaj sud prethodno želi ukazati na neke zakonske odredbe koje je držao relevantnima kod procjene osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva.

8. Sukladno odredbi čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11-pročišćeni tekst i dr., dalje ZPP) svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok iz čl. 221. a ZPP-a proizlazi da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može utvrditi neku činjenicu da će o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prethodno citirane zakonske odredbe ukazuju da je upravo tužitelj onaj koji je relevantnim dokazima morao potkrijepiti navode iz njegove tužbe po kojima bi se onaj Ugovor od 13. studenog 2017. imao smatrati ništetnim pravnim poslom.

9. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i dr., dalje ZOO) proizlazi da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok iz st. 2. te odredbe proizlazi da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

10. Prema odredbi čl. 247. ZOO proizlazi da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

11. Prema odredbi čl. 329. st. 1. ZOO (a koja odredba propisuje definiciju zelenaškog ugovora) proizlazi da je ništetan ugovor koji netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugoga, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću ugovori za sebe ili nekoga trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti, dok iz st. 2. te odredbe proizlazi da se na zelenaški ugovor na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti ugovora.

12.1. Analizirajući sve dokaze provedene tijekom ovog postupka te potom iste dovodeći u vezu sa prethodno citiranim odredbama ZOO, a uz ponovljenu napomenu suda da je upravo na ovdje tužitelju bio teret dokazivanja postojanja činjenica temeljem koje bi se onaj Ugovor od 13. studenog 2017. trebao smatrati ništetnim, a koje odlučne činjenice u tome pravcu tužitelj, po stavu ovog suda, ipak nije uspio dokazati. Naime, tužitelj je tijekom postupka ukazivao na razloge temeljem kojih bi onaj Ugovor od 13. studenog 2017. predstavljao zelenaški ugovor, pa da bi isti bio ništetan sukladno odredbi čl. 329. ZOO u svezi čl. 322. ZOO. Međutim, stajalište je ovog suda, a imajući u vidu sve provedene dokaze, da tužitelj adekvatnim dokazima nije potkrijepio njegovu tvrdnju da bi sporni Ugovor bio zelenaški u smislu odredbe čl. 329. ZOO, odnosno nije dokazao da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se zaključeni ugovor smatrao zelenaškim. Za ukazati je od strane suda da bi se neki ugovor mogao smatrati zelenaškim , da je potrebno uz dokazanost postojanja nerazmjera činidbi, dokazati i da je na jednoj ugovornoj strani, konkretno bi to bio ovdje tužitelj, postojalo stanje nužde, teško materijalno stanje, lakomislenost i zavisnost u smislu da su upravo te okolnosti utjecale na odluku i volju tužitelja kao prodavatelja da sklopi ova Ugovor od 13. studenog 2017., no nužno je dokazati i okolnosti na strani druge ugovorne strane, u konkretnom slučaju bi to bio tuženik kao kupac, u smislu da je isti kod sklapanja spornog pravnog posla želio iskoristiti prije opisana stanja druge ugovorne strane, a što prije svega pretpostavlja da je tuženik bio upoznat sa tim posebnim okolnostima koje su tužitelja kao prodavatelja navele na zaključenje ovdje spornog kupoprodajnog ugovora. Obzirom na rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud najprije zaključuje da tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju iz koje bi proizlazilo da je na dan sklapanja ovdje spornog Ugovora, tj. dana 13. studenog 2017., na strani istog egzistiralo nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost, pa niti stanje nužde ili neka druga vrsta teškog materijalnog stanja, s tim da ovaj sud smatra da takav dokaz ne bi mogao biti niti ona obavijest Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Biograd na Moru od 21. veljače 2025. (ls 25) obzirom se u istoj ne navode podaci o imovinskom stanju za tužitelja za vremenski period koji bi bio relevantan za donošenje meritorne odluke, odnosno za period iz studenog 2017. ili za period neposredno prije toga mjeseca. Ponavlja se od strane suda da je tijekom ovog postupka bilo određeno provođenje dokaza saslušanjem stranaka, dakle i saslušanjem tužitelja kada je isti eventualno mogao iskazivati u pravcu postojanja prije navedenih stanja nedovoljnog iskustva i sl. u trenutku kada je zaključio onaj sporni Ugovor sa ovdje tuženikom kao kupcem, no razvidno je da tužitelj unatoč tome što je istome od strane suda u nekoliko navrata dana mogućnost da bude saslušan pred sudom, da je isti propustio iskoristiti tu mogućost, s tim da je uopće dvojbeno uopće spominjati nedostatak iskustva na strani tužitelja obzirom je isti bio u dobi od pedesetijedne godine kada je zaključio ovdje sporni Ugovor (ovo obzirom iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj rođen **.**.1966.).

12.2. Nadalje je za istaknuti od strane ovog suda da iz rezultata provedenog dokaznog postupka sudu ne proizlazi niti postojanje također bitne okolnosti koja bi ukazivala da se neki pravni posao može smatrati zelenaškim, a pritom se misli na postojanje nerazmjera činidbi. Naime, ukazuje se da je u spornom Ugovoru od 13. studenog 2017. navedeno da bi kupoprodajna cijena iznosila 200,000.00 kuna, odnosno sada bi se radilo o protuvrijednosti iznosa od 26.544,66 EUR. Razvidno je ovome sudu da tužitelj postojanje nerazmjera činidbi u biti jedino dokazuje temeljem podataka koji su dostavljeni od nadležne porezne uprave u njihovom dopisu od 9. travnja 2025. (ls 35-36). Međutim, ovaj sud smatra da se prije navedene odlučna činjenica ne može na nedvojbeni način utvrditi sadržajem dopisa Porezne uprave, obzirom su u istome navedeni podatci isključivo za 2019., dok je ovdje sporni Ugovor zaključen u studenom 2017. Sud nadalje primjećuje da se prije navedena odlučna činjenica u smislu stvarne tržišne vrijednosti spornog stana u studenom 2017. mogla utvrditi i provođenjem građevinskog vještačenja kada bi građevinski vještak dovodeći u vezu stanje spornog stana, uključujući i stanje zgrade u kojoj se nalazi sporni stan , dakle vještak bi uzeo u obzir i godinu gradnje same zgrade, dao svoju procjenu tržišne vrijednosti spornog stana u studenom 2017. i tada bi se taj procijenjeni iznos doveo u vezu sa iznosom navedenim u Ugovoru od 13. studenog 2017., no razvidno je da tužitelj tijekom ovog postupka nije predlagao dokaze u tome pravcu.

12.3. Nastavno na razloge navedene u prethodnom odlomku obrazloženja ove presude, ovaj sud želi ukazati na još jednu okolnost temeljem koje on smatra nedokazanim postojanje odlučne činjenice u vidu eventualnog nerazmjera činidbi. Naime, sud smatra da sadržaj onog Ugovora od 13. studenog 2017 . treba kontekstualizirati u smislu dovođenja istog u vezu sa sadržajem one izjave AP datirane također sa 13. studenog 2017. i na koju se sud osvrnuo pod točkom 4.2. obrazloženja. Sudu je prije navedeno od značaja jer se spomenutom izjavom AP obvezao tužitelju osigurati jedan topli obrok dnevno počevši od studenog 2017. pa do tuženikove isplate cjelokupne kupoprodajne cijene iz Ugovora od 13. studenog 2017., odnosno zaključno sa mjesecom studenim 2032., što bi značilo kroz period od ukupno 180 mjeseci. Kada bi se doduše nestručnom procjenom uzelo da bi prosječan iznos vrijednosti dnevnog obroka u periodu od studenog 2017. do studenog 2032. vrijedio 10,00 EUR, to bi značilo da se radi o iznosu protuvrijednosti koju bi tuženik osigurao tužitelju kroz jednu godinu od 3.650,00 EUR (365 dana x 10,00 EUR), odnosno o iznosu od 54.750,00 EUR (3.650,00 EUR x 15 godina), a koji okvirni iznos po mišljenju ovog suda također treba pridodati onom iznosu navedenom u Članku 2. Ugovora od 13. studenog 2017. obzirom i on predstavlja protučinidbu na koju se tuženik obavezao prema tužitelju, a koji zauzvrat tuženiku prepušta vlasništvo spornog stana, čiju vrijednost tužitelj u povjesnici njegove tužbe procjenjuje u iznosu od 100.000,00 EUR.

12.4. Zaključno, a u odnosu na tvrdnju tužitelja iz povjesnice njegove tužbe koja se svodi na to da tuženik nije ispunio svoju obvezu iz izjave od 13. studenog 2017. (u smislu osiguranja jednog toplog obroka dnevno počevši od studenog 2017. do isplate cjelokupne kupoprodajne cijene iz Ugovora od 13. studenog 2017.), za ukazati je od strane ovog suda da ta okolnost, čak i da je nedvojbeno dokazana, a ovaj sud drži da nije jer tužitelj u tome pravcu u spis nije predočio adekvatne dokaze, sama po sebi ne čini razlog ništetnosti ovdje spornog ugovora, već eventualno može predstavljati okolnost na temelju koje bi tužitelj bio ovlašten zahtijevati ispunjenje obveze druge ugovorne strane ili raskid ugovora, a razvidno je da tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari nije istaknuo tužbene zahtjeve takve vrste.

12.5. Dakle, a nastavno na zaključivanje suda iz nekoliko prethodnih odlomaka obrazloženja ove presude, pritom posredno još imajući u vidu i dio sadržaja obavijesti Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Biograd na Moru od 21. veljače 2025. (u smislu da je to upravno tijelo podnijelo nadležnom državnom odvjetništvu prijavu protiv AP Tepše na počinjenje kaznenog djela lihvarskog ugovora iz čl. 242. i kaznenog djela prijevare iz čl. 236. Kaznenog zakona počinjenih na štetu ovdje tužitelja, a koja prijava da je odbačena), pa potom te zaključke povezujući sa ranije citiranim odredbama ZOO u odnosu na koje se tužitelj pozivao u smislu postojanja razloga ništetnosti glede ovdje spornog Ugovora od 13. studenog 2017., proizlazi stajalište suda da tužitelj unatoč tome što je na njemu bio teret dokazivanja svih tih odlučnih činjenica, iste nije potkrijepio adekvatnim dokazima, radi čega je ocijenjen neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja te je isti odbijen na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

Biograd na Moru, 29. lipnja 2026.

S U D A C

Ivica Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku Branimiru Zorici, odvjetniku u Zadru,

2. Tuženiku osobno.