REPUBLIKA HRVATSKA
P-176/2023-30
OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU
Šibenik, Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, na prijedlog sudske savjetnice Josipe Belamarić u pravnoj stvari tužitelja ad/1. EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ad/2 PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zast. po punom. ZOU Baica iz Šibenika protiv tuženika:
Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupani po pun. iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 20. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Ive Baica Skert, odvj. u Šibeniku i zamj. pun. tuženika Julijane Pešo, odvj. u Šibeniku, na ročištu za objavu presude održanom 29. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:
Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da u roku od 15 dana isplati tužiteljima EV, OIB: [osobni identifikacijski broj] i RADIĆ DENISU, OIB: [osobni identifikacijski broj], na jednake dijelove iznos od ukupno 1.096,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos 8,99 € od dana 30.11.2007
na iznos 8,88 € od dana 31.12.2007
na iznos 8,99 € od dana 31.1.2008
na iznos 9,01 € od dana 29.2.2008
na iznos 9,10 € od dana 31.3.2008
na iznos 8,82 € od dana 30.4.2008
na iznos 13,40 € od dana 31.5.2008
na iznos 13,48 € od dana 30.6.2008
na iznos 13,14 € od dana 31.7.2008
na iznos 13,05 € od dana 31.8.2008
na iznos 13,11 € od dana 30.9.2008
na iznos 14,06 € od dana 31.10.2008
na iznos 13,25 € od dana 30.11.2008
na iznos 14,04 € od dana 31.12.2008
na iznos 14,06 € od dana 31.1.2009
na iznos 14,01 € od dana 28.2.2009
na iznos 22,44 € od dana 31.3.2009
na iznos 22,31 € od dana 30.4.2009
na iznos 21,72 € od dana 31.5.2009
na iznos 21,24 € od dana 30.6.2009
na iznos 21,14 € od dana 31.7.2009
na iznos 21,11 € od dana 31.8.2009
na iznos 20,91 € od dana 30.9.2009
na iznos 20,56 € od dana 31.10.2009
na iznos 20,66 € od dana 30.11.2009
na iznos 20,69 € od dana 31.12.2009
na iznos 20,80 € od dana 31.1.2010
na iznos 20,53 € od dana 28.2.2010
na iznos 20,75 € od dana 31.3.2010
na iznos 20,45 € od dana 30.4.2010
na iznos 20,39 € od dana 31.5.2010
na iznos 21,49 € od dana 30.6.2010
na iznos 20,98 € od dana 31.7.2010
na iznos 21,56 € od dana 31.8.2010
na iznos 21,03 € od dana 30.9.2010
na iznos 20,35 € od dana 31.10.2010
na iznos 21,02 € od dana 30.11.2010
na iznos 21,91 € od dana 31.12.2010
na iznos 20,83 € od dana 31.1.2011
na iznos 20,85 € od dana 28.2.2011
na iznos 20,21 € od dana 31.3.2011
na iznos 20,00 € od dana 30.4.2011
na iznos 21,17 € od dana 31.5.2011
na iznos 21,01 € od dana 30.6.2011
na iznos 19,81 € od dana 31.7.2011
na iznos 18,97 € od dana 31.8.2011
na iznos 18,10 € od dana 30.9.2011
na iznos 12,20 € od dana 31.10.2011
na iznos 11,96 € od dana 30.11.2011
na iznos 11,94 € od dana 31.12.2011
na iznos 11,89 € od dana 31.1.2012
na iznos 11,68 € od dana 29.2.2012
na iznos 11,36 € od dana 31.3.2012
na iznos 11,22 € od dana 30.4.2012
na iznos 11,05 € od dana 31.5.2012
na iznos 10,74 € od dana 30.6.2012
na iznos 10,54 € od dana 31.7.2012
na iznos 10,25 € od dana 31.8.2012
na iznos 9,92 € od dana 30.9.2012
na iznos 9,81 € od dana 31.10.2012
na iznos 9,63 € od dana 30.11.2012
na iznos 9,36 € od dana 31.12.2012
na iznos 8,91 € od dana 31.1.2013
na iznos 8,85 € od dana 28.2.2013
na iznos 8,61 € od dana 31.3.2013
na iznos 8,32 € od dana 30.4.2013
na iznos 7,87 € od dana 31.5.2013
na iznos 7,63 € od dana 30.6.2013
na iznos 7,43 € od dana 31.7.2013
na iznos 7,25 € od dana 31.8.2013
na iznos 7,10 € od dana 30.9.2013
na iznos 6,80 € od dana 31.10.2013
na iznos 6,56 € od dana 30.11.2013
na iznos 6,34 € od dana 31.12.2013
na iznos 6,40 € od dana 31.1.2014.
pa do isplate u roku od 15 dana po kamatnoj stopi obračunatoj do 31.7.2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa (kamatna stopa je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljima u roku od 15 dana solidarno nadoknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.415,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana presuđenja (29. lipnja 2026.) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom iznosu od 825,00 eura kao neosnovan.
i r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 11. svibnja 2026.
Obrazloženje
1. Pravna prednica tužitelja ad/1. EV i ad/2 PV, njihova majka JV, ranija tužiteljica, je u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. navela da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu br. 168-50- 3863277 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg da joj je stavljen na raspolaganje kredit iskazan kao 19.607,20 CHF, a isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Nadalje je navela da se predmetnim Ugovorom obvezala tuženiku vratiti cjelokupni iznos kredita u 84 mjesečna anuiteta u iznosu pojedinog anuiteta od po 225,17 CHF, te da ga je konačno isplatila 31. siječnja 2014. Zaključno je navela da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. Ugovora ništetna, pozivajući se pritom na recentnu sudsku praksu te praksu viših sudova, predložila je donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev usvaja te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope, kao i prouzročeni joj parnični trošak.
1.1. JV je preminula **.**.2021. te su je na temelju rješenja o nasljeđivanju ovog suda od 28. veljače 2023., br. O-380/23 naslijedili sinovi PV i IV, koji su podneskom od 24. siječnja 2024. preuzeli vođenje ovog parničnog postupka na aktivnoj strani.
1.2. Tužitelji su specificirali tužbeni zahtjev podneskom od 11. svibnja 2026., na način da su istog uskladili s rezultatima provedenog financijskog vještačenja u ovom parničnom postupku.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom naveo da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 3. siječnja 2007. zaključili Ugovor kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.607,20 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik je pri tom istaknuo da je Ugovor sklopljen u skladu s članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i koji da regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope naveo je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Također da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, lako uočljiva, razumljiva, te da tužitelj ignorira činjenicu da je prije zaključenja Ugovora pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, da su neosnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja u skladu s čl.81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.96/03., dalje: ZZP/07.), kao i da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Također, da se tuženik protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove, kao i da se Tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik je predložio da se zahtjevi tužitelja odbiju kao neosnovani i istom naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.
3. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovor o kreditu br. 168-50-3863277, otplatnog plana za JV (str. spisa 9-16), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 1. lipnja 2019., rješenja o nasljeđivanju iza pok. JV od 28. veljače 2023., br. O-380/23, zahtjev za kredit od 3. siječnja 2007., nalaz i mišljenje Darke Cecić, stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije od 8. rujna 2025., te iskaza tužitelja ad/1, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. U odnosu na prigovore tuženika, sud je prigovore promašene aktivne legitimacije tužitelja i promašene pasivne legitimacije tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime, tijekom ovog parničnog postupka prvotna tužiteljica JV je preminula, uslijed čega je postupak bio prekinut u skladu s čl. 212. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP), a nakon što su njezini nasljednici preuzeli postupak, isti je nastavljen u skladu s čl. 215. st. 1. ZPP-a. Preuzimanjem postupka nasljednici su stupili u procesnopravni položaj ranije tužiteljice, kao njezini pravni sljednici, te su nastavili postupak u onom stanju u kojem se nalazio u trenutku prekida. Za istaći je da smrću stranke ne prestaju prava i obveze imovinskopravne naravi ako su podobna za nasljeđivanje, već ista po pravilima nasljednog prava prelaze na njezine nasljednike kao univerzalne pravne sljednike. Stoga okolnost da tužitelji osobno nisu bili ugovorne strane predmetnog ugovora o kreditu ne dovodi do zaključka o nepostojanju njihove aktivne legitimacije, budući da oni u ovom postupku ne ostvaruju vlastito izvorno pravo, već pravo koje su naslijedili od svoje majke, odnosno pravne prednice ŠV, kao ranije tužiteljice. Jednako tako nije osnovan niti prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika, jer se predmetna tražbina i nakon smrti tužiteljice ostvaruje prema istom pravnom subjektu protiv kojeg je tužba i podnesena, odnosno prema tuženiku kao ugovornoj strani predmetnog ugovora o kreditu. Smrt prvotne tužiteljice i procesno sljedništvo na strani tužitelja ne dovode do promjene identiteta tuženika niti utječu na njegovu pasivnu legitimaciju.
6. U svezi odluke o glavnoj stvari, valja navesti da je predmet postupka u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je Ugovor ništetan u dijelu odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope (dok je u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćno riješeno presudom zbog ogluhe br. P-1105/23), kao i da se tuženiku naloži da mu isplati razliku iznosa na ime anuiteta plaćanih po Ugovoru po izmijenjenoj kamatnoj stopi u odnosu na onu početno ugovorenu (5,20 %), s tim da je stajalište ovog suda da je tužitelj u rečenom ugovornom odnosu imao status potrošača (što proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja ad/1 – a koji je živio u istom kućanstvu s majkom, dok je ista bila živa – te je imao neposredna saznanja o kreditu, odnosno njegovoj namjeni te da je isti stvarno iskorišten za kupnju osobnog automobila JV, korištenog isključivo za osobne potrebe, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava i Direktive 93/13 (dalje Direktiva) o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
6.1. U skladu s člankom 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).
6.2. Osim toga, iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).
6.3. Nastavno na potonje navedeno, ocjena je ovog suda kako stranke Ugovora o odredbi članka 2. istog, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nisu posebno pregovarale, to tužitelj nije mogao utjecati na njezinu egzistenciju u Ugovoru i sadržaj iste, kao i da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te suprotno stajalištu tuženika, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.
7. Bitne činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su analizom i ocjenom dokazne građe dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu (citirane u točki 3. ovog obrazloženja), te je ujedno provedeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja utemeljenosti tužbenog zahtjeva u istaknutoj visini koju je tuženik također osporavao pored osporavanja samog osnova postavljenog zahtjeva tužitelja.
8. Cijeneći provedene dokaze u skladu s člankom 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
9. Nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor, a koji je tužitelju stavljen na raspolaganje u visini od 19.607,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, na rok otplate od 84 mjeseca i uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnje. Redovna kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva (članak 2. Ugovora) i ista se imala utvrđivati odlukom kreditora, te je predmetni kredit odobren, s tim da je prva rata kredita dospjela 31. siječnja 2014., dok je zadnja rata dospijevala 31. siječnja 2014. te je predmetni kredit redovno otplaćen (zadnja uplata izvršena je 31. siječnja 2014.).
10. Među parničnim strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu odredbi ZZP/07., a time i ništetne, te u svezi s tim postoji li obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa uplatama vršenima tijekom trajanja predmetnog kreditnog odnosa na ime ugovorenih anuiteta koji su do otplate kredita uredno podmirivani, sve uslijed primjene rečenih odredbi Ugovora, te sve polazeći od početno ugovorene kamatne stope (5,20%), pri čemu je nesporno da se visina kamatne stope tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita mijenjala.
11. Utemeljeno se tužitelj tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude drugostupanjskog suda (Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), a u kojem postupku je na pasivnoj strani sudjelovao i ovdje tuženik, te u kojima je ugovaranje valutne klauzule (na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak) i promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tuženih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište revizijskog suda (izraženo u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., a budući da su rečene drugostupanjske odluke od strane tuženika pobijane izvanrednim pravnim lijekovima - revizijama) da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim, da nisu bile razumljive potrošačima jer da su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope i time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj; da su odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanima s potrošačima u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, utvrđene nepoštenima, slijedom čega su na temelju članka 87. ZZP/03. i članka 102. ZZP/07. te odredbe utvrđene ništetnima; da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF uz koju je vezana glavnica, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužitelja kao logičnog i uvjerljivog, te koji iskaz ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da je sredstvima iz ostvarenog kredita kupio osobni automobil za vlastite potrebe.
12. Posljedica ništetnosti spornih nepoštenih ugovornih odredbi je povrat preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO od dana njihovog stjecanja do isplate, pri čemu je shvaćanje ovog suda da su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u skladu s odredbama članka 502.c ZPP.
13. Stoga, budući da je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka ugovorio nepoštene i ništetne odredbe jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i valutnu klauzulu u valuti CHF, pa tako i u konkretnom slučaju (polazeći i od gornjih utvrđenja utemeljenih na iskazu tužitelja) i time povrijedio prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita, sve to u smislu da ga u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženik postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama odredbama ZZP/07., odnosno načelu savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO, zbog čega je tuženik ujedno u obvezi vratiti odnosno nadoknaditi tužitelju vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno članku 1111. ZOO (kao stečeno bez osnove), i to upravo u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem na kojeg stranke nisu imale primjedbi, sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate u smislu odredbi članka 1115. i članka 29. stavka 2. ZOO, pa je slijedom navedenog zahtjev tužitelja valjalo prihvatiti u cijelosti.
14. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbenog zahtjeva od 11. svibnja 2026., kojom je tužbeni zahtjev usklađen s nalazom i mišljenjem izrađenim od strane stalnog sudskog vještaka Darke Cecić, ista je u skladu sa Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021., Su IV
– 162/2021 dopuštena, te je odlučeno kao u izreci rješenja.
15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1., članka 155. i 156. ZPP-a.
16.1. Tužitelj je postavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, i to za sastav tužbe (Tbr 7 t.1), za sastav podnesaka od 11. srpnja 2022. (Tbr 8.t.3. i Tbr 40), 22. veljače 2023. (Tbr 8.t.1. i Tbr 40), 24. siječnja 2024. (Tbr 8.t.1. i Tbr 40), te 11. svibnja 2026. (Tbr 8.t.1. i Tbr 40), te za zastupanje na ročištima održanima 26. travnja 2024., 5. svibnja 2026., 12. svibnja 2026. te 20. svibnja 2026. za sve Tbr 9.t.1. i Tbr 40), u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14.-ispravak, 107/15. i 37/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25%, te sve uvećano za trošak sudske pristojbe za tužbu (u visini od 53,09 EUR), odnosno za trošak financijskog vještačenja u visini od 550,00 EUR.
16.2. Sud je kao opravdane troškove tužitelja prouzročene mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, polazeći pritom od vrijednosti predmeta spora u visini od 1.096,00 eura, i dostavljenog troškovnika, cijenio:
- za sastav tužbe u visini od 75 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife),
- za sastav podneska od 24. siječnja 2024. u visini od 25 bodova (Tbr. 8. točka 4. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife – ostali podnesci – budući da su istim nasljednici, sada tužitelji ad/1 i ad/2 tek preuzeli postupak), te
- za zastupanje na ročištu 26. travnja 2024., u visini od 75 bodova (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife)
- za zastupanje na ročištu 12. svibnja 2026. u visini od 75 bodova (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife) te
- za zastupanje na ročištu 20. svibnja 2026. u visini od 75 bodova (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife),
odnosno ukupno 325 bodova, što u skladu s vrijednosti boda od 2,00 EUR predstavlja iznos od 650,00 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (162,50 EUR) iznos od 812,50 EUR, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak financijskog vještačenja predujmljenog po tužitelju i likvidiranog po sudu u visini od 550,00 EUR te trošak sudske pristojbi za tužbu u potraživanoj visini od 53,09 EUR (Tar. br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi, kao priloga Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, „Narodne novine“ br. 53/19., 92/21. i 37/23.).
16.3. Nasuprot tome, neopravdanim je ocijenjen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška prouzročenog mu sastavom podneska od 11. srpnja 2022. (kojim obavještava sud o smrti tužiteljice te nije ovlašten za zastupanje, budući da punomoć prestaje smrću stranke), 22. veljače 2023. (koji je sastavljen po tužitelju ad/2 osobno, a ne po odvjetniku), te od 11. svibnja 2026. (kojim je tužbeni zahtjev usklađen s rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja, a to stoga jer je tužitelj bio dužan još u tužbi staviti određeni zahtjev, što je uostalom i učinio, pa kada je istog usklađivao tijekom postupka, to mu nije ni mogao biti obistinjen time prouzročeni trošak), kao i zahtjev tužitelja za nadoknadu troška za zastupanje na ročištu održanom 5. svibnja 2026. u skladu s čl. 156. ZPP-a ocijenjen je kao neosnovan, budući da je predmetno ročište odgođeno njegovom krivnjom. Slijedom naprijed navedenog, zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u visini od 660,00 EUR + PDV odbijen je kao neosnovan.
16.4. Za istaknuti je da je vrijednost predmeta spora do preinake tužbe bila 10.001,00 kunu odnosno 1.327,36 eura (100 bodova u skladu s Tbr 7 t.1.), a nakon preinake 1.096,00 eura (75 bodova u skladu s Tbr 7 t.1.), pritom uzevši u obzir da Vrhovni sud RH dopušta da se specifikacija tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja tretira kao preinaka tužbe, to je ovaj sud smatrao pravičnim za referentnu u ovoj pravnoj stvari uzeti vrijednost od 1.096,00 eura, pogotovo stoga što je početnih 10.001 kn tek 36 centi, odnosno 0,36 eur iznad granice za sljedeći bodovni prag (100 bodova), a čija primjena na većinu radnji u ovom postupku po ocjeni ovog suda ne bi bila pravična.
16.5. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku naložiti da tužiteljima koji su u ovoj parnici uspjeli u cijelosti nadoknadi opravdane troškove prouzročene im ovom parnicom u ukupnom iznosu od 1.415,59 EUR, dok je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 825,00 EUR) valjalo odbiti i o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.
Šibenik, 29. lipnja 2026.
SUDAC
Toni Grgurin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.
DN-a:
- u skladu sa zapisnikom sa ročišta o objavi
