REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka. ERAZMA BARČIĆA 5

Poslovni broj: Us I-415/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnoj stvari tužitelja EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi priznavanja prava na razmjerni dio starosne mirovine, 26. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, KLASA: UP/II 140-02/25- 03/01194705404, URBROJ: 341-99-06/2-25-8423 od 18. veljače 2026., kao i radi poništenja prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu KLASA: UP/II 140-02/25-03/01194705404, URBROJ: 341-07-06/2-25-6391 od 3. listopada 2025. te usvajanja zahtjeva tužitelja za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA UP/II 140-02/25-03/01194705404, URBROJ: 341-99-06/2-25-8423 od 18. veljače 2026. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa] broj: 132025 od 3. listopada 2025. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine.

2. Osporavajući zakonitost navedenog rješenja tuženika KLASA UP/II 140- 02/25-03/01194705404, URBROJ: 341-99-06/2-25-8423 od 18. veljače 2026., tužitelj je 10. ožujka 2026. pravovremeno podnio tužbu ovome Sudu, kod kojeg je zaprimljena 16. ožujka 2026. pod gore navedenim poslovnim brojem, a u kojoj je tužitelj u bitnome naveo, da se hrvatski propisi o nemogućnosti isplate mirovine uz istovremeno zaposlenje, ne mogu primijeniti na njegov slučaj, jer da je zaposlen u drugoj državi članici Europske unije (SR Njemačkoj). Ističe da prema Uredbi (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (dalje u tekstu: Uredba) i sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava ostvarivanje prava na slobodno kretanje radnika ne smije dovesti do gubitka socijalnih prava. Također, ističe da se nacionalno zakonodavstvo koje uvjetuje isplatu mirovine prestankom radnog odnosa odnosi isključivo na radni odnos u Republici Hrvatskoj, a ne na zaposlenje u drugim državama članicama Europske unije. Tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže da ovaj Sud preispita osporeno rješenje tuženika i omogući mu isplatu mirovine u skladu s europskim pravom, odnosno predlaže Sudu da usvoji tužbeni zahtjev.

3. U odgovoru na tužbu, koji je ovaj Sud zaprimio 1. travnja 2026., tuženik tvrdi da tužba nije osnovana. U bitnom navodi da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu broj: 132025 od 3. listopada 2025. tužitelju odbijen zahtjev za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine, s obrazloženjem da se imenovani nalazi u osiguranju te da nije ispunjen uvjet iz članka 37. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., dalje u tekstu: ZOMO) za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine. Tuženik navodi da je 26. studenoga 2024. podnesen predmetni zahtjev za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine nadležnoj ustanovi u SR Njemačkoj te da je u provedenom postupku utvrđeno, da mirovinski staž tužitelja u Republici Hrvatskoj ukupno iznosi 4 godine i 16 dana te da je navršen u razdoblju od 15. srpnja 1987. do 30. srpnja 1991. Nadalje, u postupku je utvrđeno, da se prema Potvrdi o životu, ispunjenu i potpisanu od strane tužitelja 30. travnja 2025., Potvrdi poslodavca od 27. ožujka 2025. te izjavi zaprimljenoj 12. svibnja 2025. imenovani nalazi u radnom odnosu na puno radno vrijeme u SR Njemačkoj te da stoga nije ispunjen uvjet iz članka 37. stavka 1. ZOMO za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine. Ističe da je u podnesku zaprimljenom u prvostupanjskom tijelu, Područnom uredu u Karlovcu 12. svibnja 2025. naveo, da je u radnom odnosu do 31. ožujka 2026. i da je radni odnos na puno radno vrijeme te da je priložio potvrdu poslodavca od 27. ožujka 2025. S obzirom na navedeno, tuženik ističe da je prvostupanjskim rješenjem pravilno utvrđeno da nije ispunjen uvjet iz članka 37. stavka 1. ZOMO za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine imajući u vidu činjenicu, da je tužitelj u radnom odnosu u SR Njemačkoj na puno radno vrijeme. U odnosu na tužiteljeve navode, tuženik citira odredbe iz članka 4. i 5. Uredbe kojim osporava tužiteljeve navode o nezakonitosti osporavanog rješenja te predlaže Sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. S obzirom da su odlučne činjenice u ovom upravnom sporu nesporne, tužitelj osporava samo primjenu materijalnog prava, a stranke nisu izrijekom zahtijevale održavanje rasprave, to je Sud nakon uvida u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, kojeg je tuženik dostavio ovome Sudu uz odgovor na tužbu, a nakon razmatranja svih pravnih pitanja, donio presudu na temelju članka 98. stavak 1. točka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24. i 39/26., dalje u tekstu: ZUS) utvrdio, da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz niže obrazloženih razloga.

5. Uvidom u dokumentaciju upravnog postupka koja prileži spisu predmeta kojeg je tuženik dostavio Sudu uz odgovor na tužbu, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog spora, utvrđeno je, da tužitelj ne ostvaruje pravo na razmjerni dio starosne mirovine. Navedeno prvenstveno proizlazi iz dostavljene dokumentacije tijekom trajanja upravnog postupka, konkretnije iz Potvrde tužiteljeva inozemnog poslodavca od 27. ožujka 2025. te izjave tužitelja zaprimljene kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu 12. svibnja 2025. Iz navedene dokumentacije, razvidno je, kako je tužitelj zaposlen u SR Njemačkoj na puno radno vrijeme do 31. ožujka 2026.

6. Također, uvidom u dokumentaciju nesporno je utvrđeno da mirovinski staž tužitelja u Republici Hrvatskoj u smislu odredbe članka 33. ZOMO-a iznosi 4 godine, 0 mjeseci i 16 dana te da je navršen u razdoblju od 15. srpnja 1987. do 30. srpnja 1991.

7. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio, da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Člankom 37. stavkom 1. ZOMO-a, propisano je da pravo na starosnu i prijevremenu mirovinu osiguranik može steći kada ispuni uvjete za mirovinu, a nakon prestanka osiguranja ako zakonom nije nešto drugo određeno.

9. Stavkom 6. istog članka iznimno je propisano, da osiguranik koji je nakon ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu ili starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika prema istom zakonu nastavio raditi, ali ne više s punim radnim vremenom, nego do polovice punog radnog vremena koje je radio prije ispunjenja uvjeta, može i bez prestanka radnog odnosa steći pravo na tu mirovinu od dana s kojim je nakon ispunjenja uvjeta nastavio raditi do polovice punog radnog vremena.

10. Člankom 33. ZOMO-a propisano je, da pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

11. Člankom 9. stavkom 4. ZOMO-a propisano je, da su obvezno osigurane osobe koje su zaposlene kod poslodavca sa sjedištem u inozemstvu, na koje se u skladu s pravnim propisima Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti primjenjuje zakonodavstvo Republike Hrvatske.

12. Člankom 4. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (dalje u tekstu: Uredba) potvrđeno je da ako tom Uredbom nije drugačije predviđeno, osobe na koje se ona primjenjuje uživaju ista prava na davanja i podliježu istim obvezama, u skladu sa zakonodavstvom svake države članice kao i njezini državljani.

13. Primjenjujući navedene odredbe, Sud je utvrdio da ne postoje pretpostavke propisane zakonom za priznavanje tužiteljeva prava na razmjerni dio starosne mirovine. Naime, iako je tužitelj u trenutku podnošenja zahtjeva navršio 65 godina života, čak i kad bi se zbrajanjem mirovinskog staža navršenog u Republici Hrvatskoj i SR Njemačkoj dosegnulo 15 godina mirovinskog staža, tužitelj ne bi ostvario uvjete propisane člankom 37. stavkom 1. ZOMO-a jer i dalje uživa status osiguranika u drugoj državi članici Europske unije s punim radnim vremenom, jer je iz cjelokupnog spisa predmeta razvidno, da tužitelju osiguranje nije prestalo s obzirom na nedvojbeno utvrđenu činjenicu da se nalazi u radnom odnosu u SR Njemačkoj gdje je prijavljen na puno radno vrijeme. Stoga, kako je tužitelj zaposlen na puno radno vrijeme, ne može se na tužitelja primijeniti niti iznimno pravilo za osiguranike zaposlene na pola radnog vremena kojima je omogućeno ostvarivanje prava na razmjerni dio starosne mirovine, sukladno članku 37. stavku 6. ZOMO-a.

14. Uredbom je u članku 5., alineji a) propisano da ako na temelju zakonodavstva nadležne države članice primanje davanja iz sustava socijalne sigurnosti i drugog dohotka ima određene pravne učinke, odgovarajuće odredbe tog zakonodavstva također se primjenjuju na primanje istovjetnih davanja ostvarenih na temelju zakonodavstva druge države članice ili na dohodak ostvaren u drugoj državi članici. Stoga, u odnosu na tužiteljeve navode da se hrvatski propisi o isplati mirovine uz istovremeno zaposlenje ne mogu primijeniti na tužiteljev slučaj, jer je zaposlen u drugoj državi članici EU, kao i da se nacionalno zakonodavstvo koje uvjetuje isplatu mirovine prestankom radnog odnosa odnosi isključivo na radni odnos u Republici Hrvatskoj, a ne na zaposlenje u drugim državama članicama EU, Sud obrazlaže da se pri isplati hrvatskih mirovina primjenjuje hrvatsko zakonodavstvo te je pritom irelevantna činjenica je li tužitelj u radnom odnosu u Republici Hrvatskoj ili van nje. Također je istim člankom Uredbe u alineji b) propisano da ako se na temelju zakonodavstva nadležne države članice pravni učinci pripisuju pojavi određenih činjenica ili događaja, ta država članica uzima u obzir slične činjenice ili događaje koji nastanu u bilo kojoj državi članici kao da su nastali na njihovom državnom području. Štoviše, člankom 9. stavkom 4. ZOMO-a, pojam osiguranika se osim onih zaposlenih u Republici Hrvatskoj, proteže i na osobe zaposlene kod poslodavca u inozemstvu. Stoga su prigovori tužitelja isticani u smjeru pobijanja mjerodavnog prava odnosno prava Republike Hrvatske u konkretnom slučaju pravno neutemeljeni.

15. U odnosu na prigovor tužitelja da je u njegovom slučaju prekršeno pravo EU te da je isto utvrdio i njemački SOLVIT centar u Berlinu, čije je mišljenje dostavio u spis predmeta, Sud smatra da navedeno tijelo ne predstavlja nadležno tijelo za postupanje u ovoj upravnoj stvari pa je tako njegovo mišljenje irelevantno te ono ne obvezuje Sud pri donošenju odluke u konkretnom predmetu.

16. Nadalje, mirovinski su sustavi država članica, uključujući Republiku Hrvatsku, uređeni nacionalnim pravom, dok ih pravo Europske unije uređuje samo posredno. Navedeno upućuje na zaključak da se na određivanje i isplatu mirovina primjenjuju hrvatski propisi o mirovinskom osiguranju, dok se pravo EU koristi kao okvir za koordinaciju i zaštitu prava u prekograničnim situacijama, primjerice kroz uredbe EU o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti ili međunarodne ugovore o socijalnom osiguranju. Ustav Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj: 56/90., 135/97., 08/98., 113./00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14., dalje u tekstu: Ustav), u članku 141.c izričito propisuje da se pravni akti i odluke EU koje je Hrvatska prihvatila primjenjuju u skladu s pravnom stečevinom EU, a hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravu EU. S tim u vezi, u području mirovinskog osiguranja, koje je uređeno nacionalnim zakonima, pravo EU ne zamjenjuje nacionalno pravo, već služi kao nadopuna i koordinacijski okvir, osobito u okolnostima postojanja prekograničnih prava, kao što je ovdje slučaj.

17. Zaključno, tužitelj je na dan 11. siječnja 2024. navršio 65. godina života, s kojim danom se i dalje nalazio u osiguranju s punim radnim vremenom, radi čega tužitelj prema odredbi članka 37. stavka 1. ZOMO-a ne može steći pravo na razmjerni dio starosne mirovine te je stoga tuženik ispravno postupio odbijajući tužiteljevu žalbu.

18. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, Sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučio da je tuženik ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje, da je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevu tužitelja te da je rješenje tuženika na zakonu osnovano, stoga je na temelju članka 116. stavka 1. u svezi članka 3. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'' broj 36/24., 39/26., dalje u tekstu: ZUS) trebalo odlučiti kao u izreci presude.

Rijeka, 26. lipnja 2026.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

-Tužitelju TG iz [adresa] putem opunomoćenika za primanje pismena JG iz [adresa]

- Tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Središnje službe, Zagreb, A.

Mihanovića 3