Poslovni broj: P-357/2026-3
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja TČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Franu Bazini, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Erste & steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB 23057039320, radi utvrđenja ništetnosti, izvan ročišta, temeljem odredbe čl. 331 b Zakona o parničnom postupku, 29. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I.
Odredba članka 10. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103678111 od 17.9.2007. godine zaključenog između tužitelja TČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.
II.
Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove ovog postupka u visini od 358,09 EUR sa zateznom kamatom tekućom 29. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita zaključio je sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103678111 od 17.9.2007. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 105.000,00 CHF po srednjem tečaju Banke, odnosno tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 10. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,000 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 616,71 EUR (1,000% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 10. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da Naslovni sud nakon provedene glavne i javne rasprave donese presudu kojoj se utvrđuje ništetnom odredba čl. 10 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka sadržaja pobliže opisanog u točki I izreke ove odluke uz naknadu parničnog troška
Tuženik je rješenjem ovoga suda pozvan da podnese odgovor na tužbu u roku od 30 dana, te je ujedno upozoren da će sud donijeti presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, ako u navedenom roku ne dostavi odgovor na tužbu.
Tuženik je tužbu s prilozima zaprimio dana 24. travnja 2026., a do dana donošenja presude, iako mu je protekao ostavljeni rok od 30 dana, nije dostavio odgovor na tužbu.
Kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a koje činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio, ugovor o kreditu broj 510400607-5103678111 zaključen između stranaka 17. rujna 2007., pregled prometa po partiji kredita, potvrda tuženika o visini naplaćenih naknada po partiji kredita 5103678111, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženu spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je temeljem odredbe članka 331.b Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP-a), valjalo odlučiti kao u točki 1. izreke ove presude.
Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i 155 ZPP-a pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1), trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 53,09 EUR (u punom iznosu jer nije plaćena prilikom podnošenja tužbe korištenjem sustava e komunikacije) te na presudu zbog ogluhe u visini od 55,00 EUR (Tar.br. 2 toč. 2 Tarife sudskih pristojbi) što sveukupno iznosi 358,09 EUR. Na dosuđeni iznos parničnih troškova tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3 ZPP-a pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.
U Rijeci 29. lipnja 2026.
S u d a c
Katarina Bajčić Ivančević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u 3 istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.
Ova presuda može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
D N A :
- tužitelju po pun
- tuženiku
